Subota 14.7.2018. Putovanje 1. dio

Zoki je debitant. Prvi put nastupa za Hrvatsku u parajedriličarskoj reprezentaciji u preletima. Tek mu je 45 godina, a već je iz juniorskih uskočio u seniorske gojzerice. Kao onomad Dado Pršo u svojoj 30. debitirao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Pa znamo kako je važan igrač bio u prvoj polovici 2000-tih. Oprezno me je nazvao u 8:30 h, Zoki, ne Miladin, i nježno priopćio da nema kontejner za Woody walley X-ratyed 6 za drugi pretinac, za drugu rezervu. Naime, posudio je sjedalo od Jasne, jer leti Forzu koja nema mogućnost smještaja 2 rezerve, a što se traži za FAI 1 utrke kao što je Evropsko prvenstvo. Po ručicu je morao u Zabok, sjedalo je došlo iz Slovenije, drugu rezervu je isčupao iz Forze, ali kontejner ne odgovara. Idem i onako do firme, tamo ću pogledati imam li kakav drugi kontejner.

Nervozno se spremam po doma, pa do firme po himnu, zastavu, policu putnog osiguranja koju nam je osigurao direktor reprezentacije Ivica Huljek Badel. Tu su i polo majice s hrvatskim državnim oznakama u crnoj ili bijeloj boji, ovisno jesmo li na domaćem ili gostujućem terenu te reprezentativne trenirke koje je također osigurao direktor reprezentacije. Trenirke su u 2 dijela, donji dio su hlače, a gornji jakna s dugim rukavima i patentnim zatvaračem od pojasa do pod bradu. Predivnog su tankog materijala koji se odlično priljubljuje uz tijelo, a crne je boje. Na leđima je bijelim slovima natpis Croatia, lijevo na grudnom košu hrvatski državni grb, a na desnoj strani inicijali članova reprezentativnog stožera.

U međuvremenu dolazi i Zoki. Nabavio je rezervni kontejner od starog Impressa 2. Dok slažem stvari, Zoki, Gljiva i Vanja idu čitat u Palermo. Malo mi se odužilo to slaganje, a oni su se rasčitali. Pretovaramo stvari u kombi. Jako je toplo. Vito ima vrlo solidnu opremu, ali klimatizacijski uređaj nije u njoj. Dok sam spuštao osobne stvari iz stana Gljiva i Zoki su otišli pročitat po jednu u Dugu na plato. Onda se nismo mogli uloviti jer je meni ostao mobitel u Vanjinon autu, a Gljiva i Zoki nisu imali kuna za platit knjižnjičarki na šanku.

Jurimo prema Franji Tuđmanu oznojeni, dok nam snažna struja vjetra iz oba prednja otvorena prozora mrsi kose, dobro nama dvojici, Gljivi samo suši opoćeno čelo. Ja sam žedan slova pa čitam Sportske. Zoki i Gljiva su se načitali ranije. Iskačemo na gornjoj platformi FTa iz Vita sa solidnom opremom. Izbacujemo stvari na kolica i pozdravljamo se s Gljivom. Zaželio nam je izvrstan rezultat, ali ne bolji od hrvatske nogometne reprezentacije. Dakle, ne smijemo biti Evropski prvaci. To će biti naši Vatreni. Mi možemo biti najviše drugi.

Check in prolazi skoro odlično. Zoki ima kofer koji je prevelik za ručnu prtljagu, pa uz glider plaća za dodatni kofer 80 €. Moj glider je prevelik za standardni utovar i moram na drugo mjesto ga odnijeti. Normalo da je van gabarita kad mi je pola robe u njemu. Zato ne moram platiti dodatnih 80 €. I to u oba smijera. Na roentgenu moram raskopati tehničko-gedžetsko-prvapomoć ruksak. Imam navodno alat u njemu. Imam i laptop, i letačke instrumente, i dodatnu bateriju, i 2 harda, i 500 m raznih kablova, i neplaćene račune, i japanke, vlažne maramice, jednu smrdušu za svaki slučaj, pa nekoliko kvalitetnih kemijski itd. Nemam alat. Imam alat?! Zaboravio sam smotuljak alata za pentu. Vadi mi zaštitar 2 cjevasta ključa za svjećice, kombinirani šrafnciger i kombinirke. Auuu! Na kraju me, na moje iznenađenje,  pušta s tim!!!

Prolazimo i djutifri i sve ostale čitaonice da nismo pročitali ni slova, nekmoli kupili kakovo štivo. Dižemo se i spuštamo po gejtovima (kakva ozbiljna aerodromska zgrada, sad uz McDonald's u Zagrebu imamo i pravi aerodrom). Na kraju zgrade, u zadnjem zakutku Franje T. nalazimo preostale naše reprezentativce. Za Damira i Tonija mi je jasno da smo ih našli jer letimo zajedno, ali mi je čudno kaj vidimo Saru i Marija koji lete drugim letom za Portugal, a koji je trebao započeti 1 h i 5 min prije našeg. Kasni im let. Sara, Tonijeva kći i velika nada HR parajedrenje, i Mario Trgovec, pilot u uzeltu na predpopisu za reprezentaciju, putuju o svom trošku.

Zoki je spazio u kiosku kratku zbirku sabranih Badelovih djela. Od medice, orahovca, kruškovca, travarice, brandya do nezaobilaznog pelinkovca. Čitanjem kratimo vrijeme. Netko pelin, netko Jutarnji, netko travaricu, netko Sportske, ali nitko kruškovac. Oprostili smo se s našim mladim prijateljima. Oni su ostali čekati svoj raniji let, a mi smo otišli svojim. Na vrijeme. U Bombardieru Dash Q-400, crvenih kolornih oznaka Austrije airways, domaćice su potpuno u crvenom. Ili je crveni kompletić i crvene hulakopke gustog tkanja uz crvene cipele niske i široke pete (atraktivnije bi bile u cipelama na visoku petu, ali bojim se da je to nepraktično u niskom i uskom trupu deškjuforhandrda), ili je zvonasta haljina uz iste accessoire ili visoko strukirane hlače uz isti japansko crveni set. Još da imaju crvene okvire naočala bile bi izvrstan predložak za erotski trash filmski uradak. Moram priznat da mi je ovo sasvim novo iskustvo jer nisam letio Austia zračnim linijama. Vjerojatno ću ubuduće do Beča zrakom, prije nego autom.

Ovdje se dogodio i prvi reprezentativni incident. Po polijetanju, dok smo još bili u hrvatskom zračnom prostoru negdje nad Ivanščicom, i dok je netko zapitao jesmo li u RH, Sloveniji ili već u Austriji, više nije bilo slovenskog signala u našim mobilnim uređajima, i dok sam još dvojio privlače li me više crvene uniforme Austrian airways hostkinja ili njihove ledene naci face dok pokazuju sigurnosne upute za slučaj "nedajbože" ili dok poslužuju kavu, jedna od spomenutih crvenih naci domaćica je primjetila tamnu tekućinu u čaši, koja nedvojbeno nije bila niti kava niti kola, jer to još nisu poslužile, jednog od naših reprezentativaca. Isti se, zacrvenjevši u licu, ispričao i predao čašu sa sumnjivom tekućinom. Taman je započeo čitati pelinkovac. Odlučio sam da trezveno, smireno i dostojanstveno razmislim o toj prvoj natruhi nediscipline u reprezentativnom stožeru. Ostao sam hladan ko špricer s ledom, ostao sam hladan ko Dalić na odlazak Nikole Kalinića iz reprezentacije. Samo sam na izlasku iz aviona, u tunelu, bez prisustva svjedoka, opomenuo predmetnog reprezentativca da nije bio dovoljno koncentriran na cilj. Kamuflaža je pola posla do uspjeha.

Na bečkom aerodrumu, u boarding zoni, borimo se sa zakonskim odredbama i interplet pristupu live stream gledanju Belgija : Engleska. Kako smo u majicama s hrvatskim državnim obilježjima, velik broj putnika kroz bečki aerodrom misli da letimo u Moskvu i da smo hrvatski navijači. Kako gledamo utakmicu na laptopu usred neke aerodromske birtije tako nam se pridružuju ostali zaljubljenici u loptački sport. Od madžarsko-slovačke, prezgodne i preslatke te nama sklone konobarice, dobismo džaba rundu (22 € 4 točena piva). Slikanje je neizbježno. Pred kraj drugog poluvremena, kad je bilo nedvojbeno da se engleski nogomet vraća kućama, naletješe Miro i Stipo. Stipo ima majicu Vatreni i broj jedan na leđima, a u dnu, nad guzovima piše World champions u Boga se uzdaše. Vadi Stipo i majice sa Ostašama i kockicama i ostalim svojim dizajnerskim uracima. Opraštamo se od ova dva mladića koji putuju u Moskvu i koji su nabavili ulaznice za finale po tričavih 16.000 kn.

Ukrcali smo se u Airbus A390-300 Portugal airlines. Nisam se pošteno niti smjestio na sjedalo 29 A, a do mene bivši izbornik na 29 C (Damir je mislio da je cijelo vrijeme temperatura 29 stupnjeva Celzija), kad se i meni dogodilo isto što i nekim već spomenutim reprezentativcima. Ovaj put je meni pažnja popustila u portugalskom zrakoplovu jer sam zrakoplovne domaćice malo podcijenio te ostao bez pola literernog hmeljskog djelca, jošte svježeg i orošenog iz djutifrija. Nervozna (vjerojatno nedovoljno voljena) domaćica zrakoplova je rekla da je to štivo nedozvoljeno i otela mi ga je praktički iz ruke. Ubrzo sam nadoknadio izgubljenu literaturu iz vrećice jer sam se prethodno dobro pripremio, ali to nije način i to je protiv slobode čitanja. Lunch paket je bio oskudan, suhonjavi sendvičak, voćni sokić nedovoljan za  devetomjesečnu bebu i SAMO jedna čaša vina, 29C crno, 29A bijelo. Ostali dio leta sam ignorantski prespavao.

Portugal 15.7. putovanje 2. dio

Stan u koji smo se dovukli nakon iskrcavanja iz aviona i ukrcavanja u taksi je vrlo pristojan. Da se malo vratim na izlazak na aerodromu. Standardno umorni čekamo svoje glidere, a Zoki i koferčinu. Ugledali smo prvi Ozoneov ruksak, ubrzo i drugi, a nešto kasnije i neprepoznatljiv Niviukov zamotan u peteroslojni omot streč folije. Damir ga je jako dobro umotao. Tonija zezamo da je mogao i on svojeg imati sad da je Zoki dao koferčinu Sari i Mariju. Stoje svi putnici s prtljagom u redu i vijugamo dok ne dodjemo do taksija, otprilike 30 minuta. Vrijeme kratimo čituckanjem Jegermeistera. Kad stignemo na red, jedan aerodromski djelatnik uzme kolica, drugi pomaže uz vozača ubacivat prtljagu u vozila, a policija regulira stanje stvari. To je rijeka taksija u dva reda. Mi smo se pokušali ugurati u jedan prostran karavan, ali nije išlo, pa smo se prepakirali u Dachiau Logy. Oba vozača su samo vrtila glavom kako to neće ići, onaj prvi je donekle bio u pravu, ali nam nisu dali da pokažemo svoje talente za pakiranje, dok smo drugog zamolili da se ne miješa i da ćemo mi sve složiti. I tako je i bilo.

Apartman koji sam spomenuo je prostan i komforan. Ima 2 sobe sa 2 velika bračna kreveta. Plaćen je 200 €. Nema jeftinije. Ali je blizu aerodroma i uživamo u učestalim preletima aviona. Toni spava s Damirom, a Toni sa Zoranom (ženski oblik imena Zoran). Gazda Carlos je preljubazan da mi je već počeo ići na živce s objašnjenjima što gdje imamo i da se možemo poslužiti svime u kuhinji, a posebno mi je išlo na živce kad je počeo o tome što možemo razgledati u Lisabonu. Nekoliko puta sam mu rekao da samo spavamo i da ujutro nastavljamo put za Porto i dalje. Onda smo malo o nogometu. Zaželio nam je sreću. Napokon je otišao. A mi smo navalili na njegov frižider i na police s knjigama. Zoki je našao rubikovu kocku i započeo slagati crveno bijele kvadratiće na jednoj strani, a na drugoj bijelo crvene kvadratiće. Ja sam pripremio bivšem i sadašnjem izborniku štivo za lak san - zero cola i Jim Beam.

Naspavali smo se. 8 h je i pijuckamo čaj te kavu. Nema drugog štiva. Sve smo isčitali sinoć. Damir i Toni će nabaviti doručak, a debitant Zoki i ja idemo po vozilo. Došli smo uberom na aerodrom. Nema ureda već se trebamo naći s agentima na meeting pointu. I dalje ona rijeka putnika i prtljage vijuga do ukrcaja u taksije. Pokupljanje rent a cara je u 10 h. Nisam uspio preko weba riješiti promjenu vremena pokupljanje auta. Tjedan dana im ne mogu niša, ne javlju se niti mejlom niti telefonski. Bitno da su naplatili renatanje 1000 € s nekim osiguranjem. Vraćamo se u apartman na doručak. Ponovno odlazimo na aerodrom po vozilo. Uber tam, uber vam. Svi vozači nam daju podršku u finalnom srazu s Francuzima. Jedan vozač veli da im vratimo za bahatost jer nisu nakon pobjede Portugalaca u finalu EP prije dvije godine u Parizu obojali Eiffelov toranj u boje portugalske zastave kako je to bio običaj za ranije susrete. Pričamo o Ronaldu, koji je zbilja vanserijski igrač i njegovom odabiru da nastavi karijeru u Juventusu. Jedva smo ulovili djelatnicu Centura da riješimo rent a car. Ona juri van-unutra aerodromske zgrade sumanutom brzinim i odvodi ljude. U nekoliko navrata Zoki ju je pokušao zaustaviti da nas povede, dok sam ja visio na telefonu. Veli meni Zoki u jednom trenutku ona nas neće pokupit dok nismo jedan pored drugog (ja šetkam 10 m lijevo i toliko desno od mjesta gdje ona prolazi). Onda sam se ja zaletio za njom i lijepo joj glasno i jasno rekao: "I'M HEEEERE!, I'm here all the time!" Malo se trznula, vidio sam da joj nije bilo drago kako sam reagirao, a onda mi je uzvratila: "I can cancle your reservation.". Na što sam odgovorio prilično uzrujano i sa iskočenim vratnim žilama: "Just do it!!!". Okrenula se i mi smo krenuli za njom probijajući se kroz mnoštvo. Odvela nas je preko ceste do kombija koji nas je trebao odvesti do rent a car kompanije. Pa zar nas nije mogla uputit, a ne nas voditi ko peseke. Sad ide najbolji dio oko rent a car doživljaja u Portugalu.

Dođeno do garaže gdje drže aute, a vozač kombija nas je vozio kao krumpire (ne ne cendram, doslovno smo letili po kombiju), stanemo u red za preuzimanje vozila. Rade 3-4 šaltera. Neki ispred nas su vidno uzrujani. Drugi preuzimaju vozila, treći se muvaju uokolo. Uglavno hektična situacija. Čitam jučerašnje Sportske i hranim se činjenicom da danas igramo finale Svjetskog prvenstva. Ali moramo se još odvesti prema sjeveru i što bliže Montalegre te negdje pronaći telku da pogledamo tekmu te se susretnemo sa Sarom i Marijom. Toni je zbog toga prilično nervozan. Gledam na sat već je prošlo 11 h. Vrijeme nam curi. Dolazimo na red za preuzimanje vozila. Osim što sam već platio 1000 eura za najam i za osiguranje treba platit još. Prvo 120 € nekog pologa, ne znam za kaj već da će nam biti vraćeno kad vratimo auto. Drugo 1200 € kao polog za franšizno osiguranje u slučaju veće štete. Pitam zakaj kad sam već platio osiguranje od 100 i nekaj eura preko web rezervacije. Eee, veli portugalski djelatnik cinično, samo nek se mi oslonimo na to, pa kad se nešto dogodi nek se njima obratimo. Iz njegovih riječi sam shvatio da od toga nema ništa. Eeee, ako bi i Zoki vozio plati još 84 €. Jebemtimaterlopovsku, proškrgućem. Dobro, Zoki neće voziti. Još plati za pol tanka goriva tridest i nekaj eura. Pazi ovo, daju ti pol tanka i toliko trebaš vratiti. Ali platiš unaprijed. Jel' nekome ovo jasno? Nije. Jel' netko ovako što ikad imao oko rent a cara?. Ja ne, a sumnjam da ste i vi. Dobiješ pun rezervoar i vratiš pun. Eeeee, to nije sve. Uzmite naš ENC. To košta samo 18 €, to je fee, a ostalo ćete platit po potrošnji. Aj daj gujo lopovska i to. Eeeeee, ni to nije sve. Sad ćete pregledati auto s našim kolegom. Imate ova 2 manja oštećenja, zaokružuje on na formularu i na skici auta. Odemo tamo i gledamo auto u polumraku. I da, šupak šugavi nam je zaboravio dat ključeve pa je djelatnik za pregled vozila otišao svojim putem. Evo štakora gramzivog i nosi ključ. Izvezem auto na bolje svjetlo u garaži i krenemo pregledavat. Auto je ogreban sa svih strana. Nabrojali smo 5 ozbiljnih oštećenja. Svugdje, pa tako i u Hrvatskoj u rent a caru fotkaju auto prije i poslije upotrebe. Uglavnom upiše djelatnik ta oštećenja. Sjedamo u Peugeot 308 SW i odlazimo prema apartmanu. Frustrirani i u grču da ne napravimo nešto autu. Uglavnom trenutno mi je što skinuto, što blokirano oko 2500 € od strane rent a car kuće za 15 dana korištenja auta. U Hrvatskoj često koristim rent a car usluge i isti trošak bi bio cca 600 € sa svim osiguranjima. I punim tankom. Ovo mi je prvi i zadnji put da unajmljujem auto u Portugalu. Časne mi pionirske riječi.

Vraćamo se u bazni apartman, a tamo je nervoza na vrhuncu. Vjerojatno su naše kolege pomislile da smo svratili u kakvu čitaonicu. A mi nenačitani od jučer ištemo slova, retka, pasusa ili druge litrenarne napitnice. Tovarimo se u Pežu dok kiša pada. Otišao sam pogledati auto i prtljažnik još u Zagrebu da znamo kaj nas čeka i kako se možemo utovariti u taj auto za koji smo imali kakav takav budget. 3 krila u gepek, nešto ruksakića, a 3 kofera između mene i Damira. Tak da ga ne vidim na drugoj strani. Toni vozi. Vozi brzo. Zoki ga navigira. Malo sam čitao Sportske malo cerveju i ubrzo utonuo u san.

Probudio sam se pred pumpom. Nije još 14 h. Ok ima vremena do tekme. Gdje smo? Tko zna. Na pumpi imaju samo zero ceveja i ona od 0,5 %. To neću čitati ni lud. Srećom dečki su jutros kupili 2 cerveje od po 1000 ml stranica. Žvačemo sendvake pa na put. Razmišljam. Cijelo ovo prvenstvo sam na putu. Prve utakmice smo gledali u kombiju na povratku iz Niša, s laptopom na koljenima, Maroko i Iran kroz Srbiju, Egipat i Urugvaj kroz Hrvatsku. Te i nisu bile najvažnije. Gledao sam Srbija i Brazil na povratku iz Vrgorca. Punili smo na polovremenu baterije na Maslenici na pumpi, malo goriva u auto i malo štiva za nas. Utakmicu Brazil i Belgija gledao sam na putu za Senj. Autoputem na suvozačkom mjestu, pa onda drugo poluvrijeme u birtiji u Žutoj Lokvi. Francusku i Belgiju na putu za Munchen, a Hrvatsku i Englesku na povratku iz Njemačke u Jesenicama, s trećom smjenom željezare te pokojim kamijondžijom u lokalnoj birtiji, uz spomenuti kompleks teške industrije. Društvo je bilo očarano našom predsjednicom KGK. Jučer gledamo borbu za treće mjesto Engleske i Belgije između 2 leta. I danas smo na putu, kad je finale svih finala.

Isključio sam se iz pregovora hoćemo li utakmicu gledati u Portu, Bragi ili još kakvoj manjoj portugalskoj varošici. Damir ima dobar argument da auto pun opreme ne ostavljamo bez nadzora. Idemo u manje mjesto. Na kraju završavamo pol sata prije tekme u nekoj zabiti. Lutamo po njoj i tražimo gdje netko gleda prijenos na TVu. Nitko nigdje. Svi pijuckaju kave, cerveje i ližu slatkaće po terasama ali nema televizora. Upadamo u jedan restoran. Imaju ogroman screen. Ali su zatvoreni do popodne. Ipak, upućuju nas na mjesni trg gdje bi trebalo biti TVa u nekom baru. Parkiramo 10 min pred početak tekme. Vadimo hrvatsku zastavu koju smo zadužili u HZSu te jurimo u taj jedini bar na tom jedinom trgu. To je slastičarna. Nigdje nam telke. Opet je zavladao očaj u redovima hrvatske parajedriličarske reprezentacije. Kad nam vlasnik pokazuje TV u jednom kutku iznad staklene vitrine sa sladoledom. Mali LCD TV, potpuno stišan i mala portugalska dječica unutra ližu velike sladolede. Majko mila sjebali smo sve. Ovo je nedostojno finala. Vidjeviši naša snuždena lica gazda nas pozove na gornju etažu i upali nam veliki TV. Dok se TV palio i dok se podizala Vodafon kabelska platforma brzo smo izvjesili hrvatsku zastavu zaduženu u HZSu ispod televizora. Utom stigoše Sara i Mario. Sve je bilo spremno za veliki spektakl. Na himnu smo se ustali dok su nas promatrala crnoputa portugalska dječica koja su lizala sladoled i tinejdžeri koji su gutali palačinke. Gazdi smo napravili neki promet iščitavši nešto hladnih cerveja, pokoji ledeni čaj (to Sara čita), pokoju zero colu (to Mario čita) te pola toma Johnny Walker Black lable (to čita uglavnom Zoki, a ja mu virim preko ramena). Ishod utakmice znate da vas ne zamaram time. Skoknuli smo u obližnji restorančić da se okrijepimo od puta i navijanja te prolistamo pokoji svezak vinho branco maduro.

Onesvjestio sam se u autu od silnih današnjih uzbuđenja. Po dolasku u hacijendu šturo sam pozdravio gazdaricu Gitte i uvalio se u krevet do prozora u sobi broj 2. Samo sam jednom morao mokriti i popiti sodu bikarbonu tokom noći. Spavao sam do jutra kao top. Nisam se osvrnuo niti na Zokijevo duboko nazalno disanje.

Ponedjeljak 16.07.2018. - dan prijava

Budim se u hacijendi u sobi broj 2 odmah do prozora. Moj cimer Zorana gromoglasno kašlje. To je onaj refluks iz želuca od viška kiseline koju luči nervoza. Kašljem i ja suosjećajno zbog Zorane. Dakle, dan je započeo nervozno, mada nismo niti slutili što nas sve još čeka. Ali krenimo redom.
Spuštam se u prizemlje i grobna je tišina. Svi su još u sobama. Čujem jedino gazdaricu Gitte kako tiho na njemačkom razgovara sa svojom mačkom. Vraćam se gore neobavljena posla jer su mi neke stvari u autu, uključujući neseser sa četkicom za zube. Da dobro pogađate, nisam ih niti sinoć oprao i sad već imam dobre naslage te gadan okus. O vlastitom mirisu je teško suditi iz prvog lica jednine. Penjem se gore. Kad vidim da su otvorena balkonska vrata od sobe Damira i Marija. Mario leži obučen, a Damir je valjda u kupaoni. Uskačem neotesano uz pozdrav dobro jutro. Uzimam ključeve od auta i ponovno se spuštam. Sve je ispremješano i razbacano, a ja imam šum u glavi o dvodnevnog puta, nešto pročitanih flaša i čaša te akumuliranog umora unatrag ne pamtim koliko. Vraćam se u sobu. Zoki i dalje kašlje nepromjenjenim ritmom i intenzitetom. Samo sad još pičkara maternice i ostalo, jer mu nešto zapelo na poslu. Nisam siguran je li u Češkoj ili Kini. Kako god.

Tuširam se, perem zube s velikim oduševljenjem i spuštam se na doručak. Dolje su već Sara, Mario, Damir i Toni. Gazdarica stalno zuji oko nas i pita nedostaje li što. Pita me kakvu kavu želim. Crnu s malo mlijeke. Donosi mi ogromnu šalicu s pjenom, veli kapučino. Vidno sam šokiran i ne krijem to, a ona se jadna prepala. Hrabrim ju da inače pijem malu kavu, ali da je ova odlična. Nisam suguran je li to bio dobar nastup obzirom da ostajemo 2 tjedna ovdje. Spušta se i Zoki pa mu uvaljujem svoju kavu, a meni donosi istu takvu samo u nešto manjoj šalici. Pa kaj me je onda pitala kakvu pijem kad mi donese po svome. Jako je ponosna na tu kavu. Svima se sviđa osim meni. Ja se ne volim sviđati nikome. Pada dogovor da idemo svi u Montalegre jer su prijave, pa možda letenje, nakon toga obavezan briefing za sve natjecatelje i poslije ceremonija otvaranje Evropskog prvenstva te defilej reprezentacija.

Odlazimo u 2 vozila do Montalegre. Zoki i ja ne planiramo letiti već odvesti naše Hrvate na letenje, spustiti aute i raditi negdje u hladu kakve lokalne čitaonice. Slabo čitamo jer su nam štiva teško dostupna. Dolazimo u head quarter u Monalegre. Pozdravljamo se sa SLovencima i Srbima. Tu su i Mirvad i Zoran iz BiH reprezentacije. Kažu ostali da se na prijave čeka 1,5 h. I zbilja smo toliko potrošili. Jedan majstor ima štand i apgrejda te tjuna stare Braunigere i Flytece (Competino, Compeo i plus te 6030). Cijena je s popustom 99 €, inače 125 €. Službeno, za track log zapis, se ne mogu koristit ovi uređaji ako nemaju verziju software 3.38 ili veću. Zoki je pokušao naša 2 Braunigera apdaejtirat na tu verziju, ali brus. Ne ide, jer treba i chip promjeniti. Zato je ta cijena. Uz to, majstor apdejter nudi i sitnije popravke, podešavanje uređaja i sl. pizdarije. Međutim, letimo Navitere, a dobijamo i tracklogere u natjecanju. Dakle, Brauniger bi bio treći backup uređaj. U HQ imamo i naš hrvatski box. Djelimo ga sa Fincima. Oni lijevo, mi desno. Normalno. Imamo i crne polo majice, a i službene trenirke su nam crne. Normalo. Hrvatska nogometna reprezentacija dok je igrala u tamno-modro-crnim kvadratićastim dresovima je pobjeđivala, čim smo obukli standardne Kolindine dresove ode finale. Normalno.

Nakon prijava idemo na poletište. Toni je nervozan jer kasnimo na start. Vozimo se na Lauroco brdo 15-ak km od Montalegre i vidimo krila u zraku. Lete, ali su nisko. Dolazimo do dijela gdje se odličan asfalt odvaja na neloš makadam, koji postaje sve lošiji što se više približavamo startu. Sreća je da se ovako puni spuštamo, jer su ovi autićni niski i nježni. Sad smo u Španjolskoj. Ovo brdo je na granici i dolaze nam SMS poruke dobrodošlice u španjolsku mrežu. Prije koju godinu ovo bi me frustriralo, a sad me briga kojeg mrežnog operatera telefon izabere. Spremaju se Sara, Mario, Toni i Damir. Zoki i ja ćemo pričekati dok oni ne polete. Vrijeme smo kratili čitanjem i pomaganjem drugima da polete. Kad smo ih sve fino odstartali, Zoki veli da nema jedne ključeve od auta. Avaj Zorane kako pobogu!?! Pretražili smo cijeli start. Niska je trava i vidili bi se iz aviona. Po putu do auta ih isto nema. Na mjestu gdje smo sjedili i čitali nema im ni traga ni glasa. I to baš onog auta kojeg sam ja rentao. Kako sam u sukobu s njima (utvaram si, a oni me se sigurno niti ne sjećaju), i kako sve kod njih košta ko suho zlato, naplatit će mi jedan bubreg za taj ključ. Unutra su nam razne stvari. I Zokijev laptop na kojem je mislio raditi. Zoki je izvan sebe. Ja se trudim da mu ne solim ranu, mada bih ga sad iscipelario više nego na miru pročitao od alfa do omega sve burbone, whiskye i whiskeye. Očajni smo. Zoki zaključuje kako će on spavati pokraj auta i čuvati ga do sutra. Nisam mu imao srca reći kako je to nevjerojatno imbecilno. Ako bi netko htio opljačkati auto, zasigurno bi mu Zoki u dubini hrkanja bio prepreka za tu nevaljalu radnju. Zokiju sviće, kad se malo primirio i prisjeća se da je imao oba ključa na malom prstu lijeve ruke i sigurno mu je upao u komoru od Marija dok mu je popravljao krilo. Šaljemo poruke na whatsapp portugalsku grupu HR reprezentacije. Idemo ih pokušati kontaktirat radio stanicom! Damiru je krepala baterija, ali Mario bi mogao čuti. Uostalom, on je sad najbitniji. Kad sleti da zna da pažljivo mora pregledati glider. Palim svoju stanicu, a ono stara ICOMica kojoj je otišao zvučnik. Drugu, noviju koju sam nedavno nabavio, sam ostavio u sobi broj 2 naše hacijende jer nije bila napunjena. Propala je i ta komunikacijska prilika. Mario se stalno mota tu negdje oko starta. Nema mi druge nego da poletim i slijedim Maria te sletim tik uz njega kad i on. Zamišljeno učinjeno. Nije mi se letilo, ali sad moram. Dok sam se ja spremio i poletio, a to je bilo zbilja brzo, Mario je dignuo visinu i već mi je odmaglio. Dižem zakošeno dizanje, pa još jedno, ali ne vidim Maria. Shvaćam da nemam pojma ni gdje sam ja. Dizanja su zeznuta zbog vjetra i nemam neku visinu, a kao jurim za Mariom. Vidim na Naviteru da mi je Montalegre iza brda i da letim po krivom grebenu i da sam u krivoj dolini. Na kraju se spetljam i scurim kod neke farme, uz neku cestu. Šaljem poruku o lokaciji Zokiju. On se spustio do sletišta u Montalegre i došao do Marija. Međutim nije ključ kod Marija. Uto se javlja Damir na whatsapp grupu i javlja da je ključ kod njega u krilu. Problem je kaj je on još u zraku. Oprezno kruži i slijeće dalje od sletišta jer nije vukao speed zbog mogućih komplikacija s ispadanjem ključa, a vjetra je bilo. Javlja mi to Zoki. Sretan sam jednako kao što sam nedavno bio sretan kad mi se kćer upisala u željenu srednju školu. U suprotnom slučaju i jedno i drugo bi koštalo ozbiljne novce. Kaj da velimo rent a car kompaniji: "Znate, izgubili smo ključ od vašeg auta.". Pitali bi oni: "A gdje se vi nalazite?". "U Montalegre, ali auto je na brdu." - odgovorili bismo mi. Ponovno bi oni pitali: "Na kojem brdu?". "Pa onom Španjolskom." - zaključili bismo mi snuždeno naše odgovore dok bi ovi trljali ruke od radosti koliko će nas opaliti po džepu.

Zoki je došao po mene. Prethodno sam gazio kroz močvarno područje do ceste i nimalo me to nije smetalo što su mi tenisice mokre i blatne, obzirom na nađeni ključ. Ma da me je netko ispljuskao veselo bih se kesio. Zoki je stao na španjolsku benzinsku i tu nema cenzure za razna štiva. Nabavio je cerveja od 5 do 8 %! Viva Espana! U sreći, veselju i čitalačkom zanosu odvezosmo se na start po drugi auto. Uf! Može li jedan dan bez nervoze. Bio je ponedjeljak pa me je odmah ujutro napala poslovna nervoza. Uspio sam zaključati poslovno e-bankarstvo i e-token za isto sa 2x3 kriva pina (isti pin koristim valjda 15 godina i najpijaniji, sa onim promjenama brojki na virtualnoj tastaturi, mogu pogodit jednim okom). U komunikaciji s mojom bankaricom uspio sam otključati e-bank uz pomoć identifikacijskog ključa koji dolazi SMS-om i aktivacijskog koji dolazi e-mailom. Moram li vam uopće objašnjavati kako je to zgodna zabava kad mobitel na putu prema startu promjeni 6 mreža, po tri portugalske i tri španjolske. E-token nikako ne uspijevam sa ista ta dva ključa riješiti, dok bankarica nije nazvala IT službu i oni predložili da vratim vremensku zonu kao u Hrvatskoj. Dakle, ovo je zbilja ozbiljan problem ako ćete trebati ZABA online bankarske usluge van naše vremenske zone. Uglavno, kad se vrati ručno u telefonu na našu vremensku zonu onda radi bez greške. Uf!

Taman smo stigli na obavezan sigurnosni brifing u 18:15 h. Davili su nas, pardon, upućivali do pol osam. Onda smo se svi postrojili prema abecednom redu kod naših zastava i dječice u nogometnim dresovima koja su nosila imena naših zemalja. Prvo je išla Austrija, pa Belgija, BiH i onda mi četvrti. Naša curica se zove Ema i igra nogomet, a stara je po slobodnoj procjeni 8-9 godina. Ima i manje djece. Zokija smo jednoglasno izabrali za barjaktara kao debitanta. Možda bi barjak trebao nositi najstariji svat i onaj s najviše iskustva kao što je Damir, koji je još 2003. ovdje u Montalegre branio boje hrvatske na Svjetskom prvenstu. Međutim, na mladima svijet ostaje pa je grah pao na Zokija. Putem su se mogli čuti razni komentari, da je odličan barjaktar i ako će se netko (opet) ženit Zoki će bit stjegonoša, jer jedino on može u jednoj ruci nositi domaću čitanku u prozirnoj boci bez natpisa, a u drugoj mahati državnim stijegom. Putem su nas mnogobrojni sudionici ove povorke u vidu mještana srdačno pozdravljali i navijali za nas (Croatia) kao da smo svjetski prvaci. Jedino se nismo srdačno rukovali s Francuzima. S njima se nismo uopće rukovali. Gdje god dođemo u crnim elegantnim dresovima svima smo zanimljivi i rado se slikaju s nama. Posebice SLovenci i Srbi. Kad su se sve reprezentacije okupile na vrhu grada, podno drevne utvrde Montalegre, započelo je izlaženje jedne po jedne reprezentacije na pozornicu i pozdravljanje okupljenima. Nakon našeg penjanja na pozornicu, ostali smo bez jednog člana. Naime, stijegonoše su trebale protokolarno ostati na pozornici do kraja priredbe otvaranja 15. Evropskog prvenstva u paraglidingu. Pogađate da je naš Zoki radosno ostao do kraja ceremonije sa hrvatskim stijegom, na hrvatskom ramenu, mahati okupljenima. Iz daljine, iz publike, iz prikrajka moglo se vidjeti njegovo ozareno lice kako puca od ponosa. U međuvremenu ispunili smo svima želju da se slikaju s viceprvacima svijeta u nogometu. Francuze nitko nije niti pogledao. A nisu ni oni druge pogledali. Oni su nešto drugo. Umorni i iscrpljeni od mongih radosti i uzbuđenja ovog dana otišli smo u sam sumrak do HQ na obilnu i zbilja bogatu zakusku. Bilo je tu raznih jela od mesa, voća, kolača, rižota i variva, ribljih delicija i običnog krumpira, a vani su se ražnjirala dva prasenceta po 80-100 kg. Svako toliko su ih rezuckali i ubacivali u jednu poveću rajnglu sa saftom od pečenja. Punačka, vesela gospođa je rasijecala žemlje u koje je njen kolega uturao one nareske iz rajngle sa toćom. Tko bi odolio ovome desertu. Piva i vinha u potocima.

Zoran i ja smo malo ranije otišli od ostatka ekipe jer nas je smorilo sunce na startu.

BREAKING NEWS:

Damir 4., Toni 8. U današnjoj utrci. Iza njih i Francuzi i Slovenci i mnogi drugi.

PS: u euforiji smo malo previše navijali za Damira i Tonija, pa smo se preračunali. Damir je u konačnim rezultatima 10., a Toni 29. To su isto izvrsni rezultati. Međutim Hrvatska je na 6. mjestu ispred Srbije i Slovenije, Njemačke, Austrije i Rusije! Danas smo Zoki i ja zeznuli, ali bitno je da nas ima dovoljno za bitku. Gledaju se ekipno 2 najbolja rezultata. Nadam se da ćemo nastaviti tako.

REZUKTSTI TASK 2: https://airtribune.com/europg2018/results/task3507/day/overall

PPS: fotke od danas https://photos.app.goo.gl/dzKmZ4W37byCeWD47

Foto kutak za dolični trenutak

1: https://photos.app.goo.gl/5rcave1b31hpWRCT9
2: https://photos.app.goo.gl/VsXczD3J8ckrdgdeA
Otvaranje Evropskog prvenstva 2018 :https://photos.app.goo.gl/MpgmyciycXEYLzoc6
Training day: https://photos.app.goo.gl/rMDwwLtMzqFjsTUA8
TASK 1 CANCLLED: https://photos.app.goo.gl/bgfQomig9dAZLRH39
TASK 2: https://photos.app.goo.gl/dzKmZ4W37byCeWD47

Možete sve pratiti na:
FB https://web.facebook.com/europg2018/
Youtube: https://www.youtube.com/channel/UCESbukp7hAQbnfyBkml1TqQ

Utorak 17.07.2018. - službeni trening dan

Doručak je morao biti nešto ranije, pa smo uzbunili gazdaricu silaskom u pol 8. Brzo se je pribrala rumunjska Njemica i poslužila nam klasičan doručak uz polumekano kuhana jaja te svježu papriku, rajčicu i krastavac. Danas je normalana Franckova šalica sa crnom kavom i malo mlijeka. Oprala mi je veš, koji sam prema dogovoru ostavio na podu kupaonice. Zahvalio sam se. Gazdarica se zbilja jako trudi. Uslijedila je jurnjava do HQ. Bili smo u vremenskom škripcu zbog doručka, a briefing za team leadere je u 8:30 h. Zoki je odlučio praviti mi društvo pa sam ga promovirao u svojeg pomoćnika, bilo u izborničkoj ili teamleaderskoj funkciji. Kao Pancho Villa i Sancho Pansa, kao Batman i Robin, kao Delboy i Rodney. Vozio sam ubrzano. Mali Nissan Micra na tri cilindra ide prilično brzo, ako se ne koči. Primjetio sam da brže vozimo i po potrošnji. Prosječna potrošnja na kraćem odsječku je poskočila s 4,8 l na 8,2 l. Obzirom da se na modernom touch screen radio prijemniku u mikri može uhvatiti samo jedna radijska postaja, započeo sam pjevati hrvatsku budnicu Moja domovina, da prodrmam nacionalni ponos i dam naglasak na naš zadatak ovdje. Zoki je bio malo ustrašen zbog mogućeg naleta na koze i pokoju kravu te me je ljubazno zamolio da ga ne vozim kao da je otet. Zoki nije pjevao Moja domovina. Onda sam smanjio tempo vožnje na ugodnu brzinu od 80 km/h. Malo po malo i Zoki mi se pridružio u pjevanju Moje domovine.

TL briefing je kasnio 15 min, pa smo stigli na vrijeme. Na vrijeme da ostanemo slijedeći sat i nešto u raspravama. Najveća i najžešća rasparava se vodila oko limita visine na Flight Level 090 = 2750 m ASL barometric QNE (1013.25 HPa). Ubili smo se raspravljajući treba li staviti buffer od 70 m (2680 m QNE) do visinskog limita i kaznu od 10 % bodova te 30 m 100 % bodova ili će biti 2750 m (QNE) kazna gubitak 100 % bodova, a javna difamacija ako uđeš u zonu 2650 m - 2750 m bez kazne. Na kraju smo izglasali drugu opciju za upozorenje 100 m i bez buffera. Da pojasnim, QNE (ili QFF) je apsolutna visina na zemlji, možemo reći GPS visina, dok je barometarska visina QNH na čijem principu (mjerena promjene tlaka s promjenom visine pretvoreno u metra i vertikalnu brzinu m/s) rade naši uređaji (variometri) promjenjiva o stanju atmosferskog tlaka. Zabuna nastaje kad jedni postave GPS visinu, a drugi QNH. Zato se kod mogućnosti približavanja visinskog limita postavlja na task boardu QNH visina, odnosno atmosferski tlak na visini starta (što je promjenjivo iz dana u dan). Ukoliko nema opasnosti za probijanje visinskog limita tak je svejedno kaj se postavi u instrumentima. Slijedeća rasprava je bila oko nominal distance. Uobičajeno je da se ovdje leti između 40 km i 100 km, pa je predloženo da to bude 70 km. Nominal time je postavljen na 1,5 h. Vrlo optimistično, mislim si ja. Ipak, na kraju je nominal distance smanjen na 60 km.

Iscrpljen sam od tog prvog briefinga. Toni ima problem s kćeri Sarom. Upisuje se na fakultet i mora osobno doći ili uz ovjerenu punomoć može ju upisati druga osoba. Naša ambasada je u Lisabonu. U Portu je samo počasni konzul koji ne zna beknuti hrvatskog. Sara mora u Lisabon. Danas ili sutra. Toni je stalno na telefonu. U međuvremenu trpamo se u buseve i odlazimo na južni start Laorco Sol. Tek što smo došli zove Toni Damira i pita gdje smo. Veli mu Damir na startu. Pita Toni za ključeve od auta jer bi on i Sara došli na start. Sara će sutra za Lisabon. Ključevi su kod mene, oba, jer sam ih oduzeo Zokiju zbog predostrožnosti. Oprema im je isto u autima. Damir i Toni pokušavaju otvoriti auto preko mobitela, Damir stišće ključ uz svoj mobitel, a Toni daje svoj mobitel Peži da se otvori. Naravno da nije uspjelo. Zoki tumači ultrazvučne aksiome u četiristočetrdesetinekaj megahercnim frekvencijskim spektrima. Najbolje će biti da jednom od ljudi iz organizacije koji se spušta u Montalegre jednostavno damo ključ i odnese ključ Toniju. Tak je i bilo. Niti pol sata kasnije evo Lovrecovih na startu.

Prilazi nam Đuro. Danas ne leti. Veli da nekon nekoliko utrka/natjecateljskih dana izgubi motiv, pa čuva motivaciju. Pruža ruku i nudi Zokiju ključ od njihovog rent a car vozila. Da mu ga pričuva. Svi zastanemo na tren, a onda puknemo do smijeha. Zoki se tek kasnije nasmijao dok je skužio foru. Znači priče kruže po selu.

Postavljena trening utrka je duga 48 km. Letit ćemo neki trokut. Dan izgleda fenomenalano, baš onako kako bi trebao izgledati savršen dan, plavo nebo, lagani vjetar i predivni kumulusi najtaman veličine, 500-600 m iznad naših glava (start je na 1500 m), s mogućnošću podizanja do 2750 m. Spremamo se i krećemo, bez natjecateljske nervoze. Idemo upoznati teren. Tome službeni trening i služi. Čim sam poletio pao sam ispod starta i pokušao strugati padinu, što mi nije uspjevalo uz bočni vjetar. Mala je visinska razlika pa su se oči rastvorile kao da vidim Babarogu (koju nikad u životu nisam vidio do ovdje u Montalegre u nadnaravnoj veličini, imaju taj kult misticizma i slave svaki petak 13.). Međutim, strahu nije bilo mjesta. Našao sam sam svoju dvojku i u 3 kruga sam već bio u trojki, pa četvorki i, uz pridruženje još nekoliko niskih krila, digao se iznad starta. Nastavio sam vrtiti sve jače dizanje trudeći se centrirati jezgru. To je bilo tako jednostavno. Već sam na 2000 m. Idem dalje i tražim dizanje do prve baze. Brzo sam na 2200 m. I dalje ima dizanja. Neki cloudflyaju. Da, da, da! To je to letenje za koje živim(o) i koje sanjamo. Plavo nebo posuto savršenim kumulusima pod kojima su predivna i mirna dizanja. EPIC day! Volim Portugal.

Vrtimo u startnom markeru i umačemo u baze. Kakva divota i milina. Euforija me lovi. To je to, da, da, da, tooo. Veselim se u ritmu pištanja varija. Čim se otvorio otvorio jurnuli smo prema prvoj točki, nekih 5 km prema jugu. Držim speed i letim uz druga krila. Jednog Boomaranga 11, meni s lijeve strane žvače, sa Enzom 3 se držim kad preklopim kotačiće. Meni ništa na full speedu. Jako sam zadovoljan. Jako dobar dan. Volim Portugal. Malo se Zeno batrga, ali više da osjetim da je prisutan i da ne zaboravim na njega. Ground speed mi je oko 55 km/h, vjetra je samo 10 km/h s juga u koji letimo. 30 krila je okrenulo prije mene prvu točku i sad nam idu ususret. Kakvo munjevito mimoilaženje. Kad sam okrenuo i ja, ne puštajući speed, brzina mi je porasla na preko 60 kn/h. Sad ja jurim 65-68 km/h. To znači da smo se mioilazili sa krilima iz suprotnog smjera s razlikom u brzini oko 110 km/h. Zato je to izgledalo tako munjvito. Sve klizi kao po loju. Letimo pod širokom kumulostradom s povremeni dizanjima. Tu i tamo okrenemo neko dizanje, ali ne manje od +3 m/s. Odradili smo i drugu točku prema istoku nekih 12 km od prve. Ostaje nam 20 km do treće točke prema zapadu i onda još nekih 6-7 km u cilj kod Montalegre. Termike je u izobilju. Bože kako volim letiti, ovo je raj. Volim ovo nebo. Volim ove ljude. Volim Portugal. Dižemo na nekim brdima na prijelazu s višeg terena na niži, koji se spušta do obala jezera. Termike je u izobilju. Vidim da je tu i Tilen. Znači dobar sam. Držim se u prvih 30-40 pozicija. Ostavljam neizvrtena dizanja do kraja i nastavljam, i nastavljam, gazim speed, letim preko 60 km/h. Jako sam radostan. Volim ovu zemlju. Volim ove uvjete. Volim Portugal. Gazim koliko mogu pratiti Cegija i grupu ispred nas. Polako padamo. I padamo. Gledam grupu ispred, usporili su. Sad sam na 1200 m. Pod je još nisko. Volim ovu zemlju. Približavam se točki i vidim da idemo u brda, a na njima su vjetroelektrane. Procjenjujem da ću biti niži od njih. Mijenjam pravac napredovanja i pomičem se na sjever, nad greben. Nažalost, s krive strane sam grebena.

Vjetar je okrenuo sa sjeverozapada, a ja sam na jugu. Do točke imam 1,5 km, a koja je u tim jebenim vjetrenjačama koje kao škaroruki Edvardi gorostasno stoje na tjemenu brda i glasaju se sa cvik, svik, skrik. Joj, mene joj. Koji idijot je stavio tu točku među te monstrume. Vjetar me guta. Em sam u lisajdu, em me bubaju termični balona s polja i usjeka ispod. Okrenuo sam točku i upao u nispon. Curim i curim. Žvače me i melje, a termika mi neda da isplaniram slijetanje u neke gudure, među stabla. U wingoverima sam nekako skinuo visinu i uletio nad travnatu udolinu. Tu je i 10 kilovoltni dalekovod da bude zanimljivije. Njega sam preskočio. Sad su stabla, ograda i bodljikava žica, ali i još jedan kanal u kojem je sigurno voda. Sumnjiva mi je tamno zelena trava oko njega. Uletio sam s 5 banki nad taj čušpajz. Naravno da sam pokosio svu tu travu i naravno da sam sletio na močvarno tlo. Tenisice do gležnja u blatu. Dio neoprena od sjedala isto. Rukama sam se zapiknuo u tu močvarnu travu pa su mi i rukavice blatne. Krilo, na svu sreću, nije. Šljapkam i skupljam špagice pa kupolu, dok mi se znoj slijeva niz lice. Potkapa je potpuno mokra. Nevjerojatno je sparno. Sad mi fale samo još krdo krava ili još bolje bikovi te psi čuvari. Dođem do ograde uz poljski put, kad tamo postavljena nova novcata bodljikava žica. Dobro je bar neću dobit tetanus ako se napiknem. Zeno mi je nov, 5-6 letova, ne želim ga izderat na tu nacističku ogradu. Provlačim se ispod boljikave žice ko Dimljačar u Kapelskim kresovima. Uspio sam samo jednom Zenu zapeti za žicu. A sic ni jednom (neopren na kukuljici je osjetljiv, ali onaj dio koji se napuše iza glave i leđa je još više osjetljiv). Psujem i jebem sve po redu. Jebeš ovu usranu močvarnu zemlju, punu nacista koji ograđuju polja bodljikavm žicom i jebene task commiteeovce koji su postavili ovako sjeban zadatak. Frustriran pizdim dok me krila prelijeću na 1500 m, okreću (ja sam na rubu cilindra) te piče u cilj. Koliko je malo potrebno od ushićenja do očaja. To je sport. To je bit sporta. Ponekad jesi, a onda ipak nisi. Samo rijetko si.

Pustila me frustracija i srdžba za 10-ak minuta, čim sam se skinuo u gaće i čim sam promislio tko je kriv za to što sam na podu. Ne možeš se na sebe valjda durit. Barem ne jako dugo. Polako sam se spakirao, tenisice na suncu su uhvatile blatnu koru izvana, a unutra su i dalje gnjeckavo mokre. Zabio sam ih s vanjske strane ruksaka, uz čarape i rukavice da se suše. Polako sam krenuo uz brijeg u japankama. Jednom sam hodao oko 2 km u japankama (prema Tolminu kad sam scurio uz Soču u neku pripizdinu na letu za Novu Goricu). Nisam niti skužio kako sam nabio žuljeve. Nadam se da neću toliko morati hodati sad u toj izvrsnoj obući za spustit se na plažu s ručnikom oko vrata. Nisam dugo hodao kad sam naletio na glavnu prometnicu za Montalegre. Uskoro su me pokupili organizatori u pickupu, a ni 10 min kasnije bio sam u HQ. Cilj je bio zbilja blizu. Doslovno iza brda. Toni, Damir i Zoki su u cilju. 56., 61. i 63. Odlično. Idemo papati u jedan od 2 restorana u Montalegreu. Supa je nezaobilazna. Njoj se navjiše raduje Sara. Ovdje nema bistre juhe, goveđe, teleće, kokošje, pileće, ajngemahteca... Ne, samo gusta juha od zelja/kupusa/raštike/blitve/ili već tako nečega. Vrlo je ukusna, ali dosadi kroz koji dan. Ostalo je roštilj. Nije da nije fin, ali i on dosadi kroz koji dan. Alternativa su sendviči iz lunch paketa. Kuhat ne možemo u hacijendi, jer nemamo pristup kuhinji. Imamo vanjski roštilj. Pa ti kuhaj čušpajz na roštilju. Pročitali smo 2 toma vinho branco verde i jedan tom vinho tinto. Mario čita samo kolu, a Sara šara od ajsti, preko mineralne con gaš i one brez gaša. Nevjerojatno je ovo, onaj tko se želi sporazumjet može, onaj tko ne želi neće i to je tako. Velim jednom konobaru: "Aqua con gas.". Odvraća on: "Akva kon gaš?" (pisano fonetski da uočite veliku razliku). Pa da ti milu majčicu, kaj me ne razumiješ?! Ja razumijem i hljeb, i hleb, i kruh, i jebo te kruv, i žemlju, i kajzericu, i zemičku, i pecivo, i đevrek, i pogaču, i somun, i lepinju, i bobule, i panin, i veknu i kilo belog leba. Kak ti ne kužiš akva, aqva, agua?!? I još si turistički djelatnik. Prirodni ignorant. Nema pomoći.

Srijeda 18.7. Day 1 task CANCELLED

Za doručak omlet sa lisičkama/lisičicama/lisičarkama kako ih tko već zove. Uglavnom vrelo ukusne gljive. Svima se sviđaju. Gazdarica i gazda (Joe, bravar, umjetnik koji radi sa željezom) beru gljive u obližnjoj šumi. Vele da ih ovdašnji seljaci ne beru. Možda vrganje, ali ostale vrste ne. Dosušujem tenisice, rukavice i potkapu fenom. Sinoćsam premještao fen iz tenisice u tenisucu, iz rukavice u rukavicu. Dok nismo klonuli i ja i fen. Sada dovršavam. Doručak je u normalnih 8 h. Mada je TL briefing pomaknut na 9 h mi na njega ne idemo, Zoki pomoćnik i ja. Razlog je pomanjkanje vozila. Sara jednim vozilom kreće u avanturu putovanja za Lisabon do hrvatskog veleposlanstva ovjeriti punomoć za upis na fakultet. Nas 5 ostaje s jednim vozilom. Pežom.

Uređenje poletišta je nevjerojatno. Široka asfaltna cesta je dovedena na sam vrh, doslovno do kraja, a gdje prestaje otvara se prostrani parking za 200 automobila te ponešto kamiona, buseva i pratećih vozila za ovakvu vrstu natjecanja. Na vrhu su poletišta na jug i istok. Pokrivena su najlonskom, gusto tkanom, vinogradarskom mrežom. Uz to su postavljeni drveni stupovi preko kojih je napeta ista ta gusta zelena mreža te ispod toga nam pruža zaklon od sunca. Sve je zrihtano da to još nisam vidio. Slično je i na zapadnom startu te na sjevernom gdje smo već letili. Za sve koji se pitaju kako moja probava, ne brinite, savim je stabilna i redovito brabonjam. Samo nema kvalitetnih situacija kojima bih vam izazvao gnušanje ili zabavu, prema afinitetima. Teško je pisati o dosadnim temama bez pravog motiva. Elem, prisralo se tako meni tog početnog dana Evropskog prvenstva. Taman nekako pred kišu. Ali još kao neće. Nigdje drveta, široke poljane i niska smrekovina. Gdje da se čovjek u potrebi zakoloni. Mislim si ja, dok čekamo, da zavirim u Toi-toi. Možda ih još nisu zasrali do grla. Ono, prazne sintetičke septičke, možda čak i miriši od onih plavkastih kemikalija. Oblačno je. A znamo kad je oblačno nema sunca. Kad nema sunca nema niti grijanja u Toi-tojijima. Tako da se čovjek može na miru postat, a ne da mu se znoj cijedi licem te kaplje s obrva na očne kapke. Ionako je muka dok se napinješ, a kad sunce piči dinstaš se turbo. Priđem ja Toi-tojijima, onako nezainteresirano. Ne smrde. Barem ne izvana. Vidim od moguća tri, sva su tri zelena. Dva muška i jedan da prostiš - ženski. Idem u prvi. Nek me iznenadi. I iznenadio me. Već je neka stoka napunila drek-gajbu do vrha. Stoji zavijutak umjereno smeđe boje posred one šatro školjke. Odlučim to anulirat. Pumpam, pumpam nogom, pumpam onu vodu sa kemikalijom, ali se govno ne mrda. Sad mi je glupo i vremenski neučinkovito promjeniti kabinu. Kao da je ona druga bolje. Bolje da u ženski i ne zalazim. Ovako su mi sve curke na EP podjednako drage. Muški su mi već manje dragi. Odlučim se na varijantu čućavca. Nema šansonjere da sjednem na tu infektno-zaraznu plastiku, taman imao troslojni Zewa prekrivač po daski. Pokušam se popeti na taj fekalni spremnik, a onda skužim da Toi-toi kabina nije pod vaservagu. Idijoti su to postavili tak da visiš. Ne kužiš dok stojiš na nogama, ali kad počneš sa aktobatikom u tih 90x90 cm shvatiš da zemlja nije ravna ploča. Obavio sam veliku nuždu oslanjajući se i rukama i nogama za zidove kabine. Da, ni sam ne vjerujem kako sam to uspio. Nadodao sam drugi kat na već postojeći fundament. Dvije nijanse svijetlije smeđe. I ono malo sunca koje se uspjelo probiti kroz guste oblake uspjelo je zagrijati kabinu na neprijatnih 45 stupnjeva Celzija. Izjurio sam van kao oparen. Pored ovakve ravnice i niskih grmića da se jebem sa ovim Toi-toijijima. Baš sam idijot. Drugi put idem kilometar od starta i poserem se u miru u nisku smrču.

Taman da započne briefing kad je počela kiša. Svi jurnusmo sakupljati krila i opremu. Zapakirali smo se i pod Red bull šator, a neki sretnici ruksake staviše u kombi. Tekma je otkazana. Razumljivo zbog kiše. Sad pomalo i grmi. Hrvatska reprezentacija krenula je nizbrdo pješice. Međutim ubrzo smo ušli u bus. Predlaže se Porto, ali prevladava grupacija oko Marija i roštilja. Batman i Robin su bili za mrtve životinje na žaru ala chief Mario. Uskoro propada ideja za turistički odlazak u Porto jer nas je trojica za mrtve životinje na žaru. Jedan je auto. Obavili, kak Mario veli konzum, pa do hacijende raspaliti žar. Mario je rekao da mu se ne miješamo u posao i da ćemo mu najbolje pomoći ako mu ne pomažemo. Ja sam se odmah s tim složio. Pače, čak sam mu leđa okrenuo. Zoki nije mogao odoliti. Morao je malo prigušiti vatru ispod rešetke. Za to je izabrao mineralnu. Dok je Mario skočio po nešto unutra, Zoki je poprskao vatru mineralnom. Na to je žar propucketao i izbacio pepeo uvis pa potom na meso. Uto izlazi Mario, pa kad je vidio kaj se zbiva samo je zakolutao očima. Zoki mu više nije pomagao.

Pojeli smo sve, do zadnje žilave i dlakave praseće kore sa craskog mesa. Pročitali pokoju litrenaturu i pomalo kunjali. Sara se pojavila oko 23 h. Nosi punomoć ovjerenu od ambasade u zubima. Doslovno. Sretno ti bilo na studijima Sara.

Četvrtak 19.7. Day 2 task 1

Propuštam jutrošnji TL briefing. Imamo pol sata vožnje od naše hacijenede do Montalegre, doručkujemo od 8h, ne da mi se samom jesti prije toga. Osjećam se nekako osamljeno u toj veliko i prostranoj blagavaonici. Mada su ni uvjeti za rad odlični. Uostalom, četvrtak je i radni tjedan curi. Uzbudili su se mnogi u poslovnom okruženju moje firme, pa moram riješiti neka goruća pitanja. Stoga molim Željka Ovuku da mi javi što se događa na briefingu, a da ostanem još malo radit. Idemo na start, uskoro javlja Žeki.

Hodali smo prema sjevernom startu s kojeg smo letiti prvi dan kad je Zoki ubacio Damiru ključeve na pohranu u kupolu. Dok hodamo bacamo šale i pošalice. Naprijed su Gabaršek i Krevh, u sredini smo Trgovec, Bošković i Buljan, a na začelju su Ovuka i Baćanin. Naglašavam kako se vidi poredak u bivšoj Jugoslaviji. Slovenci na čelu, Hrvati u sredini, a Srbi na začelju. Domeće Trgovec prigušeno: "Vidi se tko su šefovi, tko radi, a tko troši.". Ja sam dodao da su SLovenci bili manageri, mi smo šljakali, a Srbi su parazitirali. Dodajem još da Srbi požure jer će prije njih i Kosovo u Evropu. Ovuka je potom potegnuo i prestigao sve, čak i SLovence. Kaj ti je motivacija.

Na startu smo se Zoki i ja razvalili koliko smo dugi i široki. Meka i nježna trava u waservagu mami za ubit oko. Pomalo sam zadrijemao, a Zoki mi se pridružio. Ovuka nas je prozvao hrvatskim CRNogorcima. Poslije je to evoluiralo u CROgorci. Stalno se čeka briefing. Pa ukucamo task u instrumente. Pa se raziđemo. Onda nas opet zovu na briefing da nam priopće vremena starta. Ipak krećemo u 14:50 h. Lako nabiremo visinu. Držimo se u 3 grupe pred otvaranje startnog cilindra. Jedni su bili nad startom. Jedni van grebena koji se blago spušta u dolinu, a treći, gdje se i ja nalazim nad vjetrenjačama. Pred otvaranje zračnog starta bio sam na samom rubu i odmah pojurio. Mislim da sam prvi krenuo. 6 km u smjeru istoka je prva točka. Letimo s vjetrenjača na novo polje vjetrenjača.  Izlazim malo van toga jer curimo, pa se ne želim naći nisko nad tim ogromnim propelerima. Do prve točke me je stigo 20-ak krila. Nazad, u povratku prema startu, manje stišćem speed i čuvam visinu. Nešto pokušavam vrtit prije starta, ali jalovo. Onda se lijepim na osnovni greben i u 2 stupa se dižem iznad. Sad je perspektiva već drugačija. Vidim prve 2 grupe nekih 5 km prema jugozapadu i Montalegre. Treba proći preko prijevoja. Samo ne biti nisko. Pičim praktično niz vjetar koliko ide, 65-70 km/h. Danas ima vjetara do 25 km/h. Letim pod bazama 1500-1600 m. Odlučim se pomaknuti s idealnig pravca prema sjeveru pod jednu veliku bazu. Tu napravim prvu grešku od nekoliko njih. Prvo letim sam, drugo propustim 3 m/s dizanja, jer očekujem jače. Ne nađem to jače dizanje, u povratku popušim i ono "slabije" te se otisnem put brešćeca gdje se obično slijeće kad ima vjetra. Vidim da će tu bit patnje jer vjetar oplahuje taj breg, koji je inače siguran za slijetanje, iz venturilij kanala. Odustao sam od unaprijed izgubljene bitke jahanja po tim udarima vjetra i termike. Vjetar pojačava, a oblaci se roje i potamnjuju. Puštam se u ravnicu prema Montalegre. Nosi me 6 banki bez speeda u cilindar 2. točke. Tu sam i završio. Jednostavno me otpuhalo i splahnulo. Nisam niš našao putem. Vidim nekoliko krila oko mene čiji su piloti isto napravili.

Spakiram se i krenem na glavnu cestu. Sretnem Norvežana sa Boom 11. Nije sretan, mada se skandinavski uljudno osmjehuje. Ubrzo su me pokupili sa pickupom, jer sam bio blizu HQ. Ali Norvežan nije htio u vozilo. Kaznit će se šetnjom s ruksakom na leđima od 3 km. Sreo sam ga 45 min poslije kako ulazi u grad dok sam ja izlazio iz konzuma sa novim štivima. U HQ gledam u monitor i ne mogu vjerovat da su Damir i Toni 4. i 8. u cilju! Odmah euforično pišem na HPG forum breaking news. Malo kasnije smo shvatili da je Damir 10., što je vrhunski rezultat jer takvih naših rezultata možemo nabrojati na prste jedne ruke, i to na PWC, EP i SP natjecanjima zajedno. Toni je isto na odličnom 29. mjestu. Ovime se pozicioniramo na 6. mjesto nacija. Ispred Slovenije, Njemačke, Srbije i drugih.

Kad napišem ispred Srbije nemojte odmah pustit na gubicu patriotsku slinu niskih strasti zbog nedavnih ratnih razmirica među nama. Time dajem do znanja da Srbija ima izvrsne pilote: Vlajak, Ovuku, Srkija & Keskea.

Završili smo dan u jednoj gostioni u blizini naše hacijende, uz samu cestu. Gitte je nazvala i naručila nam sopas i neko meso s grila. Objedovali smo sopas od zelenja (najzelenija do sad, predmijevam da je bila ili blitva ili raštika), pa svinja i krava s roštilja. Pomfit i riža nezaobilazni. Salata ukusna. Junaci današnjeg dana, Damir i Toni su došli s jedne strane, a nas 4 iz hacijende. Proslavili smo ovaj izniman rezultat, da smo "ozbiljan" sport u domovini bi to proglasili povjesnim danom, prvim takvim nakon što je Karlo Bonačić 2008. pobijedio u Španjolskoj u Svjetskom kupu, uz vinho, porto i Hameson. Kako tko, a Batman i Robin sve, ti redom.

REZULTATI:
-pojedinačni: https://airtribune.com/europg2018/results/task3507/day/overall
- ekipni: https://airtribune.com/europg2018/results/task3507/comp/teams

youtube: https://youtu.be/6JQXZywo9o8

Petak 20.7. Day 3 task cancelled

Ponovno smo jeli lisičarke s jajima. Jučer nabrane. Damir se povjerio ženi što je jeo i kako je bilo fino, pošto su mu to omiljene gljive. Ona ga je upitala: "Ti se misliš vratit doma?". Od jutra puše jako i sve je pokriveno naoblakom. Sjedimo u busevima od 10:30h. Pomiču stalno za pol vure. Izašli smo van iz busa jer je neudobno i nemamo kaj za čitat. Zoki i ja liječimo Đurinu zubobolju Hamesonom. Nakon prvih par pročitanih redaka veli da mu je bolje. Propisujemo mu još jednu terapiju. Sad se spajamo na terasi s ostatkom Slo repke: Larom, Tilenom, Primožom, Tadejom i Jošnapredom. Jedino Jošt čita s nama irsku literaturu. Vrijeme sporo curi. U podne se ubacujem u birtiju, otvaram laptop i radim. Petak je, kraj mjeseca se nazire, godišnji odmori su u tijeku (da mi vjerni čitaoci ne zamjere ovaj tuđmanizam s početka devedesetih, od kad sam se opismenio koristim korijen tok, za protok, vremenski, tokom kao pridjev, ali ovdje mi se smililo da uporabim tijek kao što rietko upotrebljavam uporabu kod radnih glagola), drugim riečima, odgovara mi da smo u stacionaru kako posao ne bi trpio. Napokon u 13:30 h otkazuju utrku.

Letovci odlučuju posjetiti Nacionalni park. Zoki i ja odlazimo u restoran ručati i pročitati pokoju, a poslije do hacijende na nova čitanja i odmor. Jeli smo prvi put ribu. Prije toga nezaobilaznu supu od zelja. Bistre juhe kuhaju samo zimi. Ima smisla, masnije zimi, povrtne ljeti. Riba je oslić. Odnosno pohani fileji oslića. Uz pržene krumpiriće i rižu, to je isto nezaobilazan prilog. Ukusna je i salata. Miješana. Pročitali smo uz juhu po Hameson, uz ribu butelju vinho branco maduro te za desert po porto. Putem smo puštali preko bluetootha u autu Računajte na nas, Moja domovina, Pitaju me pitaju i Jabuke i vinho. Pjevamo iz sveg glasa grijani ljubavlju prema domovini, popodnevnim suncem i portugalskom literaturom. Ubrzo je Zoki duboko nazalno disao na krevetu do vrata u sobi broj 2 Ofisina do Joe. Za to vrieme sam ja pogledao što mi se nalazi iza očnih kapaka.

Dok je Zoki još duboko razmišljao bacio sam se na posao. Petak je zadnji radni dan u tiednu. Polako se svi spremaju ili su već na godišnjim odmorima. Pritisak raste da se dovrše neki započeti poslovi. Po povraćanju Zokija na javu, odlučismo se ne čitati već pješačiti. Krenuli smo prema jezeru. Prvo smo se strmo spustili u klanac, a onda slijedili jedan od pritoka jezera, potok koji se probija kroz granitno kamenje. Obale su obrasle u travu i drveće. Lijepo izgleda. Prolazimo potok na jednom mjestu bosonogi. Gorska voda je hladna, ali ne prehladna. Jezero je prekokrasno. Voda ugodno topla, za kupanje. Procjenjujem 20-21°C. Mir i spokoj. Ostali bismo ovdje do u noć da nas gazdarica ne čeka na musaku. Skuhala nam je ukusnu, bistru juhu, jer danima cendramo da nam to fali. Jedino je Sari OK ova sopa od krmiva za pajceke. Gitte je napravila 2 protvana. Gore ploške krumpira, pa red faširanog, onda red balancana, pa red mesa i opet tanke ploške krumpira. Vrlo, vrlo ukusno. Takvu povrtnu musaku jedem još samo kod moje Snješke (n.p. majka). Netko je rekao, pristojnost mi ne dopušta da ga imenujem, kako je to previše. Gitte je odmah rekla da nema problema. Pojedite koliko želite, a ostalo ćemo sutra Joe i ja. Malo kasnije je Gitte dobacila da joj se, khm, khm, sutra ne kuha i da baš Joe voli njenu musaku. Odstupili smo od protvana, a potom razgovarali i čitali još u noć.

youtube: https://youtu.be/YeCdPRWbcvQ

Subota 21.7. Day 4 task 2

Po običaju, prvi sam u blagavaoni i radim na laptopu dok Gitte služi doručak. Nosi mi kavu, ali uvijek prvo pita: "Small cup of black coffee with little milk?". Odgovaram potvrdno. Potom silazi Toni, pa Zoki i Damir. Svi kuckamo na laptopovima. Dolazi Mario, pozdravlja i sjeda u tišini. Na kraju silazi Sara i veli da je atmosfera ko na misi. Dojam pojačava J. S. Bach koji se tiho i komorno čuje iz mojeg laptopa. Za doručkom se vodi priča o tome tko kakva jaja jede. Toni je izrazio želju da jaje bude kuhano 3 minute. Damiru i Mariju je to premekano. Zoki ne voli tako jaje. Sari i meni je manje kuhano skroz ok. Toni bi da je barem još pola minute dulje kuhano. Damir i Mario naručuju za sutra da Gitte odmah stavi jaja kuhat, a da ih posluži ujutro. Pa salmonela može ili ne može biti suzbijena kuhanjem. Dodati octa u vodu kad se kuhaju tako da ljudsa omekša. I tako redom.
Zoki predlaže da nešto kratko pročitamo. Briefing za TL je u 10 h. Izvrsno. Nema žurbe. Odlazim sam u 09:38 h iz hacijende. Testiram Micru s ćelavim gumama mogu li stići za 15 min. Ne mogu, ali za 17 ide. Asfalt miješaju s gradnitnim pijeskom, pa nema driftanja. Ali dere gume. Odsušao sam TL briefing. Polazak je u 11:15 h. Javljam ostatku ekipe i zavlačim se u slastičarnicu Dolce Lara. Tamo je internet super brz, stamene i postojane veze. Vršim plaćanja pa mi treba takva čvrsta veza. Usput čituckam zero colu i neki škotski bilten.

Nebo je zatvoreno od jutra. Visoka naoblaka. Idemo na sjeverni start. U busu sam ubio oko. Hodamo prema startu. Danas se ne ubacujem u pickupove, već hodam do kraja. Pol sata vrlo ugodnog hoda. Nije vruće. Zatvorilo nam se nebo. Utrka je opet manja 55 km. Odgađa se start dok se nešto ne otvori. Wind dummyi se drže jedva iznad starta. Onda smo poletili i nas 150 se križalo, susretalo, izbjegavao i psovalo pola sata prije starta. U 15:40 h se otvorio startni marker. Jurišanje po grebenu kao i u prvoj utrci preko onih vjetrenjača, pa natrag do starta i 2 km dalje. Onda ponovno preko vjetrenjača, samo malo više van grebena. Slijedeća točka je bila 10 km na zapad. Ovo se sve odvija sa sjeverne strane brda u Španjolskoj. Onda se baš sve zatvorilo. Jedan sat smo hopsali, nas 100, po brežuljcima i padinama na oko 1000 m visine. Bio sam skoro na podu, možda 200 m i nisam vjerovao da u tom hladu mogu nešto naći. Malo, pomalo smo se dignuli u grupi i ponovno ulovili 1300 m. Ušao sam u cilindar 4. točke. I nastavio preko vrlo položenog terena po sljemenu. Postrugao sam svo raslinje. Onda ponovno izašao prema dolini, ne sasvim, pa probao novi napad. Nadao sam se da će 2. put uspjeti preletiti taj prijevoj (1300 m) kojeg smo morali preletit za nastavak utrke. Na kraju sam odustao. Ma nisam odustao već više nisam imao visine za novi napad. Kasnije sam vidio da su svi koji su prešli doglajdali po finesi u dolinu prema Montalegre. Damir veli da je krenuo sa 1500 m.

Sletio sam u selo. Dokopao sam se kafića. Falabogu da sam u Španjolskoj pa ide komunikacija sasvim solidno. Dos cervesa, uno mas, quanto est.... Sve nas je više pred kafanom ali nema i nema prijevoza. Pijem već treću cervesu. Saznao sam od naših da su oba busa u Montalegre. A tko će doći po nas? Nisam ovo do kraja niti u mislima osvjestio kad dolaze 2 velika kombija jedan po glidere, a drugi minibus po nas. Idemo u restač na klopu. Umoran san ka pas. 2 h 45 min borbe za tek 111. mjesto nije nešto motivirajuće. Mada su bodovne razlike relativno male, poredak je onaj koji se na kraju gleda. Ukupno Damir drži izvrsno 14.mjesto, a Toni 35. U poretku nacija smo na 11. mjestu s vrlo malom bodovnom razlikom iza Slovenije i Norveške. Srbija i Njemačka su iza nas.

PS: Mirvad, Ovuka i teretana. Ovo je dobar skeč. Mirvad Zenuni, Saralija i BiH reprezentativac, ozbiljan sportaš s pomakom u fazi, profesionalni fitnes majstor i gazda teretane obraća se Željku. Veli njemu Mirvad: "Željko, kod HQ je teretana. Odmah do, treba to probat.". Odgovara Žeki: "Ma slabo ti ja to koristim. Nisam nikad bio u teretani.".

REZULTATI:
- pojedinačni: https://airtribune.com/europg2018/results/task3511/day/overall
- ekipni:https://airtribune.com/europg2018/results/task3511/comp/teams

youtube:https://youtu.be/vuLNycQpMh0

Nedjelja 22.7. Day 5 task 3

Nedjelja je. Mir i tišina. Sam sam već dugo u blagavaonici. Nema nikoga. Toni kucka na laptopu na terasi i ulazi sa drhtavicom, veli da je hladno biti vani. Kapaju naši Hrvati i Hrvatica kao posljednja. Ta nedjelja je. Dan odmora. Kako je zapovjedani Gospodnji dan za nerad tako se i mi držimo religijskih tema. Marija smo proglasili kapelanom reprezentacije. Prvi sekundant, odnosno ministrant je Damir. Zoki je drugi ministrant, ali on protestira. Nema pogovora. Sara bi bila sakupljačica milodara. Ne može, ženam nije mjesto u funckcionalnoj hijerarhiji monoteističkih religija. Uostalom sama je rekla da bi milodar spiskala na cipele. Može biti časna sestra i dvoriti. Damir je dobio funkciju ministranta za lemozinu. Ostalo je pitanje župnika i onog tko drži ključeve od podruma s misnim vinom. Onda je Damir ispričao religijozni vic. Osnovno je pitanje kako koji sveštenik/hodža/svećenik dijeli milodar sa svojim Bogom. Pravoslavni pop povuče crtu i baci novac u zrak. Kaj je bliže njemu pokupi sebi, prek crte je Gospodinovo. Hodža nacrta krug, baci novac u zrak i što podne unutar kruga je njegovo, a izvan kruga za Alaha. KATolički svećenik baci novac u zrak i kaj si Bog pobere njegovo je.

Zoki mi se jutros pridružio na putovanju do Montalegre. Sviđa mu se Dolce Lara slastičarnica zbog vrlo jakog interneta i gdje može u miru čitati. Tako smo nas dvojica poslije briefinga radili svaki na svom kompjuteriću i čitali. Pročitali smo 3 zero kole i 3 x dupli škotski bilten. Idemo u 11 h na južni start našeg svagdašnjeg brda. Dan ranije Toi-toije je isprevrtao vjetar. Neka vam, neka, neka. Smradovi Toi-toijevski, nosite ih sad uzbrdo, teške i pune govana. Kad ih niste usidrili i postavili u vaservagu kako i dolikuje jednom ozbiljnom šekretu. Ignoriram te plastične veceje. Odem u miru kilometar dalje, gađam granicu i obavim to s pogledom na 2 države.

Šetamo, spavamo, telefoniramo kad uhvatimo signal, tipkam blog, šetamo, razgovaramo, spavamo... Onda započne briefing. Pa se raziđemo. Više i ne idem na prvi briefing. Presretnem Jošta, maznem mu SD karticu iz Navitera, prebacim task, vratim Joštu karticu i nastavim mirovati. Onda dođe Zoki pa i njemu prebacim task, tak da on može nastaviti telefonske razgovore sa Kinom, Češkom i Zagrebom. Našao sam si zaklon iza jednog velikog kamena. Tu mi ne puše, a imam i hlad do jedno pol 2. Doduše imam pogled na 130 muških od kojih uvijek 2-3 idu pišati ispred mene. I tako se izmjenjuju. Svako toliko i ja im se pridružim. Zoki i ja čitamo zero kolu sa škotskim leksikonima da ne dehidriramo i ne ostanemo bez energije.

A onda informacija o vremenu utrke. Start u 14:45 h, zračni start u 15:35 h. Task deadline u 18:30 h. Valjda budemo stigli odletiti tih 77 km za manje od 3 h. Tekma ulazi duboko u Španski teritorij. Startni marker je daleko van nad ravnicom, cca. 5 km. Potom letimo lijevo-desno ispred osnovnog grebena po ravnici 30 km (istok, zapad, istok), a potom na sjever 40 km. Vjetar je bočni, pa polijećemo na 2 starta, južnom i istočnom-jugoistočnom, ovaj drugi je manji, ali za naše pojmove ogroman i isto tako predivno uređen kao svi ostali. Odmah raketa i u zrak na 2200 m. Pomičem se u vjetar nad ravnicu, gdje vrtimo svakih 2 km. Izvrtio sam 4 stupa dok sam došao do ruba startnog cilindra. Zbog bočnog vjetra i jake termike neki piloti su imali problema sa startom te su kasnili na postavljanje na marker. Moram priznati da nisam imao problema u ovom dijelu utrke. Prelazio sam iz grupe u grupu između 2000 i 2300 m te snimao GoProušom iz ruke. Krasnih snimaka sam načinio, šteta što ih nikad neću obraditi i staviti na gledanje. Jednostavno nemam za to vremena, a traži ogroman utrošak. Zato cropam fotke iz tih materijala. Na otvaranju startnog markera sam bio opet dobro pozicioniran. Do prve točke, na istok nekih 6 km, bio sam naprijed. Gazim speed do kraja, nahranim svinje i niš' ne diram. Po okretanju točke smo stali vrtiti dobro dizanje. Neki su otišli naprijed prema drugoj točki. Krenuo sam i ja u većoj grupi. Vrtili smo još jednom na tih 10 km između prve i druge točke. Ispod je ravno, malo bržuljkasto, ali na preko 2 soma izgleda ko glat ravnica. Tu sam se negdje našao s Damirom i od tud letio zajedno s njim. Pred 2. točkom na 1,5 km brojim koliko je krila okrenulo prije mene. Nabrojao sam 70 krila. Bože dragi koliko sam spor. Na 10 km ostavili su me 3 km. A letio sam najbrž moguće i stiskao speed da me stopala i ramena bole (ma ne doslovno, ovo je više literarna figura kojom naglašavam svoj trud i zalaganje). Jer Enzo 3 i Boom 11 su brža krila od Zenoa i IP 8 kaj Damir leti, ali nisu toliko brži. Očito sporo penjem, ekipa izvrti dizanja puno brže od mene.

Okrećem ubrzo i drugu točku. Lako je letit jer smo stalno visoko, kad padnem na 1800 već tražim novo dizanje, a teren je ispod nas još uvijek dovoljno nisko. Putem prema 3. točki. Vrtim s Damirom i par drugih slijedeća 2 stupa. Onda se odvajam od njih i letim najkraćom linijom prema cilindru 3. točke, radijusa 10 km. Oni su se uputili prema velikoj skupini koja je vrtila u cilindru. Smatram da ću ovako profitirati, a dizanja je u izobilju. Došao sam na rub cilindra i ušao u dizanje u trenutku kad je ona velika grupa napustila dizanje i sa većom visinom došla u moj stup. Dakle, nisam profitirao, a zaključak je da većina zna bolje od pojedinca. Ovo letačko, natjecateljsko pravilo nikako da usvojim, već 20 godina. Budem jednom kad odrastem. Nakon 3. točke idemo prema zadnoj točki, odnosno u ESS koji je 40 km sjeverno. Izgleda daleko, ali kako letimo brzo (često iznad 60 km/h, a vjetra je samo 10 km/h) čini se kao "komad kolačića". Slijedećih 20 km išlo je glatko, malo Damir ispred, malo ja. Tu i tamo netko zaostane. U jednom trenutku priključio nam se i Toni. Nemam pojma je li bio ispred ili iza nas. Tu je i Mirvad, lako ga se prepoznaje po potpuno bijelom Zenou S veličine. Dolazimo na prva brda nakon dugo ravnice. Sve se čini idealno, a onda smo zapeli. Okrenuo je sjever i dan se polako gasi. Već je 17:30 h (u Hrvatskoj 18:30 h), pa su dizanaj oslabila. Svatko bira svoju taktiku napredovanja. Jedni po ravnici, neki po višim brdima, a ja između. Ispod mene nekoliko nižih krila, koja su došla ranije. Ja sam na sigurnih 1500 m, oni 300 m niže. Vrte nešto, ali jalovo. Nastavljam prema toj manjoj udolini, koju obgrljuju niža brda kao u potkovu. Došao sam do pola te doline, nekih 3-4 km od one grupe koju sam ostavio i vidim da oni drže visinu, a ja sam potonuo. Nema naznaka da bude bolje. Hvatam svaki balon. Ne pomaže mi puno. Susretnem se s Feixom Rodrigezom, lako ga je prepoznati po žuto-plavom E3 sa očima na gornjoj strani. Vrti on, vrtim i ja. Puno bolji je pilot, držat ću se njega. Sve nas više zanosi prema onoj grupi koju sam preletio. Na kraju se priključujem njoj sa zanosom od par kilometara. Rezultat je da nisam ništa napravio, na istom mjestu sam kao i prije 15 min, a visiniom sam znatno niže. Felix nastavlja po ravnici naprijed prema cilju. Sad se pomičem prema istoku na viša brda, tamo jedna skupina dobro termališe. Navrtim s njima do 1800 m i gas dalje. Vidim Feliksa kako se vraća podvijena repa s ravnice. Znači dobro sam odlučio. Sve je manje vremena do kraja utrke. Sad je skoro 18 h, još pol sata i 15 km. Čini se neuhvatljivo. Probijamo se u vjetar po tim brdima s full gasom do ruba gdje teren opet pada, ali je pod šumom. Moramo preletiti 10 km preko šume. Na 1200 m sam. Vidim da krila ispred mene sporo napreduju, pa radim luk i vraćam se na ravnicu, samo sad zapadnije nego što sam prije bio. Vjetar me zanosi jako u stupu, ali je dobro dizanje skoro 2 m/s. Nakon 15 min sam bio gdje i prije 45 min. U pičku i maternicu više i ovo piljenje (pila je naziv za više uzastopnih uzaludnih pokušaje proboja u vjetar, kad te uvijek vrati gdje si i bio). Vidim Marija iznad sebe. I on je uspio stići do ovdje, a poletio je barem 40 min iza mene. Pokušavam zadnji proboj u vjetar i dolazim do 8 km do cilja. Kanjivam uz vjetar i termiku u gusto naseljeno selo okruženo šumom.

Duboko sam u Španskom teritoriju. Barem mi jezik neće biti problem. Vruće je za popizdit, a japanke sam ostavio u autu. Još su neka krila nisko u zraku, ali tekma je gotova. 18:30 h je prošlo. Slažem se i brzo dolazim na glavni put. Uskoro me kupi pickup i vozi u veće mjesto gdje je hrpa pilota. U vozilu je Srki. Birtija. Tres cervesa. Uno mas cervesa quatro. Uskoro dolazi i bus. U busu Toni i Damir. Damri je u cilju, Toni u ESS. Bravo dečki. Zoki je tu negdje 5-6 km uokolo. Dušan Orož je pobijedio, hrpa SLovenaca u busu. Jošt je kupio 10 cervesa. Časti, jer je prvi u cilju, mada ne bude prvi zbog leading pointsa. SLovenci su danas odlično odletili. Vraćaju se u borbu za odličja. I mi se držimo odilično visoko zahvaljujući našim najjačim grlima Damiru i Toniju.

Po povratku u bazu, Zoki i ja idemo sa SLovencima proslaviti današnji rezultat u restoran. U Nevadi čitamo vinho tinto, prvo neko srednje skupo, da bi nam konobar prevarant rekao da mu je baš tog ponestalo (10 €, što isto nije povoljno), već da ima samo onog po 18 €. SLovenci se ne bune, mada se mršte, ali ne može prevarant prevaranta zeznut. Konobar kao priča sve jezike i španjolski, i talijanski, i njemački i engleski. Malo ga jebemo na svim jezicima, ali odgovara. Onda ga zamolim da nam donese vinho de casa. I to je bilo skroz ok za 10 € manje od onog najskupjeg. Maznuli smo uz one prve 2 još 3 ova kućna štiva. Jeli smo zbilja jako fine steakove. Vrlo obilne, za dvoje je porcija, tako da smo dijelili po dvoje, mada sam za Zokija i sebe ipak uzeo 2 porcije. Nismo ih pojeli, ali je Jošt. Prvo svojeg cijelog, pa malo od nas, a malo i od Lare. Ona je uzela bakalar. Ovdje mi je izgledao bolji, ali po njenim grimasama ne i ukusniji. Joštu nije smetalo. Uz to riža u saftu s grahom, ukusno. Pečeni krumpir u ljuski, ukusan. Salata standradno ukusna. Sve skupa sa duplom dozom rakija 30 € po glavi. Nije malo, jeli smo i jeftinije, ali svakako do sad najbolja vrijednost za novac. Još smo navratili do casa de Slovenija po jedno-dva štiva za laku noć. Do naše hacijende, uz novovalnu lakonotnu glazbu, smo probavali može li Micra pod ručnom na granitnom asfaltu driftati. Zaključak je: jedva. Dobro drži taj granit. A ručna nikad nije dovoljno zategnuta.

REZULTATI:
- pojedinačni: https://airtribune.com/europg2018/results/task3515/day/overall
- ekipni: https://airtribune.com/europg2018/results/task3515/comp/teams

Moje fotke: https://photos.app.goo.gl/Q3TUtU1XKx7xtom78
youtube: https://youtu.be/oIykOFO_Omg

Ponedjeljak 23.7. Day 6 cancelled

Ponedjeljak! Joj, uf, grghhh. Telefoni zvone od jutra. Zoki je nervozan. Doručak i juriš u Montalegre. Ubacujemo se u slastičarnicu-čitaonicu Dolce Lara. Svaki na svojem kompjuteriću tipkamo i čitamo uobičajeno štivo. A onda u autobuse pa za start. Rastresen sam zbog posla. Na startu puše ko blesavo. Pomiče se svako malo start na briefingu.

Pepe Malecki, njemački reprezentativac, cvjećar po zvanju, strog i pravedan, napisao je oštro prosvjedno pismo organizatorima da se previše odugovlači sa startom utrka. I prvog dana kad smo se spustili zbog kiše, kasnili smo. Da smo ranije imali start imali bismo jednu utrku više. Zbilja, bilo je letivo, sonde su letile. Mada je dvojbeno gdje bismo letili, jer je na sjeveru grmilo. Ipak, prema jugu je bilo otvoreno i vjerojatno smo mogli letiti. Nadalje, Pepe je kritizirao kasne starteve za sve 3 utrke do sad. Jučerašnju neki nismo mogli dovoršiti jer je dan iscurio, a oni brži su isto bili u problemu. Opravdanje je bilo jači i bočni vjetar na južnom poletištu, međutim nisu spomenuli na briefingu da ima još jedno poletište koje gleda u istok-jugoistok, od kuda je i bio vjetar. Damir, Toni i ja smo poletili s tog poletišta i nismo imali nikakvih problema. Kasnije i Sara i Marijo. Ni oni nisu imali problema.

U jednom trenutku obavještavaju nas da je današnja utrka otkazana. Mi imamo plan A, plan B i plan C. Plan A je hobotnica s krumpirima u rolu. Mario je glavni kuhar. Odlazimo u konzum po sastojke, 7 kg u 3 hobotnice. Uz ostale sastojke 150 €. Mogo kume. Inače je klopa povoljna. Dok smo stigli doma Mario se odmah bacio na posao u kuhinju. Gitte i Joe su nekad ovdje imali restoran, pa je kuhinja opremljena profesionalno. Dok je Mario pripremao gozbu, ja sam narezao bijelu, žutu i malu zelenu dinju te lubenicu na kockice. Sve sam to ubacio u 2 zdjele, zalio crnim vinom, posuo šećerom te dodao John Milton tajni sastojak. Čist John Milton, bez dodataka, se Zokiju nije svidio. Kaže da je to šund literatura. Onda sam mu rekao da ću ubaciti tajni sastojak u šatro sangriju Hameson umjesto Johna Miltona, pa se predomislio i prihvatio JM kao glavni tajni sastojak šatro sangrije. Potom smo otišli na kupanje na jezero Sara, Toni, Damir i ja. Predložio sam da probamo kako se Micra ponaša u težim terenskim uvjetima. Tako smo se nas četvero uputili malim Nissanom nizbrdo malo po kaldrmi i više po lošem makadamskom putu. Svako toliko smo bili u dilemi da li da izađe troje, a ja da nastavim voziti ili ipak da pokušamo. Naravno, ja sam bio da uvijek pokušamo, ali su ipak povremeno morali izaći da ne ostavimo auspuh, lajtunge i čep od kartera sa cijelim sadržajem ulja iz motora negdje usput. Mada je obala pristupačna, čak i malim autima, bolje je zaputiti se terenskim vozilima ili pješice. Mi smo išli autom jer nismo htjeli zakasniti na večeru koju priprema Mario. Već smo bili gladni. Plaža je pješčana, voda čista i ugodno topla. Moja procjena je 22-23 stupnja Celzija. Plivali smo dobrih 20 min, možda i dulje. Malo smo skakali s velikog i oblog granitnog kamenja. Po izlasku iz vode natočili smo porto i pijuckali u smiraj dana. Baš je lijepo ovdje. Nema turista i to je najveća prednost. Krenula je priča kako bi se tu turizam mogao razviti, ali sad uživamo u ovom miru.

Uh, već je skoro 8 sati. Sigurno je večera pri kraju, a mi smo još više ogladnili. Idemo protjerati Micru uzbrdo. Sad smo zapinjali gdje nizbrdo nismo. Sve je ostalo na Micri na svom mjestu, osim nekog manjeg i potpuno nevažnog komada plastike. Po povratku u hacijendu vidimo natmurenog Marija. Njegov izraz lica gorvorio nam je da večera baš i nije pri kraju. Hobotnice iskuhava dok voda ne ispari u velikom loncu. Slab je plin. Kako mu ne možemo pomoći, odlučismo se na dodatna čitanja. Hameson, porto bijeli, porto crni, porto roze... I tako smo mi čitali i čitali kad je već odavno pala noć. Povlačim se u unutrašnjost hacijende jer je prohladno. Nastavljamo čitati, ali misli nam lutaju od pećnice do frižidera, od koga ćemo prvog krknut i pojest od nas ukućana. Počinjemo halucinirati i gubit pamet što od prečitavanja, što od praznog želuca. Nešto prije 22 h Mario nam je dao do znanja da će uskoro večera. Iznosi salatu, tanjure, pribor za jelo, kupuje li vrijeme, dok se nismo okomili na njega i oglodali ga do kosti, ili će nas ipak nahraniti. Sumnje rastu, ali onda iznosi veliki protvan pun ukusnog povrća, krumpira i hobotnica. Pozvali smo na večeru gazde Gitte i Joe te belgijski srednjovječni par koji su isto gosti kao i mi. Vrijedilo je čekati. Hobotnice kao med, krumpiri, mladi u kori, na pola narezani, uvaljani u češnjak i druge arome, posuti bijelim vinom i bijelim portom. Na moj nagovor Marijo je pristao ubaciti alkohol u jelo, pošto će ispariti, ali sam mu dopustio da on izmješa vino i porto prema njegovom nahođenju. Morao sam otkriti Švabama i Belgijcima kako kruh upada u toč, odnosno Brot in Saft. Ooo, to im se posebno svidjelo. Jeli smo tako i jeli, uz podosta pročitanog štiva, a onda su se jezici razvezali. Pričali smo malo na engleskom, malo na njemačkom, pa uspoređivali španjolski koji pomalo razumijemo i potpuno nerazumljivi portugalski. Belgijski srednjovječni par nam se također priključio u ovom poliglotskom razgovoru, mada su sjedili za stolom do, gdje svako jutro doručkuju. Onda sam iznio šatro sangriju sa svim vrstama pipuna, dinja, melona i lubenice, uronjene u crno uz tajni dodatak John Milton whiskya američko-kanadskog-škotsko-indijskog podrijetla (ne nisam prečitan, dobro ste pročitali). Onda su krenuli dijalektički razlikovni govori manjih sredina. Bednja, Međimurje uz Muru, granična područja Štajerske i Zagorja, južno dalmatinski otoci itd. Njemački je nerazumljiv u Švicarskoj jer je arhaičan i pomješan s talijanskim. Kad evo Belgijanaca, u njihovoj podjeljenoj zemlji se govori valonskim, flamanskim, ali i nekom vezijom nizozemsko-njemačkog jezika. Baš su oni iz te regije i pričaju njemački. Govore kako se obala i unutrašnjost jednako ne razumije kao i mi naše Bednjance. Bome je to bila bogovska večera, ma ne večera za pet već večera za bogove. Večer smo proglasili hrvatskom večerom i počastili se odreda svi.

Moje fotke: https://photos.app.goo.gl/ssG2UvvFhLNT5EXb9
youtube: https://youtu.be/vuLNycQpMh0