Dragi moji vrli štioci,

nije me bilo još od veljače sa blagoglagoljivim tekstovima. Znam da ste se uželjeli mojih pismena i da žuđate za kakvom sočnom pričom. Ajde, ajde, kao da vam je do letenje. Letenje je i onako dosadno. Žutilo ide, žutilo se traži. Paaa, znate da od mene... to možete i očekivati.

Dopustite mi kratki uvod u ovaj spaghetti western blog. Nakon 3 godine stanke, ponovno se oformila reprezentacija u preletima (kao i u preciznom). Razlozi reprezantativnih stanki su slijedeće: 2014. Vajda ne da pare da idemo preko bare u Venezuelu, veli ima se samo za Evropu. Molili smo ga da nam da koliko ima pa ćemo si mi sami nadodati. Nema i basta finito! OK, head & sholders, pomirili smo se. 2015. tjera nas iz nacionalnog saveza, dobro, ne sve, ovaj put samo zagrebačke klubove, ali oni čine 50 % natjecateljske populacije. Time raspušta i komisiju za parajedrenje, jer je nogirao predsjednika Ratka i nas koji smo bili članovi iste u raznim podkomisijama. 2016. organi gonjenja tjeraju Vajdu iz Dalmatinske 12 i onemogućavaju da više ikoga tjera iz Hrvatskog zrakoplovnog saveza koji m je skoro 20 godina vladao kao da mu ga je ćaća oporučno ostavio. Tako smo se opet naselili u Dalmatinsku 12, formirali Komisiju i podkomisije te ustrojili reprezentacije. Da se razumijemo, nije nama Vajda davao iz svog džepa za reprezentativne troškove, već je ta lova dolazila izravno iz Hrvatskog olimpijskog odbora na ime točno tih troškova. Neću dalje. Shvatili ste što se događalo od 2014.-2016.

Uvjete za ovo Svjetsko prvenstvo u preletima imaju 4 hrvatska pilota: Marko Hrgetić, Damir Habek, Antun Lovrec i moja malenkost. Jasna Lalić je dio reprezentacije kao žena, ali nema potrebnu normu - top 400 rezultat na FAI ljestvici. Ovaj put je FAI strog, nema mrdanja čak ni za žene, koje su bile pozitivno diskriminirane, pa su na kontinetalna (za nas Evropsko) prvenstva mogle sa top 800 rezultatom, a na Svjetsko sa top 600. Sad nema popusta. Hrgator je po drugi put rodio i nalazi se u Meksiku te se ispričao da, iako je opet Hrvat, ne može participirati u reprezentaciji zbog obiteljskih obaveza. Damir Habek, naš dugogodišnji izbornik te prekaljeni FAI 1 natjecatelj (po mojoj gruboj računici sakupio je od 2000. na ovamo najviše takvih nastupa od ikoga u Hrvatskoj), ispričao se od participacije u repki zbog poslovnih obaveza. Ostali smo Toni i Toni. Kaj buš (@TM Z.B.)! Posebno je šteta jer novaca za nastup ima i za 3, pa čak i 4 pilota. U većini zemelja vlada borba za ulazak u reprezentacije, a mi imamo problem sa običnom popunom kvote od 3+1 čana. Sad vam je možda jasnije zašto inzistiramo na natjecanjima, organizaciji istih pod okriljem nacionalnog saveza, nastupu što većeg broja pilota koji će vremenom, iz mase, dati nove članove ili rezervne, kako već gledate na to, reprezentacije. Bez sustava nema izgradnje i popunjavanja reprezentacije. Pošto se sustav praktično zaustavio 2014. godine, pokušavali smo ga održavati na aparatima kroz HR XC ligu 2015. i 2016. Tek ćemo od 2017. iznova pokrenuti kotač sistema sportskog bodovanja. Jednom kad se zakotrlja lako ga je održavati. Nadam se boljoj sutrašnjici za obje naše reprezentacije.

Nego da mi krenemo na put. Zadnjih nekoliko dana u tjednu, koji prethodi odlasku na Svjetsko, Toni i ja smo intezivirali kontakte sa Izbornikom Habekom. Onda smo skužili da smo deficitarni raznim dokumetima, poput osiguranja prema trećoj strani za pokriće štete u iznosu 100.000 €. Ova naša klupska su do 10.000 € i možemo si njima obrisat rit. Onda tu su obavezne 2 rezerve u sicevima (ja još nisam stavio svoju drugu, imam je u rinfuzi u vrećici), valjani tehnički pregled i potvrda na krilu (srećom imamo obojica nova krila), rezervacija smještaja?!? Jeoteee!!! Ajde sve smo to nekak u hodu rješavali. U petak navečer smo se dogovorili da me Toni pobere u 9 h u sobotu i da onda vidimo gdje ćemo po putu letiti. Ujutro u subotu svugdje je neki zapad, a ponajmanje ga ima u Istri. Kaj buš. Opet Istra. Zovemo gazdu Nevija da mu najavimo dolazak hrvatske reprezentacije na 1. službeni trening. Izlazimo iz tunela Učka i ugledamo predivno plavo nebo posuto školskim kumulusima. Izgleda predobro da bi bilo istinito. Komentiramo da nije dobro kad izgleda tako dobro. Dolazimo na Raspadalicu, prethodno pogostivši se sendvičem iz trgovine u Roču, i ugledamo 2 krila u zraku. Po hrpi turista koji bezglavo bulje u nebo shvatili smo da je u zraku s tandemom Saša Aire. Pozdravljamo se s domaćicom Anom koja nas ljubazno časti besplatnom startninom (nema gazde Nevija pa se provlačimo lišo). Saša slijeće na start s turisticom i pitamo ga kak je, a on veli da je na 1700 m vrlo hladno. U slijedećem trenutko dva Tonija jure do parkinga u auto po još garderobe.

Poletjeli smo u isto vrijeme. Po grebenu se vučemo i nikako da zakačimo pravo dizanje. Skoro smo došli do zavoja. Ima jugozapada cca 17-18 km/h. Nije puno ali nije niti malo. Nalazimo dizanje i dižemo sa zanosom prema Žbevnici do 1600 m. Odmah smo navalili kod vol na kupus pod speedom prema istoku i lijepim, sočnim bazama. Izlazimo od genetskog i Nugle van prema Mirni i dižemo pod jednom bazom. Nekako stalno lovimo tu termiku, a ona nam bježi. Sad letimo izvan uobičejene rute i polako curimo prema Ročkom Polju. Nikako da uzmemo neko pošteno dizanje. Da skratim, padamo ispod 1000 m, pa još niže i ja odlučujem spas potražiti na Svetom Tomi iznad Danilee, a Toni prema Lupoglavu nalazi dizanje koje ga zanosi na Semiće. Ja se patim na Tomi i niš, pa nastavljan s guranjem zapada dalje prema Lupoglavu onim malim grebenčićom. Nalzim raketno dizanje i podižemo obojica. Plan je da letimo u vjetar prema Pazinu. Uz prilično JZ vjetra (20 km/h) finesa nam pada na 4. Pod full speedom idemo jedva 40 km/h. Pred Borutom, iznad ipslilona, padamo na 800 m, a onda kačimo jedan dežurnjak. 1500 m smo ponovno digli. Gazimo i dalje. Pa na Cerovlju pod bazu na 1600 m i onda najjači trenutak leta. Hvatamo jedan konglomerat baza od Gologorice prema Boljunu. Dižemo u bazu, a na privjetrinskoj strani dižemo iznad baze. Vjetar i termika dižu na zapadnoj strani oblak, dok se mi provlačimo kroz sivobijele kopernaste zavjese vario i dalje pjeva penjanje. Ovo mi se uredno događa na ovom mjestu. Otprilike letim skoro svake godine u srpnju u Istri, što kao trening, što na nekoj utrci i uvijek se događa to kaskadno dizanje baze oblaka na privjetrinskoj strani. Bude toga i u Zagorju, Samoborskom gorju, Kalniku, Podravini, Međimurju, ali sporadično. Ovdje, u Istri, i to baš na ovom dijelu od Cerovlja prema Boljunu, baš uvijek. Praktično da je to pravilo. Praktično smo u središtu istarskog poluotoka, vidimo obje obale. Gledamo Plominski zaljev, gledamo Rašu, vidimo Brijunsko otočje, vidimo Lim, Koper i Trst u isto vrijeme. Trst je naš, a Piran je njihov.

Elem, udarali smo tako u vjetar pod speedom od baze do baze. Nije išlo glatko, već smo pogađali cikluse. Nekad ubodem ja, nekad Toni i tako naizmjence. Držimo se na max 500 m udaljenosti. Toni pred Pazinom ima veću visinu za 200 - 300 m, a ja jurim naprijed ne BiH li uhvatio paleće kumuluse. Međutim, uviđamo da je to uzaludno. Na Ćepićko polje i prema Šušnjevici nema smisla jer se nećemo vrati do Buzeta, gdje nam je auto i od kud nastavljamo za Italiju, a u vjetar nema smisla. Okrećemo pred Pazinom i vraćamo se s vjetrom u nekoj traverzi (nije baš da nas gura prema Buzetu, već smo bočno na vjetar). Navijamo opet nad Cerovljem, ali sad više prema jezeru Butoniga. Sve je plavo prema zapadu. U jednom trenutku jedan kumulus počinje rasti prema jezeru. Obojica napadamo tu bazu. Toni L. viši barem 300 m od Tonija B. Kad smo došli pod oblak to baš i nije bilo dizanje. Od ove točke u povratku do Buzeta nauživat ću se malo straha. Naime, okrenem i uglavnom letim niz vjetar pod speedom 60-ak km/h, ali tonem ko kamen. Preko Draguća gledam da se dokopam kanjona Mirne s nekom pristojnom visinom gdje ću odglajdati u Buzetsku kotlinu. Toni me prati s visine kao iz počasne lože. Pred kanjonom sam već na 700 m i jako mi je to malo da prebacim, a kamo li da doletim do Buzeta, jer taj dio moram letiti u čisti zapad koji se kanalizira od Buzeta. Navrtio sam jedva 100 m, ali sa zanosom koji me nosi nad Kotle (ima livada za sletiti, ali je i daleko za sakupljanje), pa na kamenolom Čiritež i po tom grebenu uspijem prebaciti Mirnu. Onda sam još pogrebao onaj buzetski kamenolom, pa OMV (sad je to neko drugo ime, ali ostao je OMV toponim za buzetsku benzinsku sa dugim radnim vremenom) i Korenika borovina sa strmim pješčenjačkim kanalima kao izvrsnim generatorima termike. Sve sam to pogrebao do sletišta. Toni mi je poslije rekao da nije vjerovao da ću uspjeti. Ma s visine je uvijek druga perspektiva, mada mi nije bilo svejedno. Ipak, finesa E3 je podosta pomogla. Nismo uspjeli niti ispiti pivo u Dva prasca kad evo Nevija i Ane koja nam spušta Tonijev Ford. Topshit!

U 17 h smo već bili na putu prema Sloveniji, Sežani i autostradi. Toni me stalno špota, dok ovo kuckam na suvozačkom sjedalu da previše piše. Veli da nema on problema kaj ja toliko piše, već da se njemu ne da čitat toliko svaki dan. Zato sam mu obećao da ću stavljati kraće tekstove 2 puta dnevno. Jednom ujutro, a drugi put uvečer. Tako će lakše i brže pročitati ono što je tog i prethodnog dana doživio. U 20 h smo u apartmanu u nekoj talijanskoj vukojebini sa prekrasnim kućicama i ogromnim špičastim alpskim vrhovima. Dočekala nas je ljubazna poruka domaćina, pisana rukom na papiru nalijepljenom na ulaznim vratima: "Dobro došli. Mi smo morali otići. Ključ vam je ispod otirača. Kad želite doručak (dopisati______)? Vaša soba je Lila. U sobi nema kuhanja i pušenja. Ciao!". Pa kaj to nije slatko. Six pack smo ubacili u mokru travu, jer je upravo pljusnuo pljusak i ohladio zrak na 18 stupnjeva. Sjeli smo ponovno u auto i krenuli prema stožeru u Padaveni. Na putu sam se čuo sa Đurom (Jurij Vidic) i nismo više došli do stožera. Zapeli smo u piceriji u kojoj je Slo PG pool zasjeo, maznuli jako finu picu (onu sa 2 z) i popili pokoje pivo. Sad smo se vratili doma. Komuniciramo s domaćinima na 10 riječi talijanskog koliko mi obojica znamo (uključujući ciao, bona sera, OK, grazie...) i 10 riječi engleskog koliko njih oboje zna. Ja sam u potkrovlju na galeriji u bračnom krevetu, a moj cimer Toni u prizemlju isto u bračnom krevetu. Nemamo frižider. Držimo four pack na prozoru. Odoh sad spavati.

Dobro odrađen trening dan , samo je to trebalo biti u Monte Aveni ! Nema g. Izbornika s Vam pa ste se opustili.
Pratimo Vas i samo naprijed !

Dolazimo navijati drugi vikend.

2.7.2017.
Buđenje u 7 h. Higijena. Doručak u kmetiji. Bellissima cucina. Tutto bene. Grande caffe con latte per me, piccolo esspreso per Toni. Pričamo talijanski ko Talijani. Domaćica se trudi (procjenjujem da je mlađa od obojice) i svaki put zastane, uzme zrak, kao da razmišlja kaj će reći. Onda ispali nekoliko rečenica na talijanskom i uberemo jednu englesku riječ poput cheese na koji pokaže prstom. Ali kuhinja, odnosno blagavaona s kuhinjom je prekrasna. Talijani znaju dizajn, znaju dekorirati i odabrati materijale. Sami smo u tom prostoru i osjećamo se ko doma. Sad nam se više i ne žuri na briefing.
Team leader briefing je u 9h. Toni je zaboravio dokumente za registraciju. Vraća se u kmetiju. Ja zastupam slovensku i hrvatsku reprezntaciju. Đuru sam uvalio u safety committee, jer je on mene uvalio za njihovog team leadera. To je u stvari lijep način da on ne mora na jutarnje briefinge za team leadere u 8:00 h. Napisao mi je da sam to napravio zato što je on zvao na prošlogodišnjem Ratitovcu level 3 i prekinuo task. Naravno da nije. To je zato kaj me je mislio zeznut. Uglavnom svi team leaderi su glasali za Đuru. Popularan je.

Dobili smo ogromne naljepnice za postavljanje na desni kraj krila sa našim imenima bez brojeva. Sad se povela rasprava za koji qratz će nam to jer je za pročitati iz daljine neupotrebljivo, čak i za fotkanje. Organizator je objasnio da je to za medije i suce u cilju, jer je 150 pilota i teško se prati koji je pilot upravo u cilju. Malo nategnuto. Ako nam naljepnice otpadne plaćamo novu 20 €. Ma daj odfakni mi s tim pizdarijama. Prvo, naljepnica je ogromna, drugo ostavit će trag, treće neupotrebljiva je jer ne možeš čitati ime, a ako otpadne plaćaš si sam novu. Uglavnom je to za medije, jer su dužni prema sponzorima. Nisam šovinist, ali ovo je čista talijanska svinjarija lokalnog karaktera. Klasični brojevi na krilu kao znak raspoznavanja su potpuno izbačeni. Upravo nas predstavnik FAI-a nagovara da to stavimo. Moli nas da poštujemo uložen trud u medijsku promociju ovog natjecanja. Ježi ga. Sad smo bez izlaza. Ljepi i šuti. End speed section je postavljen kilometar radijusa oko obližnjeg vrha, vrlo visoko, tako da će se na službeno sletište, gdje je sportski centar i gdje će biti mediji (što god to značilo) dolijetati s velikom visinom. Martin Scheel TL Švicarske je rekao da će onda mnogi piloti odletiti poslije cilja do svojih hotela/smještaja. A onda nas je direktor Prvenstva Mauricio zamolio da slijećemo na službeno sletište i da su uložili velik trud u organizaciju te da trebaju našu pomoć. Pomalo učim od ovih prevaranata kako se neke stvari proguraju pod zajednički nazivnik empatije, volontarizma, entuzijazma i solidarnosti. Traže nas da nosimo oficijalne nacionalne uniforme kad god možemo, odnosno obavezno na otvaranju i zatvaranju Prvenstva. Hrvatska reprezentacija posjeduje 2 plave polo majice Noname proizvodnje (treća je vjerojatno u Meksiku) sa znakovljem HZS-a na srcu i natpisom Croatian paragliding team na leđima iz 2013. godine, brižno čuvane na tajnim mjestima svih ovih godina da bi mogle ugledati ponovno svjetlo dana kad za to dođe pravi trenutak. Zato ćemo iskuati naše reprezentativne odore na večerašnjoj paradi otvaranja (nemojte ovo pomiješti sa outanjem, otvaranjem i izlaskom iz ormara...) večeras u 19:00 h. Organizator je smislio da se reprezentacije podijele u 2 skupine koje će krenuti sa dva kraja mjesta Feltre, a veliki krešendo zbit će se na glavnom trgu ispred mnogobrojne publike. Nema kaj, Talijani su stovreni za šou (neki bi rekli: "You wanna show, imaćete šou!").

Martin Scheel, inače momak sa barem 30 godina natjecanja i već dugogodišnji TL švicarske reprezentacija, koji govori 5 jezika i izvrstan je fotograf (pogledajte na http://azoom.ch/fotos/index.php) upozorava da su parametri za Prvenstvo glupi. Doslovno je to tako rekao, upotrijebio je riječ stupid. Malo me je začudila njegova retorika, ali čovjek ima pravo. Ako teren dopušta prosječne utrke dužine 80-100 km, onda je parametar nominal distanc 40 km za nomimaln time 1,5 h zbilja glupo. Zašto? Zato što će prosječan pilot na natjecanju odletiti barem 60 km, a manji bi parametri (40 km za 1,5 h) davali svaki dan maksimalni broj bodova, što je 1000 za pobjednika. A time se ruši namjera kompicirane formule za bodovanje da se nagrađuju piloti koji su brzi i koji riskiraju time što su naprijed. 1000 bodova za prvog i 150 pilota na natjecanju daju podjelu od mjesta do mjesta za po jedan bod ili čak pola boda (onda se zaokružuje na cijeli broj). Postavljanjem težih parametara (60 km za 1,5 h) teže će se dolaziti do bodova, pa će sporiji piloti poput mene dobivati znatno manje bodova od onih najbrži. Čak i ako prvo mjesto neće nositi 1000 bodova, naglasit će se razlika između natjecatelja u vremenu. Na FAI 1 natjecanjima uopće nije pitanje dolaska u cilj. U cilju može biti preko 100 pilota, a vremena među prvih 20 ili 30 mogu biti po sekundu dvije. Npr., na našim tekmama gdje je 30-40 pilota, razlika između prvog i drugog će biti možda i 100 bodova, a dođu sa 2 minute razmaka. Onaj koji je zakasnio 30 min i bio treći može dobit isto 100 bodova manje. Kad su u natjecanjima boba na olimpijskim igrama ekipe počele uzlaziti u cilj unutar iste stotinke sekunde, onda su uveli mjerenje vremena preciznosti na tisućinke. Da pokušam što plastičnije objasniti ovu problematiku.

Malo smo trenirali danas, jer uvjeti i nisu bili neki zbog naoblake, a i malo smo imali vremena. Dok je završio team leader sastanak (teško ga se može podvesti pod briefing - koji bi trebao biti kratki obavjesni razgovor) nakon 11 h je krenula podjela talijanskih SIM kartica. To je potrajalo do 12 h. Onda smo se Toni i Toni morali registrirati. To je odnijelo još pol sata na papirologiju (formulari, dozvole, police osiguranja, instrumenti) i na kraju vaganje. Dopušteno je 33 kg opreme sa balastom. Uglavnom već je bilo 13 h, a safety briefing obavezan za sve pilote je u 16 h. Braća Srbi Vlajko i Peđa predlažu da odemo na start sa Ovukinim autom, pa se poslije vratimo po njega Tonijevim. Tako smo i napravili. Na startu su bili svi, ili oko cirka 97 % pilota, plus rekreativci i tandemaši, a bilo je podosta i izletnika. Uglavnom gore nas je bilo barem 300. Start širok, prostran, travnat, idealnog nagiba, ma ono sve fuj! Oblačno je a ljudi vrte pod bazom. Slaba su dizanja, ali ide. To su Alpe. Ne doživljavamo mi takvo što na našim krtovincima. Visinska razlika je preko 1000 m pa se i curit ima kaj. Lijep teren Monte Avena, izdvojen od ostalih grebena i masiva, ali dovoljno velika i prostrana planina da služi kao izvrstna početna poletna točka za sve vjetrove. Odletili smo niti 1 h. Po spuštanju dajemo auto Vlajku i Peđi da odu po Ovukin auto. Mi smo se malo motlai po sajmu, pijuckali pivu i čekali njih. Uglavnom pogubili su se i zakasnili barem 1 h, pa smo tako i mi zakasnili na safety briefing, u biti došli na kraj. Brzom klopom kod Kineza i pol litre bijelog brzo smo izbrisali te negativne događaje.

Otvaranje i defile kroz starogradsku jezgru gradića Feltre je bio spektakularan. Ovo još nisam doživio. Talijani su napravili show, sa kostimiranim bubnjarima, a pljeskom i pokličima nas je pratilo nekoliko tisuća stanovnika Feltrea i okolice, cijelim putem do glavnog gradskog trga. Dovikivali su nam Croazia prepoznavši svoje susjede kod kojih rado svrate ljeti na more, a jedan lik nam je dobacio - ćevapćići. Kakva asocijacija na Hrvatsku. Nedostajalo je samo con ajvar. U jednom trenutku, iz suprotnog smjera strgo kontrolirane ceremonijalne povorke, idu Vlajko i Peđa. Izgledaju pogubljeno i psuju. Ne znaju gdje ime je team leader Žeki Ovuka i od kud trebaju starat. Sad mi ih je već bilo pomalo i žao. Ceremonija je potrajala, a dio armosfere možete pogledati u mojoj galeriji na nižem linku. Poslije ceremonije poslužili su voće, kanpee, vrlo ukusne i bijelo visno te prosseco.

Fotke jučer iz Istre: https://goo.gl/photos/AWZfDMFmjabXfFtF6

Fotke danas sa letenje i otvaranja Prvenstva: https://goo.gl/photos/KvTKtqVZkT3PdZrr8

kad ce blog?

3.7.2017. part one

Sa zabave smo klisnuli relativno rano. Oko 22h. Do naše kmetije potrošimo pol sata, pa telefonski razgovori sa ženama, tuširanje, obrada fotki uz hladno Pepperoni pivo za 1 € s benzinske i već je dvanaest sati. Dok sam zaspao bilo je pol jedan. Sat zvoni u 7h. Tuče zvono na crkvi. Malo ranije sam se probudio, ali ne da mi se dići. U stvari ide teško. Nakupljeni umor nikako da splasne. Jedno popodne ću se morati odmoriti, jer ovak bez dopinga neću dugo. Toni isto kaže da je mogao još malo spavati. Ustali smo tek u 7:15.

Na doručku se vučemo. Zablokirao je aparat za kavu i samo pišti. Uzimam čaj. Radim si žitarice s mlijekom. Probam i zgrozi me čokolinasti okus. Znači one male smeđe bobice nisu bile grožđice već neki drek uvaljan u čokoladu. Kako nisam ljubitelj slatkog odgurujem to od sebe. Dolazi gazdarica i vodi šogoricu koja parla ingeze. Huh, koje olakšanje. Aparat za kavu ne radi. Ono povrće za koje smo pitali nije za kuhanje već sirovo za ujutro uz doručak. To nam je najvažniji obrok i ko zna kad će idući. Plahte će nam mijenjati svaka 3 dana! Fantastično! Je li sve dobro pita? Ma kaj dobro - tutto bene! A onda me cimer i imenjak razveselio. Ponio je ročku bisku. Našao bićeriniće i eto veselja kad se zeleno smećkasta tekućina razlila po nepcu i ždrijelu. Jako smo usporeni. Ponovno idemo u sobu i sakupljamo stvari. Dobili smo predivne sportske ruksakiće i bunimo se čiji je koji jer su isti. Idem ponovno na doradu istovara. 200 grama manje je ipak 200 g manje. Unutar sam težinskog raspona, ali bolje je biti kilu, kilu i pol manje nego rubno. A i više mi vode stane za piti. Toni je jučer obavio istovar od 800 grama! Vagali su ga na registraciji i sam se izvagao poslije šekreta. Pa ti reci da nije dobro to učinit prije starta. Nisam imao priliku izvagati se prije i poslije prvog jutrošnjeg istovara, ali vjerujem da bi mi težina pala za soma grama. Dosta vremena trošimo na tu gramažu. Prvi je počeo Jošt sa teorijom da je E2, E3 raspona 115 kg najbolje letiti na 109-110 jer ima najbolje performanse. A če so šipki pogoji tad na 108 kg. Če so močnejši tad na 114 kg. I tako dođemo lako i na grame i na sranje. Ja sam sad na 113,5 kg i baš mi je dobro. Imam i vodu imam i rezervu. Mislim težinski rezervu, a rezerve imam dvije. Hm, jedna je još izvan sica. U rinfuzi. Moram to danas utrpati.

Otpustio sam komande na E3. Prvi let s E3 sa Japa bio sam šokiran koliki je hod, posebno prazan hod komandi. Praktično sam potezao komandu do guzice. Ako bih trebao brzo zakočiti jednu stranu ili resetirati krilo moglo bi biti problema, jer je moja motorika podešena na drugačijoj osnovi. Onda sam odlučio balkanski to napravit po svome (balkanski znači da nisam RTFM - pročitao fakin manual, niti sam se konzultirao sa ikim, kamo li kontaktirao konstruktore Luca, Russa itd.). Skratio sam komande jedno 15 cm. I E3 je išao predivno. Kud ja okom, E3 skokom. Posumnjao sam u ispravnost svoje odluke kad sam razgovarao sa Peđom (Predrag Dudić, zvani Rika) koji je rekao da su i njemu preduge, ali da je razgovarao s Jasenom Savovom, koji je opet razgovarao s Lucom Armantom i koji je rekao slijedeće. Dugi hod komandi je zato da kad se speed nagazi krilo ne gubi profil. I onda mi je sinulo kaj je Talijan Denis Soverini mislio kad mi je govorio da mi je profil deformiran, dok smo skupa letitli na Državnom na Buzetu. Konjina. Balkanska. Naravno da sam jučer otpustio komande na skoro staru duljinu (morao sam radi krpanja ega barem 3 cm ostaviti kraće, kaj ti žabari znaju kak' treba komande podestiti). Kad smo već kod vrlih Ozone konstruktora jedan karakterističan detalj. Sjedamo mi u buseve jutros za službeni trening (sve kao i na tekmi, ali bez bodovanja) u 9h, a upravo do buseva slijeću dva E3. Prvog nisam prepoznao, a drugi skida kacigu i prepoznajem Luca Armanta. Proizvodnja ne smije stati. Testiranja se vrše uvijek i svugdje, stalno i permanentno. Nema odmora dok traje fino trimanje.

3.7.2017. part two

Predivan sunčan dan. Vele da će biti najmanje nestabilnosti danas. Ostale dane drž' gaće. Overdevelopment nam ne gine. Došli smo na start i izmililo je iz autobuseva 150 pilota sa opremom. Svi smo se smjestili na terenu. Nevjerojatno je prostran i travnat. Trava podšišana, prostor za slaganje, prostor za startanje, VIP prostor, sve je oblježeno trakama. Postavljeni su šatori za organizatora, šatori za natjecatelje (u stvari sjenila), šator za pomoć i osoblje, voda u bidonima na aparatima za vodu, tu su dvije ekipe hitne sa uparađenim medicinarima u fluoroscentno-narančastom. Mjuza piči na razglas i razlijeva se po startu. Uokolo pasu alpske krave veselo se šečući uz ogradu elektro-pasitira i žicajući komunikaciju. Sve je tutto bene kaj bi rekli domaći. Potrudili su se u organizaciji nema kaj. Od onog jučer na otvaranju, novog sportskog kompleksa gdje je smješten HQ i lokalni aeroklub, pa do velikog šatora (zbilja velikog za cca. 2000 ljudi) koji ima i ventilaciju, tako da nema vrućin u njemu, do prijevoza, starta, oznaka, goodisa kaj smo dobili u kotizaciji (kotizacija je 500 €). Lunch paket ne mogu komentirati jer smo ga imenjak i ja jutros zaboravili pobrati u HQ.

Briefing je bio prilično sadržajan, meteo report, pa korištenje live tracking uređaja (oni ih upale, a mi možemo njima zatražiti retrive sa stiskanjem 2 gumba, od tri koliko uređaj ima te pozvati SOS sa trećim velikim crvenim gumbom ukoliko nam zatreba). Utipkali smo zadatak od 72 km optimizirano. Zgodno za zagrijavanje i za početak. Start je predivan. Brdo Mont Avena je velika piramida sa ravnim vrhom površine najmanje četvorni kilometar potpuno u travi. Zbilja može toplandati avion. Padine se spuštaju posvud uokolo Monta Avene, a dolje je dolina. Na sjever iza tog predivnog brda je alpski masiv, kalasičan planinski lanac oštrih stjenovith vrhova. Na njega se kači po želji, a može se letjeti i po dolini koja je više nego prostrana i široka (nema veza sa uskim i dubokim alpskim dolinama). Zračni start je u 13:45 3 km exit oko starta, a briefing je zavšio u 11:45. Start na zemlji će otvoriti u 12 h. Puno je biti u zraku više od 1,5 h prije početka. Uživam u trenutku i fotkam pilote kako se spremaju, neke koji su u zraku, krave i ostalu prirodu i društvo. Spomenuo sam povlašteni, odnosno VIP prostor. Najbolje rangirani piloti, njih 10-ak i nekoliko žena, imaju pravo u bilo kojem trenutku startati ne čekajući red, odnosno ući u taj VIP prostor za start. Uz taj prostor stoji tabela sa njihovim imenima. Na tom popisu je i 3 od 4 Slovenska pilota: Đuro, Tilen i Orož! Pa sad recite da nismo privilegirani stalno letiti u njihovm društvu u Sloveniji. Đuro (Jurij Vidic) je bio vodeći na FAI ljestvici u svibnju i lipnju. Sve do PWC u Srbiji od kud je otišao doma. Tati mu se naglo pogoršalo zdravstveno stanje.

Startli smo bez problema, ali su baze bile vrlo nisko. Niti 1700 m, a visina starta je točno 1400 m. Uglavnom smo se motali 40 i više minuta od baze do baze, od grupe do grupe. Dozivam Tonija na stanicu, kad veli da ide toplandat jer mu je jedna komanda spetljana. Danas je to lako, jer ne treba tražiti dozvolu, ali u utrci to je dozvoljeno ukoliko startni sudac odobri, što treba zatražiti na stanicu. Toni je riješio problem i ponovno nam se pridružio. Pred sam start velika baza nad startom nas ve vuče i bježimo ukokolo oblaka da nas ne usiše. I onda kreće juriš 150 krila među kojima je najlošiji Zeno. Spektakularna scena. Već sam prisustvovao takvim događajima barem 4 puta (Bassano 2007., PWC Buzet 2009., Evropsko Francuska 2012. i Svjetsko Bugarska 2013.), ali uvijek ovakav događaj diže adrenalin. Jurimo 60 km/h prema glavnom grebenu. Sad je pitanje kad će tko uhvatiti koje dizanje. Jer u gustom prometu, krilo uz krilo, tko okrene svi ostali se moraju malo ili više razmaknuti. Znam kaj nas čeka i čekam taj trenutak. Naravno, događa se i onda su sva čula nabrijana do maksimuma. Evo ovog okreće ispred mene, Okrećem i ja, a iza mene dolijeće još barem 20 krila jedno do drugog pod full speedom. Međutim, sve se to lijepo ustroji, pa imamo jednu grupu koja vrti unutar rijeke krila koja jure dalje. Ipak su to vrhunski piloti i kao su nas komplementirali na otvaranju najbolji piloti svijeta. Nema incidenata, čak nitko niti ne viče. Nepisana pravila se znaju. Nastavljam i ja jer nema smisla vrtiti slaba dizanja. Tako smo se razvukli na nekih 3 km po grebenu. Uglavnom uvjeti su opet bili slabi. Bilo je i kumulusnog prekrivanja većeg područja.Da bismo okrenuli prvu točku (naše selo gdje spavamo) morali smo izaći van grebena nekih 3 km. Nisam uspio dići više od 1200 m kao ni većina. Po povratku hvatam s jednom grupom od 5 krila dobro dizanje i zabijamo se pod bazu uz greben na 1700 m. Prvo smo grebuckali, da bi počelo sve jače i jače dizanje uz padine. Ovo je već ono alpsko termalisanje koje znam. U grupi je i Peđa zvan Rika kojeg sam prepoznao po gay bojama njegovog E3. Dakle, zeleno-lila kombinacija koju ima Toni je ženska, ali nježno lila i nježno plava kombinacija je gay definitvno. E3 se već može dobiti, za razliku od E2 sa samo 3 kombinacije, u puno više koloritnih shema. Jako je lijepa modro plava i umjereno žuta, za gledaoce sa crno bijelim televizorima rekla bi Milka Babović. Uglavnom, pokušao sam na Peđinom gay E3 pročitati ime. Nema šanse, a vrtili smo uho do uha. srpsku zastavu sam prepoznao, ali ime nema šanse. Jebale ih naljepnice. Najviši vrhovi su u bazama, pa nam zaklanjaju pogled na one hardcore špice. Sad za 2. točku moramo van 6 km, nad jedan gradić u dolini. Idem poprijeko i siječem putanju onih ispred mene. Dolazimo do točke, pa dižemo na 1500-1600 m kako tko. Od ovdje se odlučujem po dolini u vjetar, jer je dolina bila pod suncem, a padine su bile u oblacima, u sjeni i jakooo daleko za moju trenutnu visinu. Međutim piloti koji su se probili dalje (26 ih je završilo utrku) su išli grebenom. Mi koji smo se odlučili za dolinu popušili smo zbog prejakog vjetra. Jednostavno nas je zaustavio i nismo mogli vrtiti termiku. Sletio sam kao i preostala četvorica pametnjakovića na jednu lijepu i prostranu livadu sa nekim žbunjem. To upoće nije bila lijepa livada, već nepokošen prostor unutar tvorničkog kruga, sa žbunjem i opasan kilometarskom ogradom sa bodljikavom žicom na vrhu. Čak sam naletio i na zeca tumarajući tim pustopoljinama. Na kraju sam skoro ostavio jaja na toj bodljikavoj žici. Kakav zajeb. Pohvato nas je prijevoz ubrzo, mene, jednog Poljaka, Vlajka i 2 Šveda. Napričao sam se sa Švedima do sita o problematici zračnog prostora u XC preletima u Švedskoj i Hrvatskoj. Problematika nam je ista.

U cilju, u šatoru, u hladu, hladno pivo. Ovuka veli da se na preogromnom ekranu u šatoru moglo lijepo pratiti gdje je tko. Žeki je stigao nešto prije nas dok je još pilota bilo u zraku. Dok smo pijuckali pivu i nešto klopnuli vrtile su se fotke sa jučerašnjeg otvaranja nacionalnih timova kad smo defilirali na pozornici. Toni i Toni su ispali baš veselo. Srbi kao da su posvađani međusobno, a Slovenci kao da su istjerani oko 5 ujutro iz birtije. Ove veće nacije znaju pozirati, a i ima ih brojčano. Najači su Španjolci. Imali su svi iste majice, bermude i tenisice, a njih četvorica kao da su ih birali po visini, svi 1,75 cm, ni cm više ni cm manje. Ameri su izgledali kao da je reprezentacija Bangladeša, baš ne očekuješ od tako velike nacije da dođu u lošim havajskim košuljama kao da ih je krava žvakala i bez državnih obilježja. Otišli smo doma i od umora zakrmili do 9 navečer. Sadsam budan kao budni dan u pol 2 h. Opet se neću naspavati. A drmnuli smo i butelju pinota blanco. Niš ne pomaže.

Photo by Martin Scheel: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10213323763834050&set=ms.c.eJxVz8ENREEIAtCONjKiaP~_N~%3BcxpmesLQUEcZJ5U5ySj4oe~%3BCAzqkWJwXFoMtglvRumyV~_aRZWhNakHEeTJgyK83bsZFJ4ksz1yBr9BtLm9uioD~%3BrBbxrNCIKJiMQMh7Zot4di2WGH5sKkQa.bps.a.10213323763394039.1073741862.1396655135&type=3&theater

Moj današnji album: https://goo.gl/photos/FFg6JdiPNJtR1deRA

Vidim i jednog BGDa

Vidm
27 GIN Bumerang 11
2 Niviuka Peak 4
1 BGD Diva
1 UP Trango xc 3

i sve ostalo Ozone Enzo 3 ili Zeno

Da to nije neka Ozonova tekma

Dva BGD-a Diva. I jedan je kod mene...

Divu lete stari Goldsmith, mladi Goldsmith i još jedan čupavi Englez. Skupa sa Vikingom Gudmmunsonom (spomenuo sam ga u blogu preko bare s početka godine) čine islandsku reprezentaciju. Kako je engleski Židov postao Viking zna samo Mighy Bruce.

Slovenci rasturili danas.

4.7.2017.

Budim se nenaspavan. Zaspao sam opet prekasno. Radio sam i tipkao do 2h. Imao sam i neku glavobolju navečer, ili bolje da kažem rano ujutro. Uglavnom dan mi je počeo ukrivo. Zapinjem i posrćem dok se spremam. Pregrizem čeriparadajz i uprskam brokatni stoljnjak domaćice, koja je jutros donijela sviježe povrće. Uzmem salvetu i namočim je vodom te pokušam očistiti mrlju, ali zazaelnim stoljnjak bojom od salvete. Userem još jače. Nakon doručka skužimo da je već prošlo 8, a prijevoz je najavljen za 8:30. Ipak smo došli na vrijeme. Tako smo čučali u busevima do 9:10 kad smo se uputili za Bassano i start Rubio. Mislio sam odspavati u busu, ali nije išlo, a i čavrljao sam s Đurom o svemu i svačemu. Na start smo došli u 10:45 h. Velik i prostran, najtaman položen s vjetruljama, svježe podšišanom travom, ma milina. Pamtim ga po dobrom još od 2007. s jedne tekme. Kvare dojam samo antene i mali dalekovodić koji vodi do njih, a nalaze se na sred srijede starta. Lunch paketi na startu. Danas ih ne zaboravljamo. Sendvič i voćni jogurt, jabuka. Ocijena vrlo visoka četvorka. Pomalo dolazim sebi. Dan se otvara na bolje. Nestaje visoke naoblake i altokumulusa, a pojavljuju se prvi kumulusi. Lete neki wind dummyi. Sve je tako dražesno i ljupko.

Kreće briefing i prvi task od 78 km. Klasično za Bassano lijevo, pa desno pogrebenu i onda malo van. Doduše postavljeni su veliki cilindri pa se moglo letjeti i ravnicom direktno. Utaborili smo se sa Slo repkom i Đuro objašnjava Suši, a Suša njemu kako koji ima tehniku dizanja preteških oprema na leđa. Suša se pomaže jednom nogom tako da izbaci krilo na leđa. Đuro koristi tehniku savijajući leđa, i grabi za bočnu ručku pa podiže jednom rukom na koljena i potom zabacuje na rame. Velim im da ja imam još bolju tehniku. Zanima ih, jer su se u ovo ufurali za ozbiljno. Pokazujem im svoju tehniku i naglašavam da obavezno moram glasno i sočno opsovat majku tom teroru kojim si izvaljujem rame. Đuri se to dojmilo pa je odlučio snimiti video uradak s popratnim komentarima .
Inače, video uratke i blog slovenske reprezentance sa ovog i brojnih drugih natjecanja možete pratiti na FB: https://www.facebook.com/sloparaglidingteam/?fref=ts

i na vimeo: https://vimeo.com/user19171386

Poletio sam i odmah se nabrao iznad starta. Još u tom prvom stupu sam isukao GoPro i snimao dok vrtim. U času sam pod bazom. Snimam. Letim dalje po drugu. Snimam. Letim pod treću i snimam. Uranjam i izranjam iz magle. Sve je mirno i ugodno. Ljupko i dražesno. Ne dižemo visoko. Jedva 1500 m, a tu i tamo 50 m više. Sve se čini savršeno. Došao sam sebi. Dišem punim plućima. Snimam i komentiram. U jednom komentaru se pitam gdje ću danas zajebati. Sad sam na rubu cilindra, sa bazom ga prelazim. Startni cilindar je 18 km oko mjesta Asolo i postavljen je kao ulazni s vremenom otvaranja 13:15h. Gledam na sat imam još 37 minuta. Puno previše. Odlučujem se vratiti do starta. Opet uranjam i izranjam iz baza. Potom se udaljavam prema jugu i Bassanu. Skakućem od baze do baze. Život je lijep. La vita e bella. Kako je krasan, ljubak i dražestan ovaj dan. Vrijeme prolazi dok se zajebvam sa snimanjem i umakanjem u baze. U jednom trenutku pogledam ekipu koja je ostala na brdu iznad starta i viši su od nas možda i 200 m. Pogledam na vario, a mi na 1300 m. Tu naprvim slijedeću bisernost. Od 2 moguća izbora, ili se vrtiti tu gdje jesam i krenuti na start po ravnici, ili se vratiti na brdo pa se priključiti drugoj grupi, ja izaberem nešto treće i najgore. Odlučim krenuti prema startu i tamo navrtiti neku virtualnu bazu. Ubodem start duboko i prije vremena, ne nađam dizanje i polako curim. I curim. I curim. Najradije bih se išamarao, ali tko će upravljati krilom. Sjebo sam skroz na skroz. Pao sam na 900 m, morao sam se vratiti dok su svi, ali baš svi već jurili na start. Našto sam sprtljao i navrtio 1200 m, pa gas preko grappe. Potonuo sam ko kamen dok sam došao ispred grebena, jer sam odlučio da ne idem po grebenu, već da nešto uštedim u udaljenosti. Pao sam nisko, jako nisko i hvatam neko balonasto dizanje. Znam da tu ima termike i da se nisko mogu počupati, još od ranije. Patio sam se nekih desetak minuta dok me je sve više bacalo iz tog dizanja van, a ja bio sve niži. Ispsovao sam se za pokoru od 1000 Očenaša i 20.000 Zdravomarija. Ništa nije pomoglo. Kapnuo sam u sparinu bassanske livade ljut na sebe i cijeli svijet. Poslao sam lokaciju na whatsapp i klimatizirani kombi je došao po mene kroz 20 min.

Pitate se kak' je 1. utrka prošla? Izvrsno. Prvi je bio Francuz Pierre Remy sa vremenom 2:28:06 i prosječnom brzinom 30.5 km/h, a onda slovenski trio fantastikus: Suša, Ceglar i Vidic u razmaku od nepune pola minute. Ispred Đure su bila još 2 pilota, ali je Đuro osvojio 4. mjesto zbog leading bodova. Ukupno je utrku završilo 126 pilota od 149, a ja sam završio na pretposljednjem mjestu ako ne računamo Belgijanaca koji nije poletio. Moram priznati, nakon što sam se ohladio, da sam prisustvovao nesvakidašnjem spektaklu, desantu stotinu pilota koji su pristizali s razmakom od nekoliko sekundi. Ravno 80 pilota je ušlo u cilj u razmaku od 5 minuta, dok je prvih 40 bilo unutar 2 minute. Bilo je tu podjele za 6., 8.,12. i 19 mjesto s po nekoliko pilota istih bodova. Nevjerojatan prizor. Uglavnom naši najdraži susjedi Slovenci, odmah poslije drugih naših najdražih komšija Srba, su rasturili i pobijedili u nacionalnoj konkurenciji. Dušan Orož je bio 16. Kapa do poda. Toni je bio 108. sa samo 14 minuta zaostatka, ali je dobio poprilično bodova.

U cilju je bila zakuska, sendviči , pica, čips, masline, pa jedna besplatna piva po povratku live tracking uređaja, a onda još i vrlo dobro vino. Više ne zamjeramo organizatoru za one šugave naljepnice koje će nam trajno označiti krilo, jer sve drugo besprijekorno funkcionira. Po povratku u bazu smo Toni i ja odlučili koristiti usluge fizioterapeuta za bolje rezultate. Kako nije bilo fizioterapeuta iskoristili smo priručni šator sa školom shiatzu masaže. Jel' pomoglo čitajte u sutrašnjem SW blogu.

Moji danjašnji foto i video uratci: https://goo.gl/photos/85bVWtwbu2rwWvz76

5.7.2017.

Neću se nikad naspavat. Toni veli isto da mu se teško diže. Iz kreveta, sram vas bilo. Doma se dižemo ranije, a ovdje se u 7 teško budimo. Noćas je neki psić lajao pol sata oko pol 4. Koji ga je jež ježio samo on zna. Nabio sam si jastuk na glavu. Do starta se vozimo sa Diva timom i Srbima. Zabavljamo se pogadjajući koja pjesma iz 80-ih svira. Ovuka veli to je bio hit kad sam studirao. Lovrecu je na vrh jezika. Niko se ne može sjetiti. Svi znamo da su imali samo sladunjave stvari, a sve hitovi. Gugla i izgugla Modern talking. Kolektivno lupanje po čelu.

Imali smo briefing team leaderi sa meet direktorom vezano za letenje Martina Scheela. Kako je dio švicarske reprezentacije neki piloti su negodovali da im je mogao pomagati u zraku. A Martin je i službeni fotograf za medije. Zato je odlučeno da leti prije otvaranja startnog cilindra i onda mora sletiti. Nema radio stanicu, ali bi ga mogli prepoznati (karakteristično leti bez zatvorenog sica sa raširenim nogama). Svi TL su glasali da može letit i fotkat prije. Na kraju Martin iz inata nije letio. Danas je odlučeno da ćemo nalijepiti i brojeve na krila. Što se mora, mora se. Toni i ja lijepimo 404 i 127 od "digitalnih segmenata". Dugo to nisam radio. Ne smeta mi, posebno što je to JEDINI način da se raspoznajemo u zraku. Ježiga i imena. Niš' koristi.

Australci imaju napuhanog žutog klokana uz sebe kod internog briefinga.Toni i ja smo odkunjali 15 min uz opremu jer je podosta vremena do starta (od briefinga ravno 2h). Ne želimo biti dugo u zraku pred startni cilindar. Da se ne preletimo. Na primjer kao ja jučer. U 13:45 h se otvara startni cilindar, a start na zemlji u 12h. Sramežljivo polijeću rijetki piloti. Mi ostali kibiciramo. Baza je bila na visini starta kad smo došli u pol 11, a sad se podigla par sto metara. Ipak, nitko ne žuri. 1h pred otvaranje startnog cilindra počinju se stvarati redovi. Čak 4 reda za lijevo i desno poletište od po 10-ak pilota u svakom redu. Svira ugodna chillout mjuza. Sjena je od oblaka i nema vrućine.

Opet sam zajebo. Start sam odradio propisno, krenuo na vrijeme, gasirao po grebenu i samo jednom vrtio do 1. točke. Nakon izlaska van grebena, okretanje prve i povratka na isti navrtio sam 1600 m pod bazu. Onda sam gasirao pod bazama van grebena i lijepo je išlo. Tad mi je uletio VBI (TM@H.B.) da idem na ravnicu i pokušam kraticom doći prije vodeće skupine, dobro, ili im se pridružiti. Isprva to nije bila loša zamisao. Gurao sam tako 7-8 km pod bazama i nisam puno gubio , a onda došao u probleme. Sam i nisko nad brežuljkastim krajobrazom. Ganjao sam jedno prerazbijeno dizanje i pokušavao uhvatiti to dizanje dok me je zaklapalo i šamaralo. Bio sam na 600 m, a teren kao oko Slavetića na Japu. Sav hrkljast i razbijen. Na kraju nisam uspio. Gledam uokolo krila, neka visoko, neka nisko i došlo mi je da zaurlam od muke.

Dok sam se spakirao došao je već kombi po mene (prednost live trackinga, a i ja sam stisnuo poziv za retrive na uređaju). Vozač je mio amigo Talijan iz Kolumbije. Malo čavrljanja na talijansko-engleskom i idemo dalje. Unutra je jedan pilot već. Dok kupimo mladog Goldsmitha i još jednog moj frend nas vozi ko da nas je oteo. Tekma je bila jaka, skoro 100 km sa mnogim promjenama pravca i tranzicijama preko doline. Kad sam bio dovežen u bazu, vidio sam na ekranu da se približavaju najbrži ESS. Honard i Orož su se izdvojili ispred skupine od 20-ak krila. Nakon ESS treba još okrenuti jednu točku i potom uletit u gol 200m polucilindar. Ukupno je pred njima ostalo 8 km. Nitko im ne može pokvariti rezultat. U cilju glasna publika plješće na poziv spikera. Svi prelijeću 2 puta preko nas. Evo i prvih u cilju. Pratim na ekranu i na mobitelu (sve više se pretvaram iz natjecatelja u reportera) kako stoji poredak. Orož je definitivno drugi. Đuro drži 7. poziciju, a Tilen 10. Suša je zaostao. Toni je na izvrsnom 41. mjestu. Malo kasnije potvrđuju se ove pozicije, a u samom finišu Toni pretječe nekoliko pilota i  uzima 34. mjesto. Bravo imenjak! Čestitam. Bio je i live cam u šatoru sa zbivanjima iz cilja. Nema kaj organizacija na najvišem nivou.

Čestike Lovrecu na danas osvojenom 38 i com. overallu 63 mjesto, a Toniju B. na hrabrosti za poduzetne korake jeb. možda koji put upali. dršte se dečki. nema predaje. Pratim vas na svim mogućim livetracking sevisima ali izgleda da je Flymasterov najbolji oatalo zaostaju dosta.

Pozdrav
Profa

5.7.2017. part zwo

Odmah po završetku utrke ljudi su se razbježali. U 19 h je fešta u susjednom mjestu Fonzasou. Toniji na kvadrat stižu prvi. Nismo se išli uređivari ko ostali, malo smrdimo, ali smo si najbolji. Policajka koja pazi na red pred trgom potvrđuje da smo prvi stigli. Sjeli smo na lokalni trg gdje kreću pripreme za feštu, muzika se naštimava, postavljaju stolovi, domaći ljudi znatiželjno obilaze. Vidimo za susjednim stolom da ljudi piju neko pivo sa paragliderima. Naručujemo i mi. Lokalna pivovara Padavena koja radi Dolomitico pivo napravila je ekskluzivnu seriju sa PG etiketama i natpisom Svjetsko prvenstvo Monte Avena 2017. I dalje nema nikoga, pa po ispijenom pivu idemo prošetati gradićem/selom. Kad smo se vratili ugledali smo na istom trgu red od stotinjak ljudi. Kaj buš. Stali smo u red. Dok smo čekali pijuckali smo vino, Toni crno, Toni bijelo, tak nema veze koji koje. Ja sam dotipkavao blog. Toni je razgovarao sa Pashom. Pasha nastupa za Iran, Iranc je ali živi u Austriji. Za natjecatelje je besplatna klopa. Načekali smo se dobrih sat vremena. Polenta u saftu s jako fino pečenim svinjskim buncekima, grah na kašu ili kupus sa špekićem, pa komad lazanja s gljivama, mesom i sirom. Jako, jako kusno i obilno. Ovo je treći dan da nas džaba hrane. Do kad će?

Moji foto i video uratci dana današenjg: https://goo.gl/photos/FfxVpMmsT8Kw8RTN7

6.7.2017. Part eins

Jutros se budimo ranije no obično. Čujem Tonija kak rošta ispod moje galerije u 6:30h. Spremil se i ode. 6 i 40 je. Ko bog je otišao trčati. Nema ga do 7 i nekaj. Obavio sam istovar balasta nakupljenog od sinoćnje večere te ostalu higijenu. Čujem kako netko šljapka po šljunčanom prilaznom putu. Bacim oko kroz prozor kupaone i spazim Tonija u laganom kasu. Odradio je jutarnji jogging. Dobra ideja. Sad on ide pod tuš, a ja se bavim sportom. Otrčao sam krug kroz 2 sela po prilično ravnom terenu od 3,5 km. 20 min najtaman za jutarnje razbuđivanje. Vraćam se i slažem doručak, kava, mussli, čaj od mente i jedna kriška kruha sa sirom i šunkom. Kava i sendvak sad, a mussli i čaj za poslije tuširanja. Toni je baš zgotovio doručak. Gleda rezultate iz 2 utrke. Orož ukupno treći, a Đuro 4. Slovenci su sad ekipno 2., dok su samo mršavih 40 bodova ispred njih megajaki Francuzi. Ja se i ne gledam, osim u ogledalu. A i tamo imam kaj vidjeti. Izgledam ko Mirko Filipović nakon meča. Lijevo oko mi je poluzatvoteno. Neka upala. Zapitali ste se vjerojatno koji će mi ratzq i kava i čaj. E pa kava ko kava, ne znam je li pomaže ičemu, ali je pijem ujutro. A čaj je zbog zdravlja. Dakle, učila me je mama, a prije toga i baka da se filter vrećica čaja od kamilice stavi na oko pod upalom. Nemam kamilicu, pa je i menta dobra. Sve je to zdravo livadsko bilje i bosilje. Danas ne kasnimo. Dapače, odradili smo i jutarnji trening, i doručak, i bisku, i dopunski istovar, i tuširanje i stigli u HQ prije buseva.

Na startu Monte Avena smo u 10:15. Kupio sam jučer u farmaciji najeftiniju kremu protiv sunca (18€, faktor 30). Prodavačica koja ne zna niti 10 engleskih riječi me je primorala da upotrijebim svojih 10 talijanskog, a morao sam to jer mi je htjela uvaliti kremu od 26 €. Pa nije konjak, jeoteja! Nakon 4 dana mogu blokirati sunce da mi nos ne otpadne (Toni ima šešir i vizir na kacigi). Danas ce ići preko 2000m, a tokom dana i više. Tekma je postavljena 118 km. Mashala. Inverzija je. Ekipa koja prva polijeće vrti doslovno 50 m iznad starta. Toni na kvadrat lijeno gleda prema njima iz sjene šatora za briefinge. Livada je hladna i ugodno osvježava. Nećkamo se oko starta, da ne letimo predugo. Ići će visoko komentiramo te odlučujemo obući se propisno i toplo (prema teoriji, ako ti je toplo, pače pretoplo, nije ti hladno, bubrezi manje rade jer organizam nije jače prokrvljen jer nije mu zima, osim toga znojiš se, pa samim time ti se manje piša). Zanimljiv detalj. Za vrijeme slovenskog briefinga, kojeg uredno kibiciramo, prilazi nam Luc Armant, ispričava se kaj prekida i žica parapiš. Suša vadi komad crijeva i daje mu. Luc se najljepše zahvaljuje. Ja sam ljkse. Kad mi se piša, a tekma traje, ispišam se. Ionak se to posuši dok sletim. Krenem se spremati jer vidim da je vrag odnio šalu. Oni nad startom su digli novih 50 m. Zadnjih 10 minuta. Znojim se ko pajcek u rolu. Plus mi se znoj cijedi po licu jer sam se namazao zaštitnom kremom od 18 €. Ne znam cijene jer to ne kupujem, to radi moja žena, ja samo koristim kad mažem djecu i sebe. Ponekad dobijem i sponzorsku pa ju koristim narednih 3-4 godine. Bacam kad poprimi miris po nafti. Ali mi se čini plačkaškim 18€ za malu tubicu. Valjda onda dobro blokira kad je 18€. Krenuo je i drugi korijen od Tonija na kvadrat spremati se.

@ Tonijev čaj...

vic...
Dođe mucavac (nemože reči 'r') u krčmu i traži čaj.
Konobarica ga pita; Jel' s rumom?
On odgovara; Da, može ali bez čaja.

6.7.2017. la part di due

Ajmo na tekmu. Krenemo mi tako, polakooo u zrak. I zrak krene pooolaaakooo gore. Zbilja polako. Zaprženo, stabilno, anticiklonalno u P i M. Fino sam rekao kolegi Toniju da će ići polako i da na vrijeme valja startati. Ali da ne serem previše, tu smo gdje smo. Vrtimo mi tako i vrtimo, bjesomučno 10, 15 min. Ne bi se odlijepio niti za visinu šumske jagode već 100 m poviše starta. Vrtkamo mi tako i pomalo se mičemo svakih nekoliko minuta prema startnom cilindru. Nejde vertikalno, ali ide horizontalno. U jednom trenutku dižemo barem 200 m i jurišamo pod naznaku kumulusa zapadno od Monte Avene. Naravno da do tamo gubimo visinu i opet smo na rubu tog ravnogorskog platoa. Vrtimo nad borovinom. Vrtimo i ne vjerujem koliko nisko vrtimo, skoro da sicem češem vrhove jelki. A tek omamljujući miris pino silvestre, koji nas oplahuje nošem jakom i razjebanom termikom. U jednom trenu mislio sam da će me omamit tolika opojnost intezivnog mirisa smole četinjača. Još ovo nisam doživio. I vrtimo mi tako vrtim tu smolu, pa pomalo dignemo. Taman pod bazu na mršavih 1700 m. Gas dalje na greben u zaleđu Monte Avene gdje nas "čeka" autoput prema Trentu. Tamo trebamo letiti naredna 34 km. Razbijanje pod tim grebenom ne moram posebno naglašavat, ali smo istermalisali taman pred startni cilindra da možemo krenuti. Naravno da su neki viši. Jesam ja lijepo rekao prije 1034 otipkana znaka da smo trebali ranije startat. Gas i prebacujemo neku mordor,hm, kako bih je nazvao, vukojebinu. Nakeljujemo se na novi greben koji gleda na vjetar kojim smo doputovali, a to je neki JI. Grebanje po niskoj borovoj šumi je već standard. Većina produžuje po tom grebenu, a ja sam si obećao da ću danas polako i glupo. Dakle, idem na ziher i ostajem vrtiti neka govna od dizanja samo da ostanem dosljedan obećanju. Međutim, dolazim u probleme i sa nekoliko supatnika moram skliznuti na niži greben da nam se još malo više sadistički najebe majaka vjetar i razbijena termika. (Dramaturška pauza dok šaptači okreću stranice dramskog teksta). Za to vrijeme glavnina natjecatelja odmiče po istom tom grebenu i fata jača dizanja uz doslovno vertikalni zid (osobno ću ga susresti i besramno iskoristiti pol sata kasnije). Elem, eto nas 5-6 budaletina kako se hrvemo sa tako sjebanom termikom da nam se i ptice smiju. Uglavnom, odolili smo svim udaranjima i zaklapanjima u takvim usjecima da je ono pod Soricom školski teren, te smo podigli do 1800 m (trebalo nam je 2 do 3 puta da nas izmalti dok to nismo kak spada zavrtili do jedno 1400 m). Juriš na greben gdje su pametniji piloti netom prohujali. Opet prebacivanje s tog grebena preko nekih pičkiimaterina (oprostite na izražavanju, ali ne sjetih se boljih termina) prema slijedećem grebenu i zoni sigurnosti, gdje već ima slijetanja. Još na kibiciranju slovenskog briefinga, kad je Suša rekao da je taj dio zelo zafukan, osjetio sam neku jezu. Naravno, Primož je rekao da treba biti visok. A visok ja nisam bio. Nekako je jeza bila proporcionalna mojoj bojazni da ne nazebem od visine. Kupim sva raspičkana dizanja dok nisam našao topshit sjeban stup koji je išao gore i koji me nalupao pošteno. Ponovno 1800 m i gas na onaj žuđeni greben gdje su gorske vile, gdje se sokolovi roje, gdje se baze okrupnjuju na minimalno + 6 m/s i gdje svakog pilota djeve bajne vabe. Napokon. Na prvom zubu nabirem 2000 m pa speed i gas pod bazama slijedećih 10 km. Predivni krajolici, jebem li im ja milu majčicu koliko sam znoja prolijo dok ih nisam dohvatio. Na 10 km do slijedeće točke (one 34 km udaljene od starta) mimoilazim se sa vodećom skupinom, 10 krila je 20 km ispred mene. Nezavisni promatrač koji gleda sa strane rekao bi da je to vrlo frustrirajuća situacija za glavnog lika ove drame, međutim glavni lik je u nirvani. Ono možeš me nogom u dupe, možeš mi opalit šljagu, možeš mi izvaditi ventile na biciklu ja ću i dalje pedalirati kao da se ništa dogodilo nije. Uzela me neka ravnodušnost. Gledam samo rozu liniju na mojem instrumentu kako penetrira u cilindar naredne točke.

Najebo sam se do te naredne točke i postrugao mnogo borovine dok mi uređaji nisu veselo zapištali. U povratku preko tog istog grebena trka je prekinuta, jer, na onom mordoru između ljupke doline oko Monte Avene i ove doline gdje se ja sad nalazim, je zagrmilo i zasjevalo. Ma libo me taki. I dalje predaliram sa praznim gumama. Doduše radost nalazim u skidanju rukavica i mrštenju kad sam ih omirišao. Iznutra. Jesam li spomenuo da sam se dobro obuka, da me mokraćni mjehur ne obraduje? Odavno bacam noge kroz kukuljicu da si barem malo spustim temperaturu, jer uglavnom letim između 1200 i 1500 m, sa sporadičnim ekscesima do 1800 m i da mi prostite 2 soma. Skinuo sam rukavice i fotkam mobitelom, jer sam GoPro zaboravio privezati za sic. Šaljem poruke, javljam se na telefon i tak. Uočavam da je nekoliko krila sletilo uz glavanu cestu u dolini tik uz benzinsku. Benzinska znači izvor energije, izvor energije znači hladnjak, hladnjak znači hladna piva. Brzo sam se sručio, malo je bilo vjetra, ono slijetanje u rikverc, ali pivo je bilo nadohvat. Nikad brže nisam se spakirao na plus 35 i odskakutao po 3 Hajne za Petru Slivovu, Šveda i sebe. Ušmrkali smo ih. Bio je tu i kombi pa nas je prebacio do većeg mjesta i autobusa koji je zbilja bio BUS, odnosno sabirnica. Dok smo čekali ostale kombije, koji su uokolo sakupljali pokapale pilote, prošetao sam se do obližnje birtije. U bircu za 2 stola karta osmerac. Galame i dovikuju, puše i piju. Rado bih im se pridružio da sam malo jači u talijanskom (mada briškulu i trešet rasturam) i da me ima netko kasnije baciti do 40 km udaljenog Feltrea. Na tečnom talijanskom naručujem pivu u limenci. Vraćam se do busa i rješavam tu malu vaštajnericu u tren oka. Kad evo i Tonija sa njegovim frendom Pašom iz Indonezije (pogrešno ga prozvah Irancom). Kako mi je ona oštarija srcu prirasla odskakutah po još 3 Warsterinera. Hladna.

Nakon 3 utrke Slovenci se ne daju. Orož 3. Đuro 4., Tilen 5. U ekipnom poretku su i dalje 2 drugi, ali su smanjili francusko vodstvo za jedan bod, pa je sad razlika 39. Grizu ko grizliji. Ubjedljivo sam zadnji nakon 3 tekme. Ne mogu reći da me nije briga, jer svrha natjecanje je sudjelovanje, nemam iluzija da nekaj mogu napraviti s obzirom na posvemašnju sušu zadnje dvije sezone na većim natjecanjima, ali ipak malo mi jebe ego da sam baš zadnji. "Sutra je novi dan!" - uskliknu Orioto, pristao mladić tek stasao za kamikazu. BTW, jel' znate zakaj kamikaze nose kacige?