Prebačeno iz teme HRGA Provjereno
Admin

---

Nekako mi se cini da je ta statistika indikativna vise za kvalitetu tandem-pilota nego za kvalitetu putnika. Sad cu opet po obicaju malo srat o necem o cem me nitko nije pitao, ali...letio sam oko 100-njak ljudi u tandemu dosad. Vecinom su to bili letovi od nekoliko minuta u kojem vremenu nitko ne stigne ni pomislit na bljuvanje ali bilo je i desetak ono pravih letova s termikom i svime. Dakle trebala su mi se barem dva pobljuvat a nije jos niko. Elem, ili je uzorak premali da bi mogao zakljucivati, ili mogu zakljuciti da nesto radim dobro. Pa evo mojih refleksija na temu bljuvanja.
Stvar je izbora. Covjeka treba procijeniti. Nekima treba u startu reci NE. Npr. estetski kirurzi traze pojedine karakterne crte u buducim pacijentima kad odlucuju hoce li ih operirati ili ne (oni su to sveli na akronime SIMON i SYLVIA, koji bi nasi bili ne znam ali mozemo i o tome koju...). Zeludac treba oko 1h vise-manje da bi odradio obrok. Dakle ako je netko prije 1/2 h bas na plazi maznuo kiloipo krmetine i tri zuje, recite mu da dodje za sat vremena (dobro, dva, zbog zuja).
Dalje, cini mi se da su mnogi od nas zaboravili onaj osjecaj prvog leta, odnosno da ne razumiju putnika. Cesto vidim ljude kako dojure na start, obuku putnika u kacigu i sic, ostave ga takvog dok nestanu spremit krilo, zakopcaju ga i samo se pocnu derat trc, trc, trciii...Kad smo dosli, ja prvo rasirim krilo, provedem putnika oko njega, dam mu da malo takne gurtne, spage, objasnim mu da bi na karabiner mogli zakacit njegov auto (ovo ne koristim ako se dovezo na start u katrici s trulim pragovima) - zvuci puno bolje nego "dvije tone", njemu je isti k. dvije ili dvadeset...Ako je jos neko na startu super, pricekam da odleti tako da covjek vidi kako start izgleda. Ovo moze biti i dvosjekli mac, mrzim kad neko sa strane dodje putniku i onako za ohrabrenje mu kaze "nemas se sta brinut, imas super pilota". Ljudima se na faci vidi promjena i unutarnje pitanje "zasto mi to ovaj govori?" Kad sam spremio krilo oblacim putnika, ako mogu podignem ga u sicu (onako kako je radio i Hrga, jedino ja se trudim ostaviti malo veci razmak izmedju glave putnika i mog medjunozja ali razumijem i Hrgin slucaj). Na ovaj nacin covjek zna sta moze ocekivati (ma ne to, vi prljavi umovi!). Onda uzmem minutu za sebe, provjerim da je sve kak se sika i pozovem putnika na ukopcavanje. Tek kad smo spremni na startu objasnim mu proceduru startanja. Iz mog iskustva ovo je dobro jer nista drugo nema priliku ometati pamcenje i koncentraciju putnika na sam start. Pod uvjetom da to prodje u redu, letimo. U ovoj fazi, prvo cu se uvjeriti da putnik udobno sjedi. Napeti trbusni misici odlican su preduvjet da taj nestasni zelucic ucini svoju nepodopstinu! Kad smo to postigli letimo dalje. Kod prvog drmusanja (dakle obicno u prvih pola minute leta) krece prica o termici, "ma nije to nista, sve je pod kontrolom" (koliko god kretenski zvucalo, ljudi imaju potrebu to cuti). Zavoj uvijek pocinjem tako da putnika "podbodem" suprotnim koljenom i polako dodajem komandu kroz prvi krug. Na taj nacin putnik vrlo brzo na pavlovljanski nacin "nauci" da slijedi zavoj i moze se pripremiti na isti. Tokom leta putnika tjeram na dvije stvari: ne gledaj dolje i disi normalno. Naravno, to necete postici tako da mu to jednostavno kazete. Ne gledaj dolje postizem tako da mu svako toliko skrecem pozornost na stvari na horizontu (vidi Kamniske Alpe, vidi pticu, tamo je Karlovac i sl.) ili na zemlji malo bocno i par km dalje. Na taj nacin putnik uvijek ima horizont u vidokrugu i moze "korigirati" svoja preopterecena vestibularna osjetila. Normalno disanje lako je postici, jednostavno tjerajte putnika da govori, i to postavljanjem pitanja na koja se ne moze odgovoriti sa "da" ili "ne". Hiperventilacija je mehanizam koji moze dovesti cak i do gubitka svijesti a definitivno olaksava povracanje. Covjek koji govori, nema vremena za ubrzano i duboko disanje. Tema za razgovor uvijek se nadje. Razgovor djeluje i na psihu, smiruje putnika i daje mu do znanja da ste jos uvijek tu (upamtite, on vas ne moze vidjeti tako lako kao vi njega!). Povremeno je dobro putniku pokazati nesto iza letjelice, na taj nacin ga prisiljavate da se okrene pa mozete procijeniti njegovo stanje (iako ce on obicno sam alarmirati u slucaju poteskoca). Pritom treba paziti na ton i boju vlastitog glasa, putnik ne smije cuti stres (Bog zna da mi je to tesko postici i nakon 11 g. ), stres je najgora zarazna bolest. Putnika obavijestavam o planovima leta (sad idemo tamo-i-tamo, tamo cemo naci dizanje pa cemo onda...), cak ga i pitam kamo on zeli ici, time ima osjecaj da i on ima nekakvu kontrolu nad situacijom (naravno da cu na kraju napraviti po svom ). Uglavnom, ako nakon deset minuta leta nemam putnika koji aktivno sudjeluje u razgovoru (dakle postavlja pitanja umjesto da na njih samo odgovara), odlucujem se za najkraci put na slijetanje jer sam nesto ocito napravio krivo. Ako je dobar, dam mu malo komande. To mi je super jer onda mogu malo odmorit (od psihologije, naravno da drzim komandu 15cm iznad njega ) Dovoljno rano (znaci prije nego sto otpocnem skidanje visine za slijetanje) provedem putnika kroz proceduru slijetanja. Nakon zadnjeg zavoja pomognem mu u stojeci stav i postavim se kraj njega. Ipak mi uvijek sjednu, to jos nisam uspio prokljuvit kako da ih natjeram da hodaju

p,
D.

Ljude koje sam vozio i koji su poslije komentirali drugima rekli su da u potpunosti ulijevam povjerenje tako da kog je i bio strah kasnije se opustio.

Uzorak ti je bio premali.
Nema to veze sa pripremom ili strahom (možda pojača efekt bljuvanja bo).
Uglavnom svi koji su bljuvali bljuvali su u termici. Znači peglanje na vjetru bez termike nema beda čak ni za onog kojem bi moglo biti loše. Istina je da ljudi nebi trebali ništa jest prije jer ako se uždereš kupusa i rokneš pivo e jeb...
Uglavnom svima je bilo loše kad bi uboli termiku.
Vozio sam ljude koje je bilo full strah i držali su se za gurtne cijelo vrijeme ali nisu bili u termici i nisu bljuvali.

Bljuju ljudi u zraku oni koji bljuju i na barci. Ako je bonaca naravno neće bljuvat ali daj im koji val i evo ih preko palube. Nema to veze sa strahom. Reporterku sam pitao dali je kad bila na barci i dali joj smjetaju valovi pa je rekla da je jedrila 6 godina. Nakon što se izbljuvala sam je pitao pa KAKO SI TI JEDRILA pa je rekla da je i ona bljuvala na jedrilici.

Statistku za 1:5 mi je potvrdio i jedan tandem pilot iz CH koji fura 10 komada na dan i to spusteve po 15 minuta i on kaže da u tom spustu ljudi bljuju. Balon dva i već se digne želudac.

Odabrao sam gotovo nasumično neke izvatke iz Doktorovog eseja samo zato da citat ne bude pre dug. Svaka druga riječ teksta bila bi jednako vrijedna.
Moram priznati da je dobro pročitati ovakav pristup jer može koristiti svima koji imaju želju letjeti putnike tandemom.
Ja nemam toliko putnika (možda dvadesetak), ali nisam do sada imao susret sa rigoletom, ni sa brda niti u šlepi. Vjerujem da ovaj pristup koji je Dole opisao uvelike smanjuje tu mogućnost. I sam koristim sve napisano s tim što veliku važnost pridajem tome da putnik u što ranijoj fazi leta primi malo komande i proba upravljati. Prvo sam (obično ih vuče slabije nego glistu iz zemlje), a onda mu primim ruke u komandama i pokažem koliko sile treba da bi krilo napravilo samo 90 stupnjeva. Iza toga ja primam komande i slijedi tečaj naginjanja u zavojima. Sve uz razgovor, planiranje puta i ostalo.
Slikanje sa fotićem može biti doba fora za skidanje misli sa smrtne opasnosti, ali mnogi imaju problema i u vožnji autom na stražnjem sicu, pa je fokusiranje na blizu u trenutku kad te nešto voza prilično pogodno za prelijevanje čepa. Dakle, fotkanje neka ostave za drugi let (osim ako procijenite da je sve OK).

Prije starta je dobro postavljati prava i vrlo precizna pitanja. Hrga je, primjerice, pitao da li je baba bila na moru, a nije pitao da li je rigala na moru. Ipak, pokušajte biti duhoviti i publici dati znak da zašuti (osim kad svi poznajemo putnika sa stažom - onda udri sjekirom).

Glede slijetanja, bojim se da nema pomoći. Možda bi bilo dobro prije leta natjerati ih da skoče sa stola (na Japetiću) ili neke stijene te visine i nastave trčati metar-dva (obavezno ovo ponoviti 2-3 puta). Slično kao kad im dajete kontra silu simulirajući kako jako moraju vući nizbrdo. No, i to će vjerojatno zaboraviti do dole. Jednostavno je prirodno da se tijelo odupire sili koja ga gura na polijetanju (sjedaju ili odguravaju nogama) i na slijetanju (opet sjedaju ili se zakopavaju). Kad učiš skijati najveći je problem natjerati se da se nagneš nizbrdo kako bi skrenuo uzbrdo. Kad to pobijediš ostalo je lako.

Na kraju, žao mi je što se ne pokušavaju jači preleti sa tandemom i dva prava pilota. To sam probao i vrlo je zanimljivo jer korigiramo jedan drugoga. Probat ću to češće u sljedećoj sezoni. Znam da je to 1-2 i da to ne ide nikuda, ali ako može singl 1-2 napravit 30-40 km može i tandem. A kad sletite imate odmah društvo za podjelu adrenalinskog napada, gemišt i nošenje opreme.
Sve ostalo

Kaj se anti rigoleta tiće.. sad znate tajnu pelinkovca u kokpitu ;))

A kaj se tandem preleta tiće, niz vjetar nema tu puno razlike, osim što moraš imat spremno veće sletište i ne se zavlačit u vukojebine. 100km u dobrom danu nebi bio problem sa normalnim tandemom i dobrom rasporedu kilaže, jedina razlika bi bila što bi do birca, tj. sletišta došli sat-dva kasnije.. I još da mi je nešto žensko i napaljeno ispred ;)) Samo bi se onda morao natjerat da sljećem dalje, a ne bliže cesti ilitiga bircu..)

A haaaa...!
I još moraš malo bildat da bi 4 sata vrtio sa jogi madracem. No, ti si jak i imaš pelinkovac u kokpitu...

Mučnina u želucu je individualna stvar za svakog , kako i za pilota tako i za putnika ! Dobro , za putnika daleko je više izražena jer je "pasivan" i ne pripremljen a pilot je zauzet sa svim aspektima letenja .
Dobro je Box naveo , odvlačeći pažnju putniku ima efekta , al kad krene bljuvanje mislim da nema tu ljeka.
Osobno , da me netko vozi u tandemu vjerujem da bi izbljuvao dušu , a svjedoćio sam kad je u Subotici na DELTA OPEN-u pokojni Saša Lepir srušio rekord preleta (50 km) u tandemu vozeći jednu pilotkinju , ona je čak 9 puta povratila a pilot je PG-a?!
Isto tako , kad vozim auto sve 5 , kad me vozi netko može mi biti mučnina ili obavezno je ako se vraćam iz Baranje....

LP

Morelli
www.etosijek.hr

Nakon što sam par puta nakon dugog leta i jako ukočenih nogu vidio sve zvijezde od bola u koljenima pri doskoku, više se uopće ne trudim slijetati na noge. Nije me briga kako to izgleda drugima ni to što ću zaprljat sic - uvijek lijepo uklizim po travi.
Tako sam nakon par puta počeo govoriti i svojim putnicima - da dignu noge jer ćemo na slijetanju malo zasanjkati. I nema problema, njima je to jednostavnije, a ja ne moram ni pokušavati zadržati ih na nogama da bi na kraju ipak neminovno pao preko njih...
Ako ima neki razlog osim estetike zašto to ne bi bilo uputno raditi, poslušat ću.

Evo da ja probam (iako mi je skoro pola slijetanja na stražnji trap):
Zbog 5-10 kg preko (kako kada), a u kilavim uvjetima, dakle, bez vjetra, pri slijetanju imam preveliku brzinu da bih ostao na nogama. Tek nakon nekoliko godina naučio sam slijetati sa uklizavanjem (zaljuljati krilo tako da se propne u završnoj fazi i isporuči me mekano na nogice), ali ni to ne upali svaki put. Čak i taj način može imati fazu kad protektor zuji na par cm od tvrdoga. To plus normalno i namjerno slijetanje na dupe je OK ako ima dovoljno brzine i ako sraz sa tlom nije jak. U suprotnom, ako se jače propada, udarac je jači i premda imamo 17 ili 18 cm protektora + daska, dobrano se osjeti trzaj u kičmici. Ponekad se to i ne osjeti jače nego što, vjerujem, ima djelovanje. Konstantno slijetanje na trticu ne može ostati bez traga, tj. posljedica (ovdje bi možda Dole mogao dati stručniji osvrt). Možda se to neće osjetiti nakon godine ili dvije, ali vjerujem da bi moglo gadno boljeti za 10 ili 15 godina. Kako ulazim u godine kad počinju neki bolovi tempirani u djetinjstvu, ovakvih se slijetanja čuvam koliko god mogu.
Primjerice, jednom sam slijetao na Baškim Oštarijama i na desetak metara visine još uvijek bio uvjeren kako je ispod mene mekana trava. Tek na dva metra skužio sam u travi kamene špice veličine pegle kao stvorene za zabijanje na nezgodno mjesto. Brzina tada nije bila problem, ali sam zbog tih pegli odlučio sačuvati noge i opizditi guzom. Pogađate, jedna od pegli našla se točno ispred u smjeru međice te zapeglala iz sve snage u trticu. Dva tjedna sam se vukao po moru (godišnji odmor) sa bolovima i jedva sjedeći za stolom.
Naravno, teško je procjeniti kada je prebrzo za noge, ali kada je onda je trtica sigurno najeb_la. Iz iskustva vidim da sam se masu puta odlučio na trtično slijetanje kad bi možda mogao to istrčati. Sa kukuljicom se tu malu uljenimo. Kad bismo se lijepo izbacili iz sjedala kao kod otvorenog sjedala, a ne samo izvadili noge iz kurtona, onda bi se i češče odlučili potrčati.
Moja je poanta sljedeća: Iako izgleda mekše, slijetanje na debelo meso može biti opasnije i posljedice mogu biti trajnije čak i od loma noge.

U biti zbilja ne znam što je u konačnici gore, mali udarci preko protektora kičmom ili šokovi za ukočena koljena. Kako su mene koljena već počela zezati, a kičma je još formi, logično je da naginjem ovakvom rješenju.
Jasno je da takvo slijetanje ne može biti univerzalno primjenjivo (kraške livade iz primjera), ali kako zadnjih godina uglavnom letim ravničarski XC i slijećem na panonske livade, nisam se imao čega bojati.
Ono što računam je da pilot koji želi sletjeti na noge mora precizno usporiti i vertikalnu i horizontalnu brzinu, dok je onome koji slijeće na guzicu primarna jedino vertikalna brzina. Na slijetanje idem ful trim brzinom (što je i najsigurnije glede bolje reakcije na iznenadne turbulencije i stabilnosti krila) i usporavam tek zadnji metar od tla. Ako ne moram misliti na to da do touchdowna moram i maksimalno horizontalno usporiti, bit ću precizniji u vertikalnom usporavanju koje mi je bitnije.
Jedino mi se čini da bi moglo biti loše to što sam se toliko navikao da bi automatski slijetao tako i tamo gdje ne treba.

Posve ili gotovo posve sam suglasan sa Dokom što se tiče psihologije u letenju tandemom! Sve ovisi o tandem pilotu. Stanje duha, raspoloženost putnika, njegova sigurnost, njegovi osjećaji tijekom leta te njegov ushit ili razočarenje, sve ama bas sve ovisi o pilotu! Ja sam imao 4 rigoleta dva u zraku dva na tlu muški i ženski putnici u dlaku isto. Muški su rigali jer sam ja to htio a žene jer nisam znao i nisam imao dovoljno iskustva da to prepoznam!
U nešto više od 2500 putnika/ca nisam nikada nikoga ozlijedio. A sa brojem putnika dolazilo je i iskustvo da pružim maksimalnu ugodu ili nelagodu putnicima. Od ovog drugog sam odustao nakon 1500tog putnika. Sada samo želim da svatko tko samnom leti uživa i da kada me negdi u gradu vidi pozdravlja kao čovjeka koji mu je drag, posebno žene!
Stanje duha putnika i sve u letu ovisno je o pilotu i njegovom stavu! Pilot mora ostavljati dojam na startu u zraku na cesti u pripremi putnika da sve što radi savršeno poznaje i takav dojam i ostavlja. Što je Dok rekao psihologija je enormno važan čimbenik u dobrom tandem letu. Pilot mora biti nasmijan veseo radovati se letu kao da ide na sudar sa komadom koji ga oduševljava. Sve što radi na startu uopće nije važan redoslijed jer putnik i tako to nezna. Ali putnik/ca kao dobar promatrač može primjetiti nervozu i nesigurnost pilota i onda sva želja da let bude ugodan možete ga zaboraviti. Jer putnik/ca cijelo vrijeme samo osluškuje pilota. I da odradite sve perfektno izgubili ste odredjen broj „bodova“ toga leta i broj bodova kod tog putika/ce. Jedini stvarno i to ponekad kritični moment je slijetanje i ostajanje putnika u stolici. A ja to riješavam uspiješno kada želim da putnik istrči ili sam spreman da ga/ju iznesem na sletištu! Pripremim putnika na startu za start i za slijetenje ako imam mogućnost trražim pomoć kod starta od kolega pilota (samo glupi i narcisoidni tandem pilot odbija pomoć na startu ako ima mogućnosti da mu se pomogne)i u zraku mu ponovo ponovim proceduru slijetanja. Polako mu sve tiše i njeznije govorim te ga izguram iz stolca da „visi“ na gurtama! Tik momenat kada treba dotaknuti tlo drknem kao da od toga život ovisi TRRČČČČIIIIII i podbodem ga malo koljenom u dno ledja. Još se nije dogodilo da je nakon toga netko ostao sjediti. Ali to je radilkalna metoda i upotrebljavam je samo kada je stvarno neophodno da putnik istrči slijetanje jer sam ja nešto zabrljao kod slijetanja. Nikada nemojte imati kontak sa putnikom na samom slijetnju (osim ako ga ne štitite svojim tjelom od eventualne povrede)jer vaša masa i vaša brzina mogu teško ozlijediti putnika.
Svi tandem piloti trebaju dati sve od sebe da SVAKI putnik u SVAKOM letu uživa a posebno u prvom svome letu jer to ostaje kao prva žena ili prvi muškarac u životu! Za svaki eventualni problem u zraku ili na tlu ISKLJUČIVO je kriv tandem pilot zbog neznanja loše procijene, nonšalantnog pristupa putniku, te neodgovrnog ponašanja i svoje nespremnosti i nepromišljenosti da odgovori na izazove koje sam sebi zadao neznanjem ili neiskustvom! Kriviti tandem putnika za nešto što se loše dogodi je ravno kada bi strojovdja vlaka na sudu okrivio putnika u zadnjem vagonu što je se šetao hodnikom pa je zbog toga on zaboravio kočiti i izazvao sudar vlakova:
Dobar vjetar i sigurno slijetanje svima!

Americka ratna mornarica se ne bi slozila. Oni svoje buduce pilote (ili su to "mornaricki letaci") koji imaju problema s kinetozama (fensi ime za bljuvanje u zraku) salju na ispiranje mozga. Citat:
If the problem persists, the SNA is referred to the Naval Operational Medicine Institute (NOMI) for desensitization, biofeedback, and relaxation training and psychological counseling. The Aeromedical Reference and Waiver Guide cites a success rate of 85 percent of referred individuals.
Ovo bi govorilo za velik utjecaj psihe u cijeloj prici. Nasao sam jos jednu referencu koja dovodi u vezu lucenje nekih hormona koji se jace luce u stres-reakciji sa intenzitetom nagona na povracanje, ali zakljucak je bio "observed, but statistically inconclusive"

Strucna literatura takodjer potvrdjuje ovu tvrdnju, naime brzi, kratkotrajni pokreti puno su bolji stimulus za razvoj kinetoze od ravnomjernog kretanja.

Hm i to bi moglo bit OK. Talijanski podaci vojnog zrakoplovstva (a svi znamo kaki su Talijani avijaticari, a tek ratnici ) govore sljedece:
Results: The overall AS incidence during Basic was 34.8%, without significant gender differences. However, within AS individuals, a significantly higher percentage of women were slow adaptors (12.5% of the whole female sample vs. 3.3% in men).
Interesantno, niz drugih studija navodi znacajno vecu ucestalost kinetoze u zena...

p,
D.

Mmm zanimljivo!

Ali svejedno mislim da to nema veze sa strahom koliko sa drugim stvarima. Npr: frend je prvi časnik na brodu i plovi neko vrijeme ali svejedno kad su valovi on riga.
Kako objasniti ljude koji u autu povraćaju. Mislim nemoš reć da povraćaju od straha.

Po meni je moguće da povećava šansu za riganje ali mislim da je ključ u organizmu (ili možda što su jeli prije)

Ne, neću se uplest opet u mrežu citata, pa citata na citat itd. Napisat ću svoje viđenje tandemiranja. Inače, odlična tema, jer je tandemiranje nazaobilazan dio paraglidinga, a u njega se upuštaju mahom laici koji pojma nemaju što je to, osim da izgleda cool. Doktor je otvorio neke zanimljive elemente tandemiranja, na Hrginu incijativu otvaranja iberlauf klapne putnikova želuca. Bitno da se rezerve ne otvaraju.

Zovem se Antoni B. i imam 35 godina. Tandem letim od svoje 20. godine. Ne znam koliko sam do sad odletio tandema. Znam jedino (ono što se pamti) da sam 1998. na Lijaku odletio 5 tandema u istom danu, i to u danu u kojem smo se dovezli iz Zagreba (nije bilo autoputova) i nastavili dalje prema Bovcu (ma nekad me niti leđa nisu štrecala, rame je bilo na mjestu, a niti 10 kg manje nije za zanemariti.). Jednom, negdje u istočnoj Istri, odletio sam sa kolegom 36 tandema na vitlu. Netko od nas je odletio jedan više, ali omjer je bio 19-17 komada. Kolega je bio Damjan. Još jednom mi je Dok bio supatnik u tandemiranju po lošim vremenskim uvjetima. Bio je Poreč, šlep staza jedva 800m. To polje je bilo omeđeno sa svih strana visokom šumom. Vjetar je bio potpuni bok, termika je otkidala, tako da je turbulenca bila suluda. Doktor se žurio iz Petrinje sa noćne smjene. Putnici su bili britanski tinejdžeri, mamurni od sinoć i polupijani od jutros. Ipak, odletili smo tih 20-ak tandema nekako. Dobrim dijelom zahvaljujući staroj operaterskoj kvrgi Edi. Bilo je još takvih čudnih dana kad smo tandeme letili lakoćom ispijanja gemišta (20 gemišta = 4l = 4h), npr. 6 tandema s Liča (mada je neprejebiviji Edin rekord sa 6 tandema na Kalniku), pa tandemi sa vrha Plešivice (da, da i to sam radio kad sam bio mlad i lud), pa tandemsko slijetanje u more (neplanirano) i tandemsko iskakanje u more (planirano). Nadalje tu su letovi s Velebita, Biokova i drugih čudnih mjesta (čudnih po tome što nije bilo uređenih poletišta) itd. Nisam nikad bacio rezervu, a zatvaranja su mi se dogodila samo na jednom tandemu i to 2 puta u jednom letu (dan nije bio ništa posebno), ali to je bio tandem DHV 2. Radio sam spirale, B-stallove, prevučene letove, frontalce, ali nikad SAT, helikopter, negativu, full stall. Na tandemu sam uvjek letio laike, rijetko pilote. Nikad nisam išao u prelet sa tandemom, ako ne računamo tribaljsko grebenarenje i odpuhivanje niz vjetar jer nisam mogao probiti vjetar Malo sam odužio uvod, ali želja mi je bila da objasnim koje iskustvo stoji iza mene.

Uvjek radim pripremu putnika, možda ne baš najdetaljnije svaki put kako to Dok navodi, ali čemu pokazivati svakom putniku špage i konopce kad je putnik već bio na terenu i to vidio (zadnjih godina ne sjećam se kad sam letio nekog dibidusa koji nema pojma kaj je paragliding). Međutim psihološku pripremu redovito i savjesno obavljam. Procjenu čovjeka napravim (ne, nisam psiholog, ali radim puno s ljudima i vidim kad je netko nestabilan) na prvom upoznavanju, nekad i preko telefona. Nisam zbog toga nikoga odbio. Samo jednom sam imao slučaj da mi je zakopčana putnica odustala. Onaj tko je doša na brdo, taj je već odlučio odletiti. Druge štete čovjek ne može napraviti. Imao sam jedan napad panike (tome sam i ja malo doprinjeo, jer nisam napravio pravilnu pripremu). Međutim radilo se o mom frendu, kojeg godinama poznajem. Šlepali smo se uz Savu na Jankomiru, sve idealno. On je inače Rabmo i Robocop u jednoj osobi. Sve je već popijo i pojebo, svugdje bio, pa nisam ga baš puno pripremao. Zakačio sam ga na tandem i mada je već vidio paragliding, nije mogao pretpostaviti kako će to izgledati na vitlu. Usro se već na 50 m i htio se otkopčati, ali sam ga smirio i mirno sam sletio tumačeći mu što se događa. Vidno je bio pod adrenalinom nakon slijatanja.

Ako čovjek nije fizički podoban za neki zahtjevniji start (pretilog čovjeka ne tjeram pješice na vrh Plešivice) ili ako ima problema sa nogama/zglobovima biram pogodno poletište (nabolja je vuča) i slijećemo na dupe (putnik). Na jednom od zadnjih tandema, jedna putnica (inače friška učenica) mi je rekla da govorim kratko i razumljivo te da joj je jasno što tumačim. To mi je bila velika pohvala iz učiteljskog rakursa. A u stvari nisam rekao ništa revolucionarno, osim što sam godinama naučio biti jezgrovit. Drugim riječima, ne tumačim adijabatske procese i ne objašnjvam turbulenciju dok pripremam putnika za polijetanje. Osobno sam mišljenja da putnika ne treba zamarati suvišnim informacijama, već se koncentrirati na osnovnu zadaću - polijetanje i slijetanje. U zraku onda ostaje vremena za objašnjenja kako krilo leti, kako se upravlja, što je dizanje na padini, a što termika, ali u osnovnim crtama. Onda šutnja i priprema za slijetanje. Samo kratke komande: "Ustani iz sjedala!"; "Prebacujem se na tvoj lijevi bok radi slijetanja!"; "Digni noge, sletiti ćemo na dupe!"; "Sad trči!" itd.

Bitno je izgraditi povjerenje putnika u vas kao pilota. Kako? Prvo ne zamuckujte dok pričate i ne koristite termine "ovaj", "kako se kaže", "što sam ono htio reći"... Koncentrirajte se na ono što govorite i uvježbajte osnovnih nekoliko rečenica za uvod u let. Nemojte odavati dojam da ste nesigurni, mada ste iskusan pilot. Nemojte biti namršteni. Nemojte odavati dojam da vam nije stalo, previše zafrkancije može nekoga zasmetati, jer to radi jednom u životu i jako mu je to bitno. I sam sam znao nasjesti koji put na onu Vojinu: "Care, ovaj mjesec nisi još izgubio ni jednog putnika nad šumom.". To nije primjereno, osim ako čovjeka ne poznajete dobro ili vam je prijatelj. Slažem se s Doktorom da je potrebno putnika pripremiti na način da mu ulijemo osjećaj povjerenja u opremu (karabiner može izdržati auto i sl.), napomenuti da je oprema atestirana (vas ništa ne košta, a čovjeku daje osjećaj sigurnosti). I nemojte svoju ljubav i zanos prema letenju prenositi na putnika. Dopustite mu da on sam otkrije to iskustvo, pa ako ga opiči taj letački virus, mašala, a ako ne otiće će mirno živjeti dalje s ovim novim iskustvom.

Nikad nisam putnike letio u sred dana i jake termike (dobro možda 2-3 puta ). To treba izbjegavati, bar za prvi put.

To be continued...

Uf dobro je vec sam mislio da ces spomenut onaj Dubrovnik


Zanimljivo je recimo teorija zasto se uopce javlja povracanje kod kinetoze. Pazi sad, stos je u tome da postoji dio mozga tzv. area postrema a u kojoj se medju ostalim nalazi i centar za povracanje koji je "skopcan" sa brojnim drugim dijelovima sustava, prije svega vestibularnim (unutarnje uho), vidnim i proprioceptivnim (receptori koji omogucuju svijest o medjuodnosu dijelova tijela u prostoru, dakle receptori u zglobnim cahurama, misicima i sl., preko njih recimo "znas" da ti je koljeno savinuto bez da ga moras pogledati). Dominantan je vestibularni sustav (to su oni polukruzni kanalici i dvije vrecice koji nam daju osjecaj kutnog i linearnog ubrzanja) tako da je eksperimentalno potvrdjeno da u osoba s afunkcionalnim vestibularnim sustavom ne dolazi do razvoja kinetoze. E sad, kad se nadjemo u situaciji da se inputi iz tih sustava ne slazu (npr. citamo knjigu na vrtuljku u lunaparku. Vestibularni sustav javlja jaku rotaciju a vidni sustav javlja mirovanje - jer knjiga u odnosu na nas miruje) mozak ispravno "zakljucuje": hm, gle ovo, ovo ne moze biti istina, haluciniram! To se "razmisljanje", naslijedjeno od nasih davnih predaka, nastavlja u smjeru: k vragu, mora da mi je to od onih bobica kojih sam se maloprije obzdro! A izgledale su tako fine...ko zna kojeg ce jos belaja napravit u mom osjetljivom organizmicu?! Najbolje da mi to lijepo vratimo ...i Hrga cisti opremu...

p,
D.

Čini mi se da ova tema ima potencijal za doktorsku disertaciju.

Eh, da, niti sam vozio nit se vozio u tandemu. Ali eto, uz malo rizika da nekompetentno pričam o stvarima koje ne kužim, ali i nešto zdravorazumskog zapažanja, rekao bih barem dvije stvari.

Prva je to fucking povraćanje, koje mora biti prava noćna mora kako za putnika , tako i za pilota. Uz dodatno uzbuđenje, čiste fiziološke pretpostavke i vjerovatno instant pripremljenost (jelo i piće prije letenja), mislim da na to utječe i sam položaj putnika u odnosu na krilo - on je ipak dobrih 50-60cm udaljen od idealne točke, a u kojoj se pilot nalazi, te trpi veće sile u skretanjima i njihanjima, dizanjima i propadanjima. Nastranu da on ne kontrolira događanja, već pilot, te mu je percepcija otežana i događa se sa zakašnjenjem. Tu valjda pilot nešto pomogne, blagovremenom najavom ili barem objašnjenjem događanja.

Druga stvar je nešto što zapažam već neko vrijeme. Naime, često sam zapazio da neki piloti voze putnika koji je prije toga izrazio želju za bavljenjem paraglidingom uz objašnjenje - ajde probaj, pa ako ti se svidi, upiši tečaj. Nisam siguran da je velik broj takvih putnika i upisao tečaj, i to samo zato (moje mišljenje) što je doživio preveliki šok (velika visina, turbulentno, nepripremljenost, nelagoda ...blabla), naprosto nije doživio letenje ni približno onakvim kakvog ga zamišlja dok nas gleda sa zemlje. Mislim da je puno jednostavnije i pametnije u letenje ulaziti postupno, pa makar riskirali lizanje blata po Kupljenovu, Radoboju, Malom Kalniku itd ...Tu se kreće s malim visinama, osjećaj straha je manji, a osjećaj uspjeha i napretka mnogo veći ...

Vidiš, vidiš... Definitivno ima nešto u tome.
Kvragu, pa i meni se dese letovi i trenuci u zraku kad mi se letenje ne sviđa i kad bih radije bio dolje. A kad zamislim da mi je netko prije svega ostalog prvo pokazao TO, nisam siguran da bi bio zaključio da je letenje nešto čime se želim trajno baviti...
Dizati krilo na ravnom, pa prva odljepljivanja od zemlje, prvi zavoji, oduševljenje kad u sljedećem letu odletiš 5 metara dalje nego u prethodnom, 'oštri' zavoji, veći brežuljak, brdašce, prvi visinski... Entuzijazam i želja za letenjem u tom procesu stalno raste i raste... Kad dođeš do prve termike na Triblju i dođe ti muka pa povratiš, već si trajno zakačen i problem privremeno riješiš tabletama za vožnju - dok se ne navikneš...

Ne bih sad ulazio u to da li je pametnij ulaziti u PG ili treba odmah u vatru sa tandemom jer je to vjerojatno stvar instruktora i obučnog centra. Mogu dati svoje mišljenje koje je suprotno mom primjeru, a to valjda isto nešto vrijedi.
Ja sam učio na polaganiji način: 7 dana učionice, nakon 3 dana sam vidio opremu na podu u učionici, a na livadi sam bio tek kad sam prošao cijelu "Dankovu" knjižicu. Naravno, bez previše detaljiziranja jer je zaista nekome teško razumjeti neke stvari koje nije osjetio na koži (tu je i jedina prednost prakse prije teorije).
E, sad, na prvu ruku mislim da je komercijalno isplativije obučnom centru sve natrpati u učionicu i pomalo ih uvoditi u priču. U suprotnom je možda značajan broj onih koji odustanu, plate taj tandemski let i ne pojave se više u PG-u, kao što tvrdi Roman. Međutim, primjenjujete li ovu drugu i agresivniju metodu dobit ćete grupu u kojoj će kasnije biti manje odustajanja i koja će redovitije biti na terenu, koju ćete prije obučiti i prije je se riješiti poslavši ju na polaganje ispita. Dakle, može biti da je lakše, i na koncu unosnije, raditi sa onima koji prežive prvi šok. Oko mene su ljudi odustajali jer im je bilo naporno trčati po livadi, a vjerojatno bez jasne vizije čemu to streme i zbog čega treba biti strpljiv. Kad je već ionako na granici isplativosti instruktorima bi bilo draže da ljudi dolaze na teren kad su već oni tamo, a ne da rastežu tečaj godinama, a oni zbog njih troše gorivo i ostalo. Osim toga, ljepše je raditi s ljudima koji su motivirani, koji jedva čekaju da se pridruže džombama pod bazama. Bojim se da polaznik tečaja koji je to pronašao na internetu i u malim oglasima, a koji nikada nije bio na terenu ili vrlo rijetko uopće u šumi, bari, snjegu i gojzericama, ima puno previše toga za pobijediti da bi se neometano posvetio pravom cilju. Dođe li na prvi let sa tandemom i špic-papku, poleti maznuvši nogom po stijeni, uleti u par turbulencija i sleti uronivši koljenima u blato te na koncu kaže: da! jes! to je ono što hoću!, onda imate samo problem kako ga štopati da ne preskoči neke stepenice.
I u grupi takvih se kasnije jave odustajanja zbog straha, žene, djece, posla, para i sl., ali, eto, mišljenja sam da tako unaprijed eliminiraš daveže koji troše vrijeme i sebi i tebi, a na kraju ništa od njih. Možda je malo grubo objašnjeno razmišljanje i slažem se da svima treba dati priliku da započnu sa tim, ali to ipak treba biti njihova odluka, a ne instruktorova. Osnovni je problem u nastavku u tome što netko shvaća brže, a netko sporije i zbog toga na kraju ne ispadne lošiji letač, dapače. Dakle, potrebno mu je posvetiti više vremena i obuka će mu trajati duže. Zbog toga neće platiti više kao ni ja kad u restoranu platim više da bih se najeo kao, primjerice, Kompa Dragec. Nemoguće je tečaj limitirati brojem sati (kao polaganje vozačkog ispita, pa kad padneš platiš još nešto sati vožnje) tako da je u startu vjerojatno bolje imati one koji će to odraditi brzo, sa zanimanjem, motivirano i uspješno. Iz toga prozlazi da je tandem dobra ideja kao početni i grubi filter koji ipak malčice elitizira ovaj sport u samom početku, a znamo da statistike kažu da nije i ne može biti za svakoga.

I na kraju, statistika koju sam čuo prije 9 godina kaže ovako: Svega 5% ukupne populacije na zemaljskoj kugli može letjeti bez posljedica (biti putnikom - dakle cca 250.000.000). Od toga je svega 2% (5.000.000) sposobno samostalno upravljati letjelicama.

Koja tisuća više ili manje, ali sumnjam da svi žive na prostoru bivše Juge gdje se vjeruje da prema tome letjeti može jedna četvrtina od ukupnog broja stanovnika. Dakle, od 20 ljudi, žena i djece 5 je pilota (helića, lovaca, zmajeva PG-a, jumbova i dr.). Teško! Čak i kad se jave samo jako zainteresirani i oni koji se smatraju sposobnima u ovom sportu ostaje 1 od 10. Tako dobijete onih 5.000.000 za cijeli svijet.

Interesantne teorije...
Doc.. Svaka cast na detaljima oko ponasanja s putnicima, uz dopust cu ih iskoristiti u svoim slucajevima...

Moram priznati da u zadnje vrijeme ne letim tandeme duze vremenske prirode jer mi je pun njeznik ciscenja bljuvotina... Nekada ni pelinkovac ne pomaze...

Nebih znao tocan razlog, nisam kompetentan, ali sam dosta teorija cuo o koncentraciji koja se odnosi na tocku promatranja (mislim na gledanje) i kvalitetu disanja...
Povukao bih paralelu s mukicom u autu, recimo netko vas vozi a vi pisete duzi SMS ili citate novine... Mene to recimo momentalno "skuha" i to skoro uvijek.
Isti efekt, na mene, imaju recimo nekakve hiperaktivne 3D igrice...

Htio bih napomenuti da se definitivno ni u autu niti dok se igram ne boim nicega...

Dragi, imali to kakvog smisla ili grijesim??

LP!

Razumijem point i cilj no polazi se od nekih pretpostavki koje bi tek trebalo utvrditi da su statistički značajnije zastupljene.
Mislim da sigurno postoje ljudi koji bi, po svojoj prirodi, kad jednom nauče letjeti to radili dugo godina, ali uvijek kasno popodne, u slabim dizanjima ili na vjetru (ne treba zanemariti da su takvi letači idealni za skupljanje i vožnju na start kad se prerano iscuri ). Takve ljude bi tandem u podne i bljuvanje mogao odvratiti od letenja više negoli par sati trčanja s krilom po ravnoj blatnjikavoj livadi i/ili duga obuka (nekome zbog straha/opreza paše ići polako)...
A sigurno je da postoje i oni koji bi na lijepi popodnevni tandem rekli - da! jes! to je ono što hoću!, ali bi ipak nakon par mjeseci perfekcioniranja sigurnog starta po školskim brdašcima na kraju odustali.
I naravno, sigurno je da postoje oni koji bi odustali i nakon žešćeg tandema i nakon 2 mjeseca mučenja - tandem je onda najbolje rješenje.
Eh sad, kojih ima najviše - nemam pojma...

Trebalo bi bolje razumjeti te ljude koji dođu na tečaj pa odustanu. Zašto su došli? Koji je bio glavni i primarni motiv, a koji su bili sporedni?
Želja za letenjem?
Adrenalin?
Ide prijatelj/prijateljica pa idem i ja?
Letenje izgleda cool!

I zašto su zapravo odustali (tokom tečaja ili kasnije)? (I da li bi odustali da je instruktor ili program obuke bio nešto drugačiji?) Očito, želja za letenjem bila je manja od ostalih faktora:
Žena, djeca, posao, pare?
Strah?
Obuka je duga i naporna? (bez jasne vizije čemu to, kako veli Box)
Zapravo i nema toliko adrenalina?
I prijatelj/ica je odustao/la?
Zapravo i nije toliko cool?

Zbilja me zanima koji zaključak su donijeli dugogodišnji instruktori - zbog čega ponajviše ljudi odustaju usred tečaja ili ubrzo nakon njega?