Predgovor

Obzirom da smo dobili 3 mjesta za Svjetsko prvenstvo u Makedoniji, donio sam izborniču odluku da idu na to natjecanje najpotentniji piloti i u najboljoj formi, sve odreda prekaljni natjecatelji i k tome s konkurentnim krilima u CCC kategoriji: Damir Habek na Niviuk Vartex, Toni Lovrec i Marko Hrgetić na Ozone Enzo 3 krilima. Obzirom i na to da reprezentacija u preciznom slijetanju nije ostvarila zamišljeni program, te da je direktor reprezentacije Ivica Huljek u dogovoru s izbornikom reprezentacije u preciznom Ivicom Kneževićem i s glavnom tajnicom HZS-a napravio preraspodjelu sredstva, tako imao osnova da odradimo još jednu tekmu kao pripremu. Tako sam organizirao odlazak Zokija, Gome i mene na natjecanje u Niš, ispitnu utrku za Evropsko prvenstvo 2020. Sjajni organizatori Željko Ovuka, predsjednik Vazduhoplovnog saveza Srbije i Goran Dimiškovski predsjednik PWC natjecanja i dopredsjednik CIVL jamče super organizaciju i dobre utrke.

Pomaknut je početak natjecanja s nedjelje na ponedjeljak zbog loše vremenske prognoze.

Dan prvi

Dogovor je da Munja i Goma krenu jednim autom u 7 h, dok ćemo Sonja, Zoki i ja krenuti drugim autom u 10 h. Sonja i Munja su se pridružile našoj maloj pripremnoj skupini. Družeći se nakon događanja "Ljeto na Savi" preko nasipa uz Staro Trnje, gdje su se odvijali letovi pomoću vuče, a sve u svrhu uveličavanja spomenute ljetne manifestacije organizirane i osmišljene iz ureda gradonačelnika našeg grada. Nisam pretjerano bio uključen u tu organizaciju, osim što sam donio osvježavajuće štivo za okrijepu ožednijelim pilotima, operaterkinjama i vozačima te pratećem osoblju. Teret ovog letenje usred grada, što želimo da ostane i dalje moguće, iznijeli su članovi PJK Zagreba i AK Aerotike u organizaciji Zagrebačkog zrakoplovnog saveza. Poslije skupa i letenja, otišli smo razmjeniti iskustva i pročitati koji redak. Nakon nešto rundanja redaka pala je ideja da nam se pridruže Sonja i Munja kako bi nam pružili logističku, moralnu i svaku drugu podršku koja nam ustreba, a kako bismo ove pripreme okončali što bolje.

Putovanje smo započeli u 11 i 15 tog kasnog jutra u ponedjeljak. Došao sam po Zokija u 10 h u uredić. Bio je spreman. Uzeo je krilo na jedno rame i nešto telefona, novčanika, ključeva na malom prstu i jakni u drugu ruku. Izašla su njegova dva velika crna šnaucera Mars i Ares, pozdraviti odlazak gazde. Onda smo otišli ostaviti ključeve od ureda na tržnicu. Ostavili smo ih. Onda smo došli do ulice gdje sam ja desno, a Zoki lijevo. On treba uzeti torbu i ja trebam uzeti torbu. Onda se Zoki sjetio da nema ključeve od stana jer ih je upravo ostavio na tržnici da bi frend Gljiva mogao šetati dva omanja konja, Marsa i Aresa. Onda smo se vratili na tržnicu. Postalo je konfuzno dogovarati treba li razdvojiti ključeve od ureda i stana ili obaviti sve i onda deponirati ključeve. Zamolio sam Zokija da se odvezem doma, ostavim mu auto i da ga čekam dok on ne rasporedi pse, torbe, gaće i čarape te ključeve. Došao je po mene nakon nekog vremena. Sjeo sam u auto i krenuli smo prema Sopotu po Sonju. Utom kaže Zoki da trebamo do ureda predati Gljivi ključeve. Suzbio sam erupciju oduševljenja tom situacijom. Srećom, dosjetio se pod mojom gromoglasnom šutnjom i nazvao Gljivu. S njim smo se našli na parkingu McDonald'sa na Vrbanima. I tako mi stigošmo do Sonje u 11:10 h. Ona je već čekala spremna.

Ostalo putovanje do Niša je bilo apsolutno neinspirirajuće. Zoki je spavao. Cijelim putem. Sonja i ja smo izmjenjivali dionice razgovora i šutnje. Točenje energenata i prvo štivo na INA Spačva postaji, sat vremena na granici, pa kratko stajanje odmah po prelasku granice kako bismo rasporedili materijalno tehnička sredstva sukladno boravku u Republici Srbiji. Stali smo još jednom na izlazu iz Beograda jer smo puzali u koloni kroza nj. U Niš smo stigli taman pred generalni briefing. Malo sam zezno prvu destinaciju jer sam nas doveo pred smještaj, a ne pred Oficirski dom koji je Head quater. U strogom centru Niša je puno jednosmjernih i slijepih ulica. Prijavio sam se pretposljednji, a Zoki posljednji od nas 150. Knap, ali dovoljno. I Željko i Goran su odradili vrhunski uvodni govor i dali nam potrebne informacije. Političari su bili više nego korektni i nisu davili. Ispitno natjecanje za FAI 1 kategoriju Evropskog prvenstva je otvoreno. Kao i čitaonica odmah do Glavnog Štaba. Gazdarica i konobarica nakon prvih sat vremena čitanja su konstatirale da one mogu čitat, ali kako mi brzo i efikasno čitamo još nisu vidjele. Štivo večeri je proglašena Plava žaba. Pridružili su nam se Vlajko, Peđa, Keske, Šomi i druga srpska braća.

Već sam se zabrinio da ne bude BLOGA!

Prvi natjecateljski dan - cancelled

Task otkazan, čitamo na korzu u Nišu. Jelen i kava. Ukucavamo postavke u telefone sa srpskim karticama. Zoki je otišao po nadopunu bona na kiosk. Vratio se neobavljena posla. Šaljem mu njegov broj prek WhatsAppa. Čitamo te komentiramo cure i žene koje prolaze pored nas. Zbilja zavidna količina ljepotica. Zoki se ponovno vraća neobavljena posla. Poslao sam mu broj s jednom znamenkom manje. Ali dobre je volje jer je na kiosku nabavio malo džepno štivo pogodno za čitanje na svakom mjestu, 3 komada.

Dan je oblačan i nestabilan. U 10:30 h donose odluku gdje otkazuju utrku za danas. Šetamo uz reku Nišavu i prelazimo u Nišku tvrđavu. Zoki nam je donio 4 piva. On ne čita. Vozimo se u turističkom voziću, 13 minuta vožnje pa nismo uspjeli pročita pivo do kraja. Sjeli smo pročitati novo štivo na terasi jednog od brojnih kafića unutar tvrđave. Ubrzo stiže Prvi Cigan s Ray Ban naočalama i parfemima. Nakon cjenkanja, Zokiju kupujem njegov omiljeni model Ray Ban naočala koje su mu nestale u Meksiku. 1500 dinara ili 100 kuna nije velika cijena za mog drugara. Dolazi Drugi Cigan s istom ponudom, ali pravi profić. Ima priču da bih ga zaposlio kao managera u trgovačkom lancu. A i zgodan je, šarmantan, elokventan i zabavan. Sad meni Zoki kupuje naočale Ray Ban za sprovode i sahrane. Crne i elegantne. Nudi dalje parfeme i Zoki se odlučuje za Armani parfem Code, ali najnoviji. Cjenkamo se, a Drugi Cigan veli: "Ajde drugarski reci koliko bi dao? Mene ništa nisu koštale, pale su s kamiona.". Kako nije mogao postići veću cijenu kaže: "Nemoj da podcenjuješ i mi Cigani imamo dušu.". Ako ste se pitali zašto sam politički nekorektan i zovem Cigana Ciganom, a ne Romom, upravo zato, jer on sam sebe tako naziva. Zoki je shvatio da je kupio parfem Armane Gode. Na poslijetku dolazi i Treći Cigan. I on nudi isto, kaže da nije jeftiniji od prva dva (drugi mu je navodno sin), ali da je kvalitetniji. Uglavnom zabavili smo se jako dobro s ova tri Cigana.

Poslije Niške tvrđave, koja nije najbolje turistički, a niti historicistički valorizirana, obišli smo tržnicu. Ozbiljna površina štandova pod improviziranim krovovima i još ozbiljnija natkrivena površina pod čvrstom čeličnom konstrukcijom. Od igle do lokomotive tu se može naći. Kupujemo voći i povrće. Najviše paprika, nekoliko vrsta i nekoliko ljutih kategorija. Pazimo da nas se Zoki u gužvi i mnoštvu ne zagubi jer stalno tipka na telefon i malo je usporen. Došlo je vrijeme za ručak, pa smo otišli ostaviti stvari u apartman. Zoki je ostao odmoriti se, a mi smo se uputili Kod Pajka (hrvatski Rajka). Mala ulica u centru Niša, odmah uz korzo, prepuna kafića i restorana. Jedan do drugog. Sjedamo na Rajkovu terasu svaki stol ima malo sunca. Odlučujemo se za jedan na kraju terase. Konobari su lijepo odjeveni i vrlo ljubazni, ali žurbe nema. Prvo smo čekali litru i vodu za osvježavajuće čitanje skoro pol sata. Onda smo pročitali sve dok su stigle salate. Onda smo pojeli salate s urnebes namazom i lepinjama. Potom je nakon sat vremena došla raznovrsna mesna plata: ćevapi, kobase, uštipci, seljačko meso i ramstek. Sve je fino, ali sad nedostaje štiva. Pa nedostaje kruha. Uglavnom bili smo u raskoraku s potrebama i reakcijama konobara. Potrajao je taj ručak skoro 2 h. Za to vrijeme sunce je prvo pržilo Gomu i Munju, onda hranu na stolu (što i nije bilo loše), a na kraju Sonju i mene. Umorna koraka odvukli smo se u stan.

Zoki je debelo razmišljao u ugodnoj i sjenovitoj atmosferi našeg smještaja. Svi smo kolektivno otišli na beauty sleep program. BSP je potrajao do 19 h. Potom pregled prognostičkih modela i konzultacije XCskies servisa. Zaključili smo da je sutra letivo, pače, vrlo dobar dan možemo očekivati. Zato ćemo nježno večeras s čitanjem. Dok su Sonja i Goma gledali neki komični film, svako malo se cerekajući iz dnevnog boravka, ja sam u kuhinji slušao prijenos utakmice 2. kola kvalifikacija za Ligu prvaka s praznog Maksimira između Dinama i Gruzijskog Saburtaloa, usporedno radeći nešto za posao. Munja se minglao između prijenosa iz Maksimira i cerekajućeg dvojca u boravku, sve nudeć ohlađenu, narezanu i slatku dinju. Prvo poluvrijeme 0:0, nemam dojam kako moj omiljeni klub igra, ali trebali bismo voditi. Barem minimalno. Doduše imamo prednost iz prve utakmice u Tbilisiju od jednog pogodka. Na poluvremenu uzimamo lagano smederevsko štivo uz knjaza Miloša da se osvježimo od sparine niške noći. Cerek se utišao, smešni film je završio i duhovi su se uznemirili oko izlaska u toplu noć. Dinamo je poveo u 77., pa u 88. minuti dao drugi i u 90. minuti zabio treći gol. Sad smo mogli izaći u nišku noć. Malo točeno štivo od frtalj litre smo pročitali na jednoj terasi na korzu slušajući lokalnog umjetnika na gitari. Sjetili smo se prilično kasno za hranu tako da smo završili na kebabu, ali vrlo ukusnom. Pivo Lav za miran san. Povečerje i pozdrav zastavi je bilo u ponoć. Dosta je čitanja. Sutra počinje natjecanje za ozbiljno.

Task 1

Zvoni alarm u 7:15 h na Munjinom telefonu. Zoki i ja smo na laptopima. Ništa ne čitamo. Samo tipkamo. Komorna je atmosfera. Dolazi Goma. Stiže Sonja tihim glasom upitavši za džezvu. Munja reže špek hamburger i razbija jaja. Peče omlet. Sonja pijucka kavu u tišini. Zoki kašlje. Goma puši. Ja sve gledam i šutim. Predložio bih nešto da potaknem veću voljnost i odagnam apatičnost, na primjer da trznemo kratko štivo ili da zapjevamo neku revolucionarnu kao što je Sred pušaka, bajoneta... Ali izabrao sam drugu taktiku, lagano puštam na laptopu Hrvatski radio drugi program te razbijam tišinu. Utom se začuje cvrčanje jaja i špeka u tavi. Narezali smo puno vrsta paprika, i ljute i neljute te paradajz. Čim je započeo doručak situacija i raspoloženja su se promijenila. Osim kod Zorana, on je i dalje potišten. Razdijelio sam jedan hladni Nikšić pred 3 čitaoca. Pazim da ne pretjerujemo s čitanjem. Dobio sam nekoliko drugarskih kritika zadnjih 4-5 godina da previše spominjem čitanje, a premalo o letenju. Previše čitanja remti koncentraciju. Krećemo za HQ. Na parkingu ispred zgrade Munjin auto je kažnjen. Dobio je čestitku već u 7:36 h. Ja sam kažnjen jučer tek u 18:32 h. Za svaki slučaj preparkiravam auto do Glavnog štaba i uvaljujem ga u blato gdje se parking ne napalaćuje. Nije problem u plaćanju, već u nadopunjavanju telefona kreditima. Cjelodnevni parking (7-21 h) košta 500 dinara (malo manje od 5 €), ali treba imati 500 dinara na telefonu.

Željko Ovuka nas špota jer dolazimo na knap za utovar ruksaka u kamione. Nema Sonjine opreme. Kreće nervoza. Ne radi niti čitaonica pored Štaba, nema kave, nema čitanja. Opet nervoza. Trpamo se u bus. Sjeli smo na zadnju klupu Zoki, Goma, Sonja i ja. Dolaze volonterke. Mlade djevojke 18-20 godina. Studentice. Jedna sjeda između Zokija i Gome. Studira biologiju. Goma je ušao u razgovor. Čekamo. Krećemo. Ide mladić s popisom tko je u busu. Sonja nije natjecatelj i šverca se. Ide nervoza. Zoki sopće i puše, veli da ga muči želudac. Mene niš ne muči, ali osjećam i ja posljedice nedovoljnog čitanja. Čudan je to osjećaj ići na start bez windkillera.

U selu Pasjača pod startom izlazimo iz autobusa i čekamo kombije do vrha. Odlazim u malu selsku trgovinu, koju sam zapamtio od ranije i uzimam 4 hladna štiva za nas četvero, 3 Niška i jedan multivitamin za Sonju. Ona kupuje od lokalne gospođe savijaču od jabuke. Jako, jako finu. Dolaze kombiji. Ulazimo i voze nas na zapadni start. Dosta čekamo jer smo došli znatno ranije. Prepuno je ljudi, preko 200. Startat ćemo prema FAI rankingu u grupamo po 10. Utrka je 53 km i uglavnom niz vjetar prema jugu. Umjeren je NW prognoziran. Od završetka briefinga do početka utrke je 1 h 45 min. Puno za čekat u zraku. Kumulusi su se zadebljali i proširili. Prvi polijeću, ali slabo idu gore. Ostali čekamo. Onda je krenulo, pa je krenuo i stampedo na start. Ja sam se polako spremio i ušetao na poletište, razmičući pilote uredu, jer je bio moj slot od 10 pilota između 30 i 40, a bio sam na redu za kao 34. Ide slabo, ali ide. 1100 m, pa 1200 m i kroz 15-ak minuta dižem na 1400 m. To je to plafon pod bazom. Goran Dimiškovski grmi na radio vezi: "NO CLOUD FLYING! IT IS NOT ALLOWED TO FLY IN CLOUD!". Na generalnom briefingu je objasnio da je cloud flying i situacija kad je pilot pored oblaka, iznad njegove baze, tako da jednom dijelu pilota nije vidljiv. I to je kažnjivo. Nadalje je Goran objasnio preporuku da se problem uvlačenja u oblak rješava na slijedeći način. Nakon usisavanja pilota u oblak, bez obzira na visinu, pilot nastavi kretanje u smjeru slijedeće točke sve do izlaska iz oblaka. Potom treba spustiti visinu ispod najnižeg pilota u blizini. Pretpostavka je da se to dogodilo u skupini i da ima svjedoka. Bez svjedoka je stvar fair playa. Naša natjecanja nisu za nagrade od milion dolara, već za medalju, pa ako varamo, varamo sami sebe. To su Goranove riječi. Nikako se ne preporuča da piloti suzbijaju visinu spiralama ili drugim manevrima nagle promjene pravca ili visine. Događalo se dosta sudara u zraku zbog opisanih radnji. Velikka je gustoća pilota na jednom mjestu. Stoga bi trebalo nastaviti kretanje prema slijedećoj točki te po izlasku iz oblaka pokazati namjeru da ne želimo iskoristiti prednost dobivenu ulaskom u oblak. Meni ima logike.

Većina pilota je imala dobru poziciju pred otvaranjem startnog cilindra, koji je bio ogromnog radijusa od 38,5 km. Praktično je dodirivao start kao linija, a ne kružnica. Iz startnog cilindra letimo do Leskovca oko 40 km i potom 10 km u cilj. Svatko je mogao zauzeti najbolju poziciju za start, osim 7-8 krila koja su pocurila ispod starta. Krenuli smo s pola gasa preko Sićeva i poznate klisure. Jako lijepe panorame pod našim nogama. Lijepo drži, popravljamo se u velikoj skupini na samom početku kanjona, prema Niškoj Banji. Odlučujem se za tranziciju s prvima. Krenula je grupa od 15-ak krila dok je većina ostala vrtiti. Prelazimo u traniziciji 7-8 km do grebena nad Niškom Banjom. Letimo u traverzi na vjetar koji dolazi sa W-NW Kumulusi se rade nad tim grebenom, ali je teško uloviti zakošeno dizanje jer su padine pod šumom blage. Neki su uspjeli uhvatiti dizanje, a nas nekolicina idemo nad start iznad Niške Banje jer je okrenut u vjetar. I dižemo u jakom stupu. Potom prelet na drugu stranu grebena. Tu sad imam 2 izbora. Ako idem direkt prema Leskovcu letim u zavjetrinsku stranu grebena i riskiram duže curenje. Ako idem na taj greben van rute sam, ali uhvatit ću dobra dizanja jer vidim kumuluse iznad. Idem na taj greben. Pokupim još dvojicu koji misle da ja znam. Došao sam do jednog vrha, ali to dizanje je, s oproštenjem, razjebano. Nisam izabrao najbolje. Opet imam 2 izbora. Ako ostanem na grebenu mogu pobrat, a mogu i ne pobrat. Ako poberem, dobro. Ako ne poberem opet imam 2 izbora. Mogu iscurit gdje ne želim, a mogu i probat u zavjetrini (sad sam već nisko i moram u zavjetrinu). Ako iscurim, dobro. Ako odem u zavjetrinu mogu vrtit jako zakošenu termiku. I tako odem ja vrtit nisko u zavjetrinsku stranu. Nije to ništa neobično i nedoživljeno. Svaki put kad prebacujem nisko s Ivanšćice na južnu stranu u sličnoj sam situaciji. Nalazim jako zakošena dizanja, ali s 3 takva zakošena polustupa prebacujem dolinu i kvačim se za drugi greben koji gleda u zapad. Tu se srećem sa Šomijem. Deremo se jedan drugom uobičjeni set uvreda, pederu, pičko, vrti idiote. Dižem u jednom stupu 1400, pa 5 km dalje opet 1400 m. Fino napredujem s vjetrom u pola krme. Puštam nogu s gasa i lovim zadnja dizanja pod oblakom koji se nećka formirati. Imam visinu, imam skoro leđni vjetar. Nemam drugo izbora već da letim u pravcu slijedeće i, ujedno, prve točke. Instrumenti mi daju finesu 12-13 , a treba mi za slijedećih 18 km finesa manja od 8. Narasla su mi krila. Gazim speed i pokušavam dostići grupu ispred. Letim 60 km/h. Sam sebi persiram. Dolazim na 2 km od cilindra ispred Leskovca. Nisko sam. Nisko su i drugi. Imam 2 izbora. Mogu ići na točku i riskirati visinu ili mogu ostati u slabom dizanju i čekati. Prvo sam izabrao čekanje, onda sam vidio da je vrag odnio šalu i otišo sam overit tačku. Potom sam čekao. Vrtim sa Šomijem na istoj visini sa zanosom nad grad. 300 m smo iznad poda. Stižu mnoga krila iznad nas i pretiču me. Vidim i Gomu u dobroj (visokoj) poziciji. Mukom dižem visinu na 1100 m i instrument mi govori da imam 50 m u cilju. Opet imam 2 izbora, da mu vjerujem ili da mu ne vjerujem. Ako mu povjerujem, mada mu ne vjerujem, možda doletim, a možda i ne. Ako ne doletim, scurit ću pred ciljem. I opet dobro. Ali ne želim scurit pred ciljem i zato mu ne vjerujem. U početku ide dobro s pol speeda, pa me je čak instrument htio navući da imam 100 m u cilju. Ubrzo sam pao na -40 m. Tako da sam hvatao dizanaj po putu i oprezno dozirao speed. Još 3 km do ESS. Više nikog ne mogu stić (dvojica su ispred mene), ali pazim da me ne stigne jedan pozadinac. Ušao sam u cilj niz vjetar 5 banki, točno da preletim ciljnu liniju i okrenem se pa sletim. Bilo je vjetra tako da sam pristao na vrhove prstiju. U cilju Zoki i Goma. Svi smo tu! Zoki nosi mrzlo pivo. Gugi je sretan i kuka kako je star, kako ga bole zglobovi i vid mu je oslabio, ali leti Enzo 3 i kickassa.

U busu sam zadrijemao. Uslikali su me kao soma od 85 kg koji je zinuo u plićaku. Kratko čitanje u Tabacchi baru uz Štab i u stan na tuširanje pa u Nišku Banju na večeru. Šetnja po parku, obilazak izvora tople vode i cilj u restoranu Gurmanska tajna. Vjedro puno leda i kratka štiva u čokanjčićima su izvrstan početak. Nazdravljamo Zokiju na današnjem uspjehu. Za početak u Gurmanskoj tajni reporučio bih pečene paprike, ljute i neljute, ostalo svježe povrće s 3 vrste sira, ovčji slani, kravlji slani i kravlji punomasni. Nakon 2 runde nabrojanog uzeli smo, da ne ispadnemo loši turisti, jednu porciju ćevapa i jednu uštipaka. Završili smo s kablićem punim leda s kratkim čolanjskim štivom. Večerom je suvereno ravnala Smederevka s knazom Milošem. Na kraju večere, pred odlazak, kreće rasprava u kojoj mjerimo površinu čokanjčića. Zoki je stao u kereću fekaliju i tako dokazao da je rođen pod sretnom zvijezdom.

Rezultati task 1:
https://airtribune.com/preeuro/results/task4305/day/overall

Krasan omjer letenja i čitamnja


bravo zoki! bravo svi!


uživajteeeee

("Zoki je stao u kereću fekaliju i tako dokazao da je rođen pod sretnom zvijezdom." nevjerojatno... )

Task 2 - cancelled

Tjelovježba, pozdrav zastavi, doručak (danas kuhana jaja i kuhana šunka u svom sosu), pa prema HQ. Goma je požrtvorno otišao ranije i ubacio nam krila u kombi. Kratko štivo u šoljici ispijamo pored HQ. Sonja je predložila ovu kamuflažu kako ne bismo pored HQ izazivali pažnju te sumnju. Bus kreće u 9 točno. Sjedimo kao na maturalcu na zadnjoj klupi i čavrljamo s mladim volonterkama i volinterima. Na startu opet gužva. Tu su i mediji. Kinezi i Japanci te Japanke daju izjave na engleskom. Oni su novinarima najzanimljiviji. I Sonja daje intervju. Pohvalila je pred medijima organizaciju, teren i drugarstvo.

Zračni start je u 13:50 h. Danas ima više zapadnog vjetra nego jučer, ali se čini OK. Letit ćemo na jug preko Niške Banje, pa do Leskovca i završiti u Lebane 63 km od starta. Opet koristim dobru startnu poziciju pa se ubacujem preko reda kad je došao moj slot 30-40. Start Fakir je prostran za 5 krila, ali nas je 150 i to zbilja nije lako organizirati, a svi bi trebali imati dovoljno vremena da polete i da naberu visinu. Dižem zakošeni stup. Zanosi nas nad vrh i antenski odašiljač te južni start Relej. Imam 40 minuta do starta. Neke pilote je zanijelo ispod južnog starta prema Sićevu. Teškom mukom se probijaju natrag. Pojačava vjetar. Veliki je vertikalni razvoj. Gledam na start i vidim da dosta pilota nije poletitlo. Neki stanicom javljuju level 3, što znači da smatraju opasnim nastavak letenje. Izlazim van nad dolinu i tu mirnije vrtim. U termici, u vjetar, pada mi brzina na 8-10 km/h. To nikako nije dobro. Napokon, pred samo otvaranje starta prekidaju utrku zbog pogoršanja uvjeta. Svi slijećemo po okolnim livadama između starta i Niške Banje. Dobro je puhalo na podu. Sletio sam na prste vozeći slalom među šljivama. Voće je zrelo i jedem šljive, crvene šljive, marelice.

Imam novog frenda Slovaka, koji nastupa za Mađarsku, zove se Tomaž. Sreo sam ga putem do sela Malča. Nije mi se dalo čekati prijevoz sa skupinom od 30 pilota. Tomaž i ja smo naišli na trgovinu Mitić i frižidere s hladnim štivom. On će radler, ja ću Niško pročitat. Čavrljam s njim, ne da mi se pisati blog. Sugovornik mi je zanimljiv. Prvo je Slovak, a ti ljudi su mi izrazito drago, kao i Česi. Pristojni su, ljubazni i komunikativni, znatiželjni. Radio je 10 u Budimpešti. Govori Mađarski, a možemo komunicirati na slovačkom i hrvatskom. Nastupa za Mađarsku jer si je izvadio njihovu sportsku. Dolaze Sonja, Munja, Goma i Zoki. Sonja nije letila, a Munja je bio sa svojim autom na startu pa su nas skupljali popadale po poljima. Sad svi čitamo u trgovinu Mitić u selo Malča. Zoki je iscurio prije prekida utrke, pa ga zezamo. Nakon nešto isčitavanja odlazimo u HQ vratiti trackere i na tuširanje u stan.

Miodrag Buić, zvani Bujke, jedna od legenda letenja u Srbiji pozvao nas je na večeru u etno restoranu Čardak. Hodamo prema Čardaku nekih pol sata i polako posustajemo na usijanom asfaltu Niša punog solitera i širokih saobraćajnica. Na kiosku ćemo uzeti neko štivo za oporavak. Odlazimo iza kioska, a kad tamo drvena klupica, gajbe i kartoni. Ovdje se često čita zaključujemo. Pitam tipa na desno: "Jel' slobodno komšimija?". Odgovara mi on: "Jeste, od četrespete.". Sjeli smo i pročitali štivo s kioska. Putem nailazimo na romski par. On nju vozi u triciklu. Ispred je veliko spremište, sigurno kubik, u kojem žena sjedi. Kad pretraži Cigo kontejner onda kvalitetne pronalaske preda ženi. I tako je pomalo zatrpava. Fino sam ih poslikao. Naišli smo na prastari engleski auto Austin. Uredno registriran, ne izgleda mi kao oldtimer već kao auto koji se svalodnecno koristi.

U etno restoranu Čardak specijaliteti su slijedeći: teleća glava u škembe (teleća glava kuhana u kravljem buragu, sa začinima te poslije očišćena od kosti i servirana u posudi s pavlakom), gulaš od junećih repova, sarma s čistim mesom, sušena punjana paprika... Moram priznat da do sad nisam pročitao bolji članak od šljive. Među ostalim uzvanicima bio je i Gugi, još jedna legenda srpskog paraglidinga te smo se uz jelo i štivo podružili skoro do ponoći evocirajući stare uspomene.

Task 3

U transportu iz sela Pasjača vozač kombija nam priča o 10 stabljika paradajiza koje uzgaja da ima s kim razgovarat i družit se. Ljudi su mu prenervozni, pa se radije druži sa paradajizima. Još priča da je isključio televiziju i da je sad mirniji. Televizija stvata nervozu. Meet director Goran drži opširne i vrlo informativne briefinge. Danas je podigao glas i špotao neke pilote. Prvo one koji ne vraćaju trackere na vrijeme, a potom i one koji se nisu spustili nakon prekida utrke, već su nastavili letiti prema Nišu. Obzirom da je zapadno od Niša veliki međunarodni aerodrom i vojna baza, odmah po prekidu utrke pustili su zračni promet preko Niša. Zbilja nisko avioni prelijeću grad. Onda su se ti nesletjeli na vrijeme piloti prepali i uložili prigovor. Pa ih je Goran naribao da su neodgovorni, jer zračni pristor nije samo njihov. Rekao je još i da smo mi u sportskom programu i da se podrazumijeva kako bi piloti sportaši trebali poštivati procedure. Tko je na godišnjem odmoru neka leti XC i nikome ništa. Jer previše je ljudi u organizaciji, spašavanju i transportu da neki olako sve to shvaćaju. Dok pilot nije u HQ nije siguran, čak ako je i na zemlji, a da nije pokupljen s prijevozom za organizatora je on briga. Zato sjedenje po kafanama i restoranima dok se natjecatelj nije odjavio i vratio tracker nije opcija.

Na južnom smo startu Relej. Puše ni vrit ni mimo, već između 2 starta. Zapadni je manji i tamo je bok. Relej je južni start i ogroman, praktično cijeli vrh je u travi i omogućava širenje na desetke krila. Uglavnom puše bok koji termika ispravi. Kumulusi se lijepo formiraju iznad naših glava. Dužina utrke je 58 km. Izlazni cilindar 3 km istočno od poletišta, potom 12 km u smjeru zapada preko Releja, ponovno na start, pa na sjever 15 km i natrag 17 km u cilj u Nišku Banju na jug. Zanimljiva disciplina. Svi koji su poletili bez muke dolaze pod bazu. I tako, jedan po jedan, svi smo pod velikim bazama na 1700-1800 m. Dovoljno je široko da se ne stvara gužva. Ali ima dosta krila nižih kategorija koja su sporija i remete neometanu vrtnju. Poletio sam sat vremena ranije i prilično dugo je trebalo kružiti pod oblakom. Pred otvranjem startnog cilindra namjestio sam se na rub. Tu je i Zoki. Krenuo sam, a onda morao ponoviti ulaz i izlaz iz cilindra jer su mi se oglušila oba instrumenta. Nije bilo bolno i nisam puno izgubio vremena. Gazimo preko starta Relej i prolazimo kroz dizanja. Vidim da 10 pilota ne okreću već nastavljaju speedirati kroz dizanja iznad starta. Tu je i nekolicina domaćih pilota tako da se odlučujem za tu opciju. Nisam letio u tom smjeru ranije. Prebacujemo dolinu sa solidnom visinom. Kad smo došli na početak položenog grebena tražimo dizanja. Nekoliko malo vani, nas 3 u sredini i još 2 dublje nad tim brdima. Ništa konkretno. Priključuje nam se još 20-ak krila iz pozadine. Sad pretražujemo veće područje, ali i nastavljamo prema točki. Kako nismo našli ništa konkretno otvorila se odluka pred nama, nastaviti po razvedenom grebenu potpuno pokrivenom šumom ili se izvući prema dolini i biti sigurniji. 3 krila idu direkt na točku. Većina se odlučuje za uzmak prema dolini. Idem i ja direkt na točku. Letimo skoro u vjetar. Jebem ti Sljeme! Letim iznad klanaca obraslim gustom šumom. Nema sletišta, NEMA! Daleko je prema dolini, moram naći dizanje. Ima li dizanja, mora biti, dizanje gdje si?! Budi goody, budi goody, budi goody, moja je mantra. Ako krenem direkt po šumetini imam 2 izbora: ili ću naći dizanje ili neću. Ako nađem dizanje dobro. Ako ne nađem dizanje opet dobro. Ili ću sletit na drvo ili ću fulat dvije krošnje i past na tlo. Ako pogodim krošnju opet dobro, čekat ću spasioce. Ako fulam krošnju i padnem na tlo opet imam 2 izbora. Ili ću se ozljedit ili neću. Ako se ne ozljedim dobro, ako... U ovom razmišljanju me prekida spoznaja da su prva 2 krila upiknula dizanje, zaletim se prema tamo pa ga nađem i ja. Uf, bilo je gusto. Malo sam se nauživao straha. Vrtimo i ulazimo u cilindar prve točke. Većina diže na rubu bržuljaka i doline, pa će napasti prvu točku, dok je jedna veća grupa došla po vrhu hrbati tog šumovitog grebena. Vjerojatno su navrtili prije i sad gaze prema točki s dovoljno visine. Goma je u toj grupi. Okrenuo sam među prvih 15.

Povratak na start je lakši jer letimo skoro niz vjetar. Putem podižem pristojnu visinu i nastavljam s nekoliko krila prema startu. Preko doline se razdvajamo. Svako svoju politiku vodi. Nalazim dizanje nad dolinom i popravljam toliko da ulovim start. Na startu, s desetak drugih krila, podižem na 1800 m i gazimo na točku prema Sićevu. Nije bila daleko, 3 km. Odmah se vraćamo i ponovno podižemo visinu. Slijedi tranzicija na sjever od 15 km preko niskog brežuljkastog i pitomog terena s brojnim sletištima. Prva grupa je usporila. Vidim ih 5 km ispred kako termališu u slabom dizanju. Navlači se nad dolinu sjena visoke naoblake. Već znamo da sutra neće biti letivo i to nam najavljuju ovi visoki oblaci. Vrte i vrte ovi vodeći. Približavam im se zajedno s još 5 krila. Nježno stišćem speed. Vrtimo slaba dizanja. Ovi prvi su odletili na točku preko manje doline na jedan obli greben. Ne vidim ih više. Konzervativno letim, ne žurim. Daleko je još do točke, pa povratak u cilj istim putem, a dan se polako gasi. Razmišljam kako smo kasno startali, ali se čekalo da termika povuči i ispravi vjetar na startu. Odmiču mi ova 4 krila, a ja ih puštam jer vjerujem da će se situacija popraviti kad se makne visoka naoblaka. Na kraju sam doplahutao na taj obli greben i zaglavio tamo 15 min. Termika je vukla na cikluse, a ja sam zakasnio na onaj koji su pokupila četvorica prije mene. Digao sam s jednim E3 pod bazu nakon 20 min. U povratku preko doline u smjeru cilja slaba su dizanja kao i prvi put. Dolazim iznad jedne grupe od 7-8 krila koja idu na 3. posljednju točku. Teško će se oni vratiti. I nisu. Uspio sam uhvatiti prednji greben i prebacit ga u dolinu prema Nišu, međutim dan je crknuo i ja sam polako odglajdao u podnožje. 8 km do cilja.

Obzirom da je ovo zadnja utrka, ujedno i druga važeća to je to za ovo natjecanje. Dobivam informacije da su Zoki i Goma sletili blizu, oko starta, Munja ih skuplja. A Sonja je od prve točke prebacila dolinu na sjever i vozila onim manjim oblim grebenom, gdje sam malo prije bio, prema Svrljigu. Kupe me Munja, Zoki i Goma, veseli su i nose osvježavajuće štivo. Putem gdje sam sletio zobao sam šljive, crvene šljive i marelice. Med medeni. Voće je superzrelo i jako slatko. Sad mi se to miješa s netom pročitanim Niškim. Sonju kupimo prilično daleko u pozadini, a društvo joj prave lokalni par i njihova dječica. Vrlo su razdragani. Vraćamo se kroz Svrljig i razmišljamo da stanemo na lokalnu feštu hrane i štiva, kad Gomu zazovu iz HQ. To je Elena, uznemirena je i galami na Gomu. Goma se opire i shvaćamo da se ona boji da ne krademo 3 trackera, jer odlazimo prema bugarskoj granici. Elena je Bugarka, valjda su kod njih takovi običaji. Ma di bi krali trackere kad nas mogu slijediti. Osim toga kaj bumo s njih 3 komada. Propada nam plan zastajanja na fešti i vraćamo se u Niš. U Malči mijenajmo prazne pročitane staklene ambalaže i uzimamo neisčitane limene kantice.

Bio je jako lijep dan za letit. Šteta kaj nije potrajalo.

Rekapitulacija

Od 6 natjecateljskih dana prvi i posljednji su odbačeni zbog lošeg vremena. U utorak je bio jak razvoj, niski oblaci i jači vjetar pa nije bilo tekme. U srijedu T1, u utorak T2 kenslan i danas T3 uspio. Od 150 prijavljenih i 142 natjecatelja smatram da smo nas trojica kroz ovo pripremno natjecanje ostvarili više nego solidne rezultate:
Tomislav Gomerčić - Goma 45. mjesto
Zoran Bošković - Mileni 38. mjesto
Antoni Buljan - Laki 33. mjesto

Bit će lijepih bodova. Nekima možda i kvalifikacijska norma za Evropsko prvenstvo na istom mjestu. Obzirom da smo Karla na brzinu digli iz mirovine za SP u Makedoniji ova dva mladca s po 45/46 godina su perspektivni juniori.

I jedna crtica za kraj: Miloš Gagić Šomi je jučer sletio, nakon prekida utrke, uzeo auto i zapalio za Kragujevac jer je imao posla. Otišao je u poštu i poslao telegram da je i gdje sletio u Head quater. Kakav vispreni um.