Znam da je to skoro ko kad pitaš pjevača koja mu je njegova najdraža pjesma, al' svejedno mislim da svatko od nas može izvojiti par letova koja će pamtiti dulje/s više emocija nego neke druge, jednako posebne.
A to je i jedan od odgovora na pitanje: zašto toliko volimo letjeti? Zbog trenutaka poput ovih - letova koji počnu kao i mnogi drugi, a ispadnu posebni i jedinstveni.

Jedan takav moj je let s Huma ponad Komiže. Drugi valjda. Prvi je bio isti dan oko podne. Mislim da je to bilo negdje u svibnju 2002.

Popodnevno letenje na dinamici neočekivano se produžilo kad je nekolicina nas krenula za Mugerom prema moru. Mislili smo si kamo se to uputio, ali dizanja su za čas nekako počela jenjavati pa smo nevoljko krenuli za njim - na slijetanje.
Ne znam jesam li tada već teoretski čuo za "Magic Lift" iliti "Dream Conditions" ili kako sve to već ne zovu.
More je držalo konstantnim +0.5 do 1 m/s na visini od oko 400m ASL (ASL! - nije bilo AGL!). Letuckali smo po par kilometara u zaljev iznad mora, slikali se, letili paralelno i razgovarali, doticali se krilima, a sunce je polako zalazilo. I zalazilo...
I već je potpuno zašlo, a mi smo i dalje plahutali iznad mora (i psovali što fotić idiot sigurno neće uhvatiti ništa na tako slabom svjetlu) u najmirnijem liftu ikad... Zvijezde iznad krila! Neopisivo.
Tek pola sata nakon zalaska (činilo se: duboko u noć.. ) je lift počeo popuštati.
Ne znam što su ostali razmišljali i ne sjećam se da li smo se išta dogovarali, ali ja sam odlučio sletjeti na rivu. Činilo se da ima dosta mjesta i dovoljno prostora u dužinu da amortizira nepreciznosti u gubljenju visine.
Muger je otišao sletjeti na cestu gore odmah ponad Komiže - gdje se obično i slijeće. Aničić, koji je uvijek bio on-the-safe-side tip letača, uradio je isto. Ostali smo mislim Ivica K. Flip i ja.
Nijedan od nas nije znao jednu bitnu stvar, a to je da u ovakvim danima vjetar obično po noći okreće na buru. Bili smo tamo tek par dana i valjda lokalnim dečkima nije palo na pamet da ćemo potrefiti odmah takav dan da će nam taj djelić lokalnog znanja biti bitan. (makar nije ni tako lokalan - i drugdje na obali se to dešava - mogli smo i sami znati).
Imao sam sreće pa sam slijetao zadnji. Ivica je slijetao kao da ima čeoni vjetar i prekasno je shvatio da su leđa. Imao je dosta brzo slijetanje i mrvicu se zabio u kosi zid mola - bez posljedica. Flip je već skužio da tu nešto ne štima i na vrijeme je napravio završni okret, ali ga je napravio predaleko i završio je u moru na 5m od obale. (Njegovo veslanje rukama do obale na sicu bilo je dugo predmet opće zabave )
S ta dva hinta bilo je lako sletjeti. Još dosta visoko okrenuo sam se u vjetar i slijetao kao na piku, sa skoro maksimalno zakočenim komandama nišanio sjecište mola i rive, spreman da otpustim ako me vjetar dodatno zaustavi.
Tek pred kraj shvatim da se na rivi okupila masa turista i lokalaca koji su zadnjih pola sata valjda kočili vratove i čudili se kako to letimo po mraku.
Pino kao na aerodromu maše zastavicama i usmjerava me u sredinu amfiteatra napravljenog od publike koja na moj touchdown spontano plješće, zviždi, uzvikuje....
Paraglider-superstar!

Pino mi prilazi, čestita i veli: 'Dečki, svaka čast, super ste, al' nemojte nam to više raditi!'.
Bili su naime zabrinuti od trenutka kad su shvatili da ćemo slijetati po noći jer su znali da su nas zaboravili upozoriti na okretanje na buru.

Što da kažem - nema do svjetala pozornice i zvijezda...

Imam naravno još puno toga, od stvari koje su bile neko osobno postignuće (jedinstven prelet i sl.) do sasvim osobnih trenutaka (prva spirala, prvo ulaženje u oblak, dizanje iznad inverzije, let pokraj kiše, let po snijegu...), no za početak teme je više nego dovoljno...

Kako si me podsjetio na skoro zaboravljeni let na Visu, iznad Komiške vale. Žac, daj malo leti i ne piši toliko, pa ne stignem sve pročitati na vrijeme

Moj (možda ne prvi) "magic lift" bio je u zimu 2000. oko Sv. Nikole ili kako kažu Višani (i Komižani, da se ne uvrijede, mada sam mislio na cijeli otok) Sv. Mikule 6. prosinca. Okupili smo se na 2. ParaVisu, paratriatlonu i sličnim paraolimpiskim zezancijama. Bilo je neobično toplo, bar za nas kontinentalce. Sjećam se da je temperatura zraka danju bila 19-20 stupnjeva, a mora jedan stupanj više. Ivica, Tone Svoljšak i ostali junaci su se kupali. Bih i ja da nisam imao skočni zglob u elastičnom zavoju koji je bio na oporavku od kolizije sa tvrdom zemljom Puščanskog Hruščevca. Ipak, tog dana sam uspio odšepesati uz pomoć Vanje do novouređenog poletišta na Sv. Bjožu (Blaž bi rekli u kontinentu). Letača je bilo čudo, 2 kombija Slovenaca, Johnatan Livingston na vrhuncu, jake parafreekovske snage, Tići i Tićice, pa Bijele Strijele, Orion, Cirusi, KSL-ovci, Makarani, Splićani, jedan Rabljanin koliko me pamet služi itd.

Vjetar je bio najtaman (copyright Božo Zlatar) i jedno po jedno krilo se diže, ali i ostaje u zraku. Greben drži cijelom dužinom. Nakon polijetanja polako dižem i ulazim u šumu krila, nevjerojatno koliko nas je bilo istovremeno u zraku. I to iznad mora, jer samo lijevi kraj uz spoj grebena Sv. Bjoža i obale, ispod hotela Biševo, na njegovoj plaži, može poslužiti za sletište, a cijelom dužinom greben se strmo spušta u more. Dolje gledam valove kako se razbijaju o stijene, malene ribarske barke i jata galebova iznad njih kako čekaju svoju prociju ribe ili ribljih ostataka. Kakav kontrast. Tamno plavo (rekli bi pisci sinje) more, pretpostavljam veće dubine, i bijeli valovi na sivim stijenama.

Letim do kraja grebena. Dolazim na samu zadnju puntu i nema više kopna, samo more oko mene. Izlazim nad more još koji par stotina metara čisto da se još malo uzbudim (kaj buš, adrenalinski ovisnik). Nevjerojatan osjećaj, slijedeće kopno je Biševo i ima do njega nekoliko nautičkih milja, ali mi se čini da ga mogu dohvatiti. Joj koliko mora ispod mene. Ne sjećam se točno visine, ali imao sam dvije visine grebena. Stignem se vratiti na njega i, ako drži (valjda će držati 'bem mu miša), vratiti se natrag među raju. A raja leti k'o luda. Guštaju k'o prasci u baltu. Vidi im se veselje i radost po putanjama krila. U povratku sam uočio jedno krilo kako slijeće iza Sv. Bjoža u neku uvalu. Dozivaju ga na stanicu, neki Advance epsilon. Kasnije sam saznao da je to bio Joža s Raba. Malo je bio prelagan, malo neiskusan, pa ga je malo prebacilo na drugu stranu. A kako je i on otočan nije imao problema sa snalaženjem. Ulazim u šumu krila, dovikujem se sa drugim letačima i mimoilazim na udaljenosti taman da ne udarimo krilom u krilo. More je i dalje pod mojim nogama, nigdje čvrstog tla za sletiti. Moram priznati da me je taj osjećaj uzbuđivao kao i neke erotična misli.

A onda sam dignuo nešto preko 1000m. Vau, opet luda panorama. Bio sam najviši i vidio sam cijeli otok pod sobom. Kako je najviša točka na Visu brdo Hum nad Komižom, na drugoj strani vale od Sv. Bjoža, visoko 583 m, bio sam skoro dvije visine otoka. Pomislio sam gdje ću sletiti. To mi se dogodilo i kad sam prvi put bio iznad Lisce i kad su mi se njene prostrane livade činile kao mala flekica trave, a misli su bile uznemirene - gdje da sletim! Ovdje sam znao gdje mogu sletiti, na malu plažu pod hotelom Biševo. Prilaz s mora, naravno. Ali tko je pomišljao na slijetanje. Imao sam višak visine, pa sam odlučio zabavit se ekstremima. Zaletim se u Pina pa povučem B-stall i propadnem mu pod noge, on viče jasam li lud. Onda se namjerim na Bešu, pa povučem frontalac 30m prije njega. Pa spirale i wingovera i tako nekih pol sata. A onda u najvišoj toči, već kasno popodne (bio je prosinac, a sunce je zalazilo prije pet sati), krenuo sam preko Komiške vale nad more. I držalo je i držalo. Preletio sam zamalo cijeli zaljev koji je širok negdje 4 km, a sweet lift me držao. Na sredini zaljeva gledao sam Sv. Bjož na jednoj strani i Hum na drugoj, za leđima mi je bilo otvoreno more, a ispred mene Komiža. Kreno sam prema Komiži i dalje je držalo, a kad sam došao do kopna počeo sam lagano propadati. Sletio sam nakon zalaska sunca u sam sumrak i dalje šepajući na jednoj nozi. Ponovno se bol vratila, a tako je lijepo bilo u zraku.

Cijeli događaj je zabilježio Ivica Knežević kamerom i snimka je integralni dio njegovog uratka Hrvatska paraekspedicija.

Beautiful

Bas sa malo gledao longrangepro i po IR prognozi se vidi da je temp mora bila preko 20, a zrak se ohladio ispod 10. Mora da je na svim morskim startevima di se moglo iznad mora sweet lift radio ko u prici )

LP

Ha, došao sam na jedan veliki otok koji se zvao Florianopolis, Santa Katarina (još se uvjek tako zove) i ugledao jednu prekrasnu plažu iznad koje je se protezala pješcana dina u šugavoj visini iznad mora nekih 40ak metara. Uzimam mojega P-60 u to vrijeme je bio star godinu dana i teškom mukom se uspinjem na vrh pješčane dine koja se proteže 30ak kilometara duljine iznad pješčane plaže. Mislim a nema veze bar ću dignuti dupe malo u zrak a Lilika će se moć okupati u Atlanticu na Brazilskoj obali. Ali vraga na vrhu dine dosta jak vjetar sa oceana i ja premišljam 15 minuta kako ću se osramotiti pred prepunom plažom u 10h i 20 minuta. A ko ga j... kao dame netko pozna. Meni iza ledja se proteže pjesak još nekih 300 do 400 metara u kopno. Dižem krilo poljećem i moj Pešo udari valcer iznad par stotina kupača. Ja u kratikim hlačicama i kratkim rukavima temperatura nešto iznad 30c a u zraku ugodno ni hladno ni vruće. Najveća dosegnuta visina oko 14h je bila nekakvih 80ak metara iznad plaže. I pustio sam se u špartanje duž plaže 10ak km ljevo i isto toliko desno od moje Lilike i njezinog ogromnog tandem ručnika (to mi je bio orjentir). Nakon 6h i 45 minuta "deranja" iznad plaže slijećem na dinu uz rotor koji me baci u pijesak i zbog dugog trpljenja praznim mjehur bez da uspijem Mirka izvesti iz hlača tek što sam uspio izaći iz sjedala. Ali problemi nastaju tek navečer pred spavanje 2kg jogurta i leda za noge i ruke te nakon par dana otpadanje kože u metrima kvadratnim podsjećali su me na bukvalno jedno od najboljih klizanja kroz zrak bez trešenja, bez zaklapanja, bez turbulencija sa pogledom iz zraka na brdo brazilskog mesa raznih boja a mislim i okusa koje je kvasilo svoja ljepa tijela u oceanu.
Zatim Blidinje siv kurs predvodjen Mendom Sčpvencom i sa 2 vitla minimum. Startam kao zadnji pilot otkačinjem se na nekakih 600 m iznad vitla i vidim kako sunce zalazi za planinu. Zrak čisto ulje. Sve tako mirno da nemam osjećaj da letim. Odjednom vario počne pištati prvo lagano a onda nešto brže. Ja PENJEM sunce zašlo, a u dolinu se spušta mrak ali ja penjem 1 metar ravnomjerno kao kada sat otkucava sekunde. Slijećem sat kasnije u čisti mrak ništa ne vidim samo lampe od "Hajdučke Republike" mi govore gdi sam otprilike i gdi ću sletiti. Ovo je ostalo zapisano u moj DNK
Uživajte svi kao što je meni bilo tada!