Goma, Zoki i ja smo odlučili ove zime odletit u toplije krajeve i zajahati neku utrku. Izbor je pao na Monarca open u Meksiku gdje sam bio prošle godine i gdje Hrgator nastupa svake sezone. Brzo se tekma popunila, interes je golem i prekrižili smo je. Potom mi je zapela za oko tekma u Kolumbiji, Roldanillo i British open. Britanci su odlučili imati 2 prvenstva, jedno zimsko u južnijim krajevima, a drugo ljetno u Alpama. Samo da nije u Engleskoj. Imaju 2 dijela sezone kao u nogometu. Ne znam koje im je važnije, pretpostavljam ljetno, ali koga briga. Bitno da se leti. Prijavimo se mi tako jedva jedvice (rigorozni su uvjeti), ali i to je ubrzo popunjeno. Kontaktiram Željka Ovuku da vidim gdje idu oni. Veli da ćemo teško upasti na Brit open, ali da će biti krajem siječnja FAI 2 u Roldanillu. Pratim i pratim kad će biti objava, iz dana u dan. Napokon se i to dogodilo. Brzo javljam Gomi i Zokiju da se prijave. Goma je već skoro odustao od putovanja. A onda grom iz vedra neba, poziv od Claudie iz Valle de Bravo.

Slatka Claudia i slabogovorećiengleski joj muž Miguel su organizatori, koje baš naš Hrgator ne voli. Napominjem, ako je netko zaboravio ili preskočio prošlogodišnju meksičku sapunicu. Imaju još 3 mjesta jer je valjda netko odustao. Treba platiti hitno preko paypala kako bi upali. Platit ćemo skuplji iznos od 325 USD samo da nas puste. Tko ima paypal? Ja nemam. Ima Goma. Goma plaća 2 kotizacije preko svog accounta, a jednu preko ženinog. Sve prolazi. Šaljemo to mejlom organizatoru. A onda hladan tuš, Goma i ja smo upali, ali nije Zoki. Jer se Zoki nije prijavio na vrijeme. Cijelo jedno prijepodne sam ga mučio da se prijavi. I on je tipkao uporno po mobitelu i kompjuteru, ali nikao da uspije. Kako bi i uspio kad su prijave zatvorene još prije mjesec dana. Otkrio sam mu to tek popodne. A nije da mu nisam na vrijeme rekao da se prijavi. Pošto nam pare nisu vratili smatramo da je Zoki prihvaćen, a već ćemo tamo, na licu mjesta, nekome podmetnuti nogu da padne pod kakav američki kamion i da se malo ugruva kako bi mogao dragovoljno prepustit mjesto Zokiju.

Sad kad znamo gdje idemo, treba nabaviti avio karte. Naravno da su u međuvremenu poskupjele. Ipak, prihvatljiv je iznos. Kreću se oko 6000-6500 kn. Zamolio sam svoju kolegicu Petru da kontaktira nekoliko putničkih agencija i rezervira 3 karte na istim letovima. Jednostavan zadatak, ali, pokazalo se, teško sprovediv. Prvo, Zoki i ja ćemo kupiti karte na firmu, svaki na svoju i tako si olakšati financiranje. Goma će na svoje ime. Mlada dama, pretpostavljam da je mlada jer inače ne znam kako bih opravdao njene postupke, iz putničke agencije nas je ugnjavila raznim podpitanjima oko sportske opreme (vrsta, težina, gabariti, oblik...). I dalje prolaze dani. Onda sam otklonio sportsku opremu. Nosimo svaki svoj ruksak do 23 kg težine i jedan veliki kofer s gaćama i čarapama za svu trojicu, pa ko kaj navuče na sebe, i za njega ćemo paltit dodatni fee. Nekako dobijemo ponudu za 2 karte. A di je treća?!? Mlada dama iz agencije samo je dvije rezervirala, a treća je skuplja za 20 posto. Petra se domislila da bismo trebali otkazati u drugoj agenciji 3 rezervacije kako bi se popustio pritisak na te letove i pala cijena. Prošlo je još nekoliko dana dok se to nije dogodilo. U međuvremenu nismo plaćali ove prve dvije karte da nam se ne dogodi da letimo različitim letovima kao što je bio ljetos slučaj za Portugal. Treća karta je bila nešto skuplja, ali prihvatljivo. E i to smo riješili.

Smještaj. Kratko i jasno nemamo. Zoki se dopisivao s Hrgom vezano za tu tematiku. Ali Hrga ga nije ozbiljno doživio. Uglavnom još smo u potrazi za smještajem i tako će ostati do dolaska u Valle de Bravo.

Nakon letenja na Triblju, nekog kasnoprosinačkog dana, Zoki je razjebo kukuljicu od Forze. Jednostavno se moj pajdo niti nakon 1,5 godinu ne zna ukopčati u taj sic. Krivo se ukopča, tokom leta to nateže i ovaj put je sjebo. Onda je pokušao sam sanirati štetu i izvukao je speed, ali sic nije složio. I tako dani idu i on mi stalno govori da to trebamo popraviti. 2 dana prije polaska Zoki još nije složio speed, ali smo popravili kukuljicu. Pola dana prije polaska Zoki još nije složio speed. 8 h pred polazak Zoki je složio speed. Vidjet ćemo s kakvom uspješnošću.

Uspjeli smo na vrijeme doć na MZLZ FT u 6:19h, a let je u 8:20 h za Amsterdam. Dalje u 14 h nastavljamo za Mexico City. Obzirom da smo vrlo brzo uspjeli ubaciti naše ruksake na carinu i roentgen kontrolu u potpalublju FTa, ostalo nam je najmanje 1 h za dokoličarenje. Pozvali smo našeg letećeg šofera sa safety car vozilom na pristupnu rampu da nas odbaci do obližnje čitaonice u Plesu. Ivec u Plesu, tik do ograde nekadašnjeg terminala MZLZ, je otvoren u frtalj do 7. Revna bibliotekarka briše pod mokrom krpom. Zastajemo na ulazu i pitamo za dozvolu ulaska. Srdačno nas poziva u unutrašnjost literarnog hrama. Sjedamo za visoki stol, kad ugledasmo natpis rezervirano. Pitamo je što to znači, a ona će lakonski da je to za domaće ljubitelje pitkog štiva koji dolaze tek iza 7 i nekaj. Ubrzo smo pročitali nekoliko kratkih i dužih novela, romana i eseja. Uslikali smo se za arhivu. Vjerujem da našoj knjižničarki u Ivecu nije bilo jasno zajebavamo li je ili smo zbilja reprezentacija na putovanju na sportsko natjecanje u Meksiko.

Putovanje

Nakon veselog druženja pri Ivecu na Plesu, pristupili smo smotri reprezentativnih čitaoca i oproštajnim zadnjim rečeničnim nizovima. Safety car pod komandom Pečurke Pulića brzo nas je odbacio do gornje palube FT. U slobodnoobvezujućoj knjižari uzeli smo jedan klasični roman, irske tematike, u ekološkoj ambalaži. Obzirom da je jedna mlada dama, neutvrđenog podrijekla, zasjela uzmeđu Zokija i mene (Goma je malo niže nizvodno), nismo mogli šerati ovo irsko klasično štivo. Uostalom Zoki je nenaspavan i vapijlje za snom. Tako smo prvu knjigu ostavli nedočitanom do idućeg odmorišta.

Do Amsterdama ni kap štiva nismo odčitali. Nisam se usudio ni pomisliti, nekmoli od Zokija zatražiti irsko štivo, u ekološkoj ambalaži preko one gromade u ženskom obličju. Veću ženu nisam vidio u životu. Zoki na 11 A, a ja na 11 C. Gromada na 11 B. List noge joj je bio kao moja 2 i jedan Zokijev. I još je viša od obojice za 2 glave. Bili smo mirni ko bubice tih sat i 50 minuta do močvarnog grada punog hašomana na sjeveru Evrope. U prolazu do odlaznog gejta iz Amsterdama za Mexico Citya naišli smo na pub (čitaonicu po naški). Kakve sve lijepe literature smo tamo našli. Napokon smo mogli komotno kombinirati donesenu literaturu iz slobodnoobvezujuće knjižare i onog štiva kaj se nudilo u ovoj irskoj čitaonici. Irski doručak uz pintu Murphy's i uz poznato te priznato Heineken štivo, pa jedan kraki Jameson tekst na kojeg smo nadovezali pol litre istog iz slobodnoobvezujuće knjižare, u pravilnim razmacima dok nas bibliotekarke nisu gledale. Svako toliko odvrtao sam čep s pollitrene knjižice u Zokijevom ruksaku i dotakao svježe štivo u knjižnjičarski svežanj. Nismo 3 sata u čekanju spojnih letova niti pošteno osjetlili, koliko smo se začitali. U slijedećoj slobodnoobvezujućoj knjižari uzeli smo novu Jameson knjižicu te 3 laka Coca cola štiva kako bismo lakše prokrijumčarili ovo, doduše vrlo popularno literarno djelo, ali ipak proskribirano od strane avio kompanija. Oni uvijek žele dodatni profit i nisu skloni ovakovim štivima van njihove kontrole.

Sjeli smo na 3 različita sjedišta. Zoki na 41A, ja iza njega na 42A, a goma negdje prema repu. Boeing možda zna napraviti avion, ali nikad, baš ono nikad, ne zna podariti ugodnu audio-vizualnu atmosferu. Ono što uvaljuju pod audio tehniku je više nego prevara. Ovo nije opservacija na prvu loptu. Slušalice su smeće. Imaju onaj interfejsni dvopolni i dvokonektorski prilagodni element koji ide u lijevi naslon sjedišta, a u koji se utiču slušalice koje dodjeli preljubazna stjuardesa. Ne krivim ih kaj moraju usiljeno se smješkat i dodvoravati svakom kretenu-putniku, pa tako i meni. Bar su ispravnog spola, bar su meni primnjivog spola (ako ćemo za istač, u gay relacijama ja sam deklarirana lezba), bar su ugodne vanjštine i mirišu ugodno. Međutim, džaba im sav taj celofan kad sluške ne delaju. Probao sam dublje utisnuti malu bananu (konektor) u konektorsku priključnicu. Badava sam ju mrdao lijevo-desno, nutra van, kružnim pokreima iz kuka, a da me ove sladunjave pedesetogodišnje domaćice aviona ne primjete kako im oštećujem inventar (vjerojatno ni u KLMu nije lako zadržati posao u pedesetim). Niš nije upalilo. Zvuk je preloš i monogaman. Pustim film s Markom Wahlbergom, neki pucački, da lakše zaspim, i jebo mene mali pas ak Mark ne priča albanski. Ono nije da sam ekspert za kosovarski s primjesom srpskog, ali niš ne razumijem. Uz to radi samo desna sluška. Okrenem dvopolni monoslušni konektor i dalje radi samo desna (gledano od švapskog umirovljenika). Zajebem to KLMovsko-kinesko-jeftino-smećenstvo i zemem svoje, pardon korejske Samsung sluške bijele boje. Sad Marka i čujem i razumijem. Pa to nije film sinkroniziran na lošem albanskom već normalno-razumljivo holivudsko smeće. Brzo mi je dosadio ovako razumljiv. Ali ton je opasno dobar. Preporučam KLM dvopolni dvostruki mono adapter i neke brand name sluške koje uturite u ovo prije spomenuto.

Već i letimo, zanemario sam taj dio svakog avionskog putovanja dok sam se onako dočitan borio sa video-audio sustavom. A onda, kroz prozor, ugledam predivne kumuluse negdje na 850 hPa ponad sjevernog mora, onako bijele i nevine (koji qratz oni znaju zašto mi drkamo na njih, niti ih se tiče ta naša kolektivna, pače, individualna onanija, ti kumulusi postoje sami od sebe), okupane ranosiječanjskim protenstantskim suncem. Mi, usudio bih se kolektivizirati, nipošto generalizirati, "južnjaci", KATolici, suncu pristupamo gotovo ravnodušno. Osim onih 3 zimska mjeseca, kad kontinentalni KATolici-južnjaci baš i nemaju pristup suncu, ostatak godišnjeg ciklusa bježimo u hlad, sjenu, zaklon, pod strehu, pod lipu, hrast, u borovinu. Jebe nas to sunce. Jebe nas u izobilju. Ali ovdje, na sjeveru Evrope, u oskudnom suncu, na šparnom sjevernom PROtestantskom ozemlju, tu se sunčeva svjetlost cijeni i upija.

Jednostavo, dvije stvari mi nisu jasne: 1. Tko buši makarone i 2. Kako nastaju ti predivni kumuslusi na koje smo barem nekoliko puta onanirali, kad bi se ukazali u pravilnim razmacima nad ravnicom? Pa da mu jebem friško izdubljeni makaron, kako, zaboga, kako oni nastaju u tim pravilnim matricama nad Sjevernim morem?!? I potom iščezavaju oko 100 km od obale? Kako su nastali, ovo je pure art form of the Nature. I dirat ću se nepristojno na ovu temu kad god me ne prate neodobravajući pogledi. Neodoljivo je, kao Monica Bellucci u Kraljici Margot.

Iskreno, sad je to vaš problem. Meni pjeva mladi Sinatra kroz, vlastoručno donijete i utaknute u KLM očvrsje, slušalice. Malo sam i zadrijemao od onolikog čitanja, od Plesa, FTa do Šiofoka (znam da se drugačije zove ovaj amsterdamski aerodrom, ali mi je topshit madžarski toponim za jedan njihov aerodrom kojeg vole naši padobrabci). Otkrio sam opuštajući audio antistres program digitalne KLM ponude. Prvo me je izdrkalo s 15 pitanja ala Gloria, Vita, Moja tajna i sl., jesam li napet, jel volim životinje, trzam li se kad mi telefon zazvoni, imam li društveni život (ovdje nisam bio siguran pita li me predefinirani sugovornik provodim li dovoljno vremena u birtijama ili mi toga manjka, uglavnom odgovorio sam da imam dovoljno sociajalnog kontakta) itd. A onda sam izabrao female voice i oušen templejt. Jebote kakve miline. Na drugoj minuti mi se poludigo od tog ugodnog ženskog nezosporana. Da pored mene nije njemački umirovljenik lošeg zadaha, digo bi mi se i do kraja. Preporučam KLM antistres/full relaxing sešen.

Dugi letovi mogu biti dosadni, ali mogu biti i otkrivajući. Npr, cijenim Arsena i njegov poetski izričaj prije svega, odmah zatim i glazbeni, međutim mogu ga konzumirati jednom-dvaput godišnje, a da ne našteti i njemu i meni. Još teži slučaj je s Leonardom Cohenom. Njega mogu slušati, neko vrijeme bez prekida, ne jednu pjesmu, već ono cijeli set, možda jednom u 2-3 godine godine. Nemam neki osobiti razlog da ga ne volim, to je duboki muški vokal, izrašpan pićem i duhanom, koji recitira svoje pjesme. Ali ima taj mračan ritam i prizvuk koji ne slavi život već ga neupakiranog u celofan baca pred noge slušaocu. Sigurno se neću negdje, u kakvoj čitaonici, načitati do povraćanja i slušati starog Lea (svaka sličnost s drugim ljupkim živućim bićima je potpuno slučajna). Sad vam vjerojatno, vrli štioci, idem na ganglije s ovom litanijom te se pitate gdje je kraj i koji qratz sam htio reći. Evo još samo malo, pa će se objelodanit. Trenutno letimo nad Kanadom, Njufaundlandškim otokom i Labradorskim poluotokom (golem li je, kao jedno 800 Istra). Gledam dolje, slušam dobrog starog i umornog od života Lea te razmišljam, kakva je ovo ledena pustara. Nepregledno područje, čak i s 11.000 m visine ne vidi mu se kraj, pokriveno šumom, snijegom te zaleđenim rijekam i jezerima. Ovako nešto možeš doživiti i osvjestiti samo na ovaj način, iz ugodne kabine velikog aviona i da pritom ostaneš živ. A Leo mrmolji o prolaznosti života, ljubavi, grijesima, porocima, trpljenju, zaboravu i sl. Skoro pa religijsko iskustvo. Sad sam miran naredne 2-3 godine od čiče Cohena. A na ovaj Newfoundlanad i Labrador neću nikad (mada često izgovaram nikad ne reci nikad). Samo ozbiljna lova bi me mogla ovdje natjerat.

Razbio sam si ove mračne misli jednom klavirskom bravurom - Prince, Purple rain. Jebenica. Goma šeće. Svako toliko. Zoki spava. Gledam film Bad times at El Royal hotel. Zgodna Dakota Johnson glumi opasnu Emily koja barata oružjem i čuva mlađu autističnu sestru Rose. Prezgodni Chris Hemsworth, glumi negativca Billy Leea i stalno pokazuje trbušne pločice, tako da će gledaoci svih spolova i spolnih orijentacija doćina svoje. Dame u godina mogu uživati u predobrom Jeffu Bridgesu koji briljira u ulozi lažnog svećenika oca Daniela Flynna, bivšeg osuđenika, kojem postaje partnerica Cynthia Erivo koja glumi pjevačicu Darlene Sweet. Dakle, kakve akapela izvedbe izvodi Cynthia to je nevjerojatno. Ako vas ne privuku Dakota i/ili Chris, onda svakako pogledati i odslušati glasovne bravure Cynthie poznatih hitova. Film je jako sporog ritma i složenih paralelnih radnji te drži napetost do samog kraja. Goma opet šeće. Žedan sam ko graba. Rado bih pročitao i vodu i pivu. Bar mi se ne piša. Uspijem nekako ubiti oko na pol sata, kad pale svjetla za večeru. Tu se baš nisu iskazali. Neka salatica i komad pizze veličine ispruženog dlana. Desert je zato bio vrlo pristojan. Uz večeru sam pročitao 2 deci solidnog polusuhog južnoameričkog chardonnaya. Uskoro su se ukazala svijetla pod krilima megapolisa Mexico citya.

Mexico city

Sletili smo u 19:30 h po ovdašnjem vremenu i 3:30 h po našem vremenu. Ja sam slomljen, jer sam bio do prozora, a pored mene njemački par u trećoj dobi koji je spavao većinu vremena. Nisam ih ima srca drkat za dizanje. Jednom sam pišao kad su se i oni digli. Ostalih 13 h (12 h leta i po pol sata na ukrcaju i iskrcaju) sam sjedio u sicu dok mi je Zoki spustio naslon u krilo. Osim toga stalno se bacakao k'o vepar tak da mi je padalo sve sa stolića u krilo. Zoki si je maznuo dvije kemijske bobe, kak on veli, i spavao je ko zaklan.

Ljulja mi se pod pod nogama dok čekamo na ulazak na imigrantskoj. Svi smo fino ispunili listić, mnoštvom informacija (i kak smo ušli, i avio kompaniju i broj leta) od koje dobijemo odrezak za sebe kao neku vrstu vize. Čekali smo u zmijolikom redu 40 min. Već sam bio ozbiljno dehidrirao. Sanjam pivu. Hladnu. Cervesa frio. Zoki je izgubio avio kartu koja mu ne treba. Nije se želio vratiti u avion. Na toj karti mu je i odrezak od prtljage. Dođemo do iskrcaja prtljage, koferi su tu, Gomin King je tu, ali fale Zenoi. Sad Zoki pičkara, ali je kasno. Prijavimo nedolazak pg opreme. Našli su i Milenog u terminalu, ali morat ćemo pričekati do sutra. Pada dogovor da ostanemo u Mexico cityu pričekati opreme i sutra razgledati piramide.

Sjedamo u Wings restoran, tres cervesas y chicken wings e barbeque. Odmah još jedna runda. Platili smo 1100 bakula, što je cca. 50 €. Mnogo za meksičke pojmove, pa čak i za naše. Tokom večere surfamo za samještaj, ne mogu rezervirati prek bookinga pa se odlučujemo za jedan obližnji hotel.

Uzimamo uber jer je 40 bakula, a običan taksi je tražio 200. Dolazimo u kvart i nigdje hotela. Nakon 10 min traženja, dok je uber vozač mirno čekao, Goma pronalazi hotel. Ulaz je kao u neko dvorište. A kad to i je dvorište, dvorište hostela. Sve je domaće, i recepcija, lobby, kuhinja, tuš kabine s listovima marihuane, dredloksi na glavama domaćina. Uboli smo pravi hašomanski hostel. Ostavili smo stvari u sobu i izašli potražiti koju otvorenu čitaonicu. Naravno da smo je našli. U ugodno bučnoj atmosferi latino ritmova koji trešti iz jednog monobloka aktivnog pojačala, dočekuju nas ljubazne 2 konobarice koje sjede s još jednom drugaricom i vjerojatno gazdom. Uz zid do ulaza sjede 2 lokalca. Tres cervesas i tak 3 kruga čitanja. Umorni od dalekog puta planirali smo odčitati svaki po 2 meksička romana, međutim gazda je naredio još jednu rundu čitanja. Tko smo mi da ga odbijemo. U ponoć se spustio rolo na ulazu. Latino ritmovi se izmjenjuju s nekim tehno dance zvukovljem. Plaćamo i izlazimo oko šanka u ugodnu meksičkogradsku noć.

Ujutro doručkujemo američke palačinke i neki lokalni džem. Odustali smo ubrzo o pogađanja od čega je napravljen. A doručkukemo u drugom, unutarnjem dvorištu. Izlazimo, kupujemo pivo i redlable irski klasik u džepnom pakiranju te 2 Moledo cervese. Dok smo tako nevino i dobrohotno čitali i hodali ulicama, primjetila nas je policijska patrola na motoru. Sjajni momci u pancirkama, šljemovima i oboružani ljubazno su nas pozdravili i zaustavili se. U kratkom razgovoru smo shvatili da je na meksičkim ulicama, na javnim mjestima, nedozvoljeno čitati bez zamotanih korica. Kakav visok stupanj kulturne svjesnosti! Ipak, ovaj događaj imao je i svoju tamnu stranu. Nedozvoljeno znači zabranjemo, što predmijeva i kaznu. Dakle, redarstvenici su zahtjevali kaznu od 2500 bakula (120 €) za naše nepristojno čitanje. Probali smo s 500, 1000 bakula, ali bez uspjaha. Čak ni fotkanje s njima nije omekšalo cifru. Predali smo novac za nas trojicu, a onda su nam dali koristan savjet: trebamo držati knjižice u unutarnjim dijelovima jakne te samo kod isčitavanja, na kratko, izvaditi na svjetlo dana. Srdačno smo se pozdravili i nastavili put aerodrom.

Uzeli smo rent a car u Herzu. Prvo su nam ponudili vozila po 50, 42 i 36 USD po danu. Glatko smo ih odbili i nastavili obilaziti rent a car šaltere u potrazi za manjim cijenama. Jučer smo dobili cijenu 250-300 USD za 10-ak dana. U jedno trenu začujem iza sebe da me netko nježno oslovljava senor promocia. Promociju propagiraju šefica (dama u srednjim godinama kojoj smo prvo pristupili u Hertzu) i njena mlađa pomoćnica. Sad više Chevrolet Aveo sedan nije 36 USD pod danu već 18 USD. E, to je već jezik kojim ćemo se sporazumjeti. Uzeli smo tu opciju plus 5 osiguranje po danu.

Napokon možemo put piramida dok čekamo dolazak opreme. Prvo smo zalutali na neko brdo moderne i urbane gradnje, slično našoj okolici Splita. Ravni krovovi s virećom armaturom za nastavak gradnje za potomstvo, koloritne fasade, mnoštvo žica i veseo život na brdovitm ulicama. Zastali smo da promislimo te smo pročitali po Coronu i nastavili putovanje u daleku predevropsku prošlost Srednje Amerike. Nakon sat vremena vožnje dospjeli smo u komplekst piramida Sunca i Mjeseca te avenije Mrtvih. Prije uspinjanja na piramide i obilaska kompleksa, poručali smo sopas de barbacan, po kila pečene jnjtne, 2 enchilades con rojo y verde salsa te pročitali po dvije male Viktorije. Obišli smo piramide. Ono, ko svake piramide, vrlo su strme i četverostrane, izgrađene od kamena kako bi netko nekad dokazao koliko je bio jači od Bandića u neimarstvu. Neki se mole na njima, a veliko mnoštvo lokalaca pokušava iskamčiti koju paru od turista za neki od suvenira drevnog naroda koji je gradio ove monumente i nestao oko 700. godine našeg milenija. Kasnije su ih preuzeli Asteci i izgradili svoje carstvo, da bi to predali španjolskim osvajačima bez borbe. Ko mi telekome i banke. Zokija je maznula sunčanica. Morao je u hladovinu uz konzumaciju vode. Puka nevolja ga je natjerala na to. Zahrkao sam na zadnjem sjedištu na povratku natrag. Goma se mučio vozeći kroz Mexico city. Probudio sam se ispred hostela.

Navečer smo se Goma i ja prošetali 20 minuta do aerodroma. Već smo se ufurali. Zoki je ostao ležati i odmarati. Idemo po Zokijevu i moju opremu. Na aerodromu se susrećemo s Gominim kolegama s faksa. Tumarali su Meksikom od prašuma juga na granici Gvatemale preko obala do središnjeg Meksika gdje smo mi. Danas se vraćaju u Evropu preko Rima i Budimpešte. Ostavljaju nam pis trave jer to ne mogu ponijeti. Lutamo aerodromom u potrazi za informacijom kako doći do pulta za zakašnjelu prtljagu. Upućuju nas na KLM šalter. Tamo provjeravaju. Naša oprema je stigla. Huh, kakvo olakšanje. Opet nas upućuju na izlaz s međunarodnih letova da će nam to netko od službenika donijeti. Još smo oko 1 h čekali a onda smo pokušali saznati kako do ruksaka koja je Goma spazio odmah iza pokretnih staklenih vrata. To je carinska zona i tamo nas ne puštaju. Potrajalo je neko vrijeme pa su nam ih izbacili. Uberom smo se trasferirali brzinom munje u hašomanski hostel s friškom pošiljkom THC opijata. Trknuo sam po još logistike u obližnju Tisak knjižaru tako da je opuštanje moglo započeti.

Putovanje u Valle de Bravo

Buđenje nešto prije 7h. Svi naspavani u našoj sobi sa 6 kreveta. Sami smo. Zoki nije hrkao niti prošlu noć, niti ovu. Zadovoljan sam. Čak smo imali otvoren prozor te je ugodna svježina noći na 2200 m blagotvorno punila naše nosnice i ždrijela svježim zrakom. Neugodnih mirisa i nedostatak zraka ove noći nije bilo, tek pred jutro malo su kanalizacijska isparavanja doprla do naših nosnica. Pranje zuba, napokon su Zokiju i meni došle i zubne četkice te prateći higijenski pribor. Nabava logističkog štiva od vode preko cervesa do Jose Cuervo stopostotnog destilata agave i meksičkog klasika kojeg svaki ozbiljan alkofil koji drži do sebe ne bi preskočio isčitati do posljednje kaplje slova.

Izlaz iz Mexico citya je sve samo ne jednostavan. Prvo gužve u jutarnjem traffic rushu. A onda nekoliko odbijanaca za ulazak na autopistu prema Tolucai. Nakon pola sata i nekoliko izbačaja na rampama za ulazak na autoput, shvatili smo da je potrebno kupiti ENC i da se meni treba pod hitno oduzeti upravljanje vozilom kako ne BiH predmetno vozilo doveo u nevozno stanje. Stali smo na jednu autobusnu stanicu i od romskog prodavača koještarija kupili paket ENCa za 500 bakula. Međutim ulazak na autoput i nije protekao skroz jednostavno. Fulali smo jedno slabo označeno skretanje i opet malo kružili. Motamo se na nekoliko razina ispod gorostasnih nebodera. E onda nas je krenulo. Uboli smo napokon smijer za Tolucau. Nazdravili smo ovom postignuću s Modelo cervesom. Obzirom da smo se motali puna 2 h pri izlasku, a i sila je pritisla, zaustavili smo se na planinskom prijevoju na 3000 m kako bismo ispustili sve loše tekstove i udahnuli rijedak zrak te okrijepili naša umorna tijela. Na tom prijevoju je na desetke restorana povezanih u cjelinu. Ispred svakog su uredno žutim crtama označena parkiralištna mjesta za omanje kamione, a pred svakom terasom restorana jedna señora maše krpom veselih boja. Kod koje stati? Brzo smo se parkirali na najbliže mjesto gdje je pisalo veliko WC. Sila Boga ne moli. Olakšani, naručili smo mix roštilj te 3 Viktorije. Nismo nimalo pogriješili. Krasni odresci, tanko rezani, prefino ispečeni s prilogom od krumpira i pasiranog graha, pokojom rajčicom, neizbježnim avokadom, limetom i kriškom naranče te ispečenim sadržajem crvene i zelene kobasice. Najbolji tanjur koji smo pojeli ovdje. Izvrsno.

Putovanje je trajalo i trajalo. Goma je strpljivo vozio. Malo smo pričali, malo čitali, ja sam malo piskarao blog. Dovukli smo se u Valle de Bravo u pol 2. Taman da zakasnimo na start. Pokazao sam Gomi i Zokiju sletište uz jezero. Zoki je odustao od letenja. Ja sam bio na vagi jer sam bio izmučen od vožnje, a i znam kaj nas čeka na startu, puno vjetra. Treba startati ranije. Goma i ja smo složili pa naprtili opremu i krenuli put taksija. Čekali smo neko vrijeme na glavnoj ulici, ali svi su bili puni. Onda smo se spustili do obale prema centru. Pokušao sam s uberom, ali nisam znao točnu adresu starta (kao da startevi imaju adrese). Osim toga bio je 330 bakula do mjesta koje i nije start. Srećom, doletio je jedan taksi samo s jednim putnikom. Dogovorio sam cijenu 200 pesosa (oko 70 kn) što je redovita cijena za 2 ili 3 putnika. Hrga nam je rekao da se sad svi voze taxijem jer je nestašica goriva.

Taksist je vozio sporo, pa sam i zadrijemao malo. Nakon pol sata bili smo na startu s još 5-6 pilota. Dva su se pripremala, kao i mi. Ostali su gledali. Termika je vukla na mahove, prilično jako, pa oslabi. Moram priznati da mi nije bilo svejedno obzirom da nisam dugo letio. Bilo je još 4-5 krila u zraku koji su markirali dizanja. Poletio sam i letio samo ravno kroz jaka dizana (+2-3 m/s), u vjetar prilično jak. Pomalo sam dizao visinu od 2400, pa 2500 do 2700. Odletio sam nekih 5 km od starta i shvatio da nema svrhe. Osim toga guza gaće žvače, dok održavam Zenoa otvorenog. Zbilja nisam dugo bio u ovakvim uvjetima, pa mičem nogu s gasa. Neka mi ga otvorenog iznad glave. Okrenuo sam se niz vjetar i pojurio 5,5 banki prema startu. Tu sam navrtio pod jednu bazu na 3000 m i nastavio kukavički niz vjetar. Prema Monarcai i visokom terenu. Tam se crni. Ma nejdem. Goma je projurio ispod mene prema startu. Iza starta je prilično termično i vjetrovito. Ma ne letim dalje. Dost' mi je. Javljam Gomi na radio stanicu da idem dolje. To je potrajalo. Tražio sam nispone da se spustim. Cijelo vrijeme vrebajući jednim okom da ipak nastavim dalje. Onda vidim još nekoliko krila koja dolijeću i skidaju visinu. Posebno mi je privukao pažnju jedan žuto crveni Enzo 3. Skidao je visinu mahnito. Vingačima, spiralom i tak naizmjenično. Velim si ja, ak' ovi idu dolje trebao BiH i ja. I tak se spustim na prostrane pašnjake iza brda ispred kojeg puše, u kotlinu, gdje vjetar i termika stvaraju turbulencijsku čaroliju. Dolazi još nekoliko krila, sve pile. Više od 100 m sam od onog žuto crvenog Enzoa i čini mi se da bi to mogao biti Hrga, konsititucijom i posturom. Ali, kaj bi Hrga letio Enzoa. Kad sam se spakirao, a onaj tip look like Hrga skinuo jaknu, primaknem se i spazim da je to zbilja Hrga. On i ekipa sa SkyXC Race. Doletili su u cilindar 5 km oko starta i tako završili utrku. Koga zanima ovaj zanimljiv format XC utrke može pronaći detaljnije pojašnjeno u prošlogodišnjem blogu s istog mjesta. Nije mi na um palo da Hrga leti Enza 3. Odletio je danas trokut oko 120 km i raste u poretku, prema vlastitoj računici. Uvaljao sam mu se za prijevoz. Taman.

Njegov vozač nas je odbacio do Valle de Bravo i tamo smo se našli sa Zokijem i Gomom. Otišli smo na livadu uz jezero, koja služi kao sletište uglavnom za tandeme i rekrearivce, i maznuli pivce te popričali s Hrgom o njegovom planu za sudjelovanje u ovogodišnjem Red bull XC Alps natjecanje. Pripremio je šesteročlanu ekipu uključujući i njega, a sprema se već godinu dana i pojačano trenira. Skočili smo do njegovog novog stana, krasne kuće na zaravni iznad jezera, dvorišta malonogometnog igrališta. Hrga nas je ponudio prošlogodišnjom svešćicom haiku meksiče poezije Mucha. Trgnuli smo svi po jednu, osim Hrge, a Zoki i ja smo posegnuli za još jednim haiku štivom. Onda nam je Hrga pomogao da ižicamo smještaj u obližnjoj haciendi za 800 bakula za dan za nas trojicu. To je oko 35 eura. Zadovoljni dogovorenom cijenom za studio apartman s 3 dupla kreveta, balkonom, pristojnom kupaonom i kaminom, spustili smo se u elitni dio Valle de Bravo - Avandero. Zoki je ostao čuvati neposredno zauzetu nekretninu, dok smo se nas dvojica, s Hrgom i jednim lokalnim parom (Hrgini učenici), zaputili na neke šmensi-fensi hamburgere. Bili su fini, ali i prilično skupi, čak i za naše pojmove. Nismo se dugo zadržali, 2 smo Corone s guštom prebrali pa krenuli na ponoćnu priču sa Zokijem.

Evo i fotodokumenata da ne kažete da sam si sve utvorio:

Putovanje u Meksiko:
https://photos.app.goo.gl/Wr4QnknCmADApAgM7

Mexico city:
https://photos.app.goo.gl/q8m9b3KdBa6LogD27

Mexico city - Valle de Bravo:
Https://photos.app.goo.gl/KNHPCVpADtvhF4RM8

Valle de Bravo trening dan:
https://photos.app.goo.gl/f3hYxrENJCPs7YWc9

El Peñon

Prvi dana smo u Valle de Bravo od početka putovanja, da letimo, po što smo i došli. U prilično mračnoj sobi, okruženom šumom, s prozorima i balkonom na jednoj strani, koji gledaju u tu šumu visokog drveća što natkriljuje samu haciendu i naše prozore, na kojima su debeli zastori od gustog tkanja, deset do sedam viknuo sam: "Jel' se dižemo ili se još pravimo da spavamo?". Ubrzo smo razmaknuli zastore. Nije bilo puno svjetlije jer se dan tek budi. Higijena i brabonjanje na smjene, potom čituckanje na balkonu te priprema za letenje. Spustili smo se iz naše hacijende u grad. Maznuli smo po 2 takosa s kuhanom janjetinim (receptura je u prošlogodišnjem meksičkom blogu) s ljutim umakom, lukom i predivnim, zelenim, mesnatim, poluljutim papričicama. Uz nezaobilazan cijeđeni sok na bazi mandarine ili naranče, uz dodatak mrkve i đumbira. Tako to volim. Porcija dos tacos y hugo je točno 20 kn.

Nastavljamo šetati gradom na obali velikog umjetnog jezera koji se tek budi. Espresso y cervesa za buđenje i dizanje moždane aktivnosti. Negdje sam pročitao da se čitanjem poboljšavaju moždane aktivnosti i produljuje vijek trajanja te sprečava demencija. Tko je lud da ne čita pored ovoliko dobrih odlika čitanja.

I ove se godine blagosljivljaju kamion. Razne tovarne mrcine urešene buketima cvijeća i drugih ukrasa spuštaju se s brda do centra na blagoslov. Neka izumre selo, ali ne i običaj. Nestašica goriva, prvenstveno benzina, a posredno i dizela, nastupila je prije 2 tjedna. Problem s opskrbom nastao je zbog ogromnih krađa benzina iz cjevovoda za dopremu goriva. Dakle, mi imamo naftovod gdje se sirova nafta transportira do luka ili rafinerij. A ovdje postoje benzinovodi i dieselvodi. Vlada je odlučila stati na kraj mangupima koji buše cijevi i kradu 5,5 miliona litara benzina mjeečno. Zbog gašenja benzinovoda opskrba kamionima cisternama je nedovoljna pa su redovi pred pumpama dugački i nekoliko stotina metara. Za kamiondžije KATolike (Meksiko je jedna od najkatoličkijih zemalja) nema problema jer je većina kamiona pogonjena dieselom.
Nadopisati

Na povratku s kave i čitanja kupujemo sitne potrepštine kao 12 duracell baterija, vodu i veliku tubu kreme para sol s faktorom 50. Kupimo krila kod Charlya, Markosovog frenda kojeg poznajem od prošle godine, i na tacos štandu nalijećem na Stefana, opet Markosovog frenda koji me je prepoznao. Stefano nam nudi prijevoz njegovim Nissan pickupom, benzincem naravno. Prihvaćamo šesteroručke. Stefano je junak kojemu je prošle godine otišla cijela A linija na Enzo 3 kad ga je opalilo u žestokim uvjetima. To mu je bio drugi set špaga sa 200 sati naleta na istom krilu. Opisao sam taj događaj u prošlogodišnjem blogu. Tako smo se ukrcali, a Zoki i ja nakrcali u tovarni prostor s gliderima. Usput smo dočitali agava Jose Cuervo meksički klasik te dos Coronas početnicu.

Na startu gužva, kao inače kako sam naviknuo. Priličan broj je i zmajevs tandema. Prvi su na redu Hrgini natjecatelji u SkyXC raceu. Ponovno se borimo sa Zokijevim sicom. Otvara mu se jedan cif na boku kojim se raskopčava i zakopčava kukuljica. Osim toga, a uzročno posljedično, ispada mu ručica rezerve. Nekako smo sve to uštimali u hladu borovine i idemo na start. Goma je već poletio. Prilično krila je u zraku i lako ide. Ali neide baš previsoko. 2600-2700 m, obzirom da je start 2250 m. Tranzicija prema stijeni El Peñon za mene je bila poznata, a za druga dva moja suborca baš i ne. Tako sam i ja prošle godine mislio da mogu s malo visine prema Crazy thermalu. Nakon malo traženja zabio sam se pod bazu na 3000 m i čekao njih. Zoki se pobrao i diže visinu. Goma ide sporije. Krenuo sam na Crasy thermal pod sijedeću bazu. Zoki prati, ali nekaj nije dobro s njegovim sicom. Opet. Goma je nisko i grebe po stijenama ispod one lijepe tolerancije. Nastavljam po grebenu na prijelaz u drugu dolinu. Vidim da neka krila hvataju tek započelu bazu u formiranju. A onda...

Sašilo me k'o orka tuljana, kad sam se pokušao zavući pod tu bazu u formiranju nad glavnim grebenom. Konvergentan i jakooo zloćudan zrak. Takvo trganje komandi iz ruku i mlaćenje kupolom ne sjećam se kad sam imao. I ne prestaje. Malo mi je laknulo kad me zaklopilo i završilo manjom kravaticom. Površina je manja, a tlak jači u krilu. Nešto prije toga gledao sam na Crazy thermalu kako jedno krilo pada sa četvrtastom Angel rezervom. Mislim da je bio Advance Sigma. Nisam vidio kaj se dogodilo. Ali sve mi je bilo jasno. Biž ća odtale. Maknuo sam se s grebena. Zoki je već bio vani. Gomu nisam ubrao gdje je. Javljam svoju poziciju na stanicu i letim prema jugu, na niži teren. Nekao se susrećem sa Zokijem. Obilazimo kraj grebena u širokom luku, zlu ne trebalo. Podigli smo nad dolinom i selom San Pedro. Onda za Tri kralja. Zoki je ovdje odustao jer izgleda idijotski s tim razjebanim sicom. A vjerojatno mu nije bilo lako letiti tako. Nabirem se nad prvom stijenom od Tri kralja i odlučujem letiti na jug prema Mordoru. Tako nazivaju područje blago položenih padina s dubokom dolinom te puno kanala i usjeka. Negativan naziv područje je zaslužilo zbog teškog povratka. Slaba naseljenost i nedostatak prometa. Poznajem područje, kumumusi se pale pa sam nastavio forsirati u vjetar. Zamalo da nisam požalio jer sam pao na početku Mordora na 1700 m. Hvatam prvo dizanje do 2000 m i pod humilisnim formacijama popravljam visinu. Opet sam na 3000. Gazim speed i letim preko Mordora do mojeg poznatog grada Tejupilco. Tamo sam 2 put seltio i našao prijatelje uz cervesa štivo.

Ovo je bilo lako. Nisam se kačio na brdo Sauronove stijene, već sam skratio prema sjeveru te se odlučio na brži povratak. Imao sam namjeru još dulje letiti prema višem terenu, ali se opet zacrnilo. U tom premišljanju noću li lijevo ili desno, produžit ili skratit, našao sam se nisko. Sad moram nešto odlučit i to hitno jer sam sve niže i niže. Vjetar je priličan 20 km/h, a termika još uvijek čupa. Odlučio sam okrenuti prema Piano sletištu. E brus! Ne ide baš u vjetar. Ne ide skoro nikao, a ja moram preletjeti jedan kanjon. Tu su i dalekovodi da zabava bude veća. Molim Boga da me podrži neko dizanje i ponavljam u sebi - budi goodie, budi goodie! Nekako sam preletio taj kanjon i došao iznad platoa pašnjaka sa 3 farme krava. Odustao sam od ideje za prelijetanjem još jednog takvog kanjona do službenog sletišta. Dok sam slagao opremu na vrućini zimskog meksičkog sunca prišao mi je jedan znatiželjnji mladi bik. Gledao me je s 10 m udaljenosti. Ubrzao sam slaganje opreme, koju sam razbacao posvud. Vidio sam da struže prednjom nogom po zemlji. Jeboteled! Valjda ne misli napast. Prišao je polako i probao žvakati majicu. Odjerao sam ga vikanjem i pljeskanjem, ali mi nije bilo svejedno. Ostao me je promatrati s onih početnih 10 metara. Udaljio sam se žurno.

Odradio sam trokut nešto manje od 50 km. Zgodan trening. Nakon 1,5 h hodanja nizbrdo i uzbrdo, pa fulavanja puta i onda još jednom malo nizbrdo i puno uzbrdo, uhvatio sam prvo jedan, pa drugi taksi. Taman prije kiše. Sve se zatvorilo. Hodnja sa 20 kg na leđima je isto zgodan trening. Preko dana se potimo, a navečer je zimica. Debele čarape sam ponio zbog hladnih podova s pločicama. Imam iskustvo od prošle godine. Više ne tapkam noću bosih nogu po hladnim pločicama zbog nabreklog mokraćnog mjehura. U sobi slušamo za početak Roxsett, nakon toga Roy Orbisona, na VH-1 programu. Vatra nikao da se razgori, a drvo je suho k'o barut. Kupili smo ga pošteno od jedne obitelji koja prodaje na cesti i čini se da skromno od toga živi. Otac cijepa, djeca lome manje grančice i triješćice i motaju u svežnjeve za potpalu vatre, dok majka radi zavežljaje većih cjepanica. Posebo friška, posebno stara drva. Vatra nam se lijepo razgorila nakon sat vremena. Trebalo je neko vrijeme da se ugrije kamin, a nije zanemariv nedostatak kisika na dvije tisuće metara. Unijeli smo ligenštule s balkona, složili prvo jednu, a potom i drugu malu pljugicu, tek toliko da opustimo mišiće i izoštrimo čula za literarno večernje druženje. Red Led zeppelin na VH-1, red cervesa, red agave kao pojačivač okusa te zurenje u vatru. Kad su Led zepp završili program, i kad je zapojao Rod Stewart, Zoki i Goma su utonuli licem u postelje. Ja sam ubacio još 2 cjepanice, pročitao jednu Modelo cervesu i završio jučerašnji blog.

Monarca open prijave

Jutro je započelo rano i radno. Prvo, zaspali smo rano uz vratru u kaminu. Na programu su bila laka i teška štiva te dimeći prutići egzotičnog bilja. Već u 6 h je krenulo kašljanje, stenjanje, rzanje i trzanje. Brzo smo bili na nogama. Još je mrak vani. U 7:30 h Zoki ima termin kod doktora Hrgetića. Zoki mora riješiti sjedalo, jer to nije napravio u Zagrebu, a jučer je letio k'o da je netko objesio mrtvog tuljana za Zeno. Krilo u jednom pravcu, tuljan, pardon Zoki, u kukuljici s pomakom od 30 stupnjeva udesno.

Silazimo u Valle na doručak i prijavu na tekmu. Otvaraju se prijave u 9 h. Došli smo petnaest do. Ispred nas 10 pilota. Nećemo čekati u redu već ćemo pojesti i pročitati štogod. Prebacujemo se u bar preko puta ulice uz obalu. Zoki voli sjediti pokraj vode. To mu je ostalo iz rodnog kraja uz Bosut. Slično je, samo što rijeka Bosut stoji, a ovo jezero ima neke valove. Dečki su naručili kavu i pivo te neke omlete. Dok sam došao do njih još ništa nije doneseno. Mlada konobarica teško nas razumijeva pa na pladnju nosi 6 boca različitog piva. Odabitemo neku crvenkastu Bochemiu. Još nas je htjela nekaj pitati i u okretu joj prvo pada jedna boca, uz glasan tresak pivske boce pod tlakom i lomljavu stakla, a malo zatim i druga uz isti takav tresak. Samo je ostala skamenjeno stajati. Druga poslužiteljica donosi metlu. Onda dolazi još jedan tip i ubrzo čiste nered na podu. Mi se selimo jedan stol dalje od vode. Potom njih dvije iznose podmetače, tanjure, salvete, beštek, čak i cvijeće (božićna zvijezda) za stolove. Nikad mi nećemo dobiti naše kave, štivo, nekmoli omlete. Onda su stigli džemovi i maslac. Pa pribor za jelo. A na kaj da to mažemo? Pa ljuti umak i nachosi. Evo i kave. Gazda nosi jednu po jednu smrznutu kriglu i pivo. Daj ga više da ugasim čitalački žar. Na kraju stižu omeltići za Zokiaj i mene te riblja salata za Gomu. Brzo smo sredili prve tomove Bochemie, pa smo naručili slijedeće. Molim ne hladiti krigle jer mi se mrzne pivo. Kak da to čitam?! Sad stižu i malena peciva i sol. Valjda to tako mora. Već smo riješili doručak bez kruha, pa ćemo sad dječije radosti. Putar i pekmez.

Prijavljujemo se od 10 h. Čekamo 1 h, malo tipkamo po mobitelima, malo čitamo cervesas i dočkasmo trenutak prijave. Zoki nije na popisu pilota koji su upali na natjecanje. To znate već od ranije. Imamo taktiku da se pravimo glupima. Platili jesmo, nisu nam vratili novac, samim time smatramo da Zokiju pripada puno pravo sudjelovanja na Monarca open. Osim toga kolike su šanse da od 150 pilota baš svi dođu. Jedan švedski par se probio ispred nas, a kad su dolazili lijepo sam im rekao gdje je red i da smo mi zadnji. Švedski šupci su se prišuljali i kao zadnje hulje izbile ispred nas. Pa gdje je ta Švedska došla. Mora da su poprimili manire balkanske manjine doseljene zadnjih 25 godina. Prvo Goma, pa ja i šećer na kraju. Kak se ti zoveš, veli Zoki: "We have an issue.". Neočekivana rečenica koju Claudia nije očekivala, pa baražna paljba iz sva tri grla. Uglavnom, završilo je tako da su Zokija primili i da su mu se ispričali što nije upao. Malko je Zokica i govorio neistine da je bio prijavljen, pa je otpao. Goma je isčupao mejlove s uplatama i naša zajednička akcija urodila je plodom. Jedan sretnik niti ne zna koliko je bio blizu pada pod veliki američki kamion. Netom blagoslovljen.

Proslavili smo to u obližnjoj čitaonici. Kako je završila prijave tek oko pol 12 h, jer je Zoki morao ispuniti sve od prijave na webu do ostalih dokumenata, ali kako nije vičan kompjuterima, te još manje vičan olovci i papiru, a uz to nema sve potrebne dokumente uz sebe, tako je to potrajalo više nego što je potrebno. Vertikalni razvoj naoblake je vidno uznapredovao, a dobili smo dojavu s terena da je put do starta El Peñon zatvoren zbog radova. Radova u nedjelju. Svašta. Osim toga jako je puno turista došlo na jedan dan. Onda smo odlučili ići na El Torre, start iznad grada. Uzeli smo taksi, taksi nas je doveo do ulaza u taj prirodni kompleks pješačkih, biciklističkih staza i makadama po kojem voze buggy i quad vozila te kojim se voze i auti s letačima, piloti i putnici tandema i ostali jebivjetri. A kad tamo ne možemo ući bez potvrde kojom jedan od nas ne jamči za sebe i drugu dvojicu. Nakon nekog vremena nesporazumijevanja skužili smo da moramo dolje u grad po taj papir. Spustili smo se na sletište i Goma je otišao po papir. Zoki i ja smo pregovarali s taksistom da nas odveze još jednom na start. Traži 800 bakula. Znači vozio nas je za 200 gore. Spušta se tak i tak prazan i za to nam hoće uzeti 200, potom još 200 za gore i onda još 200 za dolje kad mi nećemo biti u njemu. U međuvremenu nam je nudio svoj kombi da nas odveze do Mexico citya za 2500 pesosa. Znači možeš vozit 2,5 sata u jednom smijeru za 2500, a za pol sata vožnje 800. Puko mi je film i izašao sam iz auta. Goma je pokušao s njim dogovoriti švercani benzin. A i tu bi nas zajebo. Nećeš razbojniče, mučko đubre prevarantsko. Ispsovao sam ga na hrvatskom. Ponudio sam se da odvezem Zokija i Gomu gore našim autom. Pročitali smo po Viktoriju iz obližnjeg kioska u predivnom haldu uz cvrkut ptica, pa smo se zaputili na start.

Tad sam opet popizdio na vozača taksija kad sam vidio da nas je dovezao tek trećinu uspona do starta. Na ulazu dajemo čičama koje cepaju karte taj papir-potvedu s Gominim potpisom. Plaćamo po 20 bakula za startninu. Iza nas su se dovezla 2 BELgijanca koje ćemo uskoro dobro upoznati. Nemaju onaj dokument o preuzimanju odgovornosti. Imamo mi jedan viška i dajemo im. Sretni su kaj ne moraju opet dolje. Nisam odvezao do kraja jer je cesta pregrozna za naš mali krhki chevrolettić. Hodamo uzbrdo nekih 15 min, srećom ja bez krila. Psujem taksistu koji nas je oderao 400 bakula, a da nas nije čak odvezao na vrh. Dolazimo na start od kud puca predivna panorama na cijelo jezero i čitav Valle de Bravo. Nisam prošle godine bio ovdje, ali sam letio iznad. Ovo je i jaka turistička točka, ali sad nema baš puno ljudi. Nije niti čudo kad se zacrnilo i nabrojao sam 4 groma koja su pukla u našem zaleđu zasnjih 20 minuta. Goma je ubrzo bio spreman i pomažem mu da se postavi više na betonski plato kako bi se mogao zatrčati jer slabo puše. Start na El Torrru je potpuno betoniran, i plato i kosi dio za istrčavanje. Samo je za jedno krilo i prilično podsjeća na start na Pregradi. Uokolo je metalna ograda s ulazom na start, a odmah pored jedan manji "balkon" za posjetitelje neletače. Sve natkriljuje čelična piramida-vidikovac, otpiljeni donji dio nekdašnjeg dalekovodnog stupa, poput onih na Plešivici, Sljemenu i drugdje.

Goma je lako i brzo poletio. Vrtio se oko starta s još 3-4 velike ptičurine. Ostavio sam ga da uživa, dok sam širio krilo Zokiju. Prestalo je puhati u čelo. Povukao sam njegovog Zenoa L skroz na plato. U to vrijeme dolaze i BELgijanci. Promatraju nas. Počinju leđa puhati. Prvo polako, poslije sve jače. Zoki veli da mu dignem kupolu i da će on to istrčati. Odgovorit ga ne mogu. To je nemoguće kad ON odluči poletiti. Goma je visoko nad jezerom. Super. Uživaj samo. Držim sredinu Zokijevog krila, on se sprema za prsni start, pušu leđa da moram otvoriti preklopljene komore od nazad, a BELgijanci šutljivo vrte glave lijevo desno. Kreće Zoki punom silinom, diže se Zeno hitro, pa mi nestaje Zokijeva krupna pojava za horizont dok gledam Zenoa kako se formira. Još samo uši, odlično, to je to, prikoči ga. Prikoči ga! PRIKOČI GA!!! JEBI GA! Začuh onu karakterističnu lomljavu i kršenje granja dok Zokijeva masa prodire u neko drvo. Uskoro pada i Zeno prema naprijed. Trčim preko starta, a onda malo usporavam jer je jebeno strmo, ali je grub beton i džonovi dobro prijanjaju, samo su mi koljena malo neadekvatna za takve vratolomije. Derem se Zokiju je li OK. Nema odgovora, u pažljivom trku vičem ponovno da li je OK. Odgovara mi da je. Još ne vidim gdje je od raslinja i strmine. U istom trenutku 4-5 lokalnih mangupa se zatrčalo niz tu strminu, kao na Kalniku, na zapadnom startu i dojurili do Zokija prije mene. Dok sam ja došao do Zokija, koji je stajao na nogama, ukopčan u sic, jedan se već popeo na nagoreno stablo i skidao špagice, dok su ostali sakupljali krilo i pažljivo ga otplitali. Zoki je skinuo sic, kacigu i ostalo, ja sam izvadio rukask i počeo stvari trpati u nj, kad smo skužili da je rezerva 10 m dalje pala i odmotala se. Skupljamo je i guramo u torbu od sica, a kad tamo rupa. Na L. Poveća. Zoki se pipa i veli da mu nije ništa. Ovi mangupi su već skinuki krilo i nose ga gore na start, dok jedan grabi ruksak sa stvarima iz mojih ruku i nosi ga uzbrdo. Nismo se ni snašli oni su sve odnijeli. Dok sam se ja uspeo na mojim bolećivim koljenima, ovi mulci su već raširili Zenoa na leđnom vjetru i provjeravaju ga. Ovo im nije prvi put. Uspuzao je i Zoki. Sagledavamo štetu i nije tako velika. Sic ćemo pokrpati, krilu izgleda nije niš, a Hrga će presložiti rezervu. BELgijanci su odustali od letenja. Sad se javlja i Goma da nek ne polijećemo jer je na jezeru bura i da je jedva sletio. Nećemo polijetati. Zasigurno. Spuštamo se s BELgijancima na sletište. Thomas i Juri su vrlo simpatični. Dok se spuštamo cestom do auta razgovaram s Jurijem o Enzu 3. On ga je tek nabavio, a ja sam ga letio prošle godine. Skratio je komande i pita je li to dobro. Velim mu da nije, jer sam istu stvar napravio i ja, pa mi se krilo deformiralo. Osim toga Rusell Ogden iz Ozonea mi je objasnio zašto mora biti "lufta" na komandama, kad se povuče speed prednji rub krila ide toliko nadolje da treba imati rezervu na komandnim konopcima da ne bi deformirao izlazni rub krila. Juri je svog E3 htio probati još jednom pred tekmu jer ga je letio tek jednom do sad.

Spustili smo se do sletišta, tratinu uz jezero i bar. BELgijanci nas časte pivom dok nam Goma objašnjava kakav je on horor doživio. Vjetar ga je gurao od sletišta i gužvao. Našao se u stiuaciji da je nisko nad vezovima jedrilica. Razmišljao je da li da pokuša slalom među jarbolima pa da dođe do sletišta ili da sleti u neko dvorište. Odlučio se za ovo drugo i dobro prošao. Samo je jedan kraj Kinga umočio u jezero. Kontroliramo Zokijevu nogu ispod nogavice jer je probilo nekoliko fleka krvi. Zadižem desnu i pratim trag krvi. Oderao je malo potkoljenicu, a potom nailazim na glavni izvor krvi - rupu duboku 8-10 mm i širine 2,5-3 cm. To treba šivati.

Zoki sašiven. 5 šavova. Rezerva odnešena kod Hrge na prepakiravanje. Uzet reparaturni set za šivanje poderotine na Zokijevom sicu. Mandatory breifing odslušan. Vatra zapaljena. Zoki nakljukan painkillerima, magenzijem i andolima. Film na telki. Tomb raider poslednji deo. Opuštajući dimeći prutić i štivo cervesas Modelo za lakši san. Ne znam koji je prvi usnuo, ali Lara Croft se ozbiljno nije ni naljutila, nekmoli napala loše momke. Malo sam tipkao i bacao oko na TV tek kad je tu i tamo zvuk postao glasniji ili se začula neka paljba. Nisam neki fun ovakvih hollywoodskih akcića. Ranjeniku i doktoru nije smetala buka.

Breaking news - krpanje Zokija

Vratimo se kod kontrole Zokijeve noge. Ispod nogavice je probilo nekoliko fleka krvi. Zadižem desnu i pratim trag krvi. Oderao je malo potkoljenicu, a potom nailazim na glavni izvor krvi - rupu duboku 8-10 mm i širine 2,5-3 cm. To treba šivati. Prvo očistiti i zašiti, slažemo se Goma i ja, dok Zoki odbija u bolnicu. Žica Gomu da ga zašije. Goma veli da mu kod životinja to nije problem, ali kod ljudi to ne bi volio raditi. Uostalom nema opremu i nije stručan za takve poslove. Zoki mu malo zamjera. Zoki ne voli bolnicu i ići kod doktora. Jedino kad nešto gadno slomi. Sokolim ga da još nije bio u meksičkoj hitnoj. To ga uveseljava te pristaje na bolnicu. Zovemo Hrgu, našeg čovjeka za sve, da nas uputi gdje. Pita me Hrga kaj je bilo, velim mu da Zoki ima ranu, na što će Hrga da će mu on očistiti. Kažem ja da treba i zaštiti, a Hrga će u mičku paterinu da nema konca za šivanje i nek ga bolje vodimo u hitnu. Poslao nam je adresu.

Gladni smo. Krv ne curi. Spriječavamo Zokija da kopa po rani da ne bi ponovno procurila. Stajemo u jedan restač na putu do bolnice. Švicarskog je karaktera. Nude fondue jela. Gazda i kuhar govori španjolski i francuski. E jesi nas našao. Nekako se saporazumijevamo i naručujemo 3 tekile, 2 bočice mineralne i butelju bijelog vina. Prvi stranac koji na, spomen da smo iz Hrvatske, nije posegnuo za nogometom i nogometnim veličinama Šukerom, Bobanom, Modrićem ili Mandžukićem, već tenisom. Pokazuje na sebe i govori Federer, pa na mene Đoković. Velim mu ja da je Đoković Srbin, ali nema veze i on je naš, dok je naš naš Marin Ćilić, doduše Ha komponenta iz Be i Ha. Couvert smo smazali dok si rekao keks, kao i tekilu s limetom te solju. Ubrzo dolazi vino. Gazda toči prvo Zokiju i pita prija li mu štivo. Baš je našao crkvu gdje će se molit. Zoki bi, da mu je natočio ocat, klimnuo potvrdno. Čileanski chardonnay je bio izvrstan. Nismo ga gemištirali s mineralnom. Poumakali smo male komadiće kruha u rastopljene sireve u glinenim posudama s dugom vilicom te pročitali čileansko štivo. Sve je bilo fino. Raspoloženje nam se popravilo. Sad možemo i u bolnicu. Ubrzo je nalazimo te nas upućuju na hitnu. Čovjek na prijemu se samo blago nasmješio na spomen paraglidera i mahnuo mu da uđe na trijažu. Ostavljamo Zokija u dobrim rukama. Idemo po Zokijeve dokumente u kuću, jer tko normalan nosi neki dokument sa sobom. Usput odbacujemo Hrgi rezervu i kontejner. Oni pretaču gorivo iz kombija u Hrgin motor. Goma me odbacuje do HQ na prvi obavezni briefing, a onda odlazi po Zokija. Stigli su na pola briefinga. Zakusku smo preskočili jer smo još probavljali one rastopljene sireve i kruh, a prilično smo i umorni.

Jutro poslije

Nešto prije 6 dizanje. Higijena, brabonjanje na smjene i Zokijevo tuširanje sa zamotanom nogom izvan tuš kabine. Primjetio sam da je vodokotlić topao, vrag mi nije dao mira pa sam malim prstom probao vodu u školjki. Topla je i ona. Nisu normalni. Netko je zamijenio cijevi pa brabonjke i mokraću ispiremo toplom vodom. Goma je skuhao kavu te smo za jutarnje štivo maznuli po Modelo, dok je Zoki dokrajčio zadnje stranice Mucha tekile. Potom sam prionuo krpanju Zokijevod sica. Ova Forza mu već drugi put unutar 2 godine čuva leđa. Pred 2 zime u Kolumbiji, kad je tresnuo u prašumu, na vrh neprohodnog brda, i jučer. Sjedalo je primilo udarac i ubod neke grane koja se našla na putu Zokijevog poniranja u šumu. On je pokrpan na hitnoj s 5 šavova, a sjedalo s 50 šavova. Dok je Hrgator presložio rezervu. Taman kad sam bio pri kraju s krpanjem sica, začuli smo Hrgin motor BMW GS 650. Neki dan ga je Zoki jašio prisjećajući se puta u Makedoniju 2011. s malo jačim BMW motorom od ovog. Hrga je donio rezervu nešto prije 7 h i odjurio u Valle da se ukrca u transport za start. Šepavi Mileni se pripremio i ubrzo smo svi veselo jurili prema headquarteru u našem ševroletiću. Malo se žali na koljena, nije brz u hodnji (a kad je bio brz) i hromlje, ali stisnuo je zube i gura.

Monarca open - dan prvi

Trebali smo doći na transport u 7 h. Nismo mogli niti slučajno s predradnjama oko osposobljavanja Zokija za letenje. Došli smo u pol 8 i ubacili se u zadnji kombi. Goma odbacuje auto na parking, ja uzimam kavu i neka peciva u HQ jer nismo stigli niš drugo uzeti za jelo, a Zoki čuva kombi. Nakon 20 minutne vožnje dolazimo do zastoja. Radovi na pristupnom putu za start El Peñon. Preko 10 kombija i još dosta drugih vozila stoje u redu. Izlazimo i pješačimo do razloga zastoja, svih nas 150 natjecatelja i 50-ak pratećeg osoblja. Majstori šalaju i postavljaju armaturnu mrežu za betonažu 30 m jednog traka makadama. Ovdje se na brdima ceste betoniraju u pravokutnike i površinski narezuju. To se sve odvija ručno. Mogli bismo proći po drugoj strani ceste, ali nabacili su golemo kamenje da se ne može proći vozilima. Nešto tu ne štima. Bez obzira, nalazimo tortilleriu, manufakturu u jednoj obližnjoj kući gdje sjedamo i jedemo tortiljice kao tople sendviče, sa šunkom i sirom. Gazda nam donosi veliku staklenku turšije. Jako je fina i ljuta. Tražimo ga cervese, odgovara potvrdno, ali nema kod sebe. Nakon ponovnog upita odlazi do obližnjeg dućana po pivo. Vraća se i obavještava nam da više nema. Agua y hugo nećemo. Tako smo proveli narednih četiri sata bez štiva za čitanje. Zidovi su ukrašeni slikama. Roditeljski par u nekom parku pored kamenog postolja, a onda neproporcionalno friško dijete, beba, namontirana na to postolje. Izgleda kao da će ih progutati. Jedna je posebno dojmljiva. Ista ta beba, možda i dvije različite, jer au se tu motala dva klinca, po kutevima slike, a u sredini Isus kako drži jednu od tih beba.

Pravi razlog neprolaska prema startu je slijedeći. Mjesto polijetanja i pristupna cesta pripadaju jednoj općini, a organizacija Monarca open natjecanja i sva aktivnost oko letenja pripada općini Valle de Bravo. Rado bi ovi iz druge općine malo dijelli slasni letački kolač. Zamislite samo 150 pilota poprosječnoj kotizaciji 300 USD. Na stotine tandema mjesečno (PG i HG), druga natjecanja (tjedan prije je Hrgatorov XC Skyrace) i na tisuće letova. Sve se plaća, i poliketanje, i klupska članarina, i taksi i kotizacije. Pa tko bi ih krivio što od svog tetena ne mogu imati nešto. Suradnja je po principu - teren naš, med vaš. I tako su oni zagradili cestu. Promet stoji u oba smijera. Organizator je znao za ovo pa nas je zato navukao od 7h na transport. Organizator Miguel je otišao na pregovore. Sjedimo u kombijima i vrzmao se uokolo od 8:20h. Mi smo zadnji kombi. Nakon 2 h su postavili veliki banner preko cijele ceste, lokalci su se stali ispred. Došla je i televizija. A onda prvo jedan policijski pick up, pa drugi s Miguelom na zadnjem sicu i na kraju treći pod rotirkama sa šefom oštećene općine. TV kamere su se upalile, a mi smo uokolo gledali dok je skup osiguravala policija s dugim cijevima. Šef protivničke općine je za dijalog, ali lokalci ne surađuju. Hoće viśe taksija s njihove strane i više para. Međutim, nisu niti oni bezazleni. Lokalna zajednica već reketari klubove iz Valle de Bravo za 2500 USD godišnje za startninu. To je ispregovarao Hrga na zadnjem sastanku. Dan nam curi, a čini se dobar. U međuvremenu su nam zadali task s varijacijama A duž i B kraći.

Sve je završilo u 12:20 h, kad smo se pokrenuli. Punih 4 h gubitka vremena. Dok smo prolazili pored radova vidjeli smo da su radnici zabetonirali pola zacrtanog. Još 5 godina i bit će 50 % ove ceste unaprijeđeno iz kamenitog i prašnjavog makadam u betonirani i prašnjavi put. Napokon briefing. Tekma je 58.7 km. Čekanje na Crazy thermalu, cilindar 11 km oko Diversado na rubu 3 kralja, pa na istu točku po grebenu, onda 3 km van nad dolinu i 23 km prema visokom ternu. Završava s ESS 3 km cilindrom oko malog vulkanića Cerro Gordo i goal na aerodromu. Zoki se ne osjeća dobro i odustaje od današnjeg letenja. Spustit će sa organizacijom dolje. Goma i ja smo nabrijani. Pripremao se za istač. Počinje briefing i daju vremena. Task je ostao iz plana A. Zračni start je u 14:30 h. Prije polijetanja sam otišao brabonjat u čist, uredan i opremljen sanitarni čvor, pojeo müsle i voćni jogurt, koje sam kupio na startu i malo popio vode da isperem tu ljepljivo-mliječnu slatkoću. Startam valjda među zadnjih 10. Imamo sreću nema vjetra i polijetanje više od 140 pilota protiče brzo i sigurno. U ovo doba inače puše kao blesavo.

Nabrao sam se u jednom stupu. U tom kojeg smatram mojim, ne vrtim odmah kod starta, već izađem dobrih kilometar po njega. On me ionak' zanese među ostalu raju, ali sam već debelo visoko iznad terena i većine. Digao sam 2900 m. Potom preko El Peñona, pa na plato Crazy thermala. Sve super. Tu malo popravljam pa letim niz kumulostradu duž grebena kojeg nazivaju Spine (krslježnica). Uvukao me oblak. Držim speed da čim prije izletim. Ispadam iz jednog kumulusa i upadam u drugi. Na drugom ispadanju, taman kad sam se nešto zamislio oko pozicioniranja na startni cilindar, spičio me silovit frontalac 80 % po desnoj strani. Zeno je jurnuo ponirati ispred mene, brzo sam namotao jedan krug komande i povukao stall, prednji rub se otvorio uz snažnu energiju, popustio sam kočnice, potom još jedno jako poniranje, ponovno kočnice u stall i uz ljuljanje izašao sam naizgled neoštećen. Hiperventilacija i ubrzani puls su se smirili do slijedećeg stupa, mada sam ispsovao taj dio grebena koji me je sašio i prije 2 dana. Zao zrak je tu. Onda sam se uputio van grebena na jug. Hvatao sam neke kumuluse. Tu je bilo još 10 krila. Vidio sam da većina pilota prebacuje sa Spine grebena na McGee poziciju. Nisam našao dobra dizanja. Padam na 2300 m. Vrijeme otvaranja startnog cilindra me pritišće. Napokon neka dizanja. Ali slaba. Sporo penjam. Pomičem se i tražim. Kad sam tukac sam. Grupa zna bolje od pojedinca. Dok sam digao na potrebnu visinu zračni start se otvorio a bio sam 1.6 km od ruba. Letim totalno izvan grebena kuda idu svi. Čak sam debelo na jug ispred Tri kralja. Letim paralelno s grebenom i hvatam dizanja po izvrsnoj liniji. Nadoknadio sam izgubljeno vrijeme s početka. Sad se približavam točki i moram na greben. Prva grupa od 20 krila je okrenula prvu točku. Koso je napadam, dolazim niže od nekih krila koja dižu. Okrećem KT1 i nastavljam u vjetar. Fino diže. Gazim speed i doziram ga ovisno o naletima jačeg dizanja. Okrećem i drugu točku. 2 grupe su ispred mene. Obje se vraćaju na greben daljnjom rutom. Odlučio sam krenuti prema slijedećoj točki koja je 23 km prema sjeveru. Pohlepno sam krenuo najkraćom rutom očekujući da će niža brda grebena raditi. Nisu radila. Borio sam se na jednom brijegu i na kraju kapituliao, sletjevši pored neke farme i jezerca. Barem je tu bio put prema mjestu Zacazonapan. Tu počinje zabavni dio dana.

Do mene su sletili Kanađanin Anthony (Tony), Amer, engleskog porijekla s hawaiiskom adresom JK (Džej Kej) i Norvežanin Viking Sigurd. Na stanicu zovu ANToni, tim naglskom. Javljam se ja, javlja se Kanađanin. Dođem do njega i riješimo nesporazum. Onda slijeće JK s Deltom 3. Poznaju se. Evo i Vikinga s Deltom 3. I oni se znaju. U ovom trenutku mi svi izgledaju i zvuče ko Ameri. Predlažem da odhodamo do farme jednim pješačkim putem, jer je kraće. Imenjak mi je sumnjičav. Koleričan je i sve ispituje. Ja sam najsumnjiviji, jer u tom trenutku misle ds sam Rus (po njihovom shvaćanju Rusi se skidaju do pasa čim slete). Tony me ispituje jesam li siguran, jesam li to vidio iz zraka i jesam li provjerio. Odgovaram da sam provjerio, odhodao par 100 metara, vidio sam vrata. Pita on mogu li se vrata otvoriti. Odgovaram potvrdno. Već me bio malo nadrkao, ali odglumio sam strpljenje jer mi se ne da ulaziti u sukob. Loše sam volje jer sam kapnuo. Isto tako su i njih trojica loše volje. Još nije uvjeren u moj prijedlog već se konzultira s drugom dvojicom. Njima više vjeruje. Ja polazim, a za mnom ide Viking. Malo čavrljamo, prolazimo prvu lesu, propuštam ih sve pa i Tonya, dolazimo do jezera i prvih strojeva. Sad je bolje volje. Dogovaramo prijevoz s lokalnim radnicima nakon njihove šihte. Morali smo pričekati nekih 45 min da se oni organiziraju. Usput saznajemo da Ameri nisu svi Ameri. Da nitko u stvari nije Amer, a da ja nisam Rus, već Hrvat. Na kraju je Tony priznao da grupa (gaggle, termin roja, grupe u letenju) bolje zna od pojedinca. Onda je uslijedila jedna od lijepših avantura vožnje u tovarnom prostoru kamioneta. Lagano oblačno, smiraj dana, nije vruće, vjetar nam mrsi kosu i vrlo je ugodno. Promatramo predivne krajolike pod raznim nasadima dok vijugamo cestom među brdima. Bome bi se nahodali da smo poslušali imenjaka i krenuli pješice. Svako toliko neka ograda i vratnice da stoka ne može proći. Dvojica radnika se drže ko smetlari na zadnjem kraju i izmjenjuju se u otvaranju i zatvaranju vatnica. Na jednoj je ogroma crna doga. Srećom da nisam tu sletio. Krava je posvuda. Kraj obiluje vodom. Zimi je toplo. Izvrsno mjesto za proljoprivredu i stočarstvo. Stižemo s radnicima u mjesto Zacazonapan. Tu nas gazda ostavlja, nudimo mu novce, a on odbija. Veli stavite u škrabicu u crkvu. Moš mislit. Jedan od radnika nam pomaže u komunikaciji s lokalnim taksijem. Isto je kamionet, samo kaj ima sjedala u tovarnom prostoru i na vratima natpis taxi. I nešto je manje izlupan od prošlog picupa. Viking i ja trčimo u obližnju trgovinu preko glavnog gradskog trga s predivnom crkvom od mramora. Uzimao 8 cervesa za žedne štioce. Kako smo riješili odmah 5, skupa s radnikom pomagačem, samo smo se Viking i ja pogledali i opet smo otišli po još 8. Dok smo čituckali u hladu, čekajući polazak taksija (među većim gradovima su autobusne linije, ali u manjim mjestima javni prijevoz obavlaju taksiji pickupovi), došao je organizacijski kombi. Štedimo 500 bakula za prijevoz, pa Viking trči i treći put po logistiku. Sad je uzeo i ljuti čips. Odlični su im ti ljuti čipsevi. I tak se mi uvalili u kombi i deri po pivu i čipsu. Svima su se usta razvezala. Tony pljuje po francuskom Quebecu. Šali se na račun Kanađana, da su dobri samo u hokeju i ispijanju alkohola (mislim da ima mnogo revnih čitatelja diljem zemaljske kugle i da nisu samo oni u tome dobri). Viking nas Hrvate hvali da smo jako dobra loptačka nacija, nabraja nogomet, rukomet, košarku, dodajem ja i vaterpolo. To ga se nije dojmilo. Onda se zajebavaju na račun vojski. Sad Norveška, Kanada i Danska zajedno imaju 200 vojnika. Boli ih taki kad su pod NATOm. Zanimljiv detalj je ispričao Tony. Kanada i Danska graniče (Grenland je Danski teritorij). I ima neki otok između kanadske vukojebine i grenlandske vukojebine. Uglavnom u polarnom krugu. Tamo ne idu nikad, ili vrlo rijetko. Kanadske karte tog područja datiraju iz sredine 19. stoljeća. Shvatili ste koliko mare za taj nenastanjeni dio. I veli Tony da su na tom otoku prije nekog vremena došli Danci, skinuli kanadsku zastavu i ostavili bocu whiskeya. Onda smo nastavili čitati i pričati o razlikama juga i sjevera. Veli Sigrud da su oni Vikizi bili neprejebivi ratnici. Maltrali su cijeli sjever Evrope i englesko otočje, porobljavali druge da rade za njih (nisam razmišljao do njegovog spomena da u Evropi nije bilo robova). Veli Sigurd da su oni imali robove. Onda ja o easy going jugu. Razlici KATolika i PROtestanata, pa o neretljanskim gusarima, hajducima i uskocima sve odreda tatovima i sjecikesama. Ništa voljim ili gorim od tih Vikinga Uglavnom, prilično smo se načitali i napričali. Bilo je tu i o krilima, ženama, alkofiliji, drogama (Viking žvače duhan, siše duhan pod gornjom usnom, stalno puši i raspituje se gdje ima trave za nabavit, voli sve). Živu u Tromsou na rubu poralnog kruga. Tony živi u Vancuveru gdje su zime također brutalne. I bave se paraglidingom. Džej Kej je veseo i smiješan lik. Pričao je o Hawaiima kao da priča o drugom planetu. Na kraju se samo smješkao jer se prečitao. Vikinga sam uči izgovoriti živjeli, on stslno živila. Cilj mu je nsučiti što viš eazličitih riječi za nazdrsviti uz knjigu, roman, novelu ili putopis. Na rastanku smo se izgrlili kao najrođeniji.

U apartmanu Goma i Zoki odmaraju. Zoki se još nije dobio i loše se osjeća. Današnja pauza od 6 sati nečitanja ostavila je traga na njegovom zdravlju. Otišao sam sa Gomom do obližnjeg križanja u jednu zalogajnicu, da nešto ručamo oko 8 navečer. Na povratku doma ugledali smo hrpu dobrog drveta za potpalu. Neke dijelove fosni i druge daske. Opet smo naložili vatricu, razgorili je Axe deodorantom i fenom, zasjeli u ligenštule, otvorili svježe knjižice Modelo cervesas i zapalili dimeći prutić egzotičnog bilja. Može li bolje?

Monarca open task 1:
https://photos.app.goo.gl/c42NCWjGmbd5bYpXA

Zoki je odlućio izgleda ne prepisivati štivo od Tonija pa eto ga i u cilju.( )Bravo Zoki..Bravo i Hrgi (njega smo navikli vidjeti u cilju )Bravo ,ti Goma daj Gasa a Toniju če očito trebati Kajdanka, ne čitamka nego kajdanka:lol:
lp
https://www.monarcaopen.com/results/2019/d2/OPENPDF.pdf

Monarca open task 2

Jutro kao svako drugo. Dizanje u 6 h, higijena, brabonjanje i jutarnje čitanje. Goma i ja smo na Modelo, Zoki na Jose Cuervo. Osim jedne bitne razlike. Radni je dan i telefoni su Zokiju i meni poskakivali od poziva i poruka od 2h ujutro. Brzinske pozive i mjelove smo nekako skucali do 7 h i gas u Valle. Opasno nam je rezervoar ševroletića pri kraju. Malo troši, ali ipak troši. Dogovorili smo s Hrgom nabavku goriva. Omlet sa šunkom i sirom, malo habanerosa i jutarnje štivo umjesto vode.

Vozi nas jedan mladac u kombiju s razjebanim amortizerima. Dobro nas je skuhao, kaj bi Zoki rekao. Odnosno postaje mukica. Zoki nam se oporavio i danas će letiti. Didžej na startu pušta neko čekićanje kao da smo na afteru u 9 ujutro. Mećem sluške i ignoriram. Jaja, šunka, sir, rajčica, avokado, chilli, kava s mlijekom, cervesa i tekila hoće van. Odlazim do sanitarnog objekta, vrlo čistog i urednog te praznim sadržaj crijeva. Utrka je postavljena duljine 54 km. Čekamo otvaranje startnog cilindra na osnovnom grebenu, Crazy thermal ili niže niz greben na jug. Potom van nad "ravnicu" (ravnica je pod navodnicima jer su to sve manji platoi između kojih su manje ili više duboki kanjoni). Potom na greben prema Valle de Bravo (Diverso točka), pa onda opet van na drugu stranu i još jednom natrag do mjesta Zacazonapan i cilj je na Pianou, službenom sletištu ispod strata i stijene El Peñon.

Polijetanje bez problema. Goma se je malo bacakao na startu i pravio važan na način da je lako od prve odstartati. Pa je on zato odstartao iz trećeg puta. Klasično nabiranje prvo u "mom" stupu, pa na El Peñon i potom na Crazy thermal. Sve kao po loju. E to je najgore. Kad ide tako dobro. Nevolja vreba iza ugla. Digli smo preko 3000 m, rubovi baza od 3100 do 3200 m. Držimo visinu i kružimo, vrlo široko. Zoki i ja smo u istom dizanju, daleko od gužve glavnine pilota. Još 25 min do otvaranja. Kruži, nahrani svinje i ništa ne diraj, govorim sam sebi. Nije prošlo puno, a sve je stalo. Mi, koji smo bili iza, krećemo naprijed prema rubu cilindra, a oni bježe s ruba jer ne radi. Klasična situacija. Gledam na sat i vidim da imam još 15 min. Dovoljno da odem do ruba cilindra i da tamo pričekam novi ciklus. Ak' je radilo maloprije, radit će ponovno. I tako ostanem sam na rubu cilindra. Pomislim da nije dobro, ali imam vremena. I tako uđem, zagazim u cilindar. Svi skupa tonemo. S bitnom razlikom da sam ja na kraju grebena i u cilindru. Premetiljao sam uokolo područje od 5 kvadratnih kilometara, ali nema dizanja. Ma ko ga jebe. Idem dalje i bit ću prvi na startu. Nisam ovu svoju brabonjavu misao uspio niti procesuirat, kad evo ti nevolje. Naviter mi je nekako bio na open gate, odnosno nisam imao odbrojavanje do početka utrke. Nije ni važno. Imam na Braünigeru to. A onda se start zbilja otvorio, ja sam bio u njemu, a Oudie je maknuo startni cilindar s ekrana. Mička ti paterina i svi gromovi te spržili. Em sam nisko, em ne znam gdje mi je startni cilindar. Tipkam debelim rukavicam nervozno po Compeu da zumiram rub cilindra, jer je opći auzmeš od točaka, cilindara i optimiziranih linija na velikom zum outu. A on ima delay jer je tehnologija stara 15 godina. Majku ti krvavu! Onda sam pretjerao sa zoom inom. Sad nazad. Psujem da me je gadno čut. Psujem sebe, instrumente, uvjete, Meksiko, HDZ, SDP, HSS i Damira Krstičevića. Psujem na ptice u zraku i pse koji laju dolje u San Pedru. Kad me je prošla histerija i kad sam se skulirao, bio sam nisko. Par psovki za nisko stanje i van po neko dizanje. Nad San Pedrom nalazim stup znanac. Dižem 2300 m i on nestaje. Opet psujem. Svi su zapalili i sam sam ko duh. Razmišljam da zajebem tekmu, prebacim se na Tri kralja i letim XC. Kompetitor u meni je pobijedio i odlučio sam nastaviti utrku. Vraćam se od San Pedra na osnovni greben. I letim, i letim. Di je više taj rub cilindra!? Naravno da me Compeo živcira svojom tromošću osvježavanja ekrana. Došao sam do grebena, moram dalje. Psujem da sve odjekuje. Pao sam ispod grebena, ali sam okrenuo startni cilindar. Ispravno. Ponovno nad San Pedro i udri ispočetka. Digao sam i krenuo dalje preko nizine. Patio sam se sam preko tih pustopolja nisko u balonastoj tremici. Kako je lako kad si visoko. Vidim u daljini i druga krila se pate. Nekako sam se dovukao do 2 km do prve točke uz sveobilje psovki. Letim između 2100-2300 m, a pod je na 1700-1900 m. Onda, nakon borbe od 15-ak minuta, kapituliram. Ne mogu više. I kaj je najgore na znam kak dalje. Izmorilo me silno psovanje.

Fino sletim uz obilan vjetar i termiku, a dolje, i pick up i kombi organizacije. Sletio sam uz neko selo i odmah mi pritrčavaju 4 mangupa od 6-10 godina. Gledaju kaj sve skidam sa sebe, znatiželjno razgledavaju opremu. Malo komuniciramo: bok, kaj ima dečki, koliko godina imate, upoznajemo se, malo je vruće i tak. Dolazi jedan 20-godišnjak i vidim da zna slagat krilo. Pitam ga je li pilot, on negativno odgovara. Pokazuje mi na moje bose noge. Ne kužim ga, a onda razabirem kobra. KOBRA? Ma daj tu nema kobri, kenjaš?! Si, si kobras, mucho, potvrđuje on, a ovi mali mangupi klimaju glavom u znak potvrde. Aj u qratz. Brzo se obuvam. Uletim u kombi i sa meksičkim čičom slijedećih 40-ak minuta skupljam pokapale. Pričamo k'o najrođeniji s mojih 30 riječi španjolskog, a on sa 10 engleskog. Počeo sam se zabavljati i zaboravio na preloš let te rano ispadanje iz tekme. Putem smo susretali zanimljiva lica. Prvo, dođemo do nekog Amera, a oko njega desetak lokalaca. Dva su došla i motorom. A to je na nekoj livadi u brdu. Jedan od njih govori jako dobro engleski. Kad sam ga bolje pogledao vidim i gdje je naučio engleski. Lice mu je kompletno tetovirano raznim znamenjem, križićima, nekim simbolima. Ima i ožiljaka. Ozbiljnih. Nekako mi se ne čini po govoru tijela da je lokalni šaman. Vjerujem da je engleski jezik izučio u američkom zatvoru. Drugi, u kombi uleti, entuzijastični i beskrajno simpatičan Englez, David. Star je oko 50 godina, prije nekog vremena je počeo letit i ovo mu je prva tekma. Svemu se reduje k'o malo dijete. Još je u fazi kad vidi brdo, mora ga probat. Sva su brda letiva. Prošli smo tu fazu svi, kaj ne? Živi na nekom otoku gdje uvijek puše, pa možeš letiti po bilo kojem vjetru i u bilo koje doba dana i noći. Sve je u travi. Beskonačni školski tereni s idealnim uvjetima. Veli on da malo odleti, spusti se kod kuće, nekaj odradi ili objeduje, pa se popne iznad kuće i opet leti koliko želi. Ali ova velika brda ga plaše. Tek se navikava. Treći, Amer kojeg smo prvog pokupili. Frajer se ne gasi, svi su mu man i dude, a priča s kim stigne, čak i s klincima u prolazu na nešto španjolskog i puno engleskog. Bitno je da priča. Priča i sa šoferom (sjedi naprijed), koji ga blijedo gleda. Četvrti, Norvežanin bliže 60-im nego 50-im. Leti samo na godišnjem odmoru. Dakle, 2 tjedna po svijetu. Kruševo mu je zakon. Kad sam mu rekao da kod nas može letiti i poslijepodne otići na kupanje očice su mu se zasjalile. Do tad je bio prilično flegma. Čita cervesu i samo priča sa jednim svojim, koji je odostraga zrikao meni preko ramena, jer sam tipkao blog. U jednom trenu me je pitao jel' to pišem knjigu. Ja sam rekao da pišem blog, a onda ga je još zanimalo na kojem jeziku. Čini mi se da sam u kombiju punom rookeia. Baš sam zaglavio. Vožnja je potrajala, pokupili smo i nešto cervesa uz put te ih pročitai redom sve.

Zoki je u cilju. Goma je odletio prilično dobr. Dobro, timski smo napredovali od jučer, kad Zoki nije letio, ja sam kapnuo, a Goma je nekaj i odradio. Idemo večeat. Dolazimo do trgića okruženog zalogajnicama i restoranima. Sjedi Hrga s onim parom s početka, Pamela i Pablo, do nas. Cima da probamo krilca s habanerom. Uzimamo jednu zajedničku porciju, dok Zoki uzima za sebe jednu s malo blažim umakom. Goma i ja po hamburgeresu. Krenemo na ta krilca i konsternacija. Izgorili smo. Pokušao sam ublažiti efekt brisanjem krilaca u ubrus. Ni cervese nisu pomagale. Kako god, soptali smo, puhali, znojili se i plakali. Veli nam Hrga da Pamela sredi sama porciju. Ma da. Zoki je riješio i onu svoju koja nije bila ništa manje ljuta. Ljuće sam možda jeo, ali se ne sjećam. Pokupili smo se uskoro doma, izmučeni ljutinom.

Usput smo maznuli jedan panj, jako dobar, pol metra duljine i promjera 20 cm. Taj će gorit. I gorijo je. Nabavili smo još drva kod gazde. 100 bakula skuplje za istu količina od neki dan. Bar drvo ne moramo dovoziti. Zapalio sam vatru, dok su dečki otišli pretočit gorivo kd Hrgatora u naš śevroletić. Čitamo i gledamo u vatru. Malo smo se zabavljali s fenom. Sviđa nam se kako se razgori. Uskoro je bilo povečerje. Njih dvojica su spavala i potiho hrkala, a ja sam gledao vatru. Panj je gorio tihim plamenom svom dužinom dugo u noć.

Monarca open task 3

Jutros je krenulo vrlo aktivno na veceju. Zoki u noći, pa ja u pol 6, onda opet Zoki, pa Goma i još malo ja. Obilato brabonjanje možemo zahvaliti sinoćnjim krilcima u chilli umaku i krilcima u habanero umaku. Uz štiva poput kave, aguave i cervese pored kamina u ranim jutarnjim satima, dok se nije pošteno razdanilo i ne možeš očekivat manju akciju. Još smo jednom sva trojica doradili što smo jutros započeli tokom doručka. Srećom da je baño od HQ vrlo blizu jer javni WC radi tek od 9h. Ušli smo među zadnjima u 2 kombija. Zoki se ne voli gurati, pa smo Goma i ja u predzadnjem, a Zoki s logistikom u zadnjem. U vožnji, u kombiju, napale su me opet probavne smetnje. Stavio sam slušalice, pustio lagane instrumentale Vlatka Stefanovskog, sklopio oči i ignorirao situaciju. Po dolasku na start Zoki veli da ga opet frče. Goma odlazi brabonjat i vraća se zajapuren. Veli da je ispustio dušu. Idem i ja. Možda je zbog miješanja raznih literarnih stilova, posebno onog Monster zero sugar i Absolute, ali nekak nam se najviše čini da je zbog habanera. Ogulit će nam crijeva. Ide briefing u 9:30 h. Tekma je postavljena u početku kao jučer. Isti startni cilindar i prva točka, 16 km od starta, pol po grebenu i pol po "ravnom". Potom do Magueya preko Tri kralja, pa Diversadoro po grebenu i onda do Cerro Gordo, preko višeg terena i šume, malog ugaslog vuklančića koji me proše godine napatio. Drugi dio je cik-cak po visokom terenu između Valle i starta. Ovdje nastaje konvergencija koja se puni s obje stare tog platoa. Iznad se popodne naslažu takvi gusti, tmasti i veliki kumulusi da misliš da će kiša. Cilj je na aerodromu. 84 km je duljina.

Provjeravamo međusobno instrumente. Postavljeno je vrijeme u 13 h. Opet me jebe Naviter jer mi je start stalno otvoren. I Zokija isto. Nekaj smo krivo postavili. Ja sam svoj apdejtao, Zoki nije. Znači nije software. Onda ponovno moramo brabonjat. Meni je to već peti put. Zoki veli da je ovo povijesni dan, jer ide prvi put na javni wc. Ja bih mogao napisati putopis na temu Javni, barski restoranski i drugi nerazvrstani toaleti. Zato Zoki i ja kasnimo na start. Kad smo se obukli i došli na poletište nikog više nije bilo. Samo direktorica tekme Niki Moss i prateće osoblje. Jakooo smo zakasnili. Ali zov crijeva bio je jači. Polijećemo istodobno, ja u moj stup, a Zoki iznad starta. Već je krenuo vjetar i teško idemo naprijed. Diže, ali ne onako kvalitetno. Prilazim El Peñononu izvana, a Zoki direkt. Obojica padamo nisko. Zoki se prvi izvukao pod El Peñonom. Ja sam zaglavio 15 minuta čekajući da proradi. Poletio sam 33 minute prije otvaranja 16 km dalekog startnog cilindra, sad sam se pomaknuo 3 km i ostalo je još 17 minuta. Opet sam u nevolji. Bit ću strpljiv ili ću zeznut, sletit i ozbiljno se samoranit te zapalit krilo. Bit ću strpljiv. Napokon dižem 2500 m nad stijenom, pa se zavlačim pod konvergentne baze, polako i oprezno, pomičem se do Crazy thermala. Tu su već drugi. Držim od 3000 do 3400 m te gasiram pod bazama i kroz grupe pilota prema startnom cilindru. Došao sam 4 minute ranije. Pusy smoke. Startam na vrijeme visoko. Ne pomišljam da je dobro, da se ne ureknem. Pod speedom do prve točke, okret sa speedom i na Tri kralja. Tu malo popravljam i vozim za vodećom skupinom od 20 krila. Okrećem 2. točku Maguey i gasiram po grebenu prema trećoj Diverso. Putem nas ljulja termika koja nabija iz dubokih usjeka. Tu sam prvi dan sletio jer je slabo radilo. Ovo su uvjeti za mene. Nemam živce za slabije uvjete. Daj nek' me opizdi da gurtne škripe, a karabineri se uvijaju. Sam nek ide gore. I išlo je. Ne vrtim ispod 4 m/s, a najviše volim zvuk šestice na oba varija, dok se Zeno uvija u ritmu tom. Maznem 3. KT, opet dignem 3400 m i gađam najbolju liniju prema Cerro Gordo. Letim s još 5-6 krila. Oni više prema Valle, ja više prema startu. Pomišljam da sam se opet separisao a rekao sam si da ću letit u grupi. Vodećih 10 je nisko na vulkanćiću (2600 m je visok), još njih 10 između prvih i mene vrti neko dizanje na 2 km, ali slabo. Onda sam ugledao stvaranje kumululusa nad padinama koje se strmo spuštaju u Valle. Jurnem pod njih i petarda. Opet sam na 3500 m. Prolazim pored one skupine koja vrti slabo dizanje. Prolazim kroz 4. KT i derem prema petoj pod bazama. Opet sam sam. Izabrao sam kraću liniju prema slijedećoj točki, dok se drugi drže isturenih vrhova prema Valle. Ne uspjevam dignuti jedno jako dizanje jer sam došao nisko i baca me iza brda. 2 krila koja su došla iza mene kupe to i dižu. Idem dalje. Opet sam. Curim i curim, ali se teren spušta iza starta, a točka je puno niže. Onda ugledam jednog Mohikanca koji vrti nisko i ošto, iza starta. Kupim to dizanje, pa s njim se zanosim 2 km do točke. I susrećem se s drugim krilima koji idu prema 5. KT. uspio sam ovo bezbolno odradit mada sam pomislio da sam opet zajebo. Ponovno na 3500 m, po drugi put okrećem Cerro Gordo. Tu se križamo svi sa svima. Vidim Gomu ispod kako leti prema 5. KT. A onda dizanje pod bazu, natezanje speeda i pravac na sedmu točku 4,5 km oko Monarcae. Vozim do 10 km prema rubu cilindra, a onda vidim da je tlo prema Monarcai u sjeni. Naslagali se oni tamni i tusti kumulusi i napravili sjenu od 50 kvadratnih kilometara. Izlazim s pravocrtne linije i idem južno prema padinama koje se spuštaju te su djelomično osunčane. Ponovno se nalazim sam. Tražim dizanje i padam na 2800 m. Psujem na sav glas zakaj sam opet sam i sam moram tražiti dizanja. Zastao sam ovdje 10 minuta i, u stvari, ta mi je pauza pomogla da sačuvam visinu.

Polako se pomičem rubom tih kumulusa i sjene. Oprezno. Ne penjem jako, ali održavam 2900-3000 m. Trebam zalihu visine za okret Monarcae i za povratak u vjetar. Brzine su oko 50 km/h bez speeda i 60-67 km/h sa speedom. A onda kvaliteno i konstantno dizanje od 2 m/s. Visoko okrećem Monarcau i gasiram u vjetar za posljenju točku, treći put Cerro Gordo, ali većeg radiusa (3km). Nabrojao sam 20-ak krila koja su okrenula prije mene. S pol speeda idem 40 km/h. To je ok. Još 23 km do cilja. Stišćem full kad god imam nulu ili slabo dizanjem. Potom gazim speed dvonožno i krvnički. Vidim Gomu kako ide prema pretposljednjoj točki. To Goma! Ostavljam 5 krila za sobom i idem na vrhove kojima se mogu došlepati do Cerro Gordo. Malo sam popravio. Srećem i Hrgu koji se pojavio odnekud iza mene. Da ne povjeruješ. Nisam tako loš. Gazim i gazim. Hrga ide direktnije i više gubi, a i riskira. Točno sam naciljao na 15 km do kraja da dođem u cilj s 50 m plusa na Naviteru i ne puštam speed. Okrećem posljednju točku negdje kao i Hrga, ali sam viši i bliže rubu cilindra koji je u smjeru cilja. Onda sam ga stisnuo preko kotačića. I Hrga me više nije mogao stići na E3. Prošle godine smo imali sličnu situaciju. On na Queen 2, a ja na IP6. Onda sam bio brži od njega, ali sam izabrao lošiju liniju, doveo se u nispon i moramo sam nabrati prije cilja. Tad me je Hrga zezao, sad ću ja njega podbadat. Ušao sam u cilj i brojim krila. Tu sam negdje oko 20. mjesta. Ovisno o leading pointsima bit će i ukupni poredak. Na kraju sam bio 22., a Hrga 35. Hi, hi.

Dok mi je krilo slagao jedan meksički klinac, gledam u nebo očekujući Zokija i Gomu. Vidim poruku od Zokija. Kapnuo je. Goma bi mogao ući u cilj. I evo ga prema očekivanjima. Tooo Gomaaa! Negdje je oko 60. mjesta velim mu ja. To je gornja polovica od 150. Rezultat vrijedan.

Čitamo Modelo dok čekamo prijevoz. Zoki je stigao u Valle. Idemo na klopu. Na onaj trgić. Zoki opet udara po krilcima. Valjda se kažnjava. Goma umjereni hamburger, a ja neko japansko jelo. Nemaju bijelo vino. Malo sam poželio pročitat koje dobro vino. Imaju crno. Dobro daj crno. E, je crno, ali okusa k'o slatki portugizac. Aj riješili smo to. Zoki se otišao samokažnjavat zbog kapanja hodnjom do kuće 6 km uzbrdo. Goma i ja smo se preselili u susjedni restoran u potrazi za bijelim vinom. Imaju. Poluslatko. Aaa jebemvamled. Dobro daj. Nije za gemišt, ali sam ga pio. Onda povratak doma i nigdje Zokija. Imao sam jednu situaciju prije povratka. Napalo me brabonjanje na sred ceste, ali tako snažno da sam ostavio Gomu u pola rečenice u priči o zmajevima, odložio bocu s vodom za Zokija i jurnuo u mrak uz obalu jezera. Nisam stigao baš sve na vrijeme otkopčat i skinut dok sam jurio kroz turiste koji su uživali u toploj večeri tražeći miran i mračan kutak za olakšanje. Većina sadržaja je ipak ispala van odjeće, samo je jadan manji dio završio na bijelim gaćama. Vjerujem da su bile i crne svejedno bi se vidjeli tragovi sile i žurnosti. Putem me je jedan iz pripitih turista, koji su se tek vratili s izleta brodom, nagovarao da idem s njima na večeru. Htio se upoznati i baš rukovat sa mnom pa dobro nek mu bude. I rukovasmo se. Ljubazno sam zahvalio na pozivu za večeru i otišao. Nadam se da je oprao ruke prije jela.

Goma me odbacio do doma, pa otišao potražiti Zokija. Nije bio daleko. Došepao je skoro pred hacijendu. Naložili smo ostatak badnjaka i predali se čituckanju uz pucketanje vatre. Još smo malo brabonjali.

Koji ste Vi seronje!!!

Top shit!

Monarca open task 4

Hemeroidi su aktivirani. Moram malo smanjit ljutinu. Zoki se isto žali na glasanje crijeva, kašlje ko tuberkulozni pacijent i hromlje. Dođe mi da mu prikratim muke i zatrpam ga u šumu kako ga ne bi kojoti razvukli. Doručkujemo na cesti. Janjetina u žemlji ss lukom, chilliem, zelenim ukiseljenim paprikama i mahunama. E to, do sad sjeckač janjetine i ulični prodavač tacosa, nije nudio. Čitamo narančin i ananasov sok s džumbirom kao antioksidansom uz naprstak Absolute. Zoki je otišao po logistiku. Ukrcaj u kombije za start.

Skužio sam gdje griješimo s Oudiem. Umjesto -6 sati UTC smo namjestili na +6 sati. E sad i ovo radi. Danas su postavili tekmu s 5 jednakih točaka s različitim cilindrima. Tko je pratio portugalski blog tamo sam spominjao takav format. Radi se o tome da se piloti zadrže na određenom području, ulazeći i izlazeći u/iz cilindra, ali s opcijom punog kruga. Može gdje želiš izaći i ponovno ući. Prvo su to postavili na Tri kralja, a onda je na brifingu jedan pilot rekao da je preopasno, jer će svi gasirati po grebenu tamo vamo. Stoga je task comitee odlučio staviti srednišnju okosnicu današnje tekme na jedno uzvišenje na visokom platou između El Peñona i Cerro Gordo. Prvo odrađujemo start kao svaki dan do sad, cilindar 11 km oko Diverso, pa na istu točku s polumjerom 2 km, 5 km van na Zacozonapan i onda ta uzvisina pet puta. Prvo na 1 km. Onda izlaz iz cilindra oko te iste točke na 9 km, pa ponovno na 1 km, i još jednom tako, pa na aerodrom u cilj. Pregled prije starta uključuje: krilo ukopčano, prsna i nožne ukopčane na sicu, karabineri, kaciga, rezerva, radio stanica upaljena i na pravoj frekvi, instrumenti upaljeni. Svaki dan isto provjeravaju prije ulaska na ograđen start. To čini jedan ili dvojica iz organizacije. Sve piloti koji znaju kaj rade. Ovakav sigurnosni pregled pred polijetanje nigdje nisam doživio, a prevalio sam davno 50 tekmi posvud. Neki elementi su sigurnosni, ali drugi su detalji koji govore da im je stalo do nas, poput provjere instrumenata. Neda mi se čekati u redu i stalno prebacivati krilo u ruži dok se potim zabundan. Radije čekam u prikrajku, u hladu i tipkam blog.

Ovaj put sam jako zakasnio, ne zbog odugovlačenja polijetanja, već kaj je start otvoren u pol dvanaest, a startni cilindar u pol jedan. Poletim opet na kraju. Umjesto da dignem neku visinu na startu, malo se zadržim u mojem stupu i nastavim za El Peñonon. Proguta me dobrano, nađem se pod stijenom i peglam. Nema nervoze, samo je 12 minuta pred otvaranje starta, ali dignut ću već uskoro. Vrtim tako 20 min poslije i dalje na istoj visni. Sva krila, s kojima sam bio nad startom, su digla visinu i otišla. Preletjelo me je nešto krila i ostao sam sam. Toliko sam očajan u traženju dizanja da i mi je palo na pamet da se odvučem, ovako nizak, na G-spot i tamo okušam sreću, mada znam kakav rock'n'roll u doslovnom značenju mogu očekivati. Na kraju se vraćam pod start i tek tad dižem 2800m uz priličan zanos od vjetra. Startni cilindar je već otvoren 25 min. Dakle, opet letim svoju tekmu. Oprezno se prevlačim preko El Peñona. Imam respekt prema toj stijeni. Nisam tu dizao, ne zbog respekta već kaj nije bilo jako dizanje. Nastavljam prema Crazy thermalu, uz greben. Niš' konkretno, a ogromna bazurina mi je nad glavom. Mora negdje biti. Nisam pošteno dizanje našao do Crazy thermala. A onda čvrsto komande u ruke i điiihaaa! Navrtio sam do 3300 m k'o iz topa, pa pod bazom krenuo prebaciti dolinu na Maguey. Opet sam k'o duh. Ima nešto smirujuće u tome kad letim sam, samo ako zaboravim da sam u tekmi. Jednom ću shvatiti gdje griješim. Udaram starni cilindar u tranziciji 37 minuta po otvaranju. Ovoliko nikad nisam zakasnio. Čak ni na drugi sat u školi. Taman sam došao na Maguey, malo iznad da mogu zajahat još jednu poznatu termiku na ovom terenu. Malo sam prčkao po Magueyu i onda sam ubo. Dok sam nabirao evo i vodećih. Okrenuli su 1. KT Diverso i 2. KT Zacozonapan i vratili se na Maguey. Ja tek trebam odjahati sve to. Pod bazom napuštan stup na Magueyu i gasiram prema Diversu. Visoko sam iznad grebena i ide dobro. Dolje se piloti muče po grebenu jer vjetar nabija. Ima ga 20 km/h i letimo u zapad od kud puše. Okrećem prvu točku i izlazim nad "ravnicu". Opet dobro ide i održavam visinu i svako toliko zavrtim. Visoko sam okrenuo 2. KT. Gasiram prema Tri kralja. Nalazim odlično dizanje. Ponovno na 3000 m. Dosta mi je. Idem uloviti Maguey stup i dalje se zavući pod baze. Tak je i bilo. Dignem na Magueyu i letim prema 3. točki oko koje su slijedeća 4 cilindra - unutra 1 km, van 9 km, unutra 1 km, pa opet van 9 km. Gledam vodeće kako po osnovnom grebenu idu na 9 km. Ali već drugi put. Dolazim na točku i nema dizanja. Baze su pokrile tlo i teško mi je samom naći dizanje. Metiljam uokolo i gubim visinu. Očajnički pokušaj je bio da se probam prebaciti na niže terene iza starta, ali sam bio prenisko u tom proboju. Međutim, ima dovoljno livada za spustit se.

Slijećem na nogometno igralište u centru sela na 2500 m. Odmah do je trgovina, a ispred Nissan taxi, lako prepoznatljiv. Okružuli su me klinci kao i obično, beskrajno simpatični, nasmijani i zamusani. Doduše curice su uredne, a ovi mali Ronaldi su tak raščupani i zmazani da im se to vidi i na nešto tamnijoj koži. Pomažu mi složiti krilo i opremu. Stavljam ih u sic i oblačim im kacigu na glave. I ja sam njima beskrajno smiješan. Stalno se hihoću, kad god nešto progovorim. Ali me slušaju. Odlazim u trgovinu koja je par koraka od mjesta gdje sam sletio i kupujem im 4 paketa keksa. Pošli su za mnom do vrata trgovine kao da su pretpostavili da ću im nešto darovati. Klinci nemaju naučene ograde i stečene barijere koje im koče intuiciju. Sebi uzimam cervesa Corona Familiriar, 940 ml uvez. Dogovaram s gazdom dućana, koji je vlasnik i taksija, da me odveze do Valle. Dok je završavao neke poslove, čituckao sam Corona Familiriaru. Ubrzo smo krenuli. Zadovoljam sam. Sjebo sam opet start, ali sam lijepo poslije letio, još ljepše sletio, ugodno se podružio i sad se vozim u Valle. Stignem još puno toga napraviti, kupiti neke poklone jer inače ne stižem. Odraditi za posao ponešto, pisuckasti blog i čituckati razna štiva. Putem sam pokupio Nizozemku Caroline koja je hodala nizbrdo s ruksakom. Rado je prihvatila vožnjudo Valle. Napričali smo se do sita i o letenju i o krilima, sad leti Advance Sigmu 10, a prije Ozone Deltu 2. I pitam je ja koje joj je ugodnije. Odgovara da je uživala na Delti 2, ali da se osjeća sigurnije i komfornije na Sigmi 10. Takav sam odgovor i očekivao. Onda smo o Nizozemskoj koja ima 16 miliona stanovnika, 4 puta više od Hrvatske, a površinom smo jednaki. Žali se na nedostatak netaknute prirode i veliku urbanizaciju. Ovdje uživa. Nije letila u Hrvatskoj. Pozivam je da dođe. Uglavnom, zaboravio sam i na tekmu i na curenje. Vrijeme je ugodno prošlo. Sjedam u jedan restač do HQ i naručujem po pola porcije pileće juhe i pol porcije salate s piletinom. Treba mi čišćenje od ljute hrane i da prigrizem nekaj. Goma javlja da je u cilju. Tooo Gomerčiću Tomislave, naš Kingoslave! A onda nešto sasvim drugačije. Započinje prepiska sa Zokijem koji je indisponiran, frustriran i ogorčen na cijeli svijet. Scurio je ispod na službeno sletište zbog problema sa čvorom na desnoj strani. Vidio sam kad je poletio i sve se činilo OK. Došao je do hacijende. Nije uspio dobiti/naći ključ od sobe. Ne mogu ga dobiti na telefon. Jedan ključ je u autu dolje u Valle, a drugi smo ostavili na recepciji baš zbog slučaja da netko ide ranije doma. Nervoza polako prelazi na mene i dan gubi svoju čarobnost i ljepotu. Ipak je našao ključ gore u hacijendi. Odlučio sam Zokija pustit na miru da dokuči sam kako to, kako to ga ne ide. Možda je Vlada, možda su Srbi, možda Masoni.

Ostajem pričekati Gomu u gradu. Onako nadrkan, s na brzinu natrpanim jelom u sebe, te ostavljenu nedočituckanu Bochemiu opscuru, odlazim u šoping. Dolazim do poznate trgovine svakakvim lijepim stvarima koja nije najeftinija, ali je usluga uvijek više nego dobra. Nervozno razgledavam i ne mogu naći kaj tražim. Ne da mi se patit na španjolskom već pričam na engleskom i dobacujem na hrvatskom. Shvatim da sam osoran prema prodavačici. Nije ona kriva kaj sam ja ovakav. Smirim loptu i odahnem, pa krenem ispočetka. Pronađem nekoliko sitnica koje me zadovolje. Plaćam, a zove Goma. Nađemo se u HQ. Dok on mokri/brabonja, obilazim 4-5 lokala u potrazi za bijelim vinom. Baš bih pročitao litru i vodu. Moje tijelo i um vapiju za hladnim gemištom. Nigdje nemaju bijelo vino. Pili smo ga samo jednom kod onog ŠVIcarca. Idemo tamo. Prije togs idemo nešto tresnu s nogu, naručujemo neku posebnu tequilu hrande. U dahu smo je pročitali. Krenemo do ŠVIcarca i usput naletimo na dučkas s japankama i majicama. Tooo, napokon. Tražim ih od prvog dana ovdje, jer ih nisam ponio sobom. A noge mi se kuhaju u tenisicama. Kupujem sebi par i nagovaram Gomu da da i njemu kupim jedne. Koštaju kao ona jedna veća tequila od malo prije. Pristaje nakon malo nećkanja. Odmah ih oblačimo. Dan se ipak popravlja. ŠVIcarac ne radi. Malo dalje je neki restoran s terasom. Na cjeniku ispred stoji bijelo vino. Idemo gore. Na katu predivna i prostrana terasa koja završava kao pramac broda u klin i nadvija se nad ulicu. Naručujemo bijelo vino, chardonnay i 2 mineralne. Goma uzima i pileću juhu. Hrga nas je pozvao na večernju zabavu uz roštilj u jednu kuću izvan mjesta. Tak da se malo čuvamo. Vino je izvrsno, košta 2 put manje nego drugdje gdje smo pili i posluga je vrhunska. Čitamo u miru. Napokon sam se dočepao gemišta. Goma je zadovoljan jer može pušit. Ovdje se ni na terasam na smije pušiti, ali tu smo izdvojeni na ovoj provi od terase. Dan ponovno počinje biti lijep.

Nakon isčitavanja chardonnaya zaputili smo se doma. Tuširanje i brzo spremanje. Zoki je i dalje indisponiran i neće s nama. Hrga je već zvao da di smo. Eto nas. Na večeri južnoameričko-argentinsko-čileanskog roštilja smo pričali o svemu i svačemu. Hrgina Alma, koja sad već prilično dobro priča hrvatski, govori da joj je u početku bilo vrlo nezgodno kad Marko i nhegovi govore puta ovo, puta ono, 2 puta, 3 puta... Puta na španjolskom znači žena lakog morala ili ti drolja, pogrdna riječ, poput puta madre. Osim toga putovnica ima pogrdan prizvuk, itd. Alejo je prvi Hrgin učenik i raspričao se o letenju. Prate ga ostali. Alma, Goma i ja se bavimo više prozaičnim temama na hrvatskom. Oko nas se motaju 3 kera. Jedan je od Erica domaćina. Pitam ga ja od kud je, a veli on da je domaći, bijeli Meksikanac Eric, smijemo se obojica. Drugi pes je nekakv mali oštrodlaki meksički gonič ili tak nešto. On je Pamelin. Košta, navodno, 9000 USD, ne voli se dirati, ali hranu zna otimati iz moje ruke. Kak i ne bi kad je meso tako ukusno. Takve kravetine nema kod nas. Peku ga u komadima veličine cigle. A tako je sočno. Samo posoljeno. Zahvalili smo se na ukusnoj večeri i druženju uz crno vino. Do doma smo stali pišati i maznuli opet 4-5 komada drveta. Zapalili smo vatru i čitali bijelo vino. Napokon. Zoki je duboko disao zatvorenih očiju.

Monarca open task 5

Ujutro tiha misa. Spremamo se u tišini. Ja ne govorim kao obično. Goma šuti, Zoki se na ništa ne žali niti jauče. U 7 h silazimo na doručak. Opet šutimo i zurimo u mobitele. Pojeli smo omlete i krenuli u kombije. Ja u jedan, Zoki i Goma u drugi. Po dolasku na start Goma nosi oba ruksaka, i Zokijev i svoj. Di je Zoki? Iskočio iz kombija kod pumpe, jer su mu ostali u vrećici instrumenti i putovnica. Došao je za vrijeme briefinga. Falabogu da ne moramo u veleposlanstvo po novu putovnicu. Onda je otišao na previjanje rane kao i svakog dana. To mu radi jedan liječnik s kojim se skompo i popričaju si lijepo na engleskom. Dok je živio u USA i vratio se u Meksiko zbog žene. Sad se žali Zokiju kako je pogriješio.

Tekma je 85 km. Najdulja do sad i prilično razvučena. Očekuje se dobar dan. Obzirom da nismo bili u prilici puno komunicirati, iskoristio sam to za pravovremnu pripremu za let. Stajem u red koju minutu prije Gome. Samo je 20 pilota ispred mene, dok je Goma stao barem 30 mjesta iza. Postoji taj kritični moment kad svi krenu. Polijećem u prvoj trećini pilota. Vidim i Hrgu na startu. Zajedno vrtimo prvi stup. Ne dvojim već sa 2600 m krećem na El Peñon. Dobro ga prolazim, malo dižem pa nastavljam dalje prema CT (nije medicinski uređaj već Crazy thermal). Tamo dižem na 3 i nekaj te pod bazama letim van prema cilindru, koji je 6 km od osnovnog grebena na "ravnici". Ispadam iz baze (nisam uronio duboko majke mi) i ispred sebe vidim drugi kumulus. Pokušavam ga zaobić, jer je baza niža nego kaj sam ja. Uspjevam i štedim visinu. Jedna grupa je još dalje i vrte slabo dizanje. Gledam na sat, još 29 minuta. Treba to nekako potrošit i sačuvat visinu. Vidim da se ta grupa odlučuje preletiti dolinu i nakačit se na lanac iza kojeg je Mordor. Imam vremena i čini mi se dobra ideja pa idem i ja. Prebacili smo se uz sam rub cilindra i zajahali prve vrhove. Tu smo digli do 3300 m i čekali otvaranje starta. Vremenom su nam se priključivali ostali piloti, pa smo pred start bili u roju od 60-70 krila. Bila je kaotična gužvica, ali su piloti bili na razini. Nismo puno ronili po bazama. Po otvaranju starta u 12:30 jurnuli smo. Bio sam prilično dobro pozicioniran i krenuo sam odmah u prvoj grupi.

Nakon startnog cilindra idem na prvu točku koja je jedan vrh na istom masivu. Tamo je dobro dizanje ali ga puštamo. Idemo dalje, prebaciti u novu dolinu. Upravo je krenuo novi ciklus kumulusnog paljenja. Letim 50 i nekaj i biram si svoj kumulus, malo izvan rute, ali kakva praćka. Ide 5 i kusur metara vrlo stabilno. Brzo sam bio na 3 i pol. Prva skupina od 15-ak krila je odlučila ići dalje i nisko grebat. Sad prebacujemo jedno sedlo između 2 planinska lanca. Ali to nije usko sedlo već široko s prostranim platom na višem dijelu, a niži dio je gdje ne želite sletiti, pun usjeka i gudura. Tu sam sletio na jednu grbu prošle godine. Takva vrućina nije ni u sauni, a slijetanje je sve samo ne jednostavno. Nabijaju termika i vjetar. Odradio sam to sedlo visoko, poučen prošlogodišnjim iskustvom. Potom kačenje na viskoki greben. Uf, kakvo dizanje! Izuvanje iz cipela i čarapa uz podizanje očnih kapaka, gdje ne možeš trepnuti jer zračni tok vuče silovito. Tu se ponovno priključujem prvoj grupi. Letimo nad vrhovima obraslim šumom na 3200-3300 m, a vrhovi su malo ispod 3000 m. Da nisam tu već letio prošle godine umrlo bi govno u meni, ovak' znam da je to autoput. Drma, jer diže sa obje strane padina, ali ide. Okrećemo točku i nazad istim putem. Podižemo na 3500 m. Držim se prve grupe i Hrge. Jednom okom gledam nad nizinu s desna, u smjeru slijedeće točke, gdje je krenulo nekoliko krila. Glavna grupa ide u vjetar po istom putu od kud smo došli. Valjda oni bolje znaju. Izabiru bolju liniju, nas 3-4 nekaj petljamo ni vrit ni mimo i zbrišu nam vodeći. Mi smo izgubili visinu. Dočekao nas je jak vjetar na sedlu i zaostanemo. Tu sam se dobro pomučio da opet dignem visinu, kao i ostala krila koja su išla na točku ili su već okrenuli. Vodeće više ne vidim. Navijam visinu tek na grebenu kad sam prebacio prijevoj, na poznatom mjestu od prošle godine. Petarda i brzo sam na prek 3 soma. Odovud ide lako. Poslagala se kumulostrada u smjeru gdje bih trebao letiti - 23 km udaljene slijedeće točke Zacazonapaca. Usput se susrećem s jednim Zenom, a prati nas još jedan bijeli. Samo po gasu i svakih 5-6 km popravljam visinu. Letim između 2700 i 3300 m. Zbog veće visine i rijeđeg zraka brže se leti nego kod nas, uglavnom ide prek' 5 banki, a sa pol speeda ide prek' 6 banki. Naravno, čim si niže i zahvati te vjetar sve pada za 15-20 km/h. Dohvatio sam Zacazonapan s brutalnom visinom. Prethodno sam navio 3600 m pod bazom i vrtio 7 i nekaj dizanje. Sve je jasno, k'o na dlanu. Stižem prvo 5, a onda još 5 krila koja su došla nisko nad Zacazonapan. S nekima od njih dižem dobar stup prije Tri kralja, gdje još jednom popravljamo na 3400 m. Odavde letim niz vjetar preko višeg terena i hvatam konvergentnu kumulostradu. Slijedećih 12 km vozim 7 banki i pazim da me ne strga. Prolazim kroz dizanja od 5-6 m/s pod speedom. 5 km pred ESS hvatam jednig E3 i nadjebavamo se tko ima više muda nagaziti speed. U jednom trenutko gledam brzinu u odnosu na zemlju - 78 km/h. Osjećaj je fantastičan, moćan i brz. E3 i ja vozimo istom brzinom i na istoj visini. Pred samim end speed sektorom ulazimo u brutalno dizanje i mene lupi djelomično frontalac, a pilot na E3 s brojem na krilu 94 (ja sam u tekmi broj 94, a na krilu mi je 1177 s EP) se trzne i instiktivno okrene glavu prema meni. Čuo je zaklapanje, pušta speed i ja ga tu prestižem jer sam nakon otvaranja krila opet nagazio. To je bio Bill Hughes koji je ipak uspio biti brži od mene za 5 sekundi. On je završio na 31., a ja na 33. mjestu. Zadovoljan sam današnjim letom 85 km za 2 sata i 33 minute i 42 sekunde. Prosjek brzine u tekmi 31 km/h.

Po prolasku preko ciljne linije imao sam viśe od 3000 m pa sam nastavio letiti još oko 45 min. Dignuo sam pod jednu bazu do 3600 m i onda letio pod bazama niz vjetar 10 km. Bilo bi lijepo letiti do Tolucae, još nekih 50 km, ali se tamo ne smije zbog zračnog prostora (već sam zagazio 5 km po Naviteru, ali to je zona u kojoj slobodno letimo). Nakon okreta prema Valle de Bravo me vjetar prizemljio. Sletio sam na lijepo nogometno igralište, debele zelene trave, skinuo se do pasa ko Rus i hodao bos. Dotrčala su 3 psa, pa sam se zezao s njima, a prethodno sam skupio špagice i krilo da mi ne razjebu sve. Pored vratnice je bio jedan panj/cjepanica, kao onaj prvi kaj smo maznuli i strpao sam i njega u ruksak. Odhodao do glavne ceste, uzeo taxi u spustio se u Valle. Zoki i Goma su stizali raznim prijevozima. Zoki je s Kanađaninom Tonijem sletio na vrh pripizdine i pošteno su ih ogulili za prijevoz 1100 bakula. Dok ih čekam, zapućujem se u centar u šoping. Gužva je za popizdit, petak je poslijepodne. Auti i ljudi mile istom brzinom, a sve izgleda kao na zagrebačkom Gornjem Gradu, samo s puno, puno auta i ljudi. Jedemo u trenutno omiljenom restoranu gdje služe izvrsnu tekilu, a potom, uz jelo, čitamo čileanski chardonnay. I mineralna je dobra, pa se lijepo sljubljuje s chardonnayom. Više nije tiha misa. Doma palimo vatru s novim panjem, čitamo i gledamo Balkanski špijun na Zokijevom laptopiću. Cerekamo se ko blesavi i svako toliko izgovaramo rečenice prije Bate. Malo sam zakunjao i zahrkao baš kad je Moskvič udario u palančinkarnicu onog drugog Bate. Za to mi je žao jer mi je to jedna od dražih scena tog filma. Koji je to auto bolji od Moskviča?

Monarca open task 6

Posljednji natjecateljski dan. Svi smo malo umorni. Zokiju su natečena koljena. Zasićeni smo ovim tempom buđenja u 6, pa jurnjave u Valle na doručak i u kombije. Od dana nam ne ostane ništa, osim zajedničke večere i zajedničkog čitanja. Krepani smo nakon toga. Još danas, pa da malo odmorimo prije puta doma. Za promjenu danas jedemo jaja sa sirom i špinatom. Zarolani listovi u omletu. Skroz je ok. Na startu smo u 9h. Spremam se i odlazim do sanitarijskog objekta. Tamo malo čekam u redu. I vidim da se jedna žena raspituje oko, prvo sam pomislio uložaka, jer vise na vratima 3 vreće koje liče na velika pakiranja ženskih higijenskih uložaka. Čudi me to jer nema baš gore puno žena. Sad se i frajer raspituje. Ma nisu to ženski ulošci. Ubrzo sam skužio da su to pelene za odrasle. Doduše ne pelene već gaćice za inkontinenciju, svih veličina. Uzimam jednu M veličinu za sebe, pa ih oblačim poslije brabonjanja. Dugo nisam nosio pelene, više od 10 godina. Jednom mi je Box poklonio paket Simbexa za odrasle. Nisu bile tako udobne. Ove su ok, jedino kaj se znojim ispod njih po međunožju. Ohladit će to visina.

Postavljaju ambicioznu tekmu, 92 km. Pa di baš zadnji dan? Vjerojatno je prognoza dobra. Navlači se koprena cirusa. Ali oni znaju bolje. Polijećem u sredini i brzo navijam 2800 m. Nije dobro, kad tako dobro počne. A onda radim gaf mjeseca. Umjesto da klasično napadnem El Peñon iz vana, letim iza njega i odlučujem se nakačiti odmah na greben koji vodi do CT. Prije mene je prošla jedna Sigma 10 i idem za njenom linijom. A onda slijedi gutanje, takvo da sam se okrenuo i bjež van. Dobauljao sam ispod El Peñon vrlo nisko, pa se počeo vaditi. Prošao sam sve, bio čak ispod G-spota gdje me je razbilo, pa sam odustao. Na kraju sam se vratio pod start i tamo 20 min mrljao dok nije proradilo. Izgubio sam točno 1 h dok nisam dignuo 2600 na startu pa prošao El Peñon na regularan način i dalje na CT gdje sam dignuo preko 3 soma. Na startni cilindar sam došao s 36 minuta zakašnjenja. Dovoljno da više nikoga iz tekme ne vidim. A onda sam preko Magueya i grebena u produžetku nabasao na neka krila. Kako sam opet digao na Mageyu samo sam gasirao preko grebena do polovice gdje je bila prvat točka - Laguna. Nastavio sam van na 2. točku udaljenu 11 km, preko onog ravnog dijela. Pripišalo mi se. Oke, imam pelenu. Nađem neko slabo dizanje i vrtuckam široko, blago se nagnuvši na desnu stranu, a onda uz koncentraciju očekujem prvi mlaz. Čim je krenulo, nema više zaustavljanja. Ispišam cijeli mjehur i osjećam kako se topla tekućina razlijeva oko mojih prepona. Vrlo brzo je kemijsko sredstvo to sve upilo i nisam imao osjećaj mokrosti. Usput sam popravio na Tri kralja, stigavši jednu skupinu. U tranziciji stižem još neka krila koja su niže. Prvi hvatam greben i navijam, dok mi se drugi pridružuju. Velika je razlika u finesi pod speedom EN D i EN C. EN C krila stižu s 200-300 m manjom visinom. Čim sam navio i okrenuo točku vratio sam se prema osnovnom grebenu. Vidim pred njim, 5 km dalje, kako jedna grupa od 4-5 krila vrti. Dostižem i njih, malo vrtim i nastavljam dalje tražiti bolje dizanje. Sa sve boljim i boljim dizanjem od 2700 m, u svakom slijedećem dižem po 50 m, stižem u ravninu s osnovnim grebenom. Čim mi se učinilo da ga hvatam bez muke, okrećem pod 90 stupnjeva i gas na njega. Jutros je Hrga na brifingu govorio da je bolje ići tim putem nego direktno, jer niži teren slabije radi, a taj dio utrke je duži od 20 km. Nekoliko krila nastavlja prema točki, ja kačim greben na dijelu gdje je zloćudan zrak. Ovaj put i nije bio tako zločest. Digao sam preko 3 soma i nastavio jahati po njemu do CTa, tamo sam popravio i dalje prema visokom terenu, pod konvergenciju. Baze su se poslagale i lako je bilo pratiti. Gasirao sam i sustizao druga krila koja su se dizala ili letila nisko.

Sve je bilo jednostavno do grebena koje je bilo pod 90 stupnjeva na pravac mog leta, ali u smijeru točke. 11 km je udaljen cilindar preko niskog i razvedenog dijela. Tu je i jedan kanjon. Vidim mnoga krila kako grebu po tom grebenu, spašavaju se s obje strane, a vidim i 2 krila duboko dolje nad tim kanjonom obraslim šumom. Brrrr. Dižem na kraju grebena i popravljam visinu i, uz oprezno doziranje speeda, klizim na točku. Prelijećem skupinu od 10 krila koja vrte na jednom izdvojenom brdu 5 km do cilindra. Lako dohvaćam cilindar i sve mi se čini lako. Kao je lijepo biti visok, a kako frustrirajuće kad si nisko. Nevjerojatna je ta promjena raspoloženja, ovisna samo o struji toplog zraka. Okrećem točku i vraćam se natrag prema spomenutom grebenu. Putem gledam krila kako su nisko i ne zavidim im. Popravljam na onom izdvodjenom brdu i odlučujem se na tranziciju preko šumetine i kanjona, dok ostavljam jednog Zenoa da vrti to vrlo nakošeno dizanje. Jedam li donio pravu odluku? U početku ide sve lijepo i ne gubim puno visine, jer letim poprečno na vjetar. Ali ubrzo dolazim u problem. Sad sam ja to krilo koje je duboko nad kanjonom. Molim Boga i sve svece da me podržu samo da uhvatim livade ispod grebena te nekako preletim preko kanjona. Alternativa su mi krčevine šume na vrlo kosom terenu, a kad to izgleda loše iz zraka znamo da je na tlu još gore. Nema tog pilota koji je u nekoj krizi s visinom ugledao lijepu, zelenu površinu, a poslije shvatio da je to ili mlada šuma, grmlje, vinograd, nasad šećerne trske ili neko slično zlo. Nekako hvatam sam početak grebena koji je doslovce nad kanjonom pod 90 stupnjeva i polako me termika i vjetar podržavaju. Nalijepim se na padinu i u osmicama čekam bolje dizanje. Onda je krenulo. Čak sam počeo vrtit. Uf, spašen sam. Dižem na 3000. Čim je dizanje oslabilo gazim speed i u vjetar (zapadnjak je uvijek poslijepodne k'o naš maestral) letim da dohvatim baze preko visokog i brežuljkastog terena. I letim tako, i letim, i nikako da piknem neko dobro dizanje. Dan je na izmaku, prošla su 4 sata popodne, a tekma je gotova u 17 h. Imam još 25 km za odletit. Vrlo sam na knap. Nakon 5 i nešto kilometara leta u vjetar hvatam stabilno dizanje. Vrtim uporno i stalno se pomičem u vjetar da ubodem jače. Vidim da se i drugi muče. Ekipa koja je u vodstvu nisko vrti i struže po terenu, ali oni su odradili zadnju točku. Koji im je qratz bio da stave zadnju točku na vrhu preko 2600 m. K'o će to ulovit u ovo vrijeme. Ja sigurno neću, ali nada umire zadnja. Piša mi se. Ok. Imam pelenu. Udri. I tak pustim vodicu. Prvo onaj polu ugodan osjećaj tople mokrine, ali nakon toga će kemija odraditi svoje hidroskopno dejstvo. Ma kaj god. Ne može ta kemija upiti 2 l vode. Kak se razlilo tak je i ostalo razljeveno. Ali vremenom mi se vlaži druga odjeća. Prvo su popile hlače, onda tajice koje oblačim preko tih tankih hlača, pa jedna smrduša, druga smrduša i soft shell. Istu situacoju sam imao prošle godine kad mi je nakurnjak sa cjevčicom skliznuo s miška, pa sam sam sebe poplavio. Već sam se izvukao 3 puta sa samog poda. Napokon dižem pod bazu 3 i pol soma. Jurim k'o bez glave na tu zadnju točku nekih 8 km u smjeru istoka. Lako je niz vjetar, a onda se treba i vratiti u vjetar još 10 i nekaj km. Borim se i s vremenom i sa slabim dizanjima. Okrećem zadnju točku i imam 10 km do ESS, a 16 km do kraja tekme. Nema šanjsonjere da to savladam. Ostalo je još pol sata. Jedan Queen 2 slijeće ispod mene. I dalje curim i curim, pa grebem i grebem. Na kraju kapituliram u jedno selo. Odmah su klinci dotrčali. Baš su morali. Da sam sletio i izvan mjesta već bi se oni pojavili. Kao da stalno gledaju u nebo. A rado bih se skinuo gol i posušio svu ovu mokrinu sa sebe. Slažu oni krilo i opremu, a idu mi beskonačno na živce u ovom trenutku. Malo me pustila nervoza, ipak sam izvukao skoro izgubljeni dan, ali svakodnevno letenje ostavilo je traga i umor.

Organizacijski kombi je tu. Valjda me pratio dok sam slijetao. Velik je i ima visoke siceve, pa se skidam na stražnjem do gola i oblačim suhu majicu i gaće. Ona pelena je jako teška. Valjda je projektirana da upije litru tekućine, a ne koliko sam ja pustio. Hlače sušim/vjetrim kroz prozor. Nakon malo motanja s kombijem u potrazi za drugim pilotima, zatražio sam da me pusti kako bih ulovio taxi. Više mi vrijedi moje vrijeme i presvlačenje nego 16 kn. Brzo sam bio doma, gdje je već stigao Goma i tušira se. Bacam se i ja na pranje odjeće i sebe samog. Dolazi i Zoki. Koljena su mu natečena, a jedno je puno vode. Zokiju Goma stavlja obloge na koljeno, ručnik natopljen prezasićenom otopinom soli. Zbilja je učinkovito. Splasne kroz 15-ak minuta. Večerali smo u našem omiljenom restoranu. Na proslavu i proglašenje rezultata nismo išli, jer su početak s 21 h pomakli na 20 h. Taman smo krenuli s večerom, a kako ima dosta uzbrdo i stanje Zokijevih koljena nije najbolje, ostali smo u restoranu čitajući drugu bocu chardonnaya.

Ukupno gledajući, ovogodišnjom Monarcom, svi smo zadovoljni. Zoki je zadovoljan jer može hodat i ne moram ga vozit u kolicima. Goma je zadovoljan jer je upao u 100., 97. mjesto je zauzeo. Osobno sam zadovoljan. 67. mjesto je slično kao prošle godine. 3 tekme zaserem, 3 odletim dobro.

Timski smo se pozicionirali na 23. mjesto, od 28. Četiri su mogla biti pilota po timu. Hrga nam nije htio dati jednog svog. Škrtica.