U petak 27.09.2019. je poginuo naš kolega letač Gojko Đurašević, mnogima poznatiji kao Joe s Kalnika. Nesretno je nastradao pri alpinističkom čišćenju silosa u Mlinaru, Križevci. Taj posao je radio više od 20 godina. Točan uzrok stradavanja nećemo doznati, ali pretpostavka je da se nije mogao izvući kad ga je zatrpala lavina materijala sa stijenki silosa.

Za mlađe pilote i one koji se tako osjećaju, a nisu imali prilike upoznati Joea, evo nekoliko redaka o ovom iznimnom gorštaku. Joe je bio penjač, alpinist, speleolog, kamenoklesar, mesar, tesar i komesar, pionir paraglidinga na Kalniku i u Hrvatskoj. Volio je prirodu. Volio je ljude i društvo. Volio je sajmove. Posebno buvljake po Koprivnici, Križevcima i Bjelovaru. Ali volio je i rupe, špilje, jame, bunare i silose. Često prepričavamo kako je jednom sudjelovao u izvlačenju krave zaglavljene naglavačke u bunar vodocrpilišta za veću regiju. Naime, problem je bio u tome što je krava bila živa, ali u dubini od 20 m. Ne morate se brinuti, krava je humano uspavana, a Joe ju je izvukao na sigurno. U djelovima. Kad ga je vidjela sanitarna inspektorica pala je u nesvijest. Joe je bio potpuno krvav s motornom pilom u rukama. Ostatke krave, kako i priliči ekološki osvještenom članu zajednice, Joe je zbrinuo kod mesara u Sv. Ivanu Žabnom.

Joe je bio i šaptač poskocima. Lovio ih je. Na Kalniku ih ima u izobilju. Nekada je Pliva otkupljivala poskoke za proizvodnju protuzmijskog seruma. Onda više nisu otkupljivali, pa se populacija posloka na Kalniku raširila.

Joe je bio ekolog. Zbrinjavao je stare drvene i kamene kuće prenamijenivši ih u kamenu i drvenu građu za nove projekte. Zbrinjavao je i salonit, lesonit, lim, terpapir, plastiku, gumu, stara ulja, islužena vozila kao i računala. Bio je vrijedan član društva. Pomagao je škole, penzionerske centre i ražalovane udovice.

Joe je radio izvrsne kobase. Joe je kuhao izvrstan grah. Na jednom kalničkom memorijalu se pojavilo duplo više ljudi nego kaj smo planirali. Joe je to brzo riješio, provukao je crijevo za vodu do vojničkog kotla, dotočio 10 litara vode, dodao začina i svi smo se najeli. A bilo je i repete. Kod Joea na Kalniku (kvart Šopron) ispekli smo bezbroj roštilja i skuhali nešto gulaša, a bilo je i pijanki. Mnogi su spavali kod Joea pod Kalnikom.

Joe je imao najstariju paragliding opremu. Letio je rijetko, ali dugotrajno i dugogodišnje. Ako je i završio na drvetu nije bilo drame. On je to riješio sam. Pomogao je mnogima da se ispetljaju iz šipražja i s drveta. Bio je najdulji tajnik nekog kluba u Hrvatskoj, vjerujem da je malo tko bio dulje od 10 godina tajnik nekog kluba. Prvi sastanci kluba PG Feniks odvijali su se u domu penzionera u Križevcima, u suterenu zgrade u kojoj je živjela njegova majka. Pivo je bilo po 5 kn. Joe je sudjelovao u svim akcijama i događanjima Paragliding kluba Feniks, Kalnik. Radio je na proširenju zmajarske rampe na Kalniku uz odašiljač, još u prošlom stoljeću. Sudjelovao je u izgradnji zapadnog poletišta na Kalniku. Joe je organizirao dovoženje kamena za spomen obilježje poginulom kolegi Zoranu Ristovskom u podnožju kalinčkog grebena. Sve akcije krčenja i čišćenja Malog Kalnika nisu prošle bez Joea. Sijanja trave, izvlačenja drva, sječa, malčanje, kopanje, tanjuranje, košnja, frezanje, zavarivanje, ferzenganje, narezivanje, hladni i topli spoj, iskop, šalung, podzida, tampon, kaldrma, drenaža, nasip, usjek, kanal, okitenka, žbuka, mort, beton, fuga, AKZ... I to sve na užetu, sajli, špagi, konopu, štriku, čemu god hoćeš. Joeu je bilo svejedno.

Zahvaljujući Joeu, među ostalima, kalnički antenski stup je danas tako blještav i lijep u svojoj bijelo-crvenoj opravi.

Ziheranje turista na penjačkim smjerovima, vođenje po sedam kalničkih zubi i pričanje priča turistkinjama na jakom hrvatskom i slabom engleskom za Joea nije bio problem. Biti moderator, animator, zabavljator na sindikalnim izletima ili timbildinzima za Joea je bio komadić kolača, picin dim, crno pod noktom. Joe jedino nije imao osjećaj za ritam, očajno je plesao, još gore pjevao, ali ostat će upamćena njegova maestralna izvedba pjesme na karaokama od Riblje čorbe - Dva dinara druže. Joe je imao najveću glava od Dinarida do Kavkaza. A nosio je dugu, valovitu kosu. Joe je bio hodajuća legenda. Joe je bio rijedak primjerak iskonskog čovjeka. Drago mi je što sam te poznavao.

Pozdrav Joe od tvog Tončija

Volio bi se i ja oprostiti od Joe-a i podijeliti s vama Joe-a kakvog sam ja znao. 

Tek kad izgubiš nešto u životu onda shvatiš što si imao. Joe-a znam još od vremena kad smo kao klinci brijali kvartom, vozili bicikle, krali susjedima voćke, igrali žandara i lopova. Sjećam se danas mnogih stvari što smo radili u tim vremenima i mogu reći da je bio prisutan u većini mojih važnih trenutaka života.

Sjećam se također i dana kada je počeo se penjati, kako je dobio nadimak Joe i koji je nadimak imao prije tog nadimka. Sjećam se vremena dok smo zajedno se penjali i vodili Alpinističku sekciju unutar PD „Kalnika“ organizirali prve škole,izlete, radili s prvim tečajcima. Kako smo i kada počeli se baviti industrijskim Alpinizmom. Kako smo radili nekoliko godina u Sloveniji,na crno, skrivali se od murije i koje kakvih inspekcija rada i spavali po šatorima i starim i derutnim kućama.

Kako smo skupljali donacije za uspon na Mont Blanc .Obilazili mnoge firme po Križevcima skupljajući lovu i između ostalog i u Mlinaru koji je tada bio vlasnik Križevačkih silosa, te smo očistili dva silosa za tu istu donaciju, to su ujedino i bili njegovi prvi silosi. Kako smo putovali u Chamonix s kombijem kojeg smo dobili od „Radnik“ Križevci, a koji je imao Njemačke tablice. Kako smo ležerno zbog tih tablica prelazili granice. Sjećam se kako smo pokušali se popeti na Mont Blanc du Tacul s opremom koja bi se lako mogla naći u Alan Fordu, naravno da nismo uspjeli se popeti, no dobro se sjećam tog pokušaja.
Sjećam se, kako smo čistili zimi i mnoge zgrade po Križevcima i školske krovove od velike količine snijega i tako zarađivali za penjačku opremu.Kako smo pokušavali napraviti kvalitetan oprimak od raznih materijala jer nismo imali love za originalne.

Sjećam se kada je začeta ideja o PG „Feniks“-u s koliko je žara i entuzijazma radio na organizaciji izborne skupštine, organizirao prostor, skupljao ljude. Sjećam se kako smo na svojim prvim letovima s Kalnika dijelili opremu i letjeli jedan, pa drugi, još u vrijeme dok rampa nije ni bila izgrađena kraj repetitora. Sjećam se i gradnjeiste te iste „rampe“, u tad friškom osnovanom klubu nas nije bilo puno, no svako je dao obola na gradnji iste kad je mogao i koliko je mogao, no Joe i ja smo svaki dan išli gore i gradili je, svaki dan sedam dana za redom, vukli beton, friško dobavljene fosne, kao donaciju iz firme „Radnik“, no isto tako se sjećam koliko ga je uštekalo u kičmi, i kako je svaki dan išao na injekcije prije nego smo se našli na Kalniku, no uprkos tome svaki dan je dolazio i dalje miješati beton i vuči ga gore,za temeljne stope konstrukcije, vući istu tu konstrukciju i fosne.
Sjećam se kako nam je omogućio nezaboravne sastanke kluba u „klubu penzionera“ godinama. Bio je pun entuzijazma i pun volje, gradio je poletište, gradio klub. Sjećam se njegovog prvog krila koje je kupio od Firebrda N-JOY-a, gdje i kako smo ga dobavili.

Sjećam se kako smo rješavali papirologiju i registraciju oba starta na Velikom Kalniku, te registraciju M.Kalnika, organizirali i slavili 5 godina kluba i 10 godina i 15 godina. Joe je uvijek bio tu, uvijek davao obola, uvijek je doprinosio.
Sjećam se njegove poštapalice u govoru kada bi objašnjavao, uvijek je znao reći „ima jedna fora, ima jedna caka“ koristeći prste tom prilikom da ti bolje dočara i tu foru i tu caku.

Sjećam se gotovo svih projekata, na kojima smo radili zarađivajući lovu za život, po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, na bezbroj lokacija, nemoguće je spominjati gdje smo sve spavali, jeli i boravili radeći na tim projektima. Sjećam se kako je jednom prilikom pustio suzu kad mu je nanesena nepravda,no i kako se je brzo pribrao i nastavio dalje. Sjećam se da je uvijek bio vedar, nasmijan, gotovo uvijek raspoložen.

Sjećam se uz sve to, kako mi je uvijek pomagao kaoprijatelj, kad sam gradio farmu, kad sam proizvodio u toj farmi, kad sam gradio kuću. Sjećam se bio je sa mnom i veselio se rođenju svakog mog djeteta, Sjećam se svih naših dobrih i loših trenutaka.

Sad znam kako je i koliko utjecao na moj život, baš zato što je bio takav kakav je bio. Hvala ti za sve što si učinio za nas stari moj,nedostajati ćeš puno i beskrajno, ni Feniks, ni Kalnik, neće više biti isti bez tebe. Počivaj u miru Božijem.

Edo