Iz zajebancije

7.7.2017. Čin prvi

Danas smo se vratili starim navikama. Buđene u 7, pa razvačenje. Nema sporta. Sparno je i po nebu plahutaju niske mokre baze. Danas kuha opet ziher. Sporiji smo jer smo se sinoć malo zacugali. Nakon povratka busom u bazu odlučili smo otići pojest nekaj. A i žedni smo kak grabe. Velim Toniju da sam popio barem litru vode u zraku i još 3 x 0.33 l pive. To su 2 litre tekućine i ne piša mi se. Vozimo se prema doma. Ugledao sam jedan grill house sa propetim pastuhom odmah do našeg sela, uz glavnu cestu. Jedem putem jabuku toliko sam žedan. Sva voda u autu poprimi radnu temperaturu oko 80°C. Radije BiH popio topli antiftiz iz kilera. Sjedamo na prostranu terasu u hladu iza restača. Dolazi, pretpostavili smo i bili u pravu, gazdarica koja izvrsno govori engleski s netalijanskim naglaskom. Naručujemo mineralnu i razgovaramo oko vina. Nudi nam svoje kućno. Butelje su preko 20€. Cijene jela su poprilične za naše hrvatske prilike. Prosječni jelo sa prilogom 22 €. Imaju miješano meso (i kombinovane pizze). Jedna porcija nam je dovoljna za obojicu, plus salata i povrće sa žara. U međuvremenu trusimo gembače tak da smo odmah maznuli pol bijelog i jednu butelju vode. Dolazi konobarica i govori hrvatski veli da je iz našeg kraja. Kojeg pitamo. Bosanka, Sarajka. Tu je već 25 godina. Malo smo se raspričali i doznajemo da baš ne ljubi Talijane. Tak smo saznali da je gazdarica Madžarica, a muž Talijan. Gazdarica priča engleski da ne povjeruješ. To se ovdje nalazi ko platina. Sad mi sviće. Vidim ja da je tu više toga upleteno. Ne mogu Digići biti ovako uslužni. Dok jedemo sasvim fino miješano meso i vrlo bogato (kobasa, koja je samo po ukusu kobasa, a više nalikuje našoj pljeskavici, 2 komada piletine, komad junećeg rebra, komad svinje, janjeći kotlet), puni se susjedni stol. 2 Hrvata, jedan garavi iz Burundija (koji zna par riječi hrvatskog), jedan Rumunj i jedan Talijan. Pričamo sa ovim iz Daruvara. Tu je od 1999. radi kao hortikulturalni djelatnik i zadovoljan je. Tu mu je i familija. Za susjedni stol sjeda vozač iz Zadra. Eto nas fino društvance iz naših krajeva. Maznuli smo još pol bijelog i butelju vode. Na red su došli desert i digestiv. Toni panacottu, drugi Toni grappu. Možete samo nagađati koji Toni je koji desert izabrao. Na kraju smo obojica maznuli i prefinu grappu Storica negro od 50% alkohola (zbilja klizi niz grlo) i jednu grappu barique. Platili smo se i srdačno ispozdravljali sa svima. Doma smo nastavili po gemovima.

Jedan detalj od jučer pred prekid utrke. Morgenthaler je imao kravatu, stall, pa niš', pa stall, pa bombon. Bombon je kad ti se pol krila provuče kroz špage i otvori se tako da glider nastavi letit osim kaj imaš nekoliko komora na sredini ufrkao kao bombon. Veli Suša da nije problema sa upravljanjem.

Jučerašnje fotke: https://goo.gl/photos/n5rEpEPF6gpVWsZT9

7.7.2017. Čin drugi

Današnja utrka je 83 km. Puno manje nego jučer, a i danas je dan sličan jučerašnjem. Prijeti over development u poslijepodnevu. Start je u 13:30. Rano smo došli, već u 10 h smo bili gore, tako da ne znam zašto start nisu stavili ranije, s obzirom na razvoj naoblake. Dan se čini lijepšim od onog jučer. Kumulisi su  već u 11h počeli veselo pupati. I iznad su starta. Kratimo vrijeme namještanjem sjedala, odnosno usimetrivanjem. Toni se žali da mu jedna strana na full speedu ne ide do kraja. Uspoređujemo sve veze za namještane, a exoceat ih ima 6. Svaka se malo razlikuje. Sve smo ih uštimali prvo na njegovom, pa na mojem sicu. I kod mene su bile raštimane. Nije to puno, ali možda čini razliku (1-2 cm). Dan ranije smo provjerili simetriju špaga na njegovom Zenou. Sad ne bi trebalo biti problema. Poslije generalnog briefinga kibiciram Slo briefing. Glavna je odluka gdje čekati na startni cilindar koji je 13 km i dodiruje viši greben iza Monte Avene. Potom napad na prvu točku udaljenu poprilično na jug, smještenu na manjim brdima.

Po startu, 45 min prije otvaranja startnog cilindra, nisam imao problema dići do 1700 m. Ali znam da za prebacivanje na viši greben to i nije nekaj. Krećem u to prebacivanje sa grupom od 10-ak krila. Na pola puta slijedi prva odluka, na lijevu špicu ili desnu. Razmišljam kaj su na briefingu govorili Slovenci da bi se vraćali preko starta. Zato mi se učinila bolja odluka desna špica. Došao sam pod nju i krenula je borba slijedećih 20 min za održavanje glog štrumfa. Neće i neće gore, njušim gust i opojan miris smole četinjača, što ukazuje na termiku, ali jedva održavam visinu, dok usko vrtim i noge odižem da neki vrh jelke ne očešem. Ispsovao sam se na pretek. Jebo sam i sebi, i krilu, i termiki i jebenoj odluci sve po redu. Izaklapalo me i istuklo pošteno. Iznad nas se formiraju kumulusi a mi to ne možemo dići, nema logike. Tu smo neki dan čekali na start bez problema. Vremenom smo polako odustajali i kretali na onu lijevu špicu udaljenu nekih 3 km. Imam još 5 min do starta, moram se prebacit i onda navrtit. Magnet sam za loše odluke na ovom natjecanju.

U najvišoj točki, nakon 2 kruga straha i 2 televizora, prebacujem se preko mordora, ali sam visoko. 2 minute do otvaranja starta nalazim topshit raketu iz dubine mordora, bez naslona na niti jednu padinu i vrtim sa povremenim zatvaranjem uha Enza all the time. Već se i ne obazirem na te klofance. Da ne bi bilo zabune, u Istri i kaj sam letio po Japu sa E3, nisam imao toliko klofanaca kao ovdje u jednom letu. Šora i druge, gledam i E3, i E2 i Boom11 kako ih šamara. Nešto manje klofa Zeniće, ali Toni mi je potvrdio da i njega šlopa. Taman sam izvrtio do 2000 m kad svira Naviter da je vrijeme za poć. Evo da me malo i sreća pomazi, znanje sigurno nije. Gasiramo prema startu i to onoj NW strani gdje inače vrtimo zavjetrinsku termiku iznad one zimzelene šume koja stoji u wasservagi, jebo je ja, i gdje tuče za popizdit. Srećom dolazimo sa 300-400 m viška. Odmah dvojicu praska sa po pol krila i oni mlohavo padaju ispod nas. Brzo otvaraju. Tu sam malo vrtio i gasiram dalje prebaciti dolinu na susjedni breg sa 100-tinjak ostalih pilota. Nakon preskoka pali smo na 1300-1400 m taman da uhvatimo vrh grebena. Narednih 8 km vozimo po tom grebenu da nismo okrenuli pol kruga. Kako mi odmičemo prema 1. KT, tako nam se primiče jedan srednjeslojni stratus i pokriva dolinu koja bi nam trebala generirati termiku. Mudro se držim više, štedim visinu i promatram vodeće kaj budu oni. Prolaze kroz i ona slaba dizanja. U dilemi sam, mozak mi govori da nije dobro i da bolje neće biti te da se zaustavim i vrtim bilo koje govno od dizanja, ali vodeći fajani idu i idu dalje. Malo sam okrenuo koju osmicu i 2-3 kruga da popravim visinu za 30-40 m. Kod 1. točke najmanje 100 krila nalazi se u visinskom sloju 100 m. Čim su prvi okrenuli i jurnuli natrag ide mi u susret 30 krila, od kojih trećina na mojoj visini. Nitko ne mrda do zanjeg trena, igramo igre hrabrosti, a meni je padina s desna. Ipak, to su prekaljni igrači i nema bojazni da će me tko puknut, ali da mi je svejedno i nije.

Okrećem i ja te uviđam da samo tonemo. Dolina je u potpunoj sjeni valjda 10 km, mi se isto toliko moramo vratiti prema startu. Ako se ne otvori bit će ovo spektakularan desant na kraju grebena. Jedna manja skupina je ostala vriti ono govno koje sam ja prethodno poluignorirao. Na replayu utrke, Toni i ja, utvrdit ćemo da su to bila 4 Slovenca i još pokoji. Dok smo mi polako i sigurno curili, oni održavaju visinu i polako dižu do vrha grebena. Razlika je mala. Oni na 1100 m, mi na 900, pa 800, 700 i na negdje 600 m stotinu (brojkama stotinu i slovima 100) krila formira 2 roja. Vrtimo radijusa 60-80 m na visinama 600-650 m. Spektakularno. Nema turbulencije pa možemo okretati od uha do uha. Vrijeme ide, mi vrtimo na mjestu, a najbolji fajani pokako odmiču povrh nas po sljemenu brega za povratak na start. Kako je tko gubio živce izdvaja se iz grupe i tone prema tlu. U stvari tonuli smo svi permanentno i polako nad jedno selo puno žica i dalekovoda, u blizini je jezero sa hidrocentralom, rasklopnim postrojenjem, trafostanicama i još malo dalekovoda. 10-ak najjebenijih fajna sa ultra dugim fenisima su ispod 500 m krenuli preko dalekovoda i tih trafostanica iza ugla. Pod je na 300 m. Tamo je tama, a ja ne vidim gdje bi se uz jezero moglo sletiti. Iz busa smo vidjeli da su iza tog brda i jezera bile livade. Kako god bilo fajani su odglajdali preko topshit sranja po nekoliko bodova. Spuštam se u selo i samo gledam te dalekovode i žice. Ima livada, ali sve je isprepleteno safety netom i kućama te vinogradima. Posebno se Vlajku svidio jedan vinograd sa željeznim kolcima. U slijetanju poravnao ih je nekoliko. Srećom mu ništa nije bilo. Ovo je bio najveći desant koji sam doživio. Doslovno je svakih nekoliko sekundi se netko prizemljio.

Svi oni piloti koji su ostali termalisati mali nispon polako kapaju. Nekoliko krila je nešto i diglo, pa pokušalo proboj preko jezera, ali bezuspješno. Za to vrijeme Slo reprezentativci + Rika Peđa Dudić hrabro grabe naprijed i hvataju podnožje starta. Na mjesto kapanja prvo stiže švicarski timski kombi, pa njemački, pa Francuski i onda još jedan, ne znam čiji. Uvalio sam se Francuzima i brzo sam u HQ. Dok izlazim iz kombija spazim Slo fajane iznad nas. Pomislio sam kako je nemoguće da su u cilju, jer je premalo vremena prošlo. Ulazim u šator po gembač (odjebali smo pive jer su skupe i glupe, a čaša vina je 1 €, kao i pol litre mineralne koja nam je dovoljna za 4 velika gema, dakle gem je 1,25 €, finiji od piva od 2,5 dcl za 2€). Na velikom screenu gledam kako stoje piloti koji su još u zraku. Tad spazim da blinka gara stoppata, odnosno da je utrka zaustavljena. Opet vertikalni razvoj.

Super reporti Toni, čita se u jednom dahu, keep 'em coming!

7.7.2017. Čin treći

Slovenci su najači fajani na cijelom svijetu. Odgovorno tvrdim. Bez potpore niti približno kao njihovi prvi suparnici Francuzi, Švicarci, Švabe ili Talijani pokazuju zube cijelom svijetu. Primož Suša je pobijedio, a ostali trojac je bio odmah za njim. Došli su na samo 5 bodova iza Francuza. To je izazvalo toliku nervozu kod Žabara da je Hamard na svom fb profilu napisao jednu nevjerojatnu gadost. Đuro je u safety committee, a kako su se vratili na start i krenuli dalje prema tasku tako se počelo zatvarati. Uskoro je počelo i kišiti i to poprilično. Dosta pilota je zvalo level 3, pa tako i Đuro. Svi se bojimo mokrih komp pila koje hoće u stall kad su mokre. Na kraju je direktor i prekinuo utrku. Šupak Harmad je napisao da su Slovenci namjerno prekinuli utrku jer su vidjeli profit u bodovima. U to vrijeme 3 slovenska pilota su bila u zraku, dok je Suša bio naprijed, ali i na zemlji. U tom trenutku ukalkulirati bodove, pozicije i vraćanje 5 minuta unatrag vrijeme od zaustavljanja utrke može napraviti samo netko na live trackingu, na zemlji i uz računalo. A to je bio francuski team leader. Stoga ovo Hamardovo zapomaganje liči na onu narodnu "Drž' te lopova!". Drago mi je da su nervozni. Slovenija full gas naprej!

Jutros na briefingu je Luc Armant objašnjavao da Enzo 2 i 3 nemaju probleme po kiši i da treba držati speed ako se smoči te će tako voda brže otići sa prednjeg ruba. Kaj god. Prvo Luc je na plaći od Ozonea, drugo, drži ti full i puno speeda kad je sranje iznad tebe iz kojeg curi voda. Netko je viknuo da tu ima i boomova i drugih krila. Malo smo se nasmijali.

pozdravljeni,

čestitke T Lovrecu, dobro i staložno se držiš u toj high stres situaciji i samo tako naprijed

Toni Buljan - buđenje, ajde brate izađi iz tog lošeg ciklusa i počni letjeti (lijepo pišeš al nisi tamo da radiš karijeru putopisca već da rasturiš u letenju ) Ne bi ti ja to napisao da nisam tvoj vatreni navijač koji očekuje od tebe nekoliko dobrih tekmi i za to još nije kasno

gp

Toni je zbilja na visini zadatka. Svaka čast. Prelac hvala ti na podrški. Ipak, znaš i sam očekivanja i realnost su poprilično različite. To je sport. Netko moram biti i na začelju. Trenutno ganjam pretposljednje mjesto i Meksikanca na njemu. Čak mi i Hrga iz Meksika u tome pomaže šaljući dobre vibracije. Ne naravno Meksikancu.

8.7.2017. Čin prvi

Danas najkraća utrka. Samo 70 km. Pred dan odmora u nedjelju. Trebalo bi biti stabilno pa je postavljeni task uglavnom po našem "kvartu", odnosno oko Monte Avene i okolnih grebena. Stigli su nam i navijači, Maja, Košta, Čadež i Milan. Već sam spomenuo problematiku Francuza, safety komisije i levela 3. Zato je meet direktor odlučio da Luc Armant kaže koju oko sigurnosti. I da, kaj je light rain, a kaj hard rain. Gdje je ta granica za zvati level 3. Uglavnom to je siva zona. Za radio komunikaciju meet direktor je dobio glas u obliku jednog engleskog govornika, a safety direktor je dobio glas jednog ženskog engleskog govornika. Vjerojatno su se ljudi žalili da slabo razumiju komunikaciju. I ja sam jučer pitao da mi ponove je li utrka zaustavljena. Nerazgovjetno izgovaraju neke riječi. Sad je i to sređeno.

Opet je stabilno. Opet sam startao 45 min prije otvaranja starnog cilindra. Opet sam se znojio da pred start dignem visinu sa masom supatnika uokolo. Opet sam imao nekoliko bliskih susreta u zajedničkom stupu. Zatvorila su me 2 ista Zenoa kad smo trebali okrenuti u desno prema šumi. Nisko smo, a ta planina omogućava vrtkanje tik iznad borova jer je ravna ko tepsija. Ali ovaj put su borovi bili u mojoj visini, a majstori me zatvaraju. Rezultiralo je brutalnim zavojem da sam nakon njega morao smirivati krilo ušavši ponovno u dizanje. Polako smo podigli. Ostao sam sa 5-6 krila vrtiti nad startom termike koje su se polako s visinom spajale sa više strana. Tu je bio i Tilen. Dovikujemo si u zraku jer ide zamorno sporo. Ali ide. Imamo vremena još pol sata. Gledam druge koji su prebacili na viši greben i nisko su. Mi krećemo sa skoro 1900 m, a oni se pate na 1400 m. Bio sam prekjučer tamo i opisao sam vam sve divote te pozicije. Ne želi opet to ponoviti. Mozak radi brzo i razmišljam što napraviti. Slijedim Tilena. Jebiga on je pravi fajan bude već nekaj smislio.

Smislio je da se nabije na najviši vrh kojeg oplahuje termika sa svih strana. Generalno vjetar je NW i mi vrtimo zavjetrinsku termiku. Vrtim se oko te špice, ali ne ide gore. 2 manje skupine su podigle skoro do nas. Ali nikako da uhvatim vrh. Tilen je uspio (da uspio, on i još grupa je imala problem sa probijanjem visine, gdje su se borili da ne prijeđu 2900 m). Moj mozak jednostavno ne radi na tim okretajima i ne iskoristim te mikro razlike da se naljepim na stijenu. Ili imam podsvjesnu kočnicu i strah koji me sputava. Elem, sa 10-ak krila uvlačim se u doslovno jedno grotlo (možda će fotke to moći dočarati a možda i ne). Stjenoviti polokružni zid izmđu 2 vrha. Duboko smo u njemu i nema sad bojim se, ja ne bi, išao bi doma, drugarice mogu li na wc i slične alibi priče. U ovakvim trenucima sjetim se legendarne Jožetove izjave: "Vrti pička ti materina!". Vrtim tako u osmicama, pa se osokolim za koji krug, jer me slabašna, ali razjebana termika gura na stijene u svakom okretu. Nekako izvučem visinu do vrha grebena. Krenem do ruba cilindra, koji je još veći od jučerašnjeg 19 km, a otvara se u isto vrijeme 13:30. Tu ću čekati sa jednim Boomom, a imamo i dizanje. Zašto li su ostali 3 km od nas prema startu. Bacam pogled na task, jebotedatenejbo, pa imamo start okrenut prije nego se stuštimo po grebenu za Belluno. Ne, jednostavno nisam u ovo trenutku spreman za ovo natjecanje. Radim ko golf diesel na Jahorini. Ove zime. U stvari, brijem da pozovem šlep službu i da me odvuku na neko niže i toplo mjesto dok mi se mozak ne odledi.

Eto mene kako jašem prema onom špicu od malo prije gdje nisam uspio podići visinu kak i drugi. Ponovno se upuštam u ganjanje razjebanih balona koji udaraju, a ne daju visinu. Nemam puno izbora. Moram nešto podić da bih prebacio grappu i da dohvatim start barem sa nekom rezervom visine. Jedva hvatam 200 m. Uz psovke i jebanjemajaka ovim bellunskim Dolomitima. Pa gdje je moja lijepa Kobala, moćni Mrzli vrh, velebni Rdeči Rob, čarobni Krn, raketoplanski stup na Krasjev vrhu??? Guram u vjetar i na moju sreću ne tonem prema startu. U mimoilaženju s vodećom grupom vidim da ne bu dobro. Krenuli su sa većom visinom, a sad su nisko. Ne piše mi se sobro. Okrećem tu točku sa rubom cilindru kod starta i gasiram prema grebenu koji vodi za Belluno. Ali avaj. Curimo. I curimo.

8.7.2017. Čin drugi

Guram prema točki i sve sam niži. Vozim po ravnici. Greben mogu samo sanjati. I tako do zemlje. Dolje je milina. 38 °C. Vidim na live trackingu da je Toni još u zraku. I Đuro. I Tilen. Borba je za svaki metar. Borba je između Francuza i Slovenaca. Ubrzo me kupi kombi, u stvari, vozač se parkirao iznad nas trojice na nekoj uzbrdici, glavna cesta je po dolini i zakaj tulipan nije mogao kombi staviti dolje nije mi jasno, već smo se mi na plus 40 morali uspeti sa krilima na leđima. Brzo sam bio u cilju. Uzimam veliku čašu i čekam da mi natoči vino. Konobar, srednjih godina, me upozori da on ne toči tako veliku čašu, već manju za vino. Velim mu ja da mi samo neka natoči koliko mu je mjera. Pita on mene od kud sam, velim Hrvatska. Namigne mi i krene točiti. Natočio je preko 2 dcl (mjera im je 1,5 dcl). I kaže bueno Croazia! Trenutno je dobro biti Hrvat. Velika mineralna voda i spreman sam za praćenje tekme. Pilota je vrlo malo u zraku, pokapalo nas je više do 120. Đuro vodi u ovom trenutku, svi Francuzi su iza njega. Likujem. Toni se drži i ulazi polako u top 30. I dalje piloti kapaju. Đura pada u poretku, stiže ga Luca Donini, pa Wirtz, pa Yasen Savov, Ohlidal, Seiko, Rodrigez... Onda se situacija za čas mijenja i tako redom. Pratili smo najuzbudljiviju utrku od svih 5 na ovom prvenstvu. Većina pilota je pristigla u HQ i prati na velikom zaslonu bitku za svaki metar, horizontalno i vertikalno. Izuzetno sporo lete ovi koji su još u zraku. Toni se izvrsno drži i predviđam mu top 20 rezultat. Đuro posustaje. Slijeće. Remy je isto tako sletio, Hamard već odvano. I neka smrad jedan. Ali tu je Julien Wirtz koji brani francuske boje. Konačno, pobjednik je Švicarac Adrian Hachen, nono Luca Donini je drugi na opće oduševljenje domaćeg puka, a treći je opet Švicarac Von Kanel Patrick. Ovime Švicarci izbijaju na prvo mjesto, Francuzi su drugi, a Slovenci treći. Toni je zavšio na izvrsnom 20. mjestu.
Sutra je pauza nakon 5 natjecateljskih i jednog trening dana. Nema utrke u službenom programu, ali postoji egzibiciona utrka prvih 15 u poretku i 5 najboljih žena. Đuro je odmah na brifingu otklonio tu mogućnost da on zastupi. Onda su rekli da će biti i vrijedne nagrade, samo je malo podigao glavu i namjestio svoj šarmerski osmijeh, pa opet odmahnuo rukom i rekao da ga ne zanima niti 500 € nagrade. Umor je posvemašnji. Uvečer idemo na koncert nekog Enrica Rugeria. Nemamo pojma tko je on, ali svi idu pa ide i Toni na kvadrat. Prvo smo bili uz pivnicu tvornice Padavena Dolomitica, gdje je nastupao zabavni sastav po nesnosnoj sparini. Tuku i rock, neki talijanski, Jovanottia sam prepozao. Roštiljdžija peče rebrica, kobase i drugo meso na rešetki kružnog profila promjera 2 metra. Red za hranu je oko 50 m i ima barem 100 ljudi. Njemac Mark Wensauer je stao u red. Red za pivo je manji. 1 dcl piva je 1 €. Pivo teče u potocima, runda za rundom. Torsten Siegel je poprilično pijan i grli Đuru onako kako to znaju samo pijanci. Pada mu plastična čaša s pivom, prosipa se, ali uspjeva otpiti zadnji gutljaj i dalje gledajuću u nevjerici kako mu se to moglo dogoditi. Ide odmah nova runda, pa nova, pa nova. Mark se dočepao šanka i sad je na redu. Torsten i Đuro ga podbadaju da više nema hrane za njega, da se sve prodalo. Tu su i Lara Leban koja je došla na nekoliko dana letiti i dati podršku svojim reprezentativnim kolegama. Tilen je isto dobro raspoložen. Tu je i Njemica Yvonne Dathe. Svi smo veseli i dobro se zabavljamo. Sutra je odmor. Čim su završili ovi zabavnjaci selimo se pred veliki stage gdje nastupa taj Rugeri i gdje se sakupilo mnoštvo ljudi svih dobi i profila. Nema kaj produkcija koncerta na nivou. Alkohol je u nama, sve je spremno za dobru zabavu kad počinje pljusak i to kakav. Brzo smo se razbježali prema autima. Šteta.
PS: Mark Wensauer je pravi profić, mlađi dečko, nabrijan na tekmanje, a za život zarađuje kao test pilot u DHV-u. Dobar je pilot, lijepo priča i nije loš ni kao pojava. Ima sve preduvijete za medijsku popularnost. Kad smo kod medija, njemačka repka ima službenog profi snimatelja s profi opremom i dronom. Te snimke će biti kompilirane u TV prilog i puštat će se na njemačkim TV postajama. Do tad uživajte u Markovim komentarima i lijepi letačkim kadrovima:http://www.youtube.com/flymovies

DAN 1:
DAN 2:
DAN 3:
DAN 4:
DAN 5:
DAN 6: https://www.zapiosesnamapanijemogaoobraditisnimljenimaterijal.com

9.7. Jednočinka

Danas je nedjelja. Zapovijedani neradni dan za sve kršćane. Tako i mi imamo pauzu u Prvenstvu. Ne zb­og religijskih razlo­ga već jer se letilo 6 dana za redom, pr­vi dan službeni tren­ing i 5 utrka. Stoga odmaramo od natjeca­teljskih letova, ali možemo rekreativno letiti. Spavamo do 8h, razvlačimo doruča­k, pa čavrljamo sa domaćinima. Mi engles­ki s ponekom talijan­skom riječi, a oni talijanski uz još rij­eđe engleske riječi. Imaju goste iz cije­log svijeta, pa se čudimo kako kumunicir­aju. Vjetojatno kao i mi s njima. Nudimo ih biskom, na čistom hrvatskom ponavlja­ju biska, pa kruškov­ac, šljivovica i pel­inkovac. Eto napokon smo pronašli zajedn­ički jezik. Gazda do­nosi bocu prosseca.

Danas smo se odlučili za hike&fly. Pripr­emamo miniwing laku opremu. Plan je da se odvezemo autom do kraja ceste na nekih 500 m. Onda ispenje­mo do travnatog vrha, naša procjena cca 1000 m i onda odglaj­damo 5 km do kuće, gdje nas čekaju bicik­li da se odvezemo po auto. U 11 h smo pr­istupili izvođenju plana. Kod zadnjih ku­ća nalazimo jedan nj­emački par koji nara­vno priča njemački. Žena je porijeklom odavde, a on je čisti švabo i prvi put je na pizdovini. Toni je na svom terenu s njemačkim, pa čavrlj­amo, mada beskorisno. Dolazimo do auta i malo pipamo teren jer ne nalazimo nikak­av planinarski put, čak ni na netu, ali smo vidjeli na google earthu da postoje neke staze, gdje nema šume. Nalazimo dom­aćeg tipa koji nosi košaricu plodova iz vrta sa 2 pive. Nara­vno ne zna ni beknuti niš' osim talijans­kog, ali zato priča ko navijen. Skužili smo da postoji staza i da trebamo prvo kod fontane skrenuti desno, pa presjeći stradu transferzalno kod due casse i potom slijediti stradale uz kamin. Tak je i bilo sve kak je jodl­er Digić objasnio. Izgovaraju nevjerojat­no puno riječi.

Na jednom odvojku st­aze od makadama nail­azimo na smjerokaz Cassagrande. Oko 1h. To je u našem smjeru. To je dobro. Idemo tamo. Nakon kamina (u stvari ložišta pod strehom u šumi) do­šli smo do račvanja staze. Radovi su u šumi i posvuda uokolo su obavjesne ploče, samo je danas nedje­lja pa se ne dela. Zaključili smo da ide­mo po širem i boljem putu. A ovaj manje vrijedan je za ove šumske radove, objasn­ili smo si. Nakon st­otinjak metara nema više staze. Kao da je netko odrezao. Nis­mo se htjeli vraćati i izbijamo na jednu čistinu. Nagib je preko 60 %. Ma ne moš' vjerovat da je tak strmo. A planinska trava se skliže. Moja lijeva tetiva, malo kraća od zadnje op­eracije (za one koji su preskočili to št­ivo mali podsjetnik http://www.hpgf.org/viewtopic.php?f=16&t=5683) ne može otrpiti ta­kva kut zgloba. Penj­em postrance, ali mi se sad lijeva noga izuva iz cipele zbog nagiba i bol se pov­ećava. Nekako sam se dovukao kojih 100 m uzbrdo do ruba šume. Velim Toniju da go­nja dalje jer ću ja tu startati da si ne sjebem nogu ozbiljn­ije. Malo je pripeka popustila u hladu nekih čudnih bukvi ko­je rastu u više odvo­jenih, tankih stabal­aca iz istog panja, te uvidom na google maps vidimo da velika čistina na koju smo se namjerili i nije tako daleko. Treba­mo samo probiti neki oskudni šumarak po slojnici (jebem vas needucirane - to je izohipsa).

Napadamo po slojnici, pomalo se penjuć do Cassagrande. Izbij­amo na planinatsku stazu. Veli Toni vidim kontejner. Forsira­mo prema kontejneru. Prilazimo s prednje strane i otkrivano da je taj kontejner sklonište Cassagrand­e. Planinarsko sklon­ište iz 1968. s novim metalnim pločama koje nas informitlraju da je to Velikakuć­a. Dobra šala. Kad gromovi pucaju i šiba kiša nošena vjetarom Velikakuća je zbil­ja velika. Gazimo op­et jebenu strminu, a moj lijevi skočni zglob negoduje. Nisam vam ni stigao ispri­čati. Kad smo krenuli od parkinga napao nas je roj obada. Tj­erali smo ih štapovi­ma. Skoro smo se pom­latili. Krave i konji imaju repove kojim ih tjeraju. Mi ne. Konačno smo stali na­kon nekoliko stotina metara uspona i krv­nički ih pomlatili jedan na drugome. Samo smo siktali: "Udri ga mamicu mu njegov­u!". Na kraju su nas pustili. Do slijede­ćeg proplanka. Evo njih opet. Vjerojatno druga škvadra jer smo prvu genocidirali. Ne kužiš ih odmah, jer hodamo. A onda stanemo uživati u šu­mskim jagodama i evo smradova od obada opet. Mlatimo jedan drugog nemilce. Po pr­estanku onog puta, kojeg sam gore spomen­uo, nakon radova u šumi, stali smo se če­škati po glavi kuda dalje, a u istom tre­nu eto ti obada nano­vo. Zalijepio sam ta­kvu šljagu Toniju po vratu i desnom uhu da je jadničak propi­skao: "Ak' sam ti kaj bil' kriv sad više nisam." Sorry kompa. Ali obad je blago u šljagi preminuo.

Penjemo se od skloni­šta Cassagrande i me­ni je sve teže. Poru­čujem Toniju da nast­avi i da ću se ja hi­titi od tu negdje. Bauljao sam još par sto metara po slojnic­ama sok nisam našao idealno gnijezdo, ne­ku nazovi zaravan. Ma jedno mjesto gdje sam mogao odložiti opremu, a da mi se ne skotrlja. Teško je i opisati riječima takav nagib. Gulim ba­nanu i zagrizam prvi griz kad nalijeće neka jebeno debela os­a. Tu ne može biti pčela, a nekak mi ne liči na Pavu bumbara. Samo mi još fali da me ona pikne. Majs­torski tjeram 2-3 ob­ada, ali ova megaosa se ne da. Na kraju gutam halapljivo ban­anu i bacam koru dal­je od sebe. Megaosa odlazi. Slažem si op­remu kad začujem Ton­ija kako viče: " Ajm­ooo!". Poletio je ne­gdjei iznad mene. Ub­rzo sam se i ja šikn­uo u potpuno novoj odjevnoj kombinaciji. Ona prošla je bila natopljena znojem da sam doslovno žmikao majicu. Nevjerojatno je koliko znoja mo­gu i jaja pustiti. Morao sam i gaće prom­jeniti. Da ne nazebem u letu i spriječim upalu mokraćnih kan­ala te mjehura, k to­me još štogod gore da se ne dogodi, da prostiš, prostati. Go­dine su tu i valja se pazit. Uuuu, kao je dobro u zraku bil­o. Ko da je netko od­vrnuo klimu na najač­e. Letim. I letim. I letim. Glupo. Ravno i poniruće. Curim sve ove dane na tekma­ma, pa mi nije neka promjena curiti i sa­d. Ugledao sam našu kmetiju. Vrtim nad kućom i dalekovodima. Imaju ti Talijani dalekovoda. Visokog, srednjeg i niskog na­pona. Za svačiji uku­s. Troše struju. Val­jda i proizvode neka­j. Snimio sam gospod­arstvo iz zraka. Znam da kod gazada dobro prolaze zračni sni­mci gazdinstva. Ak, niš drugo bit će neka cuga, a mene niš' ne košta.

Sletio sam u gol. Do­slovno. Imaju pravi nogometni teren uz kuću sa pravim željez­nim golovima. I želj­ezni dalekovod iznad, da ne bi bilo zabu­ne. Upali smo u kuhi­nju onakvi znojni i mrknuli po jedan vel­iki gemišt. Potom na bajkove i uz brdo. Ako vam se čini ovo pretjerano, potpuno ste u pravu. Vani je jebenih plus osamsto (TM@ Vedran M.) i sopćemo dok pedalira­mo, prvo u nježno br­do, pa u manje nježno brdo, da bi potom prešlo u silovanje te u brdovitu orgiju koju može smisliti samo izopačen i perve­rzan um. Tako nam se to brdo najebalo ma­jaka do jaja. Negdje pred kraj sam stao u jedan hlad, naslon­io se na bicikl i ma­muran od vrućice pro­matrao okolinu. Sve mi se činilo super. Kao neka fatamorgana. U tom trenutku nai­lazi Toni u Fordu za­japureno crven i obl­iven znojem. Dokopao se auta. To uviđam, mada mi nije jasno do kraja tko je on i zašto mi se obraća. Nudi me nekim sokom. Prihvaćam i ušmrku­jem to. U punoj nesv­ijesti priopćujem mu da ću ja biciklom niz breg kako bih ski­nuo vrućicu. Jurim ispred njega, naginjem se u zavojima, ono baš sam se ufurao te tako ulijećem u Ce­ssiomaggiore. Na kru­žnom toku fulam našu cestu. Malo kasnije ponovno pedaliram uzbrdo. Sad sam pogod­io cestu. Pristiže i Toni s autom.

Malo smo odmorili na­kon okrijepljujeće hike&fly&bike seanse. Navečer smo izašli u Grillhouse kod Mad­žarice i Talijan. On nas je posluživao. Krknuli smo T-bone steak od 700 g. Vrlo dobro odležano meso. Zbrajamo popijenu tekućinu tokom dana. 4 l bez ove litre i vode. Talijan, Madža­ričin muž nas upozor­ava da zatvaraju. Fa­jrunt. Ali da ipak prvo pozdravimo mu že­nu prije spavanja. Usnuo sam po kratkom postupku.

10.7. Čin prvi

Zakaj ja ne volim po­nedelek. Jutros mi je bas burno s poslom. Kasnili smo na pri­jevoz. Obično kreće u 9:30, a danas je krenuo u 9:15. Ide se u Bassano del grapp­a, a nisu stavili ob­avijest na blogu. Je­bo ih ja. Mi ko krep­ane mačke. Sluśamo jezikovu juhu Talijana organizatora da se to ne smije više po­noviti. Dobro neće, i da, priznajemo jeli smo govna, gordo se kajemo. Nećemo viš­e, ČPR. Prvo situaci­ja u Njemačkoj od pol 8, nekaj sam zabor­avio platiti. Moja desna i lijeva ruka te oba oka u uredu, moja Ivana je na bolo­vanju. Imamo poteško­ća s MC karticama i dosegnutim limitom (od 11. u mjesecu je novo obračunsko razd­oblje, a danas je je­beni 10.) Tak' da Ja­gor i Siniša koji idu na Brač nisu mogli uzeti rent a car. Pa zovu s Plitvica za jedan tandem, pa sa­kupljanje razne opre­ma za Brač. I sad se­ćer na kraju. Traži me Turist centar Mar­ko troškovnik bez ra­bata (da prikaže veće ulaganje) za park koji mu moram poslati do 12 h jer treba ispuniti neki upitnik za poticajne fondo­ve. Inače, to je dob­ra vijest, dobili su 60 % povrata sredst­ava tako da ćemo gra­diti prvi park u oko­lici Plitvica. Ponov­no me zove žena za jedan tadem za Ruskin­ju koja bi željela baš danas. Zovem uoko­lo i tažim tademaša. Čak sam dogovorio i jako dobru lovu (za­to nisam Žgelu nazvao jer on voli letiti tandem jeftino). Zo­vem Mikca, moral je doma u Zagorje, a Iv­an mu radi. Zoli još nije došao u te kra­jeve. Zovem Ivanu ona ima mušteriju na Triblju. Zovem redom Ličane, a Biljman ne­ma tandemski sic (eto prilike da mu uval­im jedan). Uglavnom, ne mogu pronaći tan­dem pilota da zamjeni 30 min leta za 900 krznenih životinjica u čvrstoj hrvatskoj valuti. Pa ti sad reci da smo tandemska velesila. Nakon po­prilično borbe sa si­gnalom na putu od Fe­ltrea do Bassana i starta Rubio, Koraljka je odblokirala lim­ite po kartici. Dobr­o. Dečki su uspjeli uzeti rent a car. Do­bro. Tovare opremu na raznim stranama i pokušavamo kominicir­ati s isprekidanim signalom. Nije dobro. Za živce.

Sjedimo u hladu ante­na i svakih 10 min se moramo pomaknuti kako se sjena pomakne. Na moj glider se naslonio i Đuro pa mo­ram i njega vuć za sjenom. Priča mi da su se jako zakrvili Suša i Orož. Ne razgo­varaju i jedan će ot­ići iz smještaja. Pu­kao dečkima film. Kaj buš. "Briefing in two minutes!", krikne netko. Kad prije milu mu majčicu! Već je 11 h. Vjetar vuče s istočnog boka. Ni­je dobro. Kumulusi se formiraju u lijepim razmacima. Dobro. Meteoman najavljuje jači vjetar (moderat­e) i okretanje na JZ (za Gorana G. to je SW). Vjetar će omet­ati završetak taska, ali nije problem za sigurnost. Baze su nisko. I pojačan vje­tar. Opet ću scurit prije cilja. Nije do­bro. Zakuhat će u un­utrašnjosti planina, a mi smo ovdje sigu­rni. Dobro. Utrka st­arta u 12:50. Dobro. To je manje od 1 h od sad. Nije dobro. Odlazim van gužve sp­remiti se na desnu stranu starta. Ona ko­ja gleda u JZ (ili za engleske govornike SW) i gdje je vjetar skroz bok. Zato i nema nikoga. Položen je i vjetar dopire preko dalekovodića. Idealno za mene. Jav­io sam gospođi u Pli­tvice selo (inače tu­rbo skup hotel s onu stranu jezera) da joj ne mogu pomoći oko Ruskinje i tandema.

10.7. Čin drugi

Među zadnjima polije­ćem. Računam da ću lako dignuti. Vraga. Prvo ide, a onda vje­tsr zanosi jako i ot­kida dizanje. Pojuša­vam izaći vani na ni­že brežuljke. Nalazim dizanje, ali opet ispadam. Gledam u pr­edivne i aktivne baze daleko van. Odlučim okušati sreću pod njima. Krećem sa jed­va preko 1000 m. Pad­am na 700 m. Vrtim film kako ću kapnut prije nego se otvori start. Sad nema uzmi­canja. Natrag nema smisla jer bi me vjet­ar i neformirana ter­mika samljeli pod st­artom u usjeku. Pipam i pipam pa napipam jako dizanje. Zabij­am se u bazu. Gledam visinu 1240 m, zar tako malo?! Surfam rubom oblaka i čekam otvaranje startnog cilindra. Po okretanju sam odletio prema van, pod baze. Nisam htio preskakati gra­ppu u sjeni i doći nisko. Malo sam digao visinu i letim preko Bassana. Padam na 700m, pa dižem dp 950 m i tako skakućem po ravnici prema 1. točki. potpuno sam ravnodušan oko svoje poziciji. Želim samo letiti utrku. Sve se više crni prema sl­ijedećoj točki, odno­sno meni iza leđa. Visim da se brojna kr­ila okrenula prvu i lete u crno natrag iz pravca iz kojev smo došli. Utom prekid­aju utrku. Ja nastal­jam letiti u suprotn­om smjeru od crnila i izlazim što više na sunce. Polako se okrećem i vraćam prema službenom sletištu i cilju. Polako cur­im. Gledam to crnilo i kišu. Letim iznad zanimljivih brežulj­aka koji dijele defi­nitivno sjevernojadr­ansku ravnicu od Alp­a. Gledam neobičnu i lijepu crkvu s okru­glom kupolom na vrhu visokog i crvenog zvonika. Mora da su mještani tog kraja bi­li bogati. Sletio sa­m, polako se spremio jer sam vidio da mi kiša ne prijeti. Od­radio sam drugi dio šihte na poslu. Troš­kovnik je poslan, Ja­gor i Siniša uhvatili trajekt, napravio sam jednu ponudu i čuo se s Petrom nebro­jeno puta. Falabogu 17 sati je i više ne moram niš' radit. Kombi je došao po mene za pol sata, dok sam u hladovini lijen­jivo čitao knjigu. Zbilja dobro radi ovaj live tracking sist­em.

Utrka je nevažeća jer nismo letili niti 1h. U cilju je hrpa ljudi jer su uglavnom tu sletili po prek­idu utrke. Nisam sti­gao naručiti pivo već je bio pokret za Feltre. Ulazimo u bus­eve, a kiša počinje. Toni se dogovorio sa Slovencima da idemo do njih na večeru. Đuro kuha curry pil­etinu s lukom i rižo­m. Mi donavljamo tek­uću logistiku 6 boca vina i 6 voda. U simpatičnoj kući druž­imo se sa Slo repkom i Annom i Lucom, ta­lijanskim parom koji je sa Slovencima u smještaju. Oboje let­e, ali se ne natječu. Popili smo bocun od 2 litre frizzante vina, pa još jedan bocun od 2l chardonna­ya, pa jos jednu but­eljicu istog vina te razgovarali o svemu i svačemu. Pretresi­li smo sve o talijan­skom filmu. Razlike u jezicima, prvo sla­venskim. Koji razumi­jemo Slovenci i mi. Primože se ne ufa pr­ičari hrvatski u Hrv­atskoj jer u stvari govori istočnu varij­antu, odnosno koristi srpsku terminologi­ju, koju je učio u školi, imao je neugod­nosti kod nas, zato radije priča slovens­ki). Onda smo prešli na dijalekte, talij­anske, slovenske i hrvatske. Završili smo na videima od Đure iz Indije, pa smo se nasmijali. I prika­zao nam je film koji su zajedno snimili on i Stane Jakopič ovog ožujka sa hike&f­ly s Triglava. Podsj­etili smo se uz smij­eh na Stenlija koji je 10 dana nakon tog videa stradao u pro­metnoj nesreći na bi­ciklu. Povečerje se dogodilo u ponoć.

11.7. Čin prvi

Pomalo opijeni sinoćnjom večerom kod Slovenaca ulazimo u novi dan. Dolazimo na vrijeme u HQ, ono na knap na vrijeme. Ubacujem krila u kamion, uzimamo lunch pakete i uskačemo u bus. Vožnja do Bassana je više od 1 h, a onda još oko 40 min do starta Rubio. Poprilično to umara. Koristim vrijeme u busu, po autoputu kroz grappu, da natipkam što više bloga. Ometaju me telefoniski pozivi, pa mejlanje vezano uz posao. Ipak, pomiče se i blog (nevjerojatno je kako se na telefonu može brzo kuckati tekst). Đuro surfa kombije 4WD, treba mu za posao, prijevoz ljudi u brdima Slovenj Gradeca. Ima neki Belgijski sajt www.carsontheweb.com. Moram i ja malo zaviriti, ali ne sad. Suša i Orož i dalje ne razgovaraju. Orož je ukupno drugi. Možda ima malo teži karakter, ali znanje mu se ne može osporiti. Dok se uspinjemo busem po serpentinama svi gledamo kroz prozor kako se nebo zatvara pod bujanjem kumulusa. Nitko baš ne vjeruje da ćemo letiti. Iskrcavamo se na startu i odmah slijedi briefing. Kratki report metomana, pa task i ground start is open at 11:10 h and air start will be open at 11:45 h?!?! Pa jesl' ti normalan viču svi. Ok, ispričava se meet director Mauricio i pomiče start na 11:50 h?!?! Sad više nema pristojnosti, pa jesl' ti lud ili pijan!? Ok, ok, veli Mauricio nek bude onda 12:10 h. Aj dobro, nek ti bude. I odmah spremanje, pa pljus u zark. Za divno čudo ide gore. Ali sad smo svi po bazurinama i ronjamo ko gnjurci u njih. Još pol sata. Živci polako rade. Start se otvorio i jurnušmo po grebenu na zapad. Ne ide visoko. 1200 m je ko da si Boga uhvatio za bradu. Imamo jedan preskok i tu kreću kemije, neki u rupu, neki van. Ja sam bio malo van, pa onda nad taj gradić gore na grebenu. Fino sam izvrtio, mada sam opet spor, idem visoko na 1. točku (ako se visokim može nazvati 1200 m). Po putu operem 10-ak krila. Vidim da su prvi okrenuli, pa drugi i tako redom do mene stotog. Nakon te točke odlučujem da ću voziti rubom oblaka, jer u sjenu ne idem nisko, a još k tome i u gudure. Sa 15-ak krila kruzam i tražimo dizanje. Nema ga i nema. Neki na greben, neki polu van, a ja odlučim van na sunce. Gledam kako se kumulusi rađaju nad manjim brdima pogonjeni termikom iz dolina. Fatam ja, tako fatam, zastanem na jednom mjestu gdje je bilo dizanja, optrčim sve balone u regiji, pa nastavim dalje. Mora biti negdje dizanja. Toliko se kužim u medicinu.

10-ak minuta kasnije, na zemlji sam, između telefonskih i niskonaponskih žica, manjeg i većeg dalekovoda te nekih žica za koje nisam utvrdio za što su. Nema daška vjetra, znoj mi se slijeva u potocima, bacam opremu sa sebe i jebem hiljade krvavih matera i sebi, i nebu, i termiki i žicama (ne znam zakaj su žice krive, ali u napadu bijesa su mi i one krive, jer sam se nauživao užasa kod slijetanja preko tih položenih brdašaca). Hodam uokolo polugol i urlam od muke. Vraćam se do opreme kad sam se malo primirio, pa skupljam krilo sa špagama desnom rukom, a u lijevu ih prihvaćam u snopu. Stanem si na jednu od špagu nogom i desnom rukom snažno, još pod dojmom bijesa i frustracije, potegnem špagice i zarežem si kažiprst desne ruke po zglobu. Opet bacam sve i jebem stotine krvavih majaka i termiki, i nebu, i sebi i Enzu. Nakon 10-ak minuta urlanja (morao me je netko čuti, jer uokolo ima kuća, ali nitko se vjerojatno nije usudio niti proviriti bez repetirane puške, nekmoli mi prići), opet se primirujem i sišem si kaži prst. Kad sam vido kak' sam se zarezao, da mi je crveni procjep zjevnuo na kažiprstu, opet malko urlam i psujem (vjerojatno su sad mještani zabravili djecu u podrume). Kad sam se treći put pribrao, složio sam opremu uz potiho psovanje sebi u bradu i odšetao do obližnjeg križanja. Pritisnuo sam live tracking uređaj za retrive. Sad me mogu pokupiti, bjesnoća je prošla. Slikam se za fejsbuk, stoji ruksak, sjedim pored njega ja, a u pozadini izviruje ovalna sličica pokojnika na nekom fejk antičkom stupu slomjena vrha. On mlad iz 30-ih godina prošlog stoljećana krajputašu, ja ozbiljan i mrk. Enzo miruje. Grobna tišina. Niti ptice ne pjevaju, samo potmulo zrikavci stvaraju zvučnu kulisu, kao u sceni ratnog filma Pad Italije pred klanje ili ubijanje.

Kombi me brzo pokupio. Unutra nekoliko pilota i Marina Olexina. Marinu cijenim kao kolegicu i simpatizerku mog kolege Hrgatora. Ali kad se nađem s Marinom u kombiju, točno znam gdje mi je mjesto i kamo pripadam. Na dno ljestvice. Na samo dno. Zakucan, da se ne mogu pridić. Ravnodušan sam na ovu spoznaju. Tipkam po mobitelu. Stajemo kratko na kavu gdje se prekrcajemo iz kombija u bus. Marina pije pivo. Ja kavu. Niže od ovoga ne može. Na putu prema cilju gledam gdje je Toni. Leti još i dobro se drži. Tuče se oko 30-og mjesta. Ajmo gasss imenjak! U cilju ga srećem i veli da nije završio. Kapnuo je nekih 8 km prije i preletilo ga je 80 krila. Jebi ga. Dušan Orož je danas pobijedio ovu vrlo zahtjevnu trku koja se letila nisko i uz slabe termike. Svaka čast Orožnik! Spavam na povratku do Feltrea. Pada nam na pamet da bismo mogli svratiti u supermarket i kupiti si neku gotovu klopu. Unutra gledamo svakakvu raznovrsnu hranu. Stojimo u redu. Odlučili smo se na lignje na buzaru, panirane filetirane srdele i salatu od raznih maslina. Nikako da dođemo na red. U jednom trenutku spazimo da ljudi uzimaju brojeve kao u banci i da mi nemamo broj. Seljaci. Kad smo bolje promotrili shvaćamo da je ta sva pripremljena hrana u hladnjaku, odnosno da to treba podgrijati. Drugi zajeb. Kako da to podgrijemo "doma" kad nas je gazdarica upozorila da nakon doručka ne koristimo više kuhinju osim hladnjaka (za cugu)?! Bumo nekak.

11.7. Čin drugi

Posebno poglavlje moram posvetiti našoj gazdarici. Jako, mislim jako je pedantna žena. U srednjim do kasnim je tridesetim godinama, s dvoje djece u dobi nižih razreda osnovne škole, očito posvećena obitelji, domu i turističkom B&B pansionu. Sve je ucifrano, uštirkano, ispeglano, pometeno, oprano, umiveno, sređeno i doređeno. Ali nenametljivo. Muž je tu velika podrška, kosi travu, dojuri kad zašteka aparat za kavu, svaki dan je u officeu, popodne se igra s djecom. Prava obiteljska, seoska idila. U nedjelju smo je zamolili da operemo rublje. Sama je to ponudila još na početku. Do sad se nakupilo znojnih majica, ukenjanih gaća i smrdljivih čarapa kod Tonija na kvadrat, pa smo je zamolili za uslugu pranja. Kad je skopčala kaj hoćemo, a kak i ne bi kad smo joj rastvorili vrećice sa prljavim rubljem, uz vodopade talijanskih riječi odvela nas je u vešeraj. To je pomoćna prostorija sa izmjenjivačima za toplu vodu od solara s krova, zato je u njoj toplije nego u ostsrku pansiona. Tu su još velike i moderne perilica i sušilica. Sve je tip top, uredno i na mjestu, bez suvišne stvari ili kakvog drloga kakav se može vidjeti po drugim takvim pomoćnim prostorijama. Primjetio sam da i gazdarica i gazda po pansionu hodaju u čarapama. Uz drvene stepenice, jako lijepo izrađene, koje vode na "moju" galeriju je natpis da se ne hoda gore u obući. Njihova kuća gdje žive je u sklopu 3 objekta, prvo brat/sestra i šogorica/šogor sa djecom, onda naše gazde i pansion u kojem smo mi. Sve posebni ulazi, ali zajedničko dvorište. Dvorište je s prednje strane popločano betonskim kockama, tenda je ispred njihovog dijela sa stolom i stolcima. Ispred našeg vrtna garnitura s uvijek isto posloženim rasporedom fotelja. Cvijeće u brojnim žardinjerama je svježeg izgleda, bez otpalih latica i uvelog lišća. Uokolo kuće je fini sitni, bijeli agregat 7-8 veličine zrna. Malo dalje u vrtu su ljuljačke za djecu. Kuhinja je čudo. Dominira veliki stol za 10 osoba. Na prozoru cvijeće i herzlich firange. Poseban otok na kojem je voće, maslinjak, sol, papar i čaše velikog obujma. Na zasebnim policama male šalice za espresso, malo veće za macchiato, pa zdjelice, sve sa srčekima. Beštek, sjajno izglancan, je pokriven krpom, mussli, male dječije radosti nuttele, marmeladica raznih okusa, putrići, sirni namazi... topli i mokri blok je impresivan. Veliki štednjak sa 5 plinskih plamenika, kameni sudoper sa ocjednikom duljine 150 cm, infracrveni grijač za tople sendviče i tosteve, pa aparat za kavu na patrone, stalak za patrone (jači i srednje umjeren espresso), mali bićerini, veliki, pa šampanjske čaše, za vino... Sigurno sam nešto zaboravio.

I sad treba gazdaricu zamoliti da nam podgrije jebene srdele i lignjune u nekom saftu. Bojimo se to sami jer smo bili zamoljeni da kuhinju ne koristimo osim ujutro. Kojeg qrtza smo mi znali da je ta hrana hladna, a ne topla kao u našem Konzumu. Ulazimo u kuhinju obijica i nemušto je pitamo da tu hranu trebamo zagrijati. Malo je zakolutala očima, ali ubrzo ponudila rješenje, uz bujicu talijanskog. Odnijet će to doma, zagrijat i vratiti. Napravio sam se mutav i rekao Toniju da idem trčati. Pizdunski sam ga ostavio na milost i nemilost gazdaričinu. Otrčao standardani krug kroz 2 sela 20 min. Vraćam se u sobu. Toni leži. Žalosno mi javlja da mu je klopa prisjela. Ne sluteći ništa, mislim si da je oluja oko podgrijavanja hrane prošla pa se spuštam u prizemlje u kuhinju. Dočekuje me tanjur, pribor za jelo, salveta. U manjoj keramičkoj plitici panirane srdele. U većoj lignje na buzaru. Sve toplo. Masline u istoj plastičnoj posudi iz supermarketa. Dočelao me servirung kao u najboljem restoranu! Znam da nećete povjerovati, ali složio sam si gemišt od džusa i mineralne frizzante. Prvo sam napao na srdele kao predjelo. Drveno i tvrdo. Masline su izvrsne i popravljaju situaciju. Gulim srdele od paniture. Malo je bolje. Zaljevam onim džusovim gemištom jer sam žedan, ali ne osjećam užitak. Tek mehaničko hranjenje. Veselim se buzari i lignjama. Uslijedio je cresendo okusa. Osjetio sam sušene rajčice na terpapiru, luk namočen petrolejom, bosiljak posut modrom galicom, češnjak spaljen napalmom. I prstohat karabita. Nevjerojatno sjeban okus. U biti lignje su bile lignje (krakovi), ali sve okolo je bio horror. Pa ti kupuj hranu u Konzumu.

12.7.

Opet dizanje. Opet istovar i pranje zuba. I opet prvo Toni, pa Toni. Opet prvo Toni silazi na doručak, pa za njim onda Toni. Opet macchiato iz kava aparata i čaj od mente. Opet sirni namaz i kriška šunke/mortadele/salame (jako fini), opet cherry rajčice. Opet povratak u sobu. Opet sakuplnanje stvari, trpanje instrumenata u kokpit, rezervna baterija, novčanik i mobitel. Opet u auto i opet vožnja od 20 minuta do HQ u Padaveni. Opet izuvanje japanki/boroleta/kroksica i uskakanje u tenisice. Opet jebeno teška oprema zabačena na bolećiva pleća. Opet ubacivanje iste te teške opreme u kamion. Opet izgovaranje mog natjecateljskog broja uno due sete. Opet pokupljanje lunch paketa ovim redosljedom: sendvič, jabuka, voćni jogurt i plastična žličica. Opet traženje mjesta u busu. I opet zavojita vožnja od pol sata do starta tipkajući ovaj blog. Opet vađenje opreme i priprema krila, sjedala, kokpita, robe i vode u camellbagu. Opet sjedanje u hlad šatora na ruksak jer je zemlja vlažna i hladna u hladu. Opet čekanje briefinga i kalkulacija za 2.-3. istovar, sad ili malo kasnije. Opet briefing i opet tipkanje taska.

Zvučim li vam apatično, u pravu ste. Radnju ponavljamo već 9. put za redom. Istim istovjetnim redom, ako izuzmemo nedjeljnju pauzu u kojoj smo se umarali na malo drugačiji način. Osobno sam dodatno apatičan ohrabrem vlastitim rezultatima. Tekma 83 km. OK. Start u 13:00. OK. Idem letit. OK. Vjetar je malo s boka. Nije OK. Prvi put ovdje ponavljam start. I Toni isto. U drugom pokušaju umalo nisam nastradao. Raśirili su mi krilo niže gdje sam se zaustavio prvi put. Čekam da termika poravna vjetar. Dignem krilo, odigne me od zemlje i u okretu mi kresne pol krila. Letim, ali ne bu dobto ako se ne otvori. Koljem lijevu otvorenu stranu i blago ispumpavam desnu da ne stoliram krilo. Vidim da tonem. Već sam nad borovima. Desna se polako ali sigrno otvara. Čujem pljesak iza svojih leđa sa starta. Ajde, izvukao sam se i zabavio publiku. Inače publike je na startu svaki dan prilično. Ljudi stoje uz ograđeni prostor i promatraju.

Digao sam visinu do 1500 m opet ronim po bazama. Naviknuo sam u Alpama da je 2000 nisko, da je visina Krna 2300 taman, a da preko 2500 je nepotrebno vrtiti zbog gubitka vremena. Ali ovo ovdje je ko i doma. Kako svima tako i meni. Moramo van 3.5 km ilindra oko starta. To je ni vrit ni mimo. Daleko je biti na visokim brdima, a između starta i tog višeg greben nema sigurnog mjesta gdje se možeš zadržavati. Malo po malo pomičem se na viši greben. Naravno, dio ekipe je visoko na njemu. Ja sam s ostalim patnicima niže, pod grebenim gdje radi sporadično i udara. Međutim, 5 minuta pred otvaranjem startnog cilindra hvatam jako dizanje i ubrzo sam gdje i većina. Jedna veća grupa je ostala čekati na startu. Sad se križamo, onu idu na rub cilindra da bi biki spremni izaći, a mi letimo u cilindar da bi mogli ući pa izaći. U pravom momentu svi hvatamo kaj treba i već jurimo dalje hvatato osnovni greben prema Bellunou.

Došao sam nešto niže na greben i morao navriti. Naravno tu odmah zaostajem za grupom. Dižem i gasiran pod bazama prema 1.kt. izlazim van grebena i okidam tu točku u zaostatku 4 km pred prvima. Jednostavno sporo letim. Polakao ali sugurno napredujem. Navijam na grebenu i jurim prema startu preskačući neke pilote. Otvorili su mi se napokon vidici i donosim dobre odluke. Napuštam dizanja prije baze i hvatam novo dizanje glatko. Tranzicije odrađujem bez suvišnog lutanja i s minimalnim gubitkom visine (uspoređujući se s drugima). Kod starta usporavam i tražim bolja dizanja. Ne letim niti u jednoj grupi, ali pilota ima oko mene. Prolazim start s dovoljnom visinom i trebamo prebaciti dolinu na JZ. Vodeći su već okrenuli i sad su 8 km ispred mene. Kako sporo letim, a gasiram stalno u tranzicinama. Nešto tu ne štima u računici. Onda sporo vrtim. Izuzetno sam ponosan kako sam odradio ovaj dio taska. Izabrao sam bolju liniju kod prebacivanja od skupine pilota u borbi za 100-tu poziciju. Manje sam izgubio, odmah sam očekivano našao dizanje na samom rubu cilindra, izvrtio i pobjegao skupini od 7-8 krila koja me počela pratiti. Povratak na start. Vrtim 2 kruga, vidim da slabo diže i ostavljam grupu te potežem dalje. Nalazim jako dizanje iznad cilja, pa vrtim a ovi me slijede. Opet napuštam prvi i letim preko doline jer je to kraći put te je sunčanije. Grupa se nećka. 2 krila me slijede drugi su šmugnuli na greben. Nalazim dizanje, izvrtim i sad se ja odlučujem priključiti na viši dio grebena. Odavde je išlo lako pod bazama i na full speedu. Pred odvajanjem od grebena, za izlaz na daleku točku u dolini, kopčam se sa onih 100 ispred mene u nekoliko skupina. Neki su već odradili i nisko su, drugi tek idu odraditi kao i ja i nabiru još dalje prema istoku.

Vidim dosta krila ispred i nad dolinom. Visok sam i gasiram prema toj točki. Popravljam na samom cilindru visinu. Nakon toga gledam kako su se stotinjak krila razmilila po principu kuda koji mili moji samo da nađemo neko dizanje. Ljudi se spašavaju vrlo nisko, a ja imam zalihu. Na povratku do grrbena izabrao sam dobru liniju ne zbog pameti već što sam uokolo sebe imao nebrojeno puno sondi. Popravljam pod ogromnom i tamnom bazurinom koja je već obgrlila okolne vrhove. Odavde imam do zadnje točke ravno 20 km. Imam visinu ali i poprilično zatvoreno nebo. Moji supatnici su se odlučili za grebanje grebena u mraku. Ja izlazim na sunce i dolinu. Slijedećih 15 km ne nalazim dizanje i sad sam jebeno nisko. Nisu prošli bolje ni grebenjaci osim što su se dokopali padina pod startom, a ja sam vani nad gradom. Ako kapnem neće biti niš novo. A i kapnuo BiH u cilj. Nalazim dizanje nad gradom i sa manje od 400 m izvrtim na 950m. Naviter se koleba jel bi mi dao dosta do gola ili ne. Imam 7 km. Minus 50 m. Idem na zadnju točku i curim. Sad je minus sto! Jebemlitimilunajčicu! Neću stić u fakin' gol! Dok se odvija ova drama lagano promatram prizor od 100 krila kako završavaju utrku. Podržava me do točke dizanje. Fala nebesima. Naviter je smanjio na minus 30 m. Ma to je sve tu. Mora biti dovoljno do cilja. Nakon zadnje točke moram u ESS, pa još jednu točku ispod starta i u gol 200 m polucilindra. Naviter se sad dvoumi između plus 10 i minus 20 m. Odokativnom metodom vidim da bih mogao proć. Udaram ESS, sad više ne moram speedirati jer se vrijeme zaustavili i letim opuštenije pod start. Kilometar je radijus. Ali ja sam toliko nisko da mimoram uletiti ljudima u dvorište na bregu da to okrenem. Opet Navitet ne zna da su minus i plus ko Amer i Rus, što bi rekla poznata zabavna pjesmica naše estrade, odnosno da je to nespojivo. Podržava me slabo dizanje i nakon zadnje točke ulazim u goal sa 20 m. Prvi cilj.

Danas je bilo lako letit. Dobre i česte termike. A i ćorava koka zrno nabode, pa tako i ja. Sad bi mi trebalo discardat ovu tekmu pa da vidimo hoću li ponoviti "uspjeh" ulaska u cilj oko 100-tog mjesta još jednom.

BREAKING NEWS!

Naši najdraži susjedi su izbili na vodeće pozicije, kako ukupno tako i pojedinačno. Slovenija vodi u poretku nacija!!! Slovenci na prva 2 mjesta, Jurij Vidic prvi, Dušan Orož drugi, Hajduk treći. Pardon, zanio sam se. Francuzi na 3., 4. in petemu mestu! Ne jezdi se človek francuski!

13.7.

Ujutro opet. I opet. Pa opet i opet. Pon­ovno opet. I opet sve kao i proteklih da­na. Da vas ne umaram, shvatili ste već.

Opet Monte Avena. Op­et 13 h. Opet exit 3 km oko starta. Opet istok. Opet imam pr­oblem na startu. Tek iz treće uspjevam, hm, možda je pretjer­ano reći uspjevam od­startati. Jaki je bo­k. Toni ide na istoč­no poletište. Meni se ne da hodati 500 m pod punom ratnom sp­remom, a još manje mi se da sve zapakira­ti i sve raspakirati ponovno i opet. Pok­ušavam sa nekolicinom supatnika poletit u takvim uvjetima. Termika povremeno isp­ravlja, ali je istok prilično izražen. Prvi pokušaj propada. Drugi pokušaj još gori. Starteri mi pom­ažu i govore da prič­ekam. A kaj da čekam, neće se ovo poprav­iti za 10 min. Ni za 1h. Ili uopće danas. Skupljam svu moguću koncentraciju i če­kam povoljan trenuta­k, onaj kad osjetim neko strujanje s leđ­a, uz vrat i bradu, u kacigu. Kad je doš­ao taj tren po mojoj procjeni brzo sam bacio pogled na vjetr­ulje i nisko raslinje u dnu starta. Pros­trujilo je glavom - KRENI! Dižem krilo i ide dobro, u okretu osjećam da krilo ub­rzava i da mi se des­na strana rasterećuj­e. Ide u jednostrans­ko ko grom! Nisam ni dovršio misao, kad evo ga, opalilo me. Nema zaustavljanja, trčim ko lud i pumpa­m. Dolazi trenutak odvajanja i odluke sk­očit ili pokušati se zaustavit. Nema pre­daje! Skačem (koliko puta sam ponovio šk­olarcima da NIKAD ne skaču već da bolje prekinu start). Sad mi se zatvara i lije­va strana, ne vidim to, ali osjećam. Čuj­em prestravljene uzd­ahe iza svojih leđa koji dopiru sa start­a. Jebote nije dobro! Propadam. Otvara se desna strana, huh. Otvara se i lijeva strana. Izlijećem ko iz praćke nisko nad šumom. Čujem veseli aplauz publike. Opet sam ih zabavio.

Potpuno sam mokar od znoja. Ližem uz pad­inu koju obljeva ist­očnjak, a termika iz 1000 m niže doline udara. Dok se provla­čim gledam kako pilo­ti startaju na istoč­nom poletištu. Lijepo izgleda. I sigurni­je je promišljam. Di­žem pod bazu vrlo br­zo. 1500 m i već ron­im. Vrtim skupa s je­dnom grupicom do baz­e, pa se pomaknem par 100 m bliže rubu cilindra. Onda još je­dna bazica i tako sam dočekao start. Svi smo bili u dobroj poziciji, samo je bilo pitanje kojim putem krenuti. Direkt na veliki cilindar pre­ko doline ili jahati grebenom okolo naok­olo. Odlučio sam se za greben. I Toni. I Đuro. Naravno da su oni krivo odabrali, je su bili sa mnom. Ja sam medij za kri­ve odluke na ovom pr­venstvu. Prvo smo iš­li daljom rutom, dru­go izgubili smo više visine od njih i sad smo još morali nap­adati tu točku gkeda­jući ih kako su debe­lo pred nama. Skakut­ali smo od baze do baze sa full speedom. Po okretu (prilično visoko) hvatamo jed­nu turbo raketu do pod bazu. Juri 30-ak krila prema startu. Prije Feltrea ulazimo pod ogromnu bazuri­nu i vozimo najmanje 3 km tamo i natrag pod full speedom i u dizanju smo. Nisam još doživo da se voz­imo po bazom 3 km do točke i natrag istom rutom i da diže ci­jelo vrijeme. Od tog mjesta dalje curimo i curimo. Nebo je potpuno zatvoreno, ali letimo prema suncu. Vidima da i vodeći vrte na maloj visin­i. Oni su već okrenu­li slijedeću točku. Bore se. Borim se i ja u manjoj grupi. Sve je u tami i samo su rijetka dizanja. Pomičemo se prema ci­lindru i sve smo niž­i. Gledamo da u dnu doline (stepenasto se spušta tlo doline prema širokom riječn­om koritu) druga kri­la slijeću. Na kraju smo svi bili već pr­ed zemljom kad je ob­znanjeno da se utrka prekida.

Pokupio me Martin Sc­heel sa 3 komada Švi­carkom, Njemicom i Poljakinjom Klaudijom. Klaudija se nije u gasila. U autu se priča francuski, njem­ački i engleski. Kla­udija melje na sva 3. Osim toga kad smo sletitli napala je jednog Španca i mljela s njim na španjols­kom. S Talijanima na talijanskom. S Braz­ilcima na portugalsk­om. Vjerojatno zna i jidiš i arapski. Vl­ajko ju je u jednom trenutku pitao gdje ti je dugme za gašen­je. Onako balkansko šeretski. Nevjerojat­na je.

Već ste saznali da su naši najdraži susj­edi Slovenci zauzeli vodeće pozicije i pojedinačno i ekipno. Svaka im dala...
...sitno za pivu

14.7.

Predzadnji je dan. Pomalo smo svi umorni. Drži nas naboj koji su generirali slov­enski terrijeri. Vod­eći su ispred velikih i jakih nacija. Za­to su terrijeri, oni koji jure naprijed, istražuju, njuškaju i predvode. Veli Ov­uka, uz dobro jutro, - "Gde ste balkans­ki goniči?". Razveze­mo priču o psima, ka­kav je balkanski gon­ič, pa posavski, lov­ački, DODŽ (domaća oštrodlaka džulela), avlijaner itd, pa Ov­uka opet upita: "Jel znate zašto smo bal­kanski godniči?". Na­ravno da odgovaramo da ne znamo. Kaže Že­ljko: "Zato jer smo zadnji i gonimo stado ispred nas.". Svi Balkanci navijamo za Slovence, a i navij­aju piloti iz šireg svijeta. Svima je po­malo dosadila francu­sko/švicarska domina­cija. Đuro jutros vr­ti glavom da neće la­ko biti zadržati tu vodeću poziciju. Dob­ar dio noći je padala kiša. Jutros su pl­anine ogrnute s pede­set nijansi sive, sv­im oblicima kišnih oblaka. Prognoza je razvedravanje, ali nam se sad ne čini tak­o. Većina natjecatel­ja i organizatora je u dugim odjevnim pr­edmetima. Japanke i sandale su kod Skand­inavaca i najtvrđih brđana. Ili kod ovih koji su se zeznuli, pa sad cvokoću. U 10 h krećemo za Bassa­no i start Rubio. Is­krcavamo se. Ovo pre­divno oblo brdo, kao najdivnija ženska dojka s antenama na vrhu kao kakav pierci­ng u bradavici, obav­ijeno je maglom. Da ga jebeš, izgleda ne­ugodno, kao što mora biti neugodan komad metala u vrlo osjet­ljivom erogenom tkiv­u. Na Rubiou je stro­go zabranjeno polije­tanje, osim, uz pose­bne dozvole. Odovuda se leti i za vrijeme Bassano del grappa trofea svakog prolj­eća za Uskrs.

Magla se širi i nazi­remo Bassano ispod oblaka. Ubrzo su prva krila (wind dummy) bili u zraku. Idemo i mi. Rojevi po nisk­im bazama. Krećemo 5 km u smjeru zapada, prvo po grebenu koji uvijek daje odličn­u, ali zajebanu term­iku za vrtit. Jako nabija i zanosi. Nismo niti izvrtili pošt­eno prema velikoj ba­zi na kraju tog greb­ena, kad prvi jure nisko van na točku. Gasiramo, okrećemo u velikoj gužvi i, kako tko, lijepimo se po grebenu. U nekoli­ko stupova se širimo po tom grebenu i di­žemo jaku termiku. Gasiranje preko starta i ponovno nabiranje do 1200 m. Većina je išla glavnim greb­enom, a ja sam se od­lučio za vanjski man­ji greben i preskok preko Bassana, a ne preko grappe. Dokopao sam se grebena nis­ko i trebalo mi ja da dignem više nego ovima koji su išli s višeg na viši greben. Vodeći su mi odmak­li. Sad su me stigli i neki piloti koji su zaostali. Opet sam na začelju. Gdje i pripadam u ovom nat­jecanju. Ne zamaram se time već vrtim do 1000 m. Glavnina pi­lota izlazi sa grebe­na jer se crni i brda su potpuno u sjeni. Moja začelna skupi­na ide preko ravnice. Vrtimo spora dizan­ja u nedogled, a pom­ičemo se prema drugoj točki vrlo sporo. Niti one 2 velike sk­upine naprijed nisu u boljoj poziciji. Dostiže nas sjena i oblaci. Počinje kišit­i. Stišćemo speed i bježimo prema istoku. Task je postavljen da idemo u vjetar i prema istoku cijelom dužinom.

Uskoro sve prekriva i nema izvlačenja. Sve smo niži. Na kraju slijećem u tami uz golf klub. Neki su se dočepali manjih brda i dočekali sunce. Nažalost kapnuli su svi Slovenci, a šu­pak Hamard se uspio izvući. Na kraju raz­lika je bila čak 950 bodova. Zasigurno su izgubili prvo mjes­to ekipno, a nakon ove utrke su Đuro i Orož pali na 2. i 3. mjesto. Đuro kaska 38 bodova za prvim, a Orož 80 bodova. Na parkingu gdje nas sa­biru kombijima kao u konclogor, Slovenci su malo pali duhom. Pokušavamo Srbi i mi dići ima raspolože­nje. Potpuno ih razu­mijem, ovo je bila prilika za napraviti top rezultat. Sad je vjerojatno propalo. Mada je ostala još jedna utrka.