Krenuh u Meksiko. Kod Hrge. Trebala je biti opet Kolumbija i Ronaldillo te lov na zimske FAI bodove, ali kolega i suborac Marković morao je na operaciju koljena te sam odabrao Monarca open. Hrga mi je gostoljubivo ponudio smještaj. Tko bi Hrgi mogao odoljet. Mlad, pametan, zgodan, vrhunski pilot i povremeni alkofiličar. Zapravo trebao sam već sletiti u Meksiko danas. Ali igrom gluposti prvo sam uzeo let preko USA, zemlje na sjevernom američkom kontinentu koju ne ljubim previše. Najbrže je preko te državne tvorevine koja ima za predsjednika simpatičnog klauna i superdiskriminirajući odnos prema neUSA državljanima. Jedan turistički agent od mojeg velikog povjerenja me je savjetovao da baš uzmem let preko spomenute državne tvorevine, bez obzira što sam izrazio negodovanje da letim preko Trumpolandije. Nakon trećeg mojeg upita jel' trebam vizu, odgovoreno mi je da VIZU ne trebam za tranzit. I tako sam ja ubo seriju vezanih letova preko znate već koje zemlje. Dva dana prije puta dotipkavam se s Hrgatorom oko detalja i pita on mene na kraju imam li estu. Koji qratz je esta? Da nije vesta? Pa nosim jaknu. Nije esta već ESTA. Turistički elektronski sustav prijavljivanja kroz Trumpolandiju. Da meni Hrga i link, pa se odem  prijaviti. Nakon nekog vremena u prijavi nema moje države. Nema ni Hrvatske, ni Croatie, niti Lijepe naše. A ima Slovenije i ostalih 26 EU zemelja. Pa kaj nismo i mi u EU?! Sumnjivo bijaše to meni, pa pokrenuh informacijsku kampanju unutar mojeg ureda. Petra zove US embassy i MVP, Koraljka naše poznate turagente koji prodaju karte, ja surfam i pomalo postajem svjestan da sam u problemu. Otkrivamo oko 16 h da ipak trebam VIZU ali TRANZITNU. No bloody chance da ju dobijem za manje od 48 h. Za 12 sati se već mogu online checkirati. Sad kampanja ide u smijeru što menje štete. Aviokarte.hr napadamo iz svih telekomunikacijsko-elektroinformacijskih oruđa i oružja da moju kartu pokušamo promijeniti ili zamijeniti. Da skratim, trenutno (26 h kasnije od planiranog) letim preko Pariza. Izgubio sam 80% vrijednosti prve karte, imam i jednu sobu na pariškom aerodromu te gubitak kredilibiteta spomenutog turagenta.

Prvi put sam na Franju Tuđmanu od kad se otvorio. Radili smo neke specijalne (i prljave) radove na novom terminalu kad mi se cijela zgrada zapletene krovne konstrukcije (23 km konstrukcijskih cijevi) učinila nespretnom za snalaženje. Mediji su pumpali negativnosti o novom aerodromskom terminalu MZLZ-a. Međutim, tkog god je bio u nekim drugim aerodromskim zgradama grada veličine Zagreba zasigurno se ne bi složio s kritičarima Franje Tuđmana. Terminal je jednostavan i pregledan s više nego dovoljnim kapacitetom (i tu je bio medijski osporavan). Pomalo sam nostalgičan za starom zgradom Međunarodne zračne luke Zagreb. Poznajem je cijelog svog života, još iz predškolske dobi kad su me roditelji samog slali u Sarajevo tetki. Sad letim na Charles de Gaulle, ogroman pariški aerodrom kojeg se pomalo i bojim zbog veličine i konfuznosti, a imam 11 h između letova. I umjesto da već danas raširim svog privremenog zimskog prijatelja IcePeak šesticu, drkat ću se okolo po Saint Dennisu i Charles de Gaulle nezgodnih 11 h. Gubim 2 umjesto jednog dana. Kaj buš.

Dok stojim u tunelu pred ukrcaj razmišljam da su i Franjo Tuđman i Charles de Gaulle (da ne spominjem JFKa) nekome bili heroji, nekome zločinci. Alžirci, Marokanci, Tunižani sigurno ne lajkaju velikog i uštogljenog Čarlija. Tako bi neki isto našli poneku zamjerku našem prvom predsjedniku. Polijećem.

to su samo slatke prepreke na putu do sreće

Nisu to nikakve prepreke to je namjerna opstrukcija Tonijevog putovanja nebi li isto što duže potrajalo i nama smrtnicima koje potresa jedna od dosad najneletnijih zima,pružilo maksimalno i što duže zadovoljstvo čitanja Tonijevih predivnih na nivou National G. ili Diskaverija dokumentaraca u pisanom obliku, a začinjenih njegovim predivnim iskrenim izražajem. Uh jbm ti ovo je prava produženo rastegnuta rečenica. Uglavnom Toni ima nas puno koji u ranim jutarnjim satima po tvom mjerilu možda i kasnim nočima uživamo u čitanju tvojih tekstova uz prvu jutarnju kavicu sa laptopom na koljenima hahaha. A možda nebi bilo ni zgorega da te malo PayPalamo nebili malo podmazali pišćevo pero, LP i dobar provod.

Pročitao sam kompletne Sportske. Nigdje ni slova o zadnjoj ženskoj slalomskoj utrci na kojoj je pobijedila Mikalea Shffrin. Ali sam o hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji pričitao sve. I analize bivših golmana, sada trenera, usporedbe naša 3 reprezentativna golamana, usporedbe s golmanskim konkurentima i postotak obrana na proteklim SP i EP-ima, pa izjave drugih trenera... Intervjue sa Mirkom Bašićem, Veselinom Vujovićem, izjave Švedskog i Islandskog izbornika i Goranom Ivaniševićem. Ne, nema Goran veze s rukometom, ali je zanimljiv intervju. Malo sam odčitao i Jutarnjeg. Nisam o ovome prije intenzivno razmišljao, a nije da mi nije palo na pamet s vremena na vrijeme, rekao bi jedan trener da sam sad tu činjenicu osvjestio. Dakle, gledam s visine 6000 m Kamniške Alpe i Krvavec, Grintavec, Storžič, gledam Stol pred Jesenicama. Često sam letio ovim predijelima. Impresivno. A onda smo preletjeli Krn. I to je impresivno. Prepoznajem Polovnik i Bovec a ponad nj Kanin. Davno od tamo nisam poletio. Sve planinčuga do planinčuge. Malo kasnije vidim na Flymeu da prelijećemo Gemonu. A kroz prozor se pojavljuju Dolomiti. I sad se osvještavam. "Naše" Alpe (slovenska brda su nekako moja, tamo sam bla, bla, ... još od vritćkih dana u Kranjskoj Gori, bla, bla..., Škofja Loka i Bled  sa starcima preko sindikata, bla, bla..., pa neke prve pijanke u srednjoj školi na Bohinju...) mi se čine nekako male i sitne s obzirom na ove talijanske gromade. Bio sam i u većim Alpama (Chamonix), ali ovako je u 10-ak minuta postalo očigledno da su "naśe" Alpe mićane naspram drugih. Svejedno ih volim viśe.

Sletili smo. Gledam kako djelatnici zračne luke CDG veselo bacakaju kofere na veliku prikolicu. Ide i moj Ozone ruksak sa IP6 na kolica. Nježno ga je garavi spustio. Ide mi i kofer. Još je gužva u avionu kod izlaska, pa sjedim, čekam i promatram. Evo ga garavi baca sad neku koferčinu na moju opremu! Neću to više gledati. Idem u red. Na izlazu čekam do zadnje torbe, ruksaka, kofera, hoće li mi prtljaga izaći ili se ipak transferirala gdje bi trebala ići. Toga me je uvijek strah. Hoće li mi stići stvari. Ostao sam zadnji. Zatvaraju istovar s leta iz Zagreba. Valjda je to to. Kako mi je i mali ručni kofer sa gaćama, čarapama i majicama završio gdje i ruksak koji sam složio točno unutar 23 kg, zasigurno se pitate. Ljubazna djelatnica naše nacionalne kompanije mi je to ponudila jer je bilo mjesta u kargo prostoru. I sad grizem nokte i pitam se hoće li me mali plavi, već izubijani i ofucani Samsonite kofer dočekati u Meksiku. Uf, bolje da ne razmišljam o tome.

Naručio sam Uber. 6,5 € do hotela. Nije loše. Garavi me pokupio u nekom novom Citroenu. Kožni sicevi, panoramski krov. Koji standard. Razgovaram s vozačem i pitam ga koliko trebam do centra. Razmišljao sam otići i malo prošvrljati centrom Pariza, možda i nešto pojesti bez obzira na cijene. Ta imam 11 h, a prrljage sam se oslobodio (valjda ne zauvijek). Doveze me do hotela i odem u hotel. Dogovorio sam se s njim da me pričeka ispred hotela, chekiram se, odem u sobu, oslobodim naleđnog ruksaka, popišam se i vratim na taxi. Predam putovnicu na recepciji. Garava tipka i tipka po kompu. Pita imam li rezervaciju. Imam. Opet tipka. Onda pitam ja hoće li voucher. Pokažem joj ga na telefonu, a ona se nasmije i kaže mi da sam u krivom hotelu. Srećom pa imam garavog sa super Citroenom na standbyu. Krenemo mi kad se on zaustavi i veli da moram van, pa kaj je sad?! Da me treba pokupiti drugi vozač. Mojne rise. A kaj buš, van i faćaj drugog. Dolazi Mohamed, ovaj nije garav. Samo je malo zagorio. Napokon sam pred pravim hotelom. Ugledam restoran pun. Već je pol jedan i osjećam glad. Idem pojest nešto. Ulazim, a unutra 100 ljudi. Pun ko oko. Ljubazna konobarica, jel moram reć garava, mi nalazi mjesto za jednu osobu. Jedem vrlo ukusan burger i veliki krumpir pečen u kori, tartar i zelena salata. Maznem jednog crnjaka, pa još jednog. Sad sam taman. Najtaman. Kakav Pariz. Idem u sobu. Prvo se prijavim. Da to je moj hotel. Pa maznem još jednu čašu garavog vina u baru. Uvalim se u krevet i zaćorim.

Pariz sam preskočio. A trebao mi je i odmor. Malo sam spavao, uz to sam se u utorak neočekivano i nesputano zabetonirao u Stožeru do stvrdnuća betona pod šankom. Zadnja 3 dana imao sam ludi tempo da sve stignem. I skoro sam sve stigao obaviti (nešto mora i ostati, jer ako čovjek završi sve poslove onda mu život više nema smisla). Odspavao sam više od jednog sata. Vrlo okrepljujuće. Kako nisam navikao spavati tokom dana, ponekad znam samo spusti naslon sjedala kad sam u autu i ubiti oko 10-15 min., trebalo mi je duže da dođem sebi. Gledam dokumentarac o kanalu koji su Francuzi iskopali od Sredozemnog mora negdje u unutrašnjost do velikog dvorca. Cijeli sustav brana i ustava. Koliko je to bilo posla. Danas ga koriste samo u turističke svrhe. Nemam pojma ni gdje ni kako se zove. Bilo je na Francuskom. Rastjerao sam snenost i odlučio raditi. Uštekavam sve uređaje u lijepe naponske utičnice da mi uređaji budu ispunjeni strujom za let preko bare. Palim laptop. Skidam, dok sam u internetskom dometu (fala Bogu da i ova EU ima neke prednosti, pa je internet ko doma), snimke nastupa 2 luđaka - Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Predrag je preminuo prije 2 dana. Od tud i moj ponovni interes. Ovaj dvojac, dio slavnog trojca, uz Viktora Ivančića, činio je redakciju VIVA LUDEŽ - akronim od slova njihovih početnih imena, najluđi dio slavnog Feral Tribunea. Njihova neprejebiva satira i humor te nemanje obzira niti pred kakvim autoritetima desetljećima su me zabavljali. Kako se Feral ugasio (nije bolje niti s drugim tiskovinama) tako su Lucić i Dežulović nastavili u nekoj formi predstave/cabareta donositi smijeh diljem planete. Gledam njihove izvedbe iz Tuzle, Mostara, Sarajeva, Banja Luke, Toronta i Malmea. Lud, luđi, Ludež! Čitaju svoju poeziju, pjevaju svoje tekstove na poznate melodije, puše, piju crno vino i dobro se zajebavaju, a publika vrišti od smijeha. Ova vokalno-recitatorska seansa nema stalno ime, već po potrebi mijnenja nazive. Naći ćete je jednom pod Melodije koke i Kolinde, drugi put Melodije borbe i pretvorbe, Melodije ide Tito preko sakristije... Tipkam neke Idejne projekte što mi se vuku ko gladna godina i svako toliko se počnem smijati nekoj provali iz pozadine. Bit će to neki veseli projekti. Jedino nemam alkohola. Pustila me ona 3 garava vina od ručka. Možda je i bolje tako.

Zaradio se ja ko veliki, ali više sam slušao ovu dvojicu urnebesnih luđaka. Došao je trenutak za polazak. Taman da krenem iz sobe i tipkam za naručivanje prijevoza do aerodroma, kad me Uber otkantao. Kao neki error, sorry. E, sad je panika. Moram na javni prijevoz. Slijedeći mi ide u 20:39 h, a do aerodroma imam pol sata jer ovaj staje na svim jebenim stanicama. Let mi je u 22:45 h. U Zagrebu se nisam uspio online checkirati ni kod CA ni kod AirFrance. Sad se znojim. Misli Toni, misli. Pokušavam online u busu i uspjevam. Pravim screen shoot za svaki slučaj jer ne uspjeva mi sistem izdati boarding pass. Ne znam na kojoj stanici moram izaći. Počinjem molit Boga. Kad sve zakaže ostaje samo molitva. Čuo sam jednu ratnu priču gdje su se naši dečki zatekli u okruženju, u Kostajnici. U crkvi. Jedan je počeo glasno molit, a svi su znali da je zakleti ateist. Čim je opasnost prošla i oni su se izvukli, ponovno se vratio ateizmu. Kaj buš. Dolazim na taj ogromni CDG. Istrčavam i ne snalazim se. Lutam i lutam, a onda odem pitati na informacije. Garavi me upućuje na 4 level. A tamo su 3 terminala jedan Francuz mi kaže da je dvojka odmah tu, a ako trebam 1 ili 3 onda moram malo vlakom. Vrijeme curi. Toni, karta! Pogledam u mobitel i vidim terminal 2E. Uf, sad je lakše. Dođem tamo i tražim check-in. Zar ne mogu to napisati. Stojim za AeroMexico i nadam se da sam u dobrom redu. Jesam. Boarding pass je v žepu. Prvo pišanje, pa boardanje. Naravmo da sam opet malo lutao hodnicima i raznim pokretnim stubama dok nisam našao 2E. Prolazim carinu i ulazim u djutifri zonu. Glad se opet pojavila. Idem nešto prigristi. Nalijećem na bar sa šampanjcima, vinom, kavijarom, salatama i paštetama. To će biti najbrže. Vjerojatno je skupo, ali tu je sve skupo.

Ma počastit ću se za uspješno uhvaćen let. Sjednem i naručim fois gras de canard (gusju pašteru). Čaša crnjaka se podrazumjeva. Nisam pogriješio. Izvrsna pašteta, 3 debela komada uz rikolu i sušenu rajčicu iz ulja. Samo jedna poveća šnita kruha. S ovom količinom paštete riješio bih cijeli francuz ili barem pola polubijelog kruha. Gledam okolo, sve gospođe i gospoda u zrelim godinama. Nema mladeži. Sve prdonje koji vole fino papat i pit. Toni, koliko imaš godina? 43, a koje su to godine, omladinske?! Očito sam na dobrom mjestu. Brzo sam to riješio, platio a da nisam ni trepnuo na cifru i produžio do K51 gate. Na putu vidim tipa drži AeroMexico tablicu. Dođem do njega i on mi kaže da požurim te javlja svojima stanicom. Pa kud ranije ima još pol sata. Malo dalje me pita još jedna iz AM-a koji sam. Pokažem joj ime i ona me prekriži. Ima još imena koja nisu prekrižena. Čemu ovolika žurba. Malo lutam spojnim tunelima s jednom Korejkom, jer se rampa do određenog tunela za ukrcaj račva, a nigdje oznaka. Napokon ubodemo pravi izlaz za tunel. A tamo avion već dupkom pun. Pa kad su ti ljudi ušli u avion. Jučer?!

Uvalio sam se na mjesto 15H. Gledam, još dok sam se vozio u busu do aerodroma, online gdje mi je to sjedalo. Nekim čudom se nalazim u sredini između 2 sjedala desnog reda i ispred mene prolaz. Nedaj rise! Neću mijenjati ovu topshit poziciju. Naravno da me je zapalo to isto sjedalo, ali ne na prolazu već normalno zgruvano. Sjedim između krupnog Rusa/Ukrajinca (pretpostavljam po naglasku kako izgovara džus) i čiče Gruzijca od 70 godina u vrlo dobroj kondiciji koji se predstavlja kao seaman (moreplovac). Sumnjiva mi je ova exSSSR bratija. Kaj buš.

Klopa je sigla baš najtaman. Buka se odmah širi kabinom. Svi veselo šuškaju, zveckaju i cmakću. Uzimam vino blanco. Pa još jedno poslije. Neću garavo da me ne ulovi (ž)garavica. Gledam simpatičan film sa prerano umirovljenim Kevinom Spacyem - Baby driver. Film je akcijski, mješavina fimam Driver sa prerano preminulim Steveom McQueenom i Brzi i žestoki 1.-6. U filmu samo voze i pljačkaju, malo pucaju, ali nema šore. Uz odličnu muziku film je vrlo gledljiv i zabavan. Likova je malo pa se lako prati radnja bez puno naprezanja. Kevin je briljantan, ali je još bolji Jamie Fox u ulozi opako sjebanog razbojnika. Imaju i dvije zgodne koke, pa tko bi mu odolio. Odlučio sam da neću raditi rokom puta iz više razloga. Prvo, noćni je let i većina spava ili kunja. Drugo, ovi bivši Sovjeti me stišću u laktovima pa kako da kucam na tastaturi ili mazim miša. Treće, ne da mi se, na odmoru sam. Malo tipkam na telefon ovaj blog između 2 filma.

Drugi je American made sa topshit Tom Gunom, pardon, Tom Cruiseom. On je civilni pilot TWA kompanije i leti Jumbo Jetove (zadnji put kad sam izgovorio ovu tipično američku topshit kovanicu još je bila Jugoslavija i još nisam bio jebo). Da Jumbo Jet, kako je to gordo zvučalo. Bili su neprikosnoveni i Ameri i Boeing, a danas ih jebu i Airbus i Bombardier, a u kategoriji do 100 putnika čak i brazilski Embraer, a uskoro možda i Japanci s novim Mitsubishi Jet-om. Nego, da se vratim Tomici Kruzu. Leti on tako leti, mlađahan i zgođušan, možda tek 10 godina stariji nego u TopShitGunu. Drži se za svoje godine nema kaj. I opet jebe zgođušnu plavojku. Doduše Kelly McGillis je bila više brineta pa malo na sivo, ali topshitkoka. Ko nije drko na Kelly neka digne ruku. Dakle, svatili ste. Ta njegova koka (stanovita Sarah Wright) u ovom zadnjem filmu je topshit za topgundžiju. Meni i nije nekaj, malo je premršava i 30 godina mlađa od Tomeka, ali ja i tak nisam ciljana skupina za ovaj film. I leti on leti, malo šverca kubanke, cigare ne žene, pohotniče jedan! Kad li mu priđe agent službe. Ta se služba zove po jednom našem pilotu koji isto radi za državnu službu, ali ne takove vrste, već Hrvatske pošte i radni djelokrug mu je u Lici. Malo po malo naš junak Tomica se zaigrao, pa je za državu, kojoj je presjedavao zgođušni i elokventni glumac holivudske B i C produkcije, šverao u malom dvomotornom turboprop avionu oružje u onu bolju, južnu Ameriku, dok je iz iste vraćao za nezasito američko tržište opijat bijele boje i praškaste teksture što se pretežito nazalno konzumira. Nedugo sam gledao nove serije Narcosa i pratio sukobe kalijskih i medeljinskih klanova, tako se i tamo pojavljuje Tomica (pravim imenom Barry Seal). U Narcosima Tomica je sporedan lik, a u American made, možete li pogoditi, nacionalni heroj. Vlada mu je dala pistu i hangare u Arkanzasu, a Tomek/Barry je izgradio flotu aviona za šverc. I on više nije imao gdje pohranjivati keš pa ga je zatrpavao iza kuće, zakopavao u sijeno u staji za konje i tak to, ko i dobri stari Pablo te braća Ochoa. Neću vam dalje otkrivati detalje, ali film je zgodan. Kad letiš 12 h i nemaš kaj drugo radit, a drugi razlog za drkanje (iza žená) su avioni. U onom prvom filmu više je razloga za onaniju na živo biće. Onda sam si odspavao uz stalne promjene položaja tijela, nogu i jastučića koji daju u avionu. Leđa su mi oduševljena ovom avionskom jogom. Prešao sam i na treći film o trojici ostarjelih frajera (ne nisu Šarafciger, Rocky i Dam vam nedam) koji bi opljačkali banku za istač. Nisam ga dovršio, pa će recenzija možda biti u povratku.

1. Dan - Trening

Sletio sretno i veselo u Mexico city. Došla mi i prtljaga. Bez veze sam bio paranoičan. Vjerojatno je to posljedica smanjenog unosa alkohola. Natovarim se i krenem na prvi exchange office. Razmjenim eure u pesose i krenem po lokalima da vidim gdje imaju pivo. Treba mi osvježenje nakon 27 sati putovanja (računam i ono vrijeme provedeno u sobi u Saint Dennisu, sve ide u staž). Zadnih 12 h me ubilo. Starbucks sigurno ne drži kao ni hamburgeredžinice, uvlačim se u jedan uski kiosk. Na leđima imam ruksak s opremom, vučem još kofer i tešku torbu. Ne ostavllja mi se vani ništa od toga. Mirišem pivo. I bio sam u pravu. Odbacujem domaće jer su mi nepoznate i uzimam dvije Hajne. Sad ulazi i tip s ogromnim koferom. Jebi ga majstore, nećemo moći obojica do blagajne. Nekako smo se zaobišli, ja sam bubnuo one dvije limenke Heinekena na pult, dvojica ispred plaćaju i dolazom na red. Veli tip da ne može prodati alkohol u 5 h ujutro. Pokazujem mu svoj ručni sat da je u mojoj zemlji podne i da bih baš mrknuo pivo. Uzima on jednu limenku, nešto melje na španjolskom i prinosi ju barkod čitaču. Samo ti nju skeniraj mileni. Dečko je samo meni htio pokazati da mu blagajna ne da prodati alkohol. Jebem ti sve. Izvlačim se nekako. Kud sad. Snimim jedan restoran. Idem sjest, nekaj gricnut, a možda uleti i piva. Naručim mexicana clasic hamburger, a za pit pita konobarica - una cervesa por favor. Pita koja. Jes, yes, to, tooo! Ovdje nema ograničenja. Daj koju god. I tako sam ih smazao tri. Hamburger je bio zbilja klasika, osim što se ćutio po pregorenom palminom ulju. Odavno nisam to osjetio. Kod nad su valjda počeli mijenjati ulje na vrijeme. Krumpirići su bili slasni. Ostavio sam dobar tip.

Javlja se i Hrga oko 6h. Uzimam Uber i gonjam do njega u Valle de Bravo. Neću se zajebavat s busom, jer moram tek doći od aerodroma do glavnog kolodvora. Kak mi je Hrga rekao cijenu tak je i bilo cca 70€ ima 2 i pol sata vožnje. Došao tip i pokupio me. Spavam dok se probijamo kroz meksikositijsku jutarnju gužvu. Strašno. Mi u Zagrebu zbilja nemamo prometnih gužvi kad vidim ovo. Iskoristio sam ono naočno pokrivalo iz aviona da si baš zamračim dan. Puštam slinu na hondih sic. Možda sam i hrkao. Taman su me one 3 pive uspavale, a nenaspavan sam generalno. Izašli smo iz grada nakon 40 minuta. Prva runda spavanja. Onda razgledavanje. Meksikanci vole pickupove. Jako ih vole. Posebno Nissane. Nissan ima svih godišta i vrsta. Od malih gradskih auta do terenaca i pickupova. Tu ih proizvode i povoljni su. Uz autoput primjećujem da prodaju nadgradnje za pickupove. Plastične, drvene, metalne od samih cijevi i od inoxa! Ti se sjaje na suncu da ne možeš gledat u njih. Neki su visoki 2 metra, ludo je kad su na pickupu, vozilo je više od 3 m. Autoputevi su široki, trotračni. Ekipa se uglavnom vozi po srednjem traku, a pretječe se i s lijeva i s desna. Ovisi kakav je promet. U jednom trenutku ispred nas u srednjoj traci kamion, neki auto, pa mi. Juri BMW pored nas u desnoj, a neki terenac po lijevoj traci. Onda i moj Uberšole izmiče se u desnu, a onaj auto ispred u lijevu. I tako ide k'o u onoj staroj igrici Frogger za ZX Spectrum. Savladao me umor nakon nekog vremena, a i okoliš je bio jednoličan, pa sam metnuo naočno pokrivalo i još malo proširio vlažnu fleku po hondinom sjedalu.

Dolazimo u Valle de Bravo. Ima zbilja lijepih kuća. Do sad sam vidio uglavnom arhitekturu tipa tzv. Urban punk. Ovu kovanicu je izbacio još davno jedan Feralovac (ne mogu se sjetit tko) za građevinski nered u prigradskim naseljima Splita. Kuća na kući, žica preko žice, stepenice i garaže se ispreplić i to sve u nevjerojatnom koloritu. Naravno sve bez ikakvih projekata i dozvola. Tako da su objekti i okoliš u Valle de Bravo bile someting completely different. Više zelenila uz to. Nalazim po uputama Chalievu kuću gdje me je Hrga uputio da ostavim stvari. Na svom bijednom španjolskom (baš sam tukac, ponovno sam si obećao nadograditi znanje i opet je prošla godina da to nisam učinio) pokušavam se sporazumjeti i objasniti njegovoj majci tko sam.

Marko je pomoglo u sporazumijevanju. Marko je Markito/Markos. I od ovog trenutka to je ključna lozinka za pogodnosti. Kako me je Uberšole ostavio, tako je naletio taksi i pitao trebam li na start. Naravno da trebam. Pričekao me je da se presvučem u Charlijevoj garaži i već jurim za start, usput provjeravam tarifu 200 pesosa. Ovdje većinu javnog prijevoza obavljaju taksiji, a svako područje ima svoju tarifu za slijetanje. A ima i područja koje je Hrgito na karti označio crvenom bojom. To su pozicije gdje će vas retrive koštati 500, 750 ili čak 1000 pesosa (euro je 22 pesosa). Uglavnom se prođe za oko 200 meksičkih bakula.

Dotipkavam se s Hrgitom kad počinje tekma. Veli on za 50 min. Taman stižem. Imaš mi točke za prebacit pitam ga. Veli on nema točaka. Kako nema točaka? Objasnit će mi. Vidi se odmah da je vozač taksija prava iskusnjara. Takvom virtoiznošću zaobilazi rupe na cesti. Milimetarskom preciznošću. Vozi poprilično brzo. Ne vidim koliko jer mu cajger za brzinu ne dela. Zna točno gdje su ležeći policajci. Ima ih na svakom koraku i opako su visoki, ali obli. Manji auti ih prelaze ukoso. Ali svi, baš svi usporavaju. Ogromni su, nema zaletavanja. Ima se do starta vozit dobrih 25 min. Čim sam došao na start ugledao sam Hrgitovu vitku figuru. Bilo nam je obojico drago što se vidimo. Nismo dugo. Izgrlili smo se, pa mi je Hrgito na brzio objesnio da lete po posebnim pravili koje je on osmislio i da će mi poslije objasniti. Sad se brzo raspremem uz njegovu pomoć i upućuje da letim za njima. Nemam pojma gdje sam. Osim da sam u Meksiku. Instrumenti pokazuju 2400 m. Ajde, mojne batje! Toplo je. Ekipa vrti ispred i iznad starta. "Tu ti je sletište, idemo na one stijene El Penon (za to sam čuo od nekih naših pilota koji su ovdje bili i to ne po dobrom), pa tamo po grebenu. Onda se prebacimo na nešto (ratzq nisa razumio) i onda preko onih brda, vidiš tamo idemo do Mordora. To ti je ono najviše brdo u daljini. I nemoj iza letit jer su ti tamo bande i opasno je. A nemoj sletit ni između tog grebena i Mordora u daljini jer je nezgodno za vratit se. Nakon Mordora ćemo put vulkana i ako imamo sreću dignuti na preko 4000  m. Možda i 5 somova. Moglo bi biti hladno, obuci se dobro. Prema Mordoru bismo mogli letit u zeznutoj zavjetrinskoj termici. Uglavnom budi visok i drži se nas. Ja ću brzo letit jer se tekmam sa Zenoima i Enzoima, a letim Queen 2. I imaju još 2 Queen 2 koji lete sa nama, pa pazi da se ne zalijepiš za krivog." - to je sve izgovorio u jednom dahu. Tko poznaje Hrgita zna da je to moguće. I ode na start.

Ostanem gledati za njim. Još sam ošamućen od putovanja i 12 h leta, a sad bih trebao letit nekoliko sati u živahnoj termici koju nisam okusio debela 3 mjeseca. Ajd Toni, možeš ti to. Ne budi pičkica. Složim se. Nije gužva, start je prostran, pričekam povoljan trenutak i poletim. Vrtim s drugima. Na Markosa Hrgita niti ne obraćam pažnju jer je vjerojatno odmaglio. Tu sam gdje sam. Vrtim zgodna dizanja. Ha, pa i nije tak strašno. Brzo dignem, pogledam na instrumente 2700 m. Nedaj rise! Opalim po speedu i za El Penon. Pao sam ispod njega dok sam došao. I gledam kako termika lomi grane drveća na tim stijenama. Ko na Mrzlom Vrhu. Ulazim u to. Stisnem zube i malo zaškiljim. Počne udarat, malo vrtim i nastavim dalje. Neću se patit, a ekipa i tako ne dobiva visinu. Idem iza te stijene. Tu je neki greben ravano odrezan, i horizontalno i vertikalno. Ima nas pa vritmo. Kad me je opalila petica skoro su mi Salomonke spale sa stopala. Pohvatao sam mog lady lila Ajspikašest i zajahašismo tu đavoliju termiku. Kako ide gore! Škripe špage tarući se o mailore, škripe gurtne napinjući se o karabinere. Škripe nokti kroz čarape stružući po unutrašnjosti tenisica, škripim ja zubima. Nedam se. Ajde Toni, ne budi pičkica. Izvrtim taj Crazy thermal (tek mi je kasnije Hrgito rekao da se tako zove to mjesto, a vi nagađajte zakaj). Idem dalje grebenom i nemam pojma kam da idem. Vidim neki nastavljaju tim smjerom, a dalje je dolina. Neki se prebacuju na slijedeći greben u pravcu zapada preko manje doline. Tamo su 3 dominatna vrha/stijene. Tko je tu već bio zna da su to Tres Reyes (Tri Kralja), ja ne. Prebacim se sa 3000 m i dođem na 2200 m. To je ovdje malo i nisko. Grebem i grebm po tom obraslom stijenju. A termika, nabijena dolinskim vjetrom, udara i udata. Generalno nije jak vjetar max. 3-4 metra, ali kad se spustiš počne uz teren mlatiti. Nekako sam se izgrebao uz taj greben gdje su išli drugi, po principu gdje svi tud i mali Tonito. Bitno mi je da vidim gdje je jezero, to mi je kao neka sigurnost. Zaboravio sam i na Mordor i na loša mjesta za sletit i na bande. Na kraju tog grebena dostižem neku skupinu koja je vrtila. Dignemo na 3000 m, kad evo Hrgita i njegovih kompetitora. Oni su otišli još nekih 5 km van tog grebena i vratili se, pa sam ih ja tu sustigao. Ili se oni meni približili? Ma nema veze.

Navrtimo i điha preko doline nekih 7-8km tranzicije. Lijepo drži. Oko mene sami XC gonjači, 2 Enzoa, 2 Zenoa i dva Hrvata. Meni dobro. Vrtimo svako toliko, visoki smo. Ne zanima me opcija slijetanja dok sam u jatu. Malo me plaše one bande, jer qrtza ne kužim gdje sam. Bitno da sam visoko. Dovukli smo se do grada Tejutelco, a ponad njega je Mordor brdo. Zovu ga tako jer ima jednu špicu koja podsjeća na Sauronovu kulu. Nisam neki fan tih Prstenovih družina, ali osnove sam pohvatao. Meni je naziv Mordor vrlo mračan i budi mi bojazan. A sad i te bande iza tog brda. Ide preko njega ko po loju. Držimo konvergenciju 2700-3000 m. Kumulusi su ponad nas. Ne želim ni vrtit. Zalijepio sam se Hrgitu na leđa sica i ne puštam ga. Objašnjava mi sve preko stsnice, ali meni su još uvijek u strahu velike oči od tih bandi. Hrgito me splašio ko mu je sad kriv. Da su dolje i krokodili od 3 tone i sabljozubi lavovi od 3 metra ja to ne bih znao da mi on to ne kaže. Vidim samo ljupka brdašca od 2000 do 2500 m visine obrasla u travu i šumu. "Hrga jesmo li sad van dometa bandi?", pitam ja svako malo. Vidi on gdje je zajebo pa me očinski umiruje da je sve OK. Samo da budem visoko. Pa na 3000 soma smo di'š više?! E, išli smo više. Prebacili smo se preko doline na grebene potpuno obrasle šumom. Strme i razvedene kao Alpe, ali kad smo navili na prvim padinama 2800 m vidio sam da ima još viših. Već malo dalje smo strugali po vrhovima krošnja na 3000 m. Mojne batje! Ide pi-pi-pi-pipipipipipi do 3500, pa 3600. Iđemo ki rakete! Hrgito mi veli nemoj tamo, teško ćeś izaći ako si nisko. Rekoh: "Dobro šefe." i vratim se na pravi put. Nakon nekog vremena došli smo nad jednu zavalu i bili sve niži. Dolinac je počeo preuzimati. Bio sam najniži od nas četvorice. Vido sam da sam ovdje zaginio. Borim se i čupam sa 2600 m! Ovo je nevjerojatno. Pod je visoko. Hrgito mi javlja da fatam taxi. Di da nafatam taksi u ovoj vukojebini. Qrtza ne kužim gdje sam. Sletio sa na 2200 m kod sela i 2 mršave krave koje su vezane. Malo sam se stumbao jer je bilo termično uz dosta vjetra. Za 30 sekendi bilo je desetoro predškolske djece oko mene, za još pola minute isto toliko, a za još 1-2 minute nešto i odraslih. Kažu da sam prvi parapendidist koji je tu sletio. Dok sam složio opremu prijevoz je bio riješen. Vozi me čiča s unučicom. Ide po auto. Ja u obližnjoj trgovini kupujem 2 mrzle pive za vozača i mene te 4 šake bonkasa za dječicu. Dolazi čiča sa nekim minjaturnim autom. Trpam se i krećemo. Šajba mu je razbijena na više mjesta, ali jedan šprung je preko cijele šajbe, i to paralelno sa haubom. Iznad toga je polijepljena nekim trakama tak da vidi samo kroz donju polovicu. Srećom da je nizak. Ja ako hoću nešto vidjet moram sagnuti glavu. Trese i lupa sve, kvake su povezane špagom, a jedan zadnji ležaj, čini mi se na mojoj strani, u zavoju zvuči ko da Concorde polijeće. Čiča gasi motor niz brdo, pa vraća kontakt ključem da mu se volan ne zaključa. Kako to vješto i uvježbano radi uviđam da je to stalna praksa. Pokupili smo usput još jednog mladića. Odvezao se s nama nekih 4-5 km i čini mi se platio čiči 20 pesosa. Čiča me ostavio na jednom križanju u nekom mjestu gdje je stajao bus. Nit znam gdje sam nit gdje taj bus ide. Pitam čiču koliko veli on 70 pesosa (3 €). Vrhunska cijena. Objasnio je vozaču busa gdje trebam izaći. Ubacujem krilo, balansirajući s drugom konzervom piva u ruci koju čiča nije htio, u potpalublje busa. Tu su joś 2 krila. Nisam sam. Nailazim na dvojicu Norvežana. Malo čavrljamo. I oni znaju za poznatog Markosa Hrgita. Svi ga znajuuu, svi ga znajuuu u tom zavičajuuu! Pišem ovaj tekst i tehniciram s pivom dok šoferinjo praši zavojitim planinskim cestama. Milina, idem doma. Hrgito se izvukao, ali ne zadugo. Ipak, uspio je doletiti unutar 5 km od starta.

Dakle, pravo je vrijeme da vam pojasnim Markosovu umotvorinu. Da bi natjecanje učinio zanimljivo XC pilotima koji ne grizu na klasične tekme, osmislio je slijedeću stvar. Leti se po XC pravilima: slobodni prelet koificijent 1, odnosno prelet s povratkom ili prelet s više točaka (max 4 kao i na XC serverima), trokut vulgaris koificijent 1.2 i FAI trokut koificijent 1.6. Uz to dobivaju se negativni bodovi ako se ne vrati do starta više od radijusa 5 km. Ni to nije sve. Dobijaju se i bodovi za brzinu, tko ima veću brzinu od prosječne brzine ostalih pilota kvadrira mu se razlika u brzini i množi s bodovima za prelet. Tako se i tu čvakne dio bodova. A ni to nije sve, već se dobiva hendikep koificijent za kategorije EN B 1.3, EN C 1.2, EN D 1.1., CCC 1, a open class 0.8. Pa ti gonjaj zmaja. Naravno da svi gonjaju FAI trokute zbog najvećeg koificijenta. Ravni prelet ne vrijedi ništa jer si sve dalje od cilja. Ovo ima i praktičnu svrhu, jer je lakše sakupljanje razasutih pilota. Moram priznati jako zgodno osmišljeno. Ali moram prespavati da mi se sve slegne. Dok sam čekao Hrgita da se ukaže u Valle de Bravo trgnuo sam pivkanera od 940 ml (nije litra 1000 ml, da niste bili zlobni). Kresnuo sam i pollo na naglo sa nekim namazima, neizbježnim avokadom, rižom i tortiljama. Kad se Hrgito ukazao već sam bio slomljen. Dovukli smo se do njegovog doma. Hrgito je pred 2 mjeseca kupio Fordinu, kombi od Forda u kojeg stane KOMOTNO 15 osoba. Krila su na krovu. Kod nas se to naziva minibus. Motor je 5,4 l benzinac. Čak i ne troši puno, 20 l (malo mu i zavidim, jer za istu toliku potrošnju ja mogu prevesti tek 5 ljudi). I kakvom spretnošću uparkira na rikverc tu gromadu na parking mjesto i u uličici tipa Kruševom (tko je bio zna o čemu pričam). Zamro sam u 20 h (kod nas je bilo 3 h).

Vrhunska stvar i ima smisla. Testirati u Mexicu i potom proizvod prodati u Europi. Uživajte!

13.01.2018. 2. Trening dan

Probudio sam se u 2h. To je kod nas 9h. Spavao sam 7 h i mom organizmu je bilo dosta. Otišao sam na pišanje i odmah su se javila crijeva. Ne snalazim se u Hrgitovoj kupaoni pa brabonjam u mraku, pomažući si mobitelom. Problem je kaj u wc školjku mogu samo brabonjci, a papir, onaj onečišćeni valja lijepo odložiti u sanitarni koš pored. Nije lako u mraku i u vremenskom raskorsku to učinit bez posljedica. Riješio sam sve situacije i vratio se u krevet. Ne spava mi se. Malo tipkam, stavim sluške i upalim laganu mjuzu, Mahlerove sinfonije (uglavnom su tihe, samo tu i tamo orkestar popizdi, ali se brzo smiri). Usnem. Sanjam gluposti. Kad me trgne zvonjava mog telefona. Piči TBF Ništa mi neće ovi dan pokvarit da se soba trese. Skočim ko oparen i uzviknem šit, misleći da budim Hrgita. A onda mi sine da to meni urla telefon u ušima. Zove jedan klijent. Nisam ugasio zvonjavu. Niš, otkantam taj poziv. Sad je 5 h. Vrijeme je za drugo brabonjanje. Inače, prvo je obavezno prije 7h, drugo oko 9h, a ostala su raspoređena u danu prema vremenu i vrsti jela. U svakom slučaju 3-4 su optimum. Može se nekome učiniti banalnim, pa čak i neumjesnim što pišem o ovome, ali mi je probava važan dio svakodnevice. Svi moramo jesti da bi živjeli, a što se poslije dogodi s probavljenim sadržajem? E, to je isto bitno. Brabonjam, dakle živim.

Evo mi i Hrgita Markosa. Ustao se u 6:30 h. Kuham kavu. Pijuckamo i pričamo o svemu, jer sam ja sinoć bio premoren. Potom idemo na doručak. Sjedamo u njegov veliki kombi Ford. Kako on s tim manevrira je vrijedno svakog divljenja. Ulica je tako strma kao ona uska i krivudava kroz Antovo na putu za Tribalj, nema šanse da se običan auto u njoj okrene, a nekmoli kombi minibus. Osim toga garaža mu je u kontra padu od ulice, ma katastrofa. Spustili smo se do crkve u jednu od glavih ulica. Na istoj postoje ulični prodavača koji cijede voće. Uzimamo 2 put detox sok od naranče, celera i đumbira (zašto se đumbir piše s "mekim" đ kad se sve druge strane riječi s tim glasom pišu sa dž nikad mi neće biti jasno). Fini je. Štand pored prodaje janjetinu niti lešo niti pečenu, to je poseban način pripreme gdje se u zemlji ukopa rupa naloži vatra na koju se postavi posuda s vodom i povrćem te na tu posudu stavi rešetka s mesom, u ovom slučaju janjećim, te se pokrije sa folijom. Cijelu noć se to meso pari. Ujutro ga izvade i metnu na pult, pa sataricom fino rezuckaju. Meso se topi u ustima, a poslužuje se na tortiljama, uz priloge. Prilozi su češnak i peršin, papričice i luk, nešto super ljuto izgleda kao ajvar, a ima chillija. Uzmem svega po malo i guštam. Ovo ko ajvar je ljuto, uhuhu! Nevjerojatno ukusno. A paše i ovaj detox sok, mada bi išla litra i voda uz ovo. Onda smo krenuli pokupljati ekipu s mega kombijem. Krila na krov u veliki krovni nosač. Putem kad ugladamo pilota s opremom samo stanemo i ovaj se ubaci. Tarifa je vrlo povoljna 70 pesosa (oko 3 €), taksijem je 200 pesosa, ako ideš sam prilično. Stali smo na benzinsku, toči Hrgito 100 l u svoju mrcinu, nabavljamo vodu, redbulove i energy barove. Fotkam 3 ista takva kombija puna krila na krovu. Znači u ova 4 Forda u jednoj turi ide 60 pilota na start. Uz to je jedan kombi sa 6-7 zmajeva na krovu.

Dolazimo do starta. Danas plaćam 75 pesosa za startninu, jer me jučer nitko nije pitao. Kako je Hrgito jedan od ključnih ljudi kluba koji ima koncesiju na start, a godišnja koncesija iznosi 30.000 USD (da, da točno ste pročitali fakin trideset somova dolara) tako nema smisla da se ciganim za malo više od 3 eura, a oni to plaćaju pozamašno. Drugi klubovi, škole i tandem piloti, instruktori itd. plaćaju isto godišnje startnine. Hrgito mi objašnjava da se u Meksiku teško može kupiti zemljište, već se uzimaju u koncesiju na kraći period ili duži do 99 godina. Zemljoposjednici uz banditose su najbogatiji ljudi. Ponovno su crijeva proradila od one ljute janjetine s prilogom i detoxa. Idem u šumarak, jer službeni wc je okupiran i red je pred njim. Tu je i mala prodavaonica sokova, vode i drugih jestivih pizdarija. Naravno nema cervese (samo da utažim znatiželju Milenog, znači Zoki ovdje moraš ponijeti svoj alkohol sobom). Pobrabonjam se količinski malo, ali potrebito. Miris se raširio trenutno i sad čekam muhe. Nema muha! I stvarno, do sad nigdje nisam sreo tog napasnika. Previsoko im je. Sad sam na 2400 m. U hladu je prohladno, ujutro bude ispod 10 °C, čak veli Hrgito da na nekim dijelovima u hladu bude i mraza, ali čim sunce zaprži do 10 h zagrije zrak na ugodnih 25 °C. Na suncu je zbilja vruće, ali u hladu je taman za neki flis.
Hrgito je održao posljednji briefing za svoju utrku XC SKY RACE. Jako se trudi i nudi iscrpna pojašnjenja oko prognoze. Već su natjecatelji napravili hrpe kilometara, a borba se vodi u sve 3 kategorije (EN B, C i D). Kasnim na start jer sam se spetljao s instrumentima, telefonima i drugom opremom. Hrgita više ne vidim. Na startu je barem 50-60 pilota spremno i čekamo s krilom u ruži za start. U zraku je još najmanje toliko krila. Istovremeno polijeće 5-6 krila. Poletište me podsjeća na Raspadalicu, gore je zaravan i onda naglo pada. Ma idealno. Malo sam se znoijo dok nisam poletio jer na sebi imam skijaške dokoljenke, hlače i tajice preko, smrdušu dugih i kratkih rukava, wind protection soft shell, pernatu jaknu i zimske rukavice. A temperatura zraka je 25-28 °C. Ali je na 3500 m nula, a iznad još mrzlije. Jučer me je počelo zebzti za facu na 2900 m. Zato se moramo dobro obući.
Nakon polijetanja standardna ruta, naberi 2800 m, prebaci na El Penon stijenu, vrtiš tu ili ideš preko na Crazy thermal. Danas je, jebo majku, opravdao ime. Prvo sam vrtio isprdke kraja ciklusa, pa niš i niš uz greben, a onda van po termiku. Vrtio sam super jaku i super razjebanu termiku. Gledam kaj radi drugim krilima na većoj visini, krila šejkaju, ali idemo gore. Samo je to bitno. Izvrtimo ga nekako pa dalje po tom grebenu pronaći novu ludu termiku za dobit što više visine za prebacivanje prema 3 kralja. Crazy thermal je takav zato što je uvijek konvergencija na tom grebenu. Termika se diže s obje strane grebena, a s južne je duboka uvala. Kad kažem duboka onda je stvarno takva, po mojoj procjeni oko 2 km široka i sigurno 1000 m visoka, pravilnog kružnog obuhvata i kad termika iz doline nahrupi u nju taj oblik uvale dodatno pojača dizanje zraka, a dolinski vjetar sve to nabije. Onda imamo termiku koja dolazi sa oboda uvale, s jedne izdvojena El Penon stijena, s druge opet izvučeni greben. A kad provriš iznad svega na 2700-2800 m (vrh grebena je 2500-2600 m) dočeka te i termika i vjetar iz doline na sjevernoj strani. Ma nije to tak strašno, navikneš se k'o magare na batine, a ovisi i kad si zadnji put tak nešto letio. Osobno u srpnju prošle godine, a zadnju kakvu takvu termiku sam imao u listopadu na Triblju. Kako god bilo, drago mi je da nisam bio na Enzou 3 ili na Boomu 11 ili nedaj bože na Enzou 2. Ti se frajeri bore žestoko održati krilo čitavo iznad glave. Ovak' na mojem lady lila Ajspikušest je to vrlo podnošljivo mlataranje. Uokolo mene lete Triple seven Deckovi, Pawnovi i Knightovi, koje je Hrgito posijaokroz školu, k'o da ih se to sve ne tiče. Po prebačaju na Tri kralja došao sam opet nisko, taman da hvatam vrh grebena. Vjetrovi su opet različiti. Nema generalnog vjetra kako sam već pisao već se generiraju iz dolina pa kako te zahvati na kojem dijelu. Nalazim stupčinu i bjesomučno vrtim. Sad sam se već pomalo uigrao. Znam što me čeka dalje. Razgovaram s Hrgitom na stanicu. On se vraća prema Tri kralja. Ne mogu ga locirati. Uokolo mene razna krila, ali ne raspoznajem one tekmovalce u XC Sky raceu. Dok sam tako kontemplirao nad Tri kralja digao sam 3000, pa čak i malo više. Dovoljno za tranziciju preko doline na slijedeći niži greben iza kojeg je teren od 800-1000 pesosa za povratak (dnevno jedeš i piješ te se voziš na start i platiš startninu za 400 pesosa). Prebacujem se sam i vidim jednog Queen 2 nisko. To bi mogao biti Pablo, po načinu letenja nije Hrgito, a i oko njega bi bio roj od 4-5 krila. Dolazim školski na taj niži greben i vrtim slaba dizanja na 2200 m. Primjećujem još pokoje krilo. Svi smo tu negdje s visinom. Slabije je danas. Bolje da sam u grupi. Nikako da nađemo kvalitetno dizanje i sad već otvaram oči gdje bih mogao na tim padinama sletiti. Mada me i dalje žulja onih 1000 pesosa. Neću valjda tu završiti. Grebemo sve niže i niže. Nitko ne diže. Svi smo u 50 m. Greben nije homogen već se grana, ali nema problema da ga se držimo. Napokon nalazim neki torpedo prema gore i čupam se sa 1800 m. Ovdje je teren niži, ali svejedno sam jako nisko. Uz zanos većina nas diže do 2500 m. Skakućemo po konvergenciji od termike do termike. Dolazimo pred Mordor, treba napraviti preskok preko nižeg terena i grada Tejultecoa. Dva Ozonea Enzo 2 i Zeno idu u zavjetrinsku stranu, a onaj Queen 2 od ranije i još neka Delta idu na privjetrinsku. Meni se to čini ispravno. Kako sam pogriješio. Još jučer mi je Hrga rekao da se često vrte zavjetrinske termike, jer nema jakog vjetra, ali da može biti turbulentno u tim trenucima može. Uglavnom, Zeno i Enzo su digli, a ja sam se počeo boriti s oblijevanjem vjetra oko niskih brdašaca, pa dizanje nogu za preskok dalekovoda (uzmite ovo s rezervom, moram malo dodati dramatike) i na kraju me odguralo nad dolinu jer sam u pojedinim situacijama doslovno stajao na mjestu uz lupanje i njihanje. Pokušavao sam nad dolinom i gradom pokupiti termiku, ali je bila toliko raspuhana dolinskim vjetrom da sam nakon 20-ak minuta borbe odustao jer nije bilo šanse da se poberem.

Sletio sam na prostranu livadu uokvirenu sa šumom, nekom rječicom i ogradom te cestom. Opet je bilo žestoko na slijetanju jer termika udara, a i vjetar je priličan u nižim slojevima. Treba biti visok. Jebiga sad. Čim sam se pribrao nakon slijetanja pogledam kako mene gleda jedno 7-8 pari crnih očiju. Mladi bikovi! Najebo sam ga. Idu prema meni. Skupljam svoju lady lila i lagano uzmičem. U tom času se stvoriše neki psi, 3 komada, koji trčahu i lajahu prema njima. Fala ti Bože, dobijam taktičku prednost za siguran uzmak na rezervnu poziciju. Prilaze i neki klinci, pa neki malo veći. Uf, imam saveznike. Ubrzo smo čavrljali. Ovi nisu bez znanja engleskog. Uglavnom su radili po USA i dobro pričaju engleski. Slijedi fotkanje sa mnom, pa priča da sam prvi koji je tu sletio. Imam i prijevoz. Učitelj Bendito je na motoru i njegov šestogodišnji sin Erdvin će me odbaciti do grada. Učinilo mi se blizu, ali vozili smo se dobrih 10 min, znači pješice 45 min. Nas trojica na motoru od 125 ccm plus moj ruksak na leđima. Mali je među nama. Meni ništa novo već sam to iskusio prošle godine u Kolumbiji. Ali ide skeč. Moj vozač s nama trojicom na motoru izbjegava ležeće policajce i vozi sredinom ceste, jer su samo do pola. Isto to čini vozač motora koji nam ide ususret. Na tom motoru su isto trojica. Nas 6 na 2 motora točno jedna kaciga. U mom ruksaku. Nasmješili smo se jedni drugima. Bendito me vodi do frenda koji ima garažni dućan. Mrzla piva je tu. Pijemo i razgovaramo. Frend je krupan i zovu ga Pantera, Big pantera. Tračamo Trumpa i USA. Big panter je radio i bio, po njegovim riječima, u svih 50 USA država. Krenuo je nabrajati gradove i srećom stao nakon nekog vremena jer ih se više nije mogao sjetiti. Ispitivali su me od kud sam. Znaju za Hrvatsku i Luku Modrića. I Ivan Rakitić je vaš?! Auuu, kakve igrače imate i tak to. Pa kolike su plaće, koliko po danu, po satu... Bendito je učitelj predaje španjolski jezik i metematiku. Ovaku kombinaciju još nisam čuo. Njemu je drago kaj vježba engleski, a meni da još koju riječ španjolskog naučim. Izgrlili i izljubili smo se k'o najrođeniji na rastanku sa Big panterom. Bendito i njegov sin su me odbacili do kolodvora, uputili koju kartu da kupim (25 pesosa), gjde da siđem, čak mi na papiru napisali koje upute da dam vozaču, a i zadužili ovog za prodaju karata da me obavjesti kad ide moj bus za Tempas (podugačak ostatak naziva ovog grada ne bih ponovio ni da me gestapo muči, a i oni ga nazivaju skraćeno Tempas). Prodavač karata me obajvestio o busu, pa se digao i objasnio vozaču gdje da me pusti. Nevjerojatna VIP usluga. Apsolutno se ne radi o interesu, jer ga nemaju (platio sam pive i sok za malog kod Big pantera), niti je ovaj što prodaje karte imao neki interes, zbilja sam bio polaskan. Usput sam uzeo voćnu salatu posutu chillijem od cura koje uđu u bus i prodaju neke grickalice i voće, pa siđu usput i uđu u drugi bus. Stigao sam u Tempas, uskočio u prvi taksi i nastavi klopati onu ljutskasto-slatkastu voćnu salatu. Bio sam prije Hrgita u Valle de Bravo. Jest da je on odletio duplo više i kapnuo u Monarci.

Sjeo sam uz jezero i promatrao kako tanedmi slijeću na obalu i brdo turista što se motaju, pijuckao Coronu i čekao Hrgita. Hrgito je dojurio ko munja, jer je trebalo još napraviti završnu ceremoniju dodjele odličja. Brzo smo dovukli banere (koje je Hrgito sam napravio), poslagali prostoriju i čekali da se ljudi skupe. Bilo je vrlo profesionalno, mada je ovo potpuno novi oblik XC natjecanja. Bile su 3 katagorije i ekipno. Ugodno druženje smo nastavili u Mezcal baru gdje smo pili meskal.

U Mezcalu meskal u Medulinu medicu taj rad ha Vrhunsko štivo, čita se u dahu, baš guštam, skoro kao da sam tamo!

14.1. - Dan prijave Monarca open

Danas smo oslučili ne letit. Slabija je porognoza, mada je daleko od toga da je neletivo. Hrgito je umoran od organizacije i letenja. Na svojoj utrci XC SKY RACE bio je director meeting, vozač, meteo man, dobavljač lunch paketa i natjecatelj. Potpuno ga razumijem nakon iskustva prošlogodišnjeg Državnog prvenstva u Istri. Hrgito mi priča uz jutarnju kavu kako se ovdje organizirao i kako vodi školu, SIV tečajeve po Meksiku i USA, licencira pilote, tandem pilote i instruktore po APPI standardu. Američa PG organizacija USHPA je nekad bila pojam. Međutim njihova generalna politika America first ih je bacila u izolaciju. Strancima je ukinuta licenca USHPA da rade ako ne žive u USA. Isto tako s vremenom oni nisu mogli raditi u drugim državama, pretežno u latinskim zemljama. Ostali su začahureni u samoizolaciji i nazadovali. Tako se sad preobraćaju na APPI standard koji ima masu prednosti i inovacija u edukaciji na svi razinama. Hrgito je čak licencirao za instruktora po APPI-u svog glavmog konkurenta u Valle de Bravo Miguela koji ima najstariju školu ovdje (a počeo je prvi i sa zmajem). Uglavnom Hrgito je velika faca u Srednjoj i Sjevernoj Americi. Kroz godinu ima 50-60 polaznika raznih stupnjeva obuke. S Miguelom se ne podnosti javno i trajno. Miguel želi zadržati određeni monopol u PG obučavanja, tandemiranju (ovdje se dnevno izvede i po 200 tandem letova, tandem let je 100 USD), prodaji opreme i organizaciji natjecanja. Hrgito mu je stao na 3 od 4 žulja. Samo Hrgi nije u fokusu tandemiranje. Uz to Hrga radi SIV tečaje koje Miguel ne radi. Hrgito je došao u Miguelov grad, a ovaj grad je pretjesan za obojicu.

Odlučili smo ići na doručak na tržnicu. Prošli smo ulicama koje vode do glavnog trga. Ovdje su trgovine i razni ugostiteljski sadržaji. Glavni trg je lijep, pravilan, pun zelenila i izgrađen od tamnog vulkanskog kamena od kojeg je sazdana i velika crkva sa dva zvonika. Tržnica je živopisna i puna boja (kao i svaka druga), ali uz neke specifičnosti. Na primjer, kikiriki, jagode, peciva i krafne te druge jetvine se prodaju iz tački (kolica, kariola). Stoljnjak ili kakva druga prostirka je ispod pa onda uredno poredani proizvodi. Tolika je gužva pred ulaz u tržnicu da gubim Hrgita iz vida na trenutak. A nas dvojica smo najviši u toj gužvi. Na samom ulazu trančira se perad. U raznim škafovima su posebno pernati udovi, iznutrice, trupla i dr. Naravno bez fižidera. Nikakva novost. Viđao sam takve mesnice po drugim zemljama u arapskim i latinoameričkim, ali uz bitnu iznimku. Ovdje nema muha. I sve je vrlo uredno i čisto. Hrgito mi govori da starosjedioci Meksikanci nas gringose smatraju prljavim i smrdljivim. Dozvoljavam i tu mogućnost (@TM Andrija Artuković upitan pri izručenju Jugoslaviji za ratne zločine u NDH je li bilo ubijanja u doba njegovog ministrovanja i je li on znao za to). Dolazimo u dio gdje se jede. Prvo guramo glavu u veliku (metar promjera) zemljanu zdjelu. Fileki na meksički. Vidim red hot chilli papričicu kako pluta. To ćemo za predjelo. A onda 9 različitih zemljanih posuda sa raznim umacima od bijelog, preko zelenog, narančastog, crvenog, bordo, tamno smeđeg do mrklo smeđeg. U svima su neke papričice osim ovog bijelog. U njima su i komadi mesa. Od svinjskih prženih kožica, preko govedine, kotleta do peradi. Uzeo sam piletinu sa tamnim chilli umakom i čokoladom (nerafiniranim kakaom). Prilog je riža i grah te nezaobilazne tortilje. Ukusnije su mi od onih u Kolumbiji. Jelo je jako slasno. Hrgito nam je naručio vrč limunade. 2 litre. Da se nađe. Trebalo je nakon ljutkastih fileka. Napravljeni su na rijetko, a komadići su mali i fino skuhani.

Šetamo po godnom zimskom suncu na 2000 m do glavnog stana natjecanja. Međusobna netrpeljivost između Hrgita i Miguela vidljiva je po njihovom izbjegavanju u susretu. Zato je Miguelova žena Claudia srdačna u prijemu nas te pozdravljanju s Hrgitom. Hrga reži i na nju. Prijetvorna vještica. Slažem se da malo izgleda onako američki lažno i usiljeno, ali ne pačam se u odnose. Prijavili smo se. U povratku doma srećemo Pabla. On je Hrgitova desna ruka u školi. Zajedno i lete u Flumen timu. Pada dogovor da idemo na jednu visoravan trčati. Ok. Njih dvojica treniraju za X-Alps, a ja ću svojim tempom. Kupimo Pablovu djevojku Ferandu i poslovnog kolegu Alvara. Vozimo se prema Monarci i ulazimo u zaštićeno područje gdje je stanište leptira Monarca (Monarca Mariposa). Ovdje se razmnožavaju, onda lete u Kanadu da bi se u slijedećoj generaciji opet vratili. Jednosmjerni put obavlja samo jedna generacija, a onda u suprotnom smjeru njihovi potomci. Lete ispred fronti pa tako mogu prevaliti ovako dugačak put. Dosta ih stradava kroz USA jer je tlo zagađeno pesticidima i herbicidima. Doslovno tisuće leptira leti cestom, a brzina prometa je ograničena na 10 km/h. Cesta je široka i trotračna, ali svi poštuju ograničenje. Naravno da mi je palo na pamet da pokupim jednoga. Veli Hrgito nemoj. Otrovni su. Rukama ako prijeđeš preko očiju bir će svašta.

Došli amo do visoravni Campos verde (Zelena polja). Predivne panorame uz pogled na vulkan visok 4700 m. Krenuli smo trčati nas četvoro, a Alvaro polako hodat. Čudio sam se malo na početku zašto imaju tako spori ritam. Shvatio sam za koju stotinu metara. Na 3000 m kisika je 30 % manje nego što sam navikao. I tako sam izdržao 2 km. Onda sam ih pustio da trčkaraju, a ja sam nastavio hodati. Pa malo trčati i tak. Onda mi je probava proradila. Nemam papira. Nema lišća, ali sam našao bocu coca cole od 3 l. Izvor je bio blizu. Napunio sam je i poslužio se. Srećom da dolazim iz multikulturalne sredine gdje postoje razni oblici higijene intimnih dijelova. Ubrzo sam se vratio na stazu prethodno vrativši trolitrenu PET bocu u njeno prirodno stanište, tamo gdje sam je pronašao, u prirodu. Nije prošlo mnogo evo i veselih psića, pa Hrgita, pa Pablita i sportske doktorice Ferande. Ponovno se ukazao vulkan preko ravnice. Morat ću i na njega jedan dan. Taman dušu ispustio kao sad.

Doma na beauty sleep da budemo svježi i odmorni za otvaranje Monarca utrke. Počelo je oko 19:30 h. Službeno u 19 h je trebalo početi. Veli Hrga da je to za meksičke pojmove jako dobro. Pa i za naše rekao bih. Svih 150 pilota (pobrojao sam 14 sjedala u 10 redova i još nas 10-ak koji smo stajali) je poslušno došlo na safety briefing koji je bio obavezan. Poslije klopa u jednom restoranu. Bilo je gala. Sad je Hrgito malo i pohvalio Miguela. Imaju neki toplo hladan odnos. Dolaze Miguelovi ljudi pozdraviti Markosa za naš stol, a mi sjedimo ko padrone Markos i njegov kum Tonito. Samo što mu ne poljube ruku, a ja se upoznajem s njima. Zaključujem da Hrgito uživa poštovanje Miguelovih ljudi. Nismo dugo ostali. Prošetali smo do stana. Dobrih 30 min, pa je bilo dovoljno vremena da zaključimo da su pretežno katoličke zemlje, poput Meksika i Hrvatske, poprilično mediokritetske i pomalo nazadne. Ali to je moje mišljenje, a znamo da je mišljenje kao i anus. Svi ga imamo.

Ostani dolje za dopisnika svih EU medija.

15.01. - Task 1 Monarca open

Buđenje u 5:30 h. Uskladio sam skoro svoj cirkadijski ritam (@TM - ime poznato redakciji). Mokraćni mjehur i probava upozoravaju na početak dana. Radim u tišini dok Hrgito lovi zadnju termiku u snovima. Danas mijenjamo aute. Ne treba nam više monstrum kombi, uzimamo manji Nissan pathfinder. Brabonjanje pred polazak. Doručak na starom mjestu, na ulici, tacos ili tortilja lamb sa kaktusom, lukom, korijanderom i chilliem. Trpamo se u kombije monstrume. Ovaj je malo manji od Hrgitovog. Stari Dodge. Ali princip je isti. Dok se vozimo Hrgito mi objašnjava gdje se može sletiti, a gdje nije preporučljivo zbog turbulencije. Onda bira pozicije gdje bi se preselio, da ima veću komociju za posao i obitelj, da se djeca mogu igrati u dvorištu. Sad su u Mexico cityu. Putem se opet javljaju crijeva. I kod Hrgita je isti problem. Moram smanjti chilli i mezcal. Propržit ću ih. Postat će porozna, a samo čekam da hemeroidi podivljaju. Čim smo stali, u prvom smo kombiju (ide 15 kombija po 10 pilota), istrčavamo do WC-a. Uredni su i čisti. Čistačica je unutra (ona i njen sin drže mali prodavaonicu bez alkohola) i raspoređuje nas i u muške i u ženske kabine. Izmjenjuju se zvukovi stenjanja, glasnog vjetrenja s mokrim krajem i zvuka mirišljavog spreja što ga sanitarna menadżerica svako malo stisne. Ovo još nisam doživio, a doživio sam mnoga i mnoga kolektivna kenjanja pred start.

Izvadio sam opremu, legao se tako da što manje opterećujem trbuh i podrigujem do besvjesti. Da mi je sad soda-bikarbona. Obećajem si da neću jesti chilli slijedeća 24 h. Namještam Oudie (svaki put zaboravim neke postavke jer moja logika i logika programera su nekompatibilne) i patim se pa malo malo zovem Hrgita za pomoć (kad mi manual zvani Jošt nije pri ruci). Kad evo ih opet. Crijeva. Moram brabonjat.

Ide briefing. Standardno. Meteo report je Miguel zbrzao, ali više manje natjecatelji znaju situaciju. Stao sam u red koji broji 50 pilota. Imam još 1h do starta, ali startni cilindar je daleko. Prvo imamo jednu predtočku koju treba odraditi prije starta. Postavljena je zato da nas razvuku duž 8 kilometarskog cilindar te se možemo rasuti po obodu cilindra. Uspio sam poletiti 45 min prije početka starta i odmah sam vidio da će biti grbavo. Inverzija i visoki tlak su stisnuli i termika je slaba i rastrgana. Čupamo se mi oko starta, čupaju se ovi na El Penonu. Dignem nekako 2700 m i pičim za El Penon. Uz stijene dizanje, ali jalovo. Izlazim van nad dolinu i tu vrtim sa još nekoliko krila. Potim nastavljan van grebena poznatog kao Crazy thermal i G-spot (isto mjesto, sa 2 sočna naziva). Putem ne nalazim ništa i sad se moram zaljepiti za neko brdo. To i činim s jednim Zenom. Grebemo i grebemo, a onda raketa. Petica u dupe da su opet škripale i špage, i gurtne i nokti kroz čarape. Ide do 2900 m. Dovoljno za prebačaj na Tri Kralja ili Maguey vrh (vrsta bodljikave agave). Tamo je startni cilindar. Imam 12 min do otvaranja. Taman dovoljno za tranziciju od 5 km i poziciniranje za start. Tako je i bilo. Došao sam u veću skupinu glavnih gonjača Monarce. Metuljamo kao pravi Mariposa Monarca leptiri. Svako svoje i u niskom sloju. U jednom trenutku i bez ikakve najave zveknuo me jebački frontalac. Skroz se prelomio prednji rub krila tako da su mi konopci pali ispod nogu. Instiktivno sam reagirao dvostrukim resetom u full stall i nakon 2 televizora i malo ljuljana izašao u oštrijem zavoju. Osjećam podrhtavanje tijela zbog navale adrenalina, hoće li se ubrzati disanje? Nije strašno, manja doza, samo drhturim i mogu duboko disati. Pustilo me je ubrzo, a primjetio sam kako su se krila u roku odmah razmaknula oko mene. Nisam niti puno izgubio visine, možda 30-40 metara. Otvara se startni cilindar i gasiramo prilično nisko po grebeno na 1 km prvu točku unutar grebena koji je u stvari visoravan. Zeznuli su s ovom točkom upadamo jedan za drugim u tu rupu i nakon okretanja se na greben vraćamo prilično nisko. A tu nas dočekuje podmukla termika koja i dalje tuče. Ipak, sad smo malo zagrijaniji i nitko ne haje. Stišćem speed do pola jer nitko ne stišće više. Vratili smo se na Meguey vrh. Zadovoljan sam jer sam u vodećoj skupini među Enzima, Zenoima i Hrgitom na Queen 2. Hrgitu se sviđaju ovakvi uvjeti jer onda konkurenti na Enzoima i Zenoima ne mogu stiskati do kraja. Čim buba svi su mirniji. Do sad nismo išli baš visoko 2700-2800 m. A treba nam visine jer ćemo letit preko visokog terena. Idemo na Cerro Gordo mali vulkanski vrh na 2500 m obrastao šumom i okružen šumom, ali ima nešto sletišta. Međutim, teren koji mi prelijećemo u tranziciji na taj vrh trebao bi raditi, ali je pod šumom i nije mi svejedno. S 2900 m letimo i letimo, pa tonemo i tonemo. Netko se dočepao vrha i odmah krenuo vrtiti, a netko poput mene na pol te šumovite piramide. Iznad tla sam jedva 200 m. Lupa i udara, ali ide gore. Uz malo strpljenja i stotinu osmica, dignem iznad čuke. Nastavim vrziti sa zanosom i ispadnem. Ne bi ga više našao ni za što. I opet se vratim na taj stožac i nastavim udarati osmice. Ostao sam tu pol sata, a da se nisam maknuo ni metra. Cijelo vrijeme razmišljam gdje sam zajebao u tranziciji. Neki su odustali i pokapali. Onda iz očaja idem iza tog brda gdje se teren blago ruši, a ima i sletišta. Kad evo termike u zavjetrini. Ovdje kad letiš odbaciš sva moguća pravila koja si do tad usvojio. Termika se pojavljuje od svukud, a najčešće u zavjetrini. U stvari samo i termika stvara vjetar, ali aj ti izbij iz glave dvajes i kusur godina crno-bijele/privjetrinsko-zavjetrinske dogme. Elem, uspijem navrtiti iz tog nižeg zavjetrinskog terena na 2500 m, taman u razini tog brda Cerro Govno. I nastavim dalje. Sad vrtim s druge strane visoravni, prema akumulacijskom jezeru Valle de Bravo. Vidim kičmu koja razdvaja niži teren prema jezeru i viši teren visoravni. Pomišljam da me boli dupe kaj puše, zajašem sljeme grebena i letim prema slijedećoj točki. Isčupao sam se. ISČUPAOOO! "Isčupao?" - začujem tihi glas iznad sebe. "Jesi kurac!" - veli tihi glas malo glasnije. Navrtim na prvoj čuki 2700 m, ostavljajući bahato neke Delte, Cayenne i Sigme (10 ima ih puno i dobto lete), jer mi vrijeme curi. Preletjelo me je 50 krila. Idem dalje po tom vrhu grebena, a ovi šupci na EN C krilima vrte nad nižim terenom. Koji luzeri. U slijedećih 10 minuta ja sam bio na podu, a luzeri su nastavili. Ispsovao sam sve živo i neživo sebi, i letenju i jebenom terenu koji ne kužim.

Sletio sam na lijepu i prostranu livadu. Pored sportskog kluba i golferski podšišane trave. Baš sam izbjegavao da ne uletim u taj centar jer ima ogradu, a nisam htio nikog susrest jer su mi munje sijevale iz očiju. Osvrnuo sam se oko sebe. Nema nikoga. Nastavio sam pičkarat iz sveg glasa. Pustilo me je nakon 20 minuta. Skinuo sam se, spakiravši krilo i sunčao se gol na travi. Koja milina. Zašto sam se ono ljutio. Zbog letenja? Ma zaboli me. Grickam sočnu crvenu jabuku dok me sunce mazi po koži. Ubio bih ja tako malo i oko, da se ne moram javiti u Glavni stan i gdje da me pokupe. Taman dok sam hodao kapa jedna Delta. Meksikanac Daniel koji izvrsno govori engleski. Napričali smo se do sita. Opet čim spomenem da mi je Markos Hrgito frend vidim divljenje u očima, a ja isto dobijem na važnosti. Uzeli smo taxi da ne čekamo službeni peijevoz. Ta bilo je još rano. Kapnuli smo na prvoj trećini trke. Staje taxi. Unutra majka s dvoje djece. No problemos. Djeca kod mame na predlje sjedalo, ruksaci u gepek, a Daniel i ja na stražni sic. Malo nam je naplatio jer je već imao furu. U stožeru srećem Hrgita. Završio je u golu i 5. je ukupno! Upravo je ostavio iza sebe brdo EN D i CCC krila na Queen 2. Bravo Hrgito! Idemo na manje ljutu hranu i pivu u poznati lokal.

Otkrio sam još jedan efekt velike visine. Točno mi treba duplo manje alkohola da se opijem. Nakon malo više od pola butelje crnjaka raspričao sam se kao da sam maznuo 2 boce vina. Vrlo ekonomično.

Rezultati task 1: http://monarcaopen.com/results/2018/d1/com_.pdf

16.1. - Task 2 Monarca open

Cirkadijski ritam mi je apsolutno uspostavljen. Mokrenje i brabonjanje diže me u 5 h. Radim do 7 h. Hrgito se diže u 6:30h, pa nemamo bliskih susreta nezgodne vrste u kupaoni. Gajba mu je prostrana, i soba, i kreveti, i kuhinja s blagavaonom i kupaona. Ali nema grijanja. Izolacija je na nivou Bauhaus drvene kućice za vrt i alat. Tako temperatura varira od jutarnjih neugodnih 10-12°C do ugodnih 25 °C, pa se opet vrati na neugodnih 10-12°C kad sunce zađe. Dok kuham kavu grijem se na plinski plamen. Nekad znam i džezvu primiti na 1-2 sekunde pa opet tako. Najgore je za ruke. Dok sjedim i radim za kompom, desnom klikćem miša, a lijevom igram džepni bilijar kako bih je zagrijao. Džepni bilijar mogu igrati i desnom, ali slab sam u maženju miša lijevom, pa mi se desna uvijek smrzne. Dalje ide dos tacos con janje i smootie od raznog voća, o potom trpanje u kombi. Pred ukrcaj gušteram se na škrtom jutarnjem suncu. Odmah mi se prizvalo sjećanje na iste takve pokušaje grijanja uz cupkanje u vojsci, u kasnu zimu i rano proljeće. Nevjerojatno kakvu ugodu tijelu može učiniti nekoliko kosih zraka sunca.

Dolazimo na start. Izbacujem opremu na sunce i izvaljuem se na pokrovu od borovih iglica. Na sebi imam skijaške čarape, hlače, preko njih tajice (oboje crno), smrdušu dugih rukava crnu i običnu majicu, pa crni soft shell. Pernatu jaknu sam skinuo. Preko glave sam nabacio crnu potkapu. Prijalo mi je da sva crna boja privuče i upije sunčeve zrake te me tako riješi reumatskih poteškoća uslijed negrijanosti Hrgitovog stana. Dva put sam zaspao i dva puta me probudilo vlastito hrkanje. Za pola sata bio sam skuhan. Toplina je prodrla do bubrega i kičme, do prostate i zjelice. Sad je dobro. Ipak, to ima i svoje posljedice. S obzirom na vrlo nepropuštajuće najlonske materijale međunožje mi se potparilo i jaja su mi se lešala (@TM - da parafraziram Matka Benkovića-Bešu kad smo jednom ugledali jednu mladu Makaranku kao ljeti po suncu hoda u kožnim hlačama). Džepnim biljarom otklonio sam višak topline iz međunožja.

Danas ćemo letiti puno na zapad do onih brda prema Mordoru, pa onda puno na istok prema vulkanu i vratiti se na sredinu na aerodromo (aerodrom za modele) uz glavnu prometnicu. Zračni start su postavili u 13 h, a start na zemlji je već u 11 h. Startni cilindar je udaljen 10 km od poletišta. Svi ćemo se lijepo razvući. Danas polijećem odmah iza 11:15 h da ne upadnem u gužvu koja mi donosi nervozu. Fino sam odstartao, kao i svaki put do sad. Na startu je vjetar taman. Niti slab, niti prejak. Pali se oko 10 h i oko 12 h je najtaman. Po takvom "slabom" vjetru ne startamo na Borju ili na Kašteliru. Nema turbulencije. Ma milina. Vrtim se nad i oko starta. Gledam kad tko polijeće. Raširena su u svakom trenutku 5 krila. I onda jedno po jedno hop, a njihovo mjesto popunjava slijedeći pilot. Pomagači na startu su besprijekorni. Odmah pomažu dvojica, raspetljavaju špagice ako je nešto spetljano, šire krilo i otvaraju komore. Na prvoj tekmi nas 150 natjecatelja je odstartalo u 45 min. To su 3 starta u 1 minuti. Impresivno. Podatak je navela na briefingu direktorica natjecanja Nicky Moss.

Polijeću Hrgito, Pablito i Alejo iz Flumen tima. Hrgito ima prednost zbog jučerašnjeg top10 rezultata, pa starta kad hoće, a ostali iz tima ga prate. Dižu visinu do mene i idemo preko El Penona na Crazy thermal te tamo planiramo nabrati visinu. Prošao sam impresivnu stijenu El Penona bez podizanja i produžio. Međutim, u uvali CT nisam niš našao pa sam se nakeljio dalje na stijene. Ovaj dio poznat s je Triblja, Lijaka, Šušnjevice itd. Grebi i češi dok ne krene. A onda izuvanje iz tenisica. Digli smo do 3000 m. Vozimo se tim grebemom u zapad. Startni cilindar je nad dolinom prema onim niskim brdima. Većina nas se sjatila na kraju tog grebena pred dolinu. Gledam na sat 45 min do starta. Gledam u instrumente i vidim 4 km do cilindra. Uf, puno vremena, a baš i ne ide gore. Svi počinjemo curit i većina se vraća na viši dio grebena. Idem i ja. Kaj je ziher je ziher. Ponovimo postupak dizanja u jatu i opet se napičimo na poziciju od maloprije. Bliže cilindru.

Za neko vrijeme dizanja popuste i krene raštrkavanje. Još 25 min do starta. Odlučim izaći vana nad dolinu i potražiti dizanja bliže cilindru. Istu ideju ima jedan Boomerang 11. Krenemo udaljeni 300 m i pretražujemo. Malo njega zaljulja, malo mene. Dolazimio 1.8 km do cilindra i krene. Vrtimo lijepo dizanje. Pozadinci nisu našli niš pametno već metuljaju 2 km iza nas. Sad već penjemo ozbiljni 3, 3 i nekaj metara u sekundi. I očekivano krene stampedo na nas. Ubrzo smo bili u 2 roja koji vrte istu termiku sa 2 jezgre. Malo se i križamo. Pomičem se još naprijed prema cilindru jer osjećam da bude držalo. Pomičemo se onda svi. Jurnuli smo na otvaranju startnog cilindra u fronti od 500 m (15 km je radijus pa je obod razvučen). Nakon toga idemo na istu točku radijusa 12 km. Neki su se zeznuli pa odmah po okidanju startnog okrenuli. Čak su i mene zbunili na 2-3 sekunde jer sam bio naprijed. Okrećemo i 12 km pa juriš natrag. Jedna skupina, uključujući mene, hvata prvo dizanje nad manjim vrhovima, a druga juri dalje na više dijelove grebena. Opasno se križamo na istoj visini, mi koji ostajemo vrtit i ovi koji dolijeću s točke, a jure KROZ nas. E, bilo je ovakvih već situacija, ali ovako gusto i suludo još ne. Pratim onog tipa s Boomom 11, šamara ga i zaklapa. Svaki drugi krug je sa ajnklapom, a krug između je u negativi. Strašno. Kad ovako, sa strane, promatram te ljute pile Enzoe i Boomove dođe mi da nikad više ne zajašem te zmajove. Naletio sam se tih "ubojica" dovoljno za cijeli život. Na ovoj tekmi izvrsni piloti lete EN C krila i jako im dobro to ide. Kaj sam ja gluplji. Vjerojatno jesam.

Gledam Hrgita koji juri dalje. I dalje, i dalje. Ode pod stijene na jednu stranu grebena. Ja sam se dovukao do najviše stijene (baš je ono izdvojena glonđa) i vrtim oko nje sa 4-5 krila. Slabo diže, ali jako buba. U jednom krugu ispadnem iza stijene i potonem. Nema natrag. Sad sam ja s jedne strane grebena, a Hrgito s druge. Nemam ja problem s tim što smo razdovjeni, mada puno vremena provodimo zajedno, spavamo zajedno, jedemo zajedno i tak to, ali imam problem jer ne znam jesam li zajebao ja ili on s izborom strane grebena. Nema mi druge nego bjež od grebena da me ne proguta. Vani sam malo popravio visinu i gledam u Crzay thermal poziciju. Neki vrte tamo. Druga krila su visoko nad nama, iznad grebena. Na CT sam navrtio preko 3 soma. Ne sumnjam da se i Hrgito isčupao. Sad idemo preko visokog terena i Serre Govno brda, ali sam visok i zaboli me za taj prišt od vulkana. Pa nema ni tri soma visine, patuljak jedan obični. Preletio sam ga niti ne osvrćući se. Ispred se otvorio niži teren. Gazim speed i ostavljam hrpu krila iza sebe. Letim preko terena i malo popravljam, po 2-3 kruga. Kaj je ziher je ziher. Drugi metuljaju te slabe termike. Padam sa 3200 m na 2500 m. Sad se teren opet diže prema Monarci. Tamo su vrhovi preko 3000, a i pod je tu negdje. Gledam ima li tko gdje da vrti ispred mene. Jedna grupa vodećih je sjeverno, cca. 15 krila a jedna grupica 5-6 od mene je južno. Letimo na istok. Piknem jednu raketu nad šumom (ne možeš pogoditi što je triger za termiku, jednostavno letiš pa ako te pogodi pogodi) i izvrtimo neki Zeno i ja. Ubrzo su nam se priključili drugi. Ne ostajem vrtit do zadnjeg prdca već jurim dalje čim padne ispod 2m/s dizanje. Dostižem 80 km/h. Visoko smo, rijeđi je zrak pa ide brže. Na jednoj čuki vrtim dobro dizanje. Prepoznajem visoravan na 3000 m na kojoj smo trčali u nedjelju. Prvi okreću točku nekih 4 km ispred mene. Brojim krila koja susrećem. Samo 15. Pa i nisam loš. Ubrzo okrećem i ja, a onda u vjetar. Preko tih vrhića između 3200 i 3500 m vozimo slalom, ispod ima prostranih slijetanja, ali to nije opcija. Gazim i poluštam speed. Ljuljamo se svi od reda. Na onoj istoj čuki od ranije zaostajem i popravljam visinu. Nastavljam pod speedom dalje. Sad manje tuče jer smo se odmaknuli od visokog teran. Opet je pod ispod 2500 m. U jednom momentu evo Hrgita ispod mene. Od nekud se stvorio. Vrtimo zajedno jako dizanje. Ostao sam dok nisam navrtio 4000 m. Fino je zima. Jurišamo Hrgito na Queenu 2, 2 Zena i ja prema zadnoj točki, onom skotu od vulkana Cerro Gordo. Držimo i Hrgito i ja speed do kraja. Isto idemo. Stvarno iđe Queen 2. Zenoi zaostaju. Vjetojatno jer ne tišću toliko. Popravljamo linije i gledam koliko mi treba visine za gol. Kad je došlo na nulu bio sam siguran da ću tih 12 km odraditi po final glideu. Gle, imam 3500 m. Idem 5 banki. Sletište je na 2200 m. Jebateled, ako to ne učinim. Zacijelo se pitaš vrli štioče jesam li omirisao aerodromo i cilj. Naravno da nisam. Majkudamumilumajčicu i Serre Govno, da ono kopile od patuljastog vulkana me opet stajalo kapanja na tle. Letimo tako Hrgito i ja k tom, pasmumater, brdu vulkanskog porijekla obraslog šumom, kao posljednjoj točki. Hrgito ide drumom, hvata viši teren, a ja šumom. Ko ga jebe. Prvo, koji ću ratzq letit izvan rute kad imam i brzinu, i visinu, i baš sam si lijep i super sam si. Drugo, možda Hrgita nabijem pa da ga mogu zajebavat. Njemu je rezultat važan, meni isto, ali mi je važnija zajebancija uz pivu. I tako ja pičim, kad začujem don padronea Markosa Hrgita na stanicu: "Di ćeš tamo, tamo spušta, ej Toniii!". Ma 'ko te jebe, niti ne odgovaram mu. Inače je dogovor da na Flumen frekvenciji komuniciramo samo na španjolskom ili engleskom. Hrvatski je zabranjen jer smo u manjini. Uostalom Hrgito je češka manjina u Meksiku. Mada je lijepo čuti na materinjem jeziku psovku španjolskog govornika, poput: "Piška materina!". Naučili ovi Hrgini od njega psovke, pa kad čuju da seremo na hrvatskom onda netko kresne po naški. Lijepa li je materinja riječ, pa makar se mater spomenula u ne baš lijepom kontekstu. Eto odmah me ufati nastalgija za rodnom grudom. Nego, da se vratim na kraj tekme. Doletim ja do tog Serre Govna i opet me proguta. Ali što sam ja budala to je normalno, ali koji je kreten ovaj Hrgito. Zakačio se na moju udici i gas za mnom. Padam iza prišta od vulkana i pokušavam se isčupati u zakošenoj termici na 100 m. No bloody chance! A Hrgito ode još dublje u šumovlje niskog terena. Sletim na livadu uz neke krave (to je sranje, jer mogu biti bikovi, a ako nisu bikovi tu sranje ne prestaje jer gdje ima krava ima i mušica i to oni koje grizu i poslije to svrbi za popizdit). Odmah dojuri par derišta i gleda me. Sad mi više nije neugodno od njihove prisutnosti. Skidam se, sloj po sloj. Malo se odmaknem i mokrim. Oni i dalje gledaju u mene. Jebote u Evropi bi me uhapsilo da to napravim i da me neko vidi. A piša mi se za popizdit i znam da se oni neće maknuti. Evo i dva malo odraslija na motoru. Jedan od njih me je odbacio do službenog kombija. Hrgito se izvukao i završio tekmu. Završio je 16., drži 9. mjesto ukupno i prvo mjesto u svojoj klasi. Majstor je nema kaj.

Predvečer odlazimo u shopping mall. Kupujemo kruh, miljeko, jaja, špek, malo povrća, puno alkohola (4 boce vina, 6 piva i jedan ron Zacapa). Rum je za subotu i proslavu završetka tekme. Ovo ostalo ću ja popit do subote. Osim mlijeka. To ću podijelit s Hrgitom uz jutarnu kavu i hemedeks.

http://www.monarcaopen.com/results/2018 ... p_open.pdf

BRAVO MARKITO!!!

DRŽ`SE TONI LEGENDO!

lp
GP

17.01. - Monarca open task 3

Neću vas zamarati jutarnjim pričama. Naučili ste već na pamet tko se kad budi i kaj dalje. Sve je bilo i jutros isto uz jednu iznimku, a to je hemedeks (za vas seljačine neobrazovane to su vam jaja i špek). Pohrdali smo hemedeks te se spustili u čaršiju na jedan voćni jugo (hugo) te da čujemo friške letačke tračeve.

Današnji izbor kombija i pripadajućeg vozača je bio totalni promašaj. Šole nas je ubio vožnjom, vozi loše i sporo uz pomanjkanje zraka u kabini. Sve se zamaglilo. Hrgito primjećuje da je to zato da budemo smireniji jer nam se od pomanjkanja zraka spava. Uzmućkamo mi se i jugo i hemedeks. Ubio sam oko na startu da smirim želučanu nervozu i da smirim svoju frustraciju. Sad sam legao na bok da manje hrčem (pored mjesta sam za briefing, pa ako slučajno započne dok spavam da se ne sramotim).

Let sam započeo kao i jučer, dovoljno rano da nemam nervozu. Danas ima cirusa i stratocirusa po nebu. Približila se hladna fronta, ali neće do nas. Čim sam poletio osjetio sam hladnoću. Standardna procedura, start, El Penon, CT pa G-spot (ipak ima razlike između ove dvije točke/toponima, ali termika jednako razvaljuje). Od polijetanja štreberski sam visoko i pažljivo letim, sve prelijećem s dovoljno visine. Ne padam ispod 2600 m. Dogovor s Flumenovcima je da čekamo na G-spot i ne prelazimo na Meguey gdje je rub startnog cilindra. Prvi sam došao na dogovoreno mjesto i čekam. Gledam na sat 58 minuta do starta. PEDESETIOSAM MINUTA! Ubit ću se od vrtkanja. Bjesomučno plahutamo po zadnjim balonima na vrhu stupova između 3000 i 3200 m. Hrgito stalno ponavlja da ostanemo tu jer Meguey je kurva (zante koja su 3 bića koja najbolje podnose hladnoću? Polarni medvjedi, nutrije i kurve.). Meguey vrh zna radit, a zna i izdat. Ipak, negdje 27 min prije startnog cilindra Hrgito se prebacuje, a za njim Pablo i ja. I ovo odrađujem štreberski s visinom. Kad smo došli na Meguey nabrali smo 3000. A onda 12 minuta pred otvaranje je sve crklo, navukli su se strarocirusi i napravili sjenu. Pali smo prilično i sad se zubima držimo grebena. Još k tome smo u startnom cilindru 1,5 km. 3 minute prije otvaranja dižem solidnu visinu te jurim izaći van starta, naravno van grebena. Jurim na greben nazad i nisko grebem po svakakvom terenu. Ipak, znam da će raditi. Ekipa koja je čekala na CT nas prelijeće s 500 m. Nismo imali sreće. Međutim, ubrzo dižemo i mi niski, a onda letim ko žabica odbijajući se po nekoliko krugova kroz rojeve krila u stupovima. Preskočio sam 4 takve grupe i pojurio za vodećima. Sad smo u tranziciji preko doline. Idemo visoko. Sa 3000 m padamo polako jer je finesa 12-13. Popravljamo se pred onim nižim brdima u više grupa. Vodećih 20 leti nisko po grebenu. Onda dižu. Mi pozadinci ih sustižemo, pa oni opet odlaze i tako se slijedećih 10 km ganjamo.

Pred Tejupilcom je uslijedio okret po 90 stupnjeva jer smo odavno van rute, međutim ovako letenje je zahtjevala konfiguracija terena (zbog dolinaca držimo se visokog terena). Samo visoko. Onda je uslijedilo prebacivanje preko slijedeće doline na viša brda (to sam letio prošli petak). Grebemo nad šumovitim vrhovima par sto metara. U jednom trenutku odvaja se grupa od 6-7 krila i vraća na neki bezvezan vrh jer su vidjeli jedno krilo nisko kako vrti. Ignoriram to jer sam tu već letio i mora biti dizanja. A onda sam shvatio zašto su brzinom munje uzmaknuli. Nailazim na dalekovod preko vrha brda kuda moram proći. Ozbiljan dalekovod. Ja sam jedva 50 m iznad i nema neke alternative za sletit. Dolje je šuma, a ja letim u vjetar i nalazim se na prijevoju u venturiliju. Po-mo-zi-Bo-že! A onda sam spazio jednog crveno plavog Zenoa kako je ispod dalekovoda i nad šumovitim klancem. Nema sumnje ušumit će se. Molim sad biturbo Boga i za njega i za mene. Pogrebem nešto i izdignem se taman toliko da mogu preletit dalekovod te doći u sigurnu zonu slijetanja. Zeno mi je nestao u šumi. Sad vjerojatno visi. Balonam se po golim brdašcima tipa Kupljenovo, Hruščevec, Mali Kalnik. Malo, malo me kresne neko jače dizanje, ali niš' konkretno da zavrtim. Još imam visine pa bih i mogao. Ali sve sam niže. Napokon, uranjam u nabrekle grudi majke zemlje, oko mene samo trava i pobrana polja kukuruza. Neugodna toplina me preuzima kao i neizvjesnost. Pokojnik ili pukovnik. Mogu njušit mirise suhe trave, stajskog gnoja i što ljudi kuhaju (nevjerojatno je kak je posvud ekipa naseljena). Borim se u osmicama. Dolazim na najniži dio, tu ide cesta na viši plato. Na višem platou ima za sletit lijepih livada, ali se još borim. Vidio sam da su se 2 krila prije mene prijepila na jednu stijenu koja je početak znatno većeg grebena. Problem je što sam ja niži od toga. Ali to nije sve. Sad imam i dalekovod koji mi poprečno zatvara prilaz udolini. Mjerkam mogu li proći ispod dalekovoda ako ustreba. Nisam bio jedini koji je to pomislio. Kad sam se vratio u stožer i priključio klopi domaćih pilota, uključujući Hrgita, bilo je pitanja jesam li ili nisam proletio ispod dalekovoda (kladim se da su se kladili jesam li ili nisam). "Pa nisam, kaj ste ludi!" - odgovara im. Mada sam u sebi mislio koliko sam bio očajan da sam i na tu kretenariju pomislio kao jednu od opcija. Nego, da se vratim. Guzeljam se (TM@ - don Markos Hrgito) po tim bubuljičastim brdašcima i vidim nema druge nego kapitulirati. Preskočim, da, da preskočim dalekovod (kako ste samo mogli pomisliti da BiH mogao proletjeti ispod nj) i sletim na jednu uzvisinu, taman dovoljnu čistu i prostranu te otvorenu na sve jebene zapuhe vjetra da mogu u osmicama planirat slijetanje. Udaraju i dalje baloni termike koji stvaraju vjetar promjenjiva smijera. Kapnem ko na piku. Nema nikog oko mene. Dobro je. Ne bih sad istrpio čopor zamusane dječurlije koja bi mi slagala opremu, komunicirala sa mnom ili me samo gledala. Moram pišat. Polako se skidam, gasim instrumente. Gledam zavidno neke koji su se isčupali. Gledam duge koji se bore kao ja. Gledam treće pedere i lezbe kako me prelijeću na većoj visini. Utom čujem glasove nizbrdo. Oh ne, evo balave i zamusane dječurlije. Trče po ovom zvizdanu iz podnožja do mene. Nema mira. Uz to sam se opet nesmotreno skinuo i mušice balegarke su me izujedale, uz već stare svrbljive ubode. Ko je rekao da u ovom Meksiku nema mušica nabijem ga. Kaj sad. Ide - ja sam Toni, ti si Jesus - i tak redom. Real Madrid, Espanja, Luka Modrić, Kroasija.

Spakirao sam se i krenuo uz brdo prema glavnoj cesti. Ova dječurlija me prati u stopu. Piša mi se, ali nemam priliku (Hrgito mi svakodnevno nudi parapiš kondom sa cjevčicom, ali seljačina kakva jesam uporno to odbijam). Vidim niže niz cestu ovuda da praše kamioni. Možda uhvatim jednog. Oba su mi zbrisala dok sam se dovukao do ceste. Ali na moju veliku sreću dolazi pickup sa metalnom nadgradnjom od cijevi pokrivenu tendom. Čak ima i službenu oznaku-svijetlo na krovu TAXI, malo razbijenu, ali čitljivu. "Donde?" - pitam ja, veli on Tejupilco. Ma to majstore! Uskačem u nadgrađeni dio s ruksakom. Mlada dama se samo okrenula od mene i pravila da gleda nešto na drugu stranu, mada sam pistojno pozdravio sa buenos tardes. Vidim da tu neće biti priče, pa se uhvatim kuckanja po mobitelu. Nakon 15-ak minuta stižemo na neko veliko križanje. Mogla bi to biti cesta Tejupilco - Temas. Lupim po krovu vozaču da stane, provjerim gdje je koji grad i platim 20 bakula. Pozdravimo se. Javljam u stožer da sam se maknuo iz one vukojebine i da sam sad na ovoj cesti. Još mi se piša za popizdit, a nikako prilike. Spustim se ispod busne stanice i tražim mjesto. Malo dalje neke žene čerupaju neki kukuruz, ma pišam ili me nema. Okrenem se, otkopčam sve, uhvatim Veseljka i pustim prvi mlaz. Kakvo olakšanje. Mada ne ide odmah sve odjednom. Najgore je kad trpim satima onda se nekako sve to stisne i ne mogu ljevat u visokom i dugom luku, već je više nalik pišovima onih s nateklom prostatom. Jedno oko mi je na poslu, a drugo na opremi na busnoj. Prvu količinu sam izbacio. Bit će OK. Žene i dalje komušaju kukuruz. Pritisak je splasnuo. Treću tekmu za redom nisam u cilju. Ma libo me taki. Rezigrniran sam. Ima i važnijih stvari od letenja. Na primjer, sad bi mi raspoloženje popravila piva. Hladna. Pa onda još jedna. Kao da me je dobra vila čula i uslišila moje vapaje. Ubrzo prilazi jedan taxi, a da nije pun ko šipak. Čovjek stane, a žena na suvozačkom sjedalu ljubazno prenosi komunikaciju njega i mene. Uljudno pozdravim, oni mi uzvrate, pa kažem ja na španjolskom: "Valle de Bravo.", prenosi gospođa sa suvozačkog sjedala na španjolskom vozaču da bi ja u Valle de Bravo. Onda vozač klima glavom i govori: "Si, si.", a gospođa sa suvozačkog sjedala mi prenosi: " Yes, Valle de Bravo.". OK, sporazumjeli smo se o relaciji. Pitam ja: " Quanto est?", vozač razumjevši me odgovara: "Tres cientos.". Gospođa sa suvozačkog sjedala prevodi u three hunderd pesos. Otpovrgavam ja naivno: "Dos cientos?". Veli gospođa sa suvozačkog sjedala: "No, tres cientos!". Dobro, dobro, "Vamos!". Sad smo se razumjeli. Ljubazni vozač mi otvara prtljažnik i pomaže mi umetnuti ruksak. Vozimo se, piči meksička mjuza k'o naša kuruza samo je ne razumijem, prozori su otvoreni, sunce prži, vjetar mi vijori kosu, njih dvoje se razgovaraju kao stari znanci. Nije mu gospođa sa suvozačkog sjedala mušterija. Promatram ih i nekako mi se čini da nisu niti muž i žena. Nisu niti u rodu. Više mi se čini da se troše, onak potajno. Dok on ima furu, ona ide s posla. Ma možda sam samo to umislio. Prekidam trenutak tišine pitanjem: "Compare una cerveza?". Mislim to je izjavna rečenica, ali sam je naglasio kao upitnu, jer moje poznavanje španjolskog je vrlo oskudno, ali dovoljno. "No problemos..." i ostatak meni nerazumljiv izgovara gospođa sa suvozačkog sjedala. Zaustavlja se vozač na benzinskoj u Temasu. Gasi vozilo. Pokazuje mi na trgovinu. Dok izlazim, njih dvoje nešto razgovaraju, ali kao dvoje tinedžera. Kupujem 2 pive, Corona jedna od 465 ml, a druga od 355 ml. Ono, pakiranja i doziranja su da ne povjeruješ. Mrtve hladne, orošene. Hvala ti dobra vilo. Scurio sam k'o kamen, ali život je ipak lijep. Vozač je pristojan gospodin u bijeloj košulji i tamnim hlačama u srednjim pedesetim, vrlo pristalog izgleda. A i gospođa sa suvozačkog sjedala se dobro drži. Pristojni vozač ostavio je gospođu sa suvozačkog sjedala na jednom križanju u nekom selu uz cestu. Pozdravili su se uz njeno veselo: "Hasta la vista manana!". Njegov ozbiljni brk se malo nakrivo u nemušti osmijeh. Sad sam siguran da se troše. I nije joj naplatio vožnju. Ma sto posto sam siguran da se troše potajno.

Dolazim doma taxijem. Odmah pod tuš, uz pivu. Onda punjenje instrumenata naizmejnice (imam samo jedan američko/meksički adapter), pa pješice u misnoj odjeći u grad. Ne moram uvijek biti letačko-klošarskog izgleda. Dolazim mirišljav u stožer, vrlo odudarnog izgleda od hrpe smrdljivih frajera u klošarsko-letačkom odjevnom izdanju. Predajem track i pridružujem se društvu koje sam spomenuo ranije, a koje se kladilo da sam proletio ispod dalekovoda. Onaj crveno plavi Zeno je završio na drvetu i skinuli su ga. Jedan je slomio nogu na slijetanju, a pala je i jedna rezerva. Doduše, nije se otvorila jer je upala u špage, ali se srećom glider otvorio i čovjek je neometano sletio. Kaj buš, bolje se roditi bez pimpeka nego bez sreće. To je to za današnji dan. Odoh pit doma.

Hrgito je uzeo 7. mjesto sa EN C krilom Queen 2, a ispred njega su samo 3 Enzoa i 3 Zenoa. Kapa do poda don Markos Hrgito.

Uzivancija je ovo citat, a bez svih popratnih pojava putovanja i stresa curenja prije cilja.. (i spavanja iznad bara gdje mexicka muzika pocinje oko ponoci i traje do jutra..)
..letio tamo pa prepoznajem neke detalje..
Evo dok Toni ne stavi koju sliju na ovom linku ima par slika gdje se vidi kakav je to teren i ove tacke (G spot i tri kralja..) koje se spominju.. ovo su slike sa tekme gdje smo bili Hrga i ja kao repka na svjetskom prvenstvu..

https://photos.app.goo.gl/BR0kIyeWivOx5VhV2

(nadam se da link radi)
karlo

Snimam s GoPro, pa mi cropanje fotki iz videa, a posebno uploadanje videa, uzima puno vremena tak da evo vam malofejsbuk foto pričica:

https://www.facebook.com/antoni.buljan/posts/10213450732077286?pnref=story
https://www.facebook.com/antoni.buljan/posts/10213450803319067?pnref=story
https://www.facebook.com/antoni.buljan/posts/10213450903001559?pnref=story
https://www.facebook.com/antoni.buljan/posts/10213481926457126?pnref=story
https://www.facebook.com/antoni.buljan/posts/10213477443145046?pnref=story

18.01. - Monarca open task 4

Vraćam u prehranu chilli nakon vjetrenja crijeva, želuca i ustnih receptora. Brabonjanje se prorijedilo na redovnih 3 dnevno. Oprezno mećem ljuti umak u janjeće tortilje, uzimam samo jednu papričicu i posipam rijetko lukom kao bijelim tartufom na fuže. Zdravi sokić je detox sastava: mandarina (naranča ili tandžarina su osnovne baze, pa ti nadograđuješ po želji), mrkva i đumbir. Ma mrtve bi dignuo iz groba. Zaobilazimo kombi i vozača od jučer. Pazim na svaki detalj. Obukao sam nove čarape. Jučer sam oprao i smrdušu te skijaške čarape koje mi se nisu nažalost posušile. Nema zajebancije danas.

Tekma je 78 km. Točno je pola natjecanja iza nas, točno sam svih 50 % dosadasnjih utrka sjebo. Ovdje nitko ne sumnja da će biti 6 od 6 utrka. Krećem u novu polovicu ispočetka. Nemam nikakvo opterećenje, ali bih bio zadovoljniji da ipak odletim barem koju utrku kak' se spada. Danas su neke mirnije termike. Tuče, ali ne strašno. Lijepo se držimo visoko. Ide bez frke 3200 m. Hladno je, ali ne kao jučer. Svi smo na G-spotu i CT-u. Vrtimo preko 3000 m. Startni cilindar je van tog grebena 8 km. Namještamo se i primičemo. 20 min do starta idemo polako van. Svi se nekako šuljamo preko niskog terena i odbrojavamo minute do otvaranja. Na 1 min od otvaranja kreće gaženje speeda. Naprijed sam, nisam najniži. Dobra mi je pozicija. Po ulasku u start produžili smo dalje na slijedeću točku još 3 km i tu kreće prava jurnjava. Na točki sam srednji s visinom. Imam neko dizanje, ali ispod 2 m/s pa se ne isplati vrtit. Oni koji su došli viši piče odmah natrag. Oni niži grebu sve čega se dokopaju. Nalazim dobro dizanje uz pomoć 2 marker krila ispod mene i brzo vrtim uz pomoć petice do 3000 m. Prednost ravnice i velikog broja krila je u preglednosti, ne gdje se vrti, već tko bolje penje. Tako mi se pridružilo 20-ak drugih krila čim su vidjeli kaj sam ja ubo.

Odavde nije više bilo problema. Iskoristio sam najbolju liniju konvergencije, koju sam nekako predvidio i pod punim speedom pojurio za vodećom grupom. Došao sam s pristojnom visinom nad početak grebena i onu stijenu iza koje sam spuznuo prije 2 dana. Greben je davao konvergentna dizanja (iz obje doline) cijelom dužinom i nismo trebali vrtiti niti najmanje. Nakon Crazy thermala smo se prebacili na viši teren (prema dvije potentne točke dizanja- Cerro Gordo i Sant Augustin - drugo malo vulkansko brdo kao i ono prvo Serre Govno), a onda je svatko birao najbolju liniju za tranziciju na još viši teren (Monarca). Sad slijedimo konvergencijsku liniju (trebao sam je slijediti i proteklih dana, ali nisam znao kako ni gdje) slijedećih 10 km, a olakšavaju nam kumulusni markeri. Samo speed i juriš. Ljuljamo se, zaklapa tu i tamo nekoga, ali moderna krila, posebno visoke klase, su dizajnirana tako da svoje najbolje performanse daju po speedom između 50 i 80 %. Tko ne drži speed gubi puno u korekciji krila. Pod speedom spomenuta krila su otpornija na udarce termike, samo treba imati iskustva držati optimalnim pitch control (poniranje i uspinjanje krila) kako se ne bi dogodio kolaps. Gasiramo bez vrtkanja između 2800 i 3500 m. Brzinski prosjeci su veći, pa idemo konstantno preko 65 i do 75 km/h niz vjetar, a u povratku (brzo smo odradili predzadnju točku) u vjetar 55-60 km/h. Preko ovog ravnog terena (ravan je jer smo visoki, ali ima oscilacija, mada nema izraženih grebena) koristimo konvergentnu liniju. Onda počinje show pred CT-om. Probijamo se kroz zbilja jake termike i opet dolazi do izražaja tko je čvršćih živaca (sad već nakon 3 sata u zraku na temperaturi blizu nuli) taj bolje probija i napreduje. Nisu to male brzine, dapače oko 40 km/h, ali imaš dojam kao da jedva napreduješ. Uglavom, tu sam malo pustio speed, jer me je tuklo i čupalo mi zadnje linije iz ruku. Hrgito je to sve projurio sa jednim Boom 11, 3 Zenoa i 3 Enzoa ispred. Ostala je jedna točka prema Valle de Bravo i cilj na Aerodromo. Hrgito je uzeo 11. mjesto, samo su CCC krila su bila ispred i jedan King. Osim toga Hrgito u sport klasi drži uvjerljivo prvo mjesto. Ja sam, ko i svaka ćorava koka, napravio svoj rezultat natjecanja sa 18. mjestom. U borbi sa krilima godišta 2016./2017. sasvim dobro me poslužila moja lady lila Ajspikšestica iz 2011. godine. U cilju je bilo 97 pilota i svi smo bili veseli ko tranzistori.

Rezultati task 4:

- OVERALL:https://airtribune.com/monarca2018/results/task3026/day/open

- SPORT CLASS: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3026/comp/sport

19.01. - Monarca open task 5

Jutros sam se prespavao. Hrgito se digao ranije od mene. Gledam 6:30h je već. Jutros neću stić radit. Mrdnemo hemedeks i spuštamo se prema smootie štandu. Pa u kombi. Hrgito očijukava sa Pati, najboljom Meksikankom (u svakom pogledu). Već je 3 puta pobijedila u ženskoj konkirenciji na ovom natjecanju. Reprezentativka je. Hrgito me predstavlja kao izbornika naše repke i da sa mnom mora biti dobar kako bih ga uzeo u reprezentaciju. Malo se šalimo na taj račun, da mi ugađa i da sapavamo zajedno. Hihoću se. Baš slatko i ljupko te dražesno. Ja tipkam po mobu.
Morao sam na brabonjanje pred briefing. Odem do WC-a, kad tamo red od 20 ljudi. Svima se prisralo. Za svaki slučaj ponio sam mokre maramice. Obavim posao, kad avaj! Samo jedna maramica je preostala. S obzirom da sam tradicionalist, i da se uvijek držim istih mjesta nuždenja na istim startovima, tako sam i ovog puta bio na mjestu koje sam obogatio neki dan. Zadnji put sam mokre maramice srećom razbacao po granam uokolo, pa su se stigle posušit. I od one originalne vlažne i slinaste tekućine i od mojih izlučevina. Brzim pregledom sam pronašao dvije od raniije najmanje usmeđene. S dva prsta sam ih hvatao i brzim pokretima odstranio najkrupnije nečistoće. Onu posljednju i vlažnu te čistu ostavio sam za finalno poliranje. Brzinski sam uletio kroz red u WC i dobro oprao ruke. E sad se mogu posvetiti tekmanju.

Današnja tekma je neuobičajena. Zbog najavljenog jačeg zapadnog vjetra u višim slojevima držat će nas na hrpi, a utrka je skoro 90 km. Kako? Evo kako. Startni cilindar je bio nad dolinom, pa smo išli u istom smjeru još 10 km preko onih nižih brda i još dalje do nekog mjesta u slijedećoj dolini, gdje do sad nisam letio. Na točki smo bili niski i morali smo se popravljati svako malo dok se opet nismo dočepali nižih brda, navili i bris po nižem terenu do našeg matičnog grebena sa G-spotom i CT. Bila je jedna dobra petarda pred tim grebenom. Zavrtio sam dizanje tako da mi se zavrtilo i glavi. Toliko sam vrtio oštro i agresivno da su mi se ostala krila oprezno pridruživala u širokom radijusu. Kako sam izvrtio do 2.5 m/s tako sam nastavljao dalje. I još jednom tako pa sam uhvatio konvergentno dizanje po grebenu. Samo gas i mrdaj rukicama zadnjim linijama (Niviuk ima lijepe i ergonomske ručke za upravljanje zadnjim linijama pa mi je gušt držati ih. Mada su mi malo previsoke za razliku od Ozone "štapića", ali znatno bokje nego niš na serijskom Kingu. Valiči su prvo predvidjeli da se pod speedom ne upravlja sa zadnjim linijama na Kingu već nagibom tijela. Posebno je opasno upravljati zadnjim linijama pod full speedom, jer se deformira profil. Nakon par kolapsa i žalbe pilota Kinga uveli su BC sistem za upravljanje zadnjim linijama. Nisu Valiči neznalice, već je u njihovoj filozofiji letenja upravljanje tijelom nešto prirodno. Ipak, većina pikota nije takvog stava, a i tržište je to tražilo. Sad na Queen 2 serijski ugrađuju BC sistem. Queen 2 ide ko gluha kuja. lpak, lakše je njima držati full speed kad tuče, ali bez obzira performanse su impresivne. Jedva čekam ML veličinu da ga nabavim i letim (trebao bi izaći u 3. Mjesecu, Hrga leti MS do 100 kg, kao i svi njegovi meksički pačići). Da se vratim na današnju koncentričnu utrku. Nakon onih 20 km van i povratka s prve točke išli smo 5 puta na istu točku. Prvo unutra na 1 km oko jednog vrha na sredini visokog terena, pa onda van cilindra oko iste točke na 5 km. Onda opet unutra na 1 km, pa van na 13 km i nazad na 1 km. Tak da smo stalno išli po istom grebenu s jakom termikom. Tko ima bolje živce ili mirnije krilo profitira. Danas nisam puštao speed, već sam jače stisnuo zube i ručke na zadnjim linijama. Onaj izlazak na 13 km van cilindra oko iste točke je bio 7 km po grebenu, a onda 5 km van nad dolinu. Kako sam se ganjao pod speedom nije bilo vremena za finese (pažnja na finesu i liniju leta) tak da sam prilično potonuo. Ekipa iza mene se isto nabrusila pa je stisla i ona. Posebno kad su izašli nad dolinu. Tu su svi hrabri. Pred točkim ulijećem u božansko dizanje. Ide i ide gore. 4, 5, pa 6 +. E tu sam zavrnuo lady violet Ajspikšesticu pa smo se vinuli do 3200 m. Nisam izvrtio do kraja jer su prilazili ovi iza mene a nekako sam osjetio da bih mogao sad stisnuti i napraviti opet dobar rezultat. Okrenuo sam tih 13 km exit cilindra, okrenuo po peti put na istu točku (doduše 2 put van, 3 put unutra) i samo se odbijao od dizanja kao žabica, okrećem jedan do 2 kruga jer su dizanja oko 2m, a ja imam dobru visinu. Uz to me ganjaj edno 10-ak krila od kojih sam bolji u leading pointsima, međutim lako se to istopi ako završe utrku s boljim vremenom. U ovakvoj koncentričnoj utrci bolje se snašao Naviter Oudei 4 od Flymaster 3D Live SD uređaja. Oudie prepoznaje na i od iste točke bez zadavanja enter/exit cilindrima, dok sam kod Flymastera to morao određivati. Ili možda i nisam morao. Ali to ne mogu znati dok opet ne probam.

Nakon 5. puta točke B23 ostalo je kresnuti točku D02 start nad Valle de Bravo, prema Aerodromo (danas nam je zabranjeno tamo slijetati). Oko D02 je end speed section na 2 km. To znači i kraj bjesomučnog stiskanja speeda. Izabrao sam malo dulju liniju puta prema ESS, računajući da nemam dovoljno za cilj (400 cilindar oko D02). Instrument mi pokazuje -250 m. Popravljam na Sant Augustinu. Samo da ne idem preko Cerro Gordoa. Ipak to je bila bolja linija, pa su su me 3 pilota sustigla u final glideu. Na kraju sam imao skoro 300 m visine jer je prema cilju držalo. Nisam hrio sletiti na službeno sletište uz samo jezero jer je bila poveća gužva od krila iz tekem i tandema. Sletište nike malo, ali je alternstiva samo jezero. Tu je i spasilački čamac, ali odoše svi instrumenti mobiteli, stanica. Prevelik rizik za mene. Odlučio sam sletiti dalje od tog brda uz glavnu prometnicu. Iz zrska izgleda sve jednostavno, a onda, kad uroniš u teren, shvstiš da baš i nije lako. Teren je u venturiju, ali je otvoren na jezero. Dolje su kuće i polja. Ali na poljima su krave i bikovi. To su obično o i ograđena polja pa ti bježi s krilom u ruži preko toga. Drugo, odmah je tu i lokalni safety net od niskonaponske mreže te prstohvat dalekovoda kojeg sam ugledao s maje od 100 m. Borba s vjetrom, kravama, žicama i nadjem livadu po mjeri. Na 20 m vidim kako se sva ljeska. Odoh ja u močvaru. I šljao. Srećom da je tu trava viša i gusta pa kriko nisam smočio već sam utonuo do gležnjeva. Da stvar bude zanimljivaj oojavila su se dva prilično zdrčna perita. Laju li ga laju i reže. Olrenem se prema njima pa ustuknu. Dobro vidim da su pičkice, ali me u stopu slijede i bjesomučno laju dok hodam i tražim suho mjesto. Odustali su od mene dok je na livadu aterirao novi pilot povučen mojim primjerom. Sad gnjave Richarda iz Kanade. Tenke su mi skroz blatne i od shita. Nije neka sreća gaziti po kravkjem dreku. Razmočenom. Kupam noge zajedno s tenisicama u prvom kanalu s tekućom vodom. Ricky i ja tražimo izlaz dok one dvije džukele nas gnjave i dalje. Bojim se da me s leđa ne gricnu za nogu i evo ti belaja. Taksi smo ćopili brzo Ricky i ja, pa sam doma bio za čas.

Navečer smo bili pozvani na argentinski roštilj u otgsnizaciji Aleja (Argentinac, porijeklom Talijan koji žici u Meksiku) i kod domaćina Ignacia i njegove žene. Tu su se još sjatili Pavlo i Fernanda, Ricardo i njegova žena, pa još jedan par. Sve Triple seven ekipa na Queen 2 osim Ignacija koji leti Knights i naravno mene na lady violet Ajspikšestici. Alejo je nabavio meso, a Ignacio peče. Gozba je bila izvrsna. Kravlji kotleti debeli 4 prsta, rebra poprečno rezana, kobase i biftek od 3 kg, pečen kratko i onda našnitan. Izvrsno marinirano i pečeno. Bio sam pun, ali Ignscio je pekao i pekao pa amo jeli i jeli. Ekipica je zekala Hrgita kako objašnjava tečajcima (svi od reda su bili njegovi učenici, a sad se tekmaju) i oponašali su kako govori na hrvatskom. Jako ugodno društvo.

Hrgito je bio opet fenomenalan 7. Pizdio je jer je mu je puknuo speed i u final glideu je izgubio nekoliko mjesta. U cilju je bio 101 pilot, a ja sam se pozicionirao na solidnom 32. Hrga i dalje drži prvo mjesto u EN C te drugo mjesto u EN D klasi.

Rezultati task 5:
- OVERALL: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3027/day/open
- XC (serial) CLASS: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3027/day/xc
- SPORT CLASS: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3027/day/sport