Start ljubavi, međunarode solidarnosti i razumjevanja Bruvno ili kraće -SLJMNSRB! Tamo, tamo daleko, odmah na granici Ličko-senjske i Zadarske županije, tamo gdje loša cesta prelazi u još goru, koja vodi ne do zemlje sreće već tamo negdje gdje živi jedna mala izolirana skupina građana RH, "krive nacionalnosti" i pripadnika manjinskog naroda, tamo je jedno brdo kojeg nazvašmo SLJMNSRB! Do njega se dolazi starom ličkom magistralom iz smjera Udbine u pravcu Gračaca, a skretanje se lako pronalazi kod poznate birtije Mesić koja nudi tradicionalna lička jela - janjetinu i odojka s ražnja. Odmah tu je i prometni putokaz za Donji Lapac.

Mješovita klupska ekspedicija koja je u sastavu brojila čak 6 pripadnika različitih klubova (KSL Fobos, KSL Grunfovi, KSL Let, LK PARAfreek, PG Feniks i PJK Zagreb) okupila se u Korenici oko 13h. Ne dvojivši niti časka, zaputili smo se prema SLJMNSRB-u, niti ne osvrnuvši se na Bjelopolje. Osjećalo se uzbuđenje otkrivanjem novog terena. Doduše za nas nekolicinu ovaj teren i nije novost, ali osobno nisam još letio s nj. Tanika i Tomek jesu. Jednom prije 2-3 godine također se zaputismo otkrivati neotkrivene ličke pejzaže pogodne za letenje. Tanika i Tomek su još bili dvije osobe, dva bića, dvije duše koje su se jednom srele i zagledale jedno u drugo. Međutim, ljubav je još proplamsavala, ali ljubavna vatra se nije bila razgorila. Nakon cjelodnevnog traganja i penjanja ličkim čukama, te jednog Tanikinog leta s brda znanog kao Odašiljač pogodan za sve vjetrove (skraćeno OPSV), nađosmo se ispred birtije Mesić i slijedeće dvojbe. Dvojba je bila sjesti na terasu i uživati u hladnom pivu i vrućim životinjskim mišićima te palačinkama ili se još penjati po čukama. Tomek je bio na kušnji, letiti ili otići sa simpatijom na ljubavne palačinke. Uletio sam, nježno uklizao, kao što to znam sa slijedećim prijedlogom: Box i ja idemo provjeriti letivost tog brda, a Tomek će povesti Taniku na palačinke. Poznato vam je što se dogodilo s njima dvoma.

E, sad se pitata, a što se dogodilo sa Boxom i mnom. Pa ništa pametno. Nakon hlade pive, bez vrućih životinjskih udova, odosmo popit još koju (imali u rezervi) i polako istraživati SLJMNSRB. Prvo smo otkrili neke čuke na zapadnim padinama (jučerašnji let), da bi malo kasinije zapeli u gustoj šumi. Ništa, ručna i čelom natrag, pa do Mesića i napad sa jugoistočne strane. Osim što smo otkrili neke zaseoke gdje je zbilja Bog rekao laku noć i naletili na konje u slobodnoj šetnji, uspinjali smo se dokle smo mogli autom (dobro, terencem). I otkrili smo vrtaču u kojoj se smjestila jedna lička obitelj koja uzgaja krave, ovce i koze. I tamo smo kušali ličku rakiju. I sir. Dobro i jedno i drugo. Kupili tih proizvoda. I otišli do Udbine, napokon konzumirali životinjsko tkivo i popili još koju. Savladao nas je umor te smo odlučili noćiti. Zajedno. Ne, ne tako zajedno. Na istom mjestu (Krbavsko polje, pod Udbinom, negdje na sredini), ali svaki u svom autu. Probudio me osjećaj da je vrijeme da se probudim i popišam. Vidim Box kako baulja okolo u izmaglici. Nadrealno. Bol u križima. Šum u glavi. Ovce. Eto. Nema više.

Evo slikica: http://picasaweb.google.hr/antoni.buljan/Bruvno29042010#

kak si tomeka nagovoril za penjenje ?
to zaslužuje

Ma James Cook je goli k.....
Samo kaj je on malo više opisival domorotkinje

Bruvno je meni ostalo u sjecanju kao teren gdi mi je prvi puta proletilo kroz glavu sto je ovo meni trebalo. Davne 1997 letila je jedna skupina pocetnika na tom brdu uz nas par starijih. Branko Kmezic, Igor Bugarinovski, Zoran Kiraly, ja i 7-8 skolaraca! Taj dan su odletili svi osim jedne moje kolegice koju smo nazvali Rambolina i Zokija koji joj je pomagao startati. Kraj dana je promjenio i smijer vjetra te su oni sisli na noge dolje. Njihova krila su ostala nociti na brdu te smo sledeci dan ja i Zoki isli odlediti tu opremu dolje u vrijeme najzesce termike! To je bio jedan od dana kada sam pomislio onu poznatu PG misao: "Sto je meni ovo trebalo"? Bruvno je dobar letacko penjacki teren sa stvarno puno potencijala! Dobro je da ga se netko opet sjetio i posjetio!

Rambolina je bila pretpostavljam izvjesna Ana, Igorova školarka, a brdo (nasuprot SLJMNSRB-a) s kojeg ste vi letili, a ona se spustila pješice prozvano Anino brdo. Od tad kruži urbana (hm, uvjetno rečeno urbana) legenda.