Nek ste vi vidjeli svijeta kad već ne možemo svi mi.
Pratili smo i navijali, a najvažnije je da ste čitavi (više-manje).

Kad se vratite priredit će vam klub književnu večer uz domaću poeziju i prozu.
(jer znamo da se čovjek nikada ne može zasititi dobrog slova)

The day after

Nedjelja je. Prvo se Zoki diže i u mraku ide u kupaonu. Stenje. Ne zbog boli već brabonjanja. Izlazi i pita Goma koliko je sati 6:30. Zoki pali svjetla. Ja palim VH-1. Idem brabonjat. Izlazim nakon kaj sam pročitao da je obustavljen hrvatski svemirski program u svemirskoj luci u Udbini. Glavni i odgovorni je otet i spaljen?!, a predstavnik te institucije u Hrvatskoj jadan mora prodavati poker aparate u Republici Srpskoj. Ne, nije vijest iz News bara već službena iz tiska. Bar dobro brabonjam od ovakvih novosti. Goma puni posudu s vodom za kavu. Ide brabonjat. Zoki pali vatru. Neuspješno. Potom iz drugog puta mu uspjeva.

Goma i ja idemo do dučkasa po doručak. Šunka iz frižidra. Onog malog, bijelog pokućnog. Uzimamo još 2 tuna konzerve i majonezu. U dućanu je, koji izgleda kako kakva garaža, podrum, mračno kao u rogu. Naviknu se oči nakon nekog vremena. Sitan novac rasud posvud na stolu, tu je i papirnsti, stariji gospodin piše na papiru što smo kupili. Mlađi pomaže i dodaje. Kakva blagajna, kakva fiskalizacija. Vraćamo se u hacijendu. Zokiju serviramo doručak u krevet. Odmara nakon tekme i liječi svoja natečena koljena. Neće danas ići letiti.

U 10:30 hvatamo taxi i pravac start. Kao gospoda se dovozimo na El Peñon poletište. Dolazimo do vratara koji cepa karte i pita on imamo li potvrdu da smo platili 100 bakula za startninu. Nismo, ali ćemo sad. Eee, veli on ne može. Ne prima gorovinu. Auuu, kaj sad?! Možemo platiti na web stranicama kluba. Klub Peñon je klub koji je osnovan samo radi naplate i uređenja starta. 2500 USD lokalnom mafijašu, košnja, sijanje trave, čistačica wca, vratar... Da bi priča bila transparentna nema više keša na startu. Vjetojatno su otuđmanjivali dio prihoda ovi na ulazu. Trk gore na start uhvatiti intetnet signal. Ni Goma ni ja ne možemo nafatati dovoljno signala za interpletsko plaćanje. Zadnji nam je dan i samo bi se malo hitili da na miru i bez nervoze si odletimo. Nekako ga nažicamo, uz spominjanje Markosa našeg amigosa te da ćemo, majki nam naših, platit. Dečko se smilovao i pustio nas.

Polijećemo istovremeno u 11:45. Dogovor je da trokutarimo, prvo na greben od Magueya koliko ide prema Valle, onda natrag i preko Tri kralja na greben Mordora do Sauronove glave te prebaciti se na visoki teren Monarce. Dižemo na startu, pa u tranziciju na El Peñon. Nastavili smo na CT i digli pod bazu. Mene je malo žmikalo, veli Goma poslije da je njemu bilo OK. Krenem prvi preko doline na Maguey. Ne stišćem speed jer smo se tako dogovorili. Goma ide za mnom. Dođemo na Maguey i mrljimo. Vrtimo sve nekaj rascufano, a nad glavom nam se formiraju humilisi, pa kumulus, ali se brzo radpada. Uglavnom trese i mlati. Tak smo ostali 15 minuta, čekajući da dan proradi. Nismo dočekali. Nastavili smo po grebenu uz ljuljanje. Niš' konkretno. Samo nabijanje balona iz dubokih gudura. Goma stišće speed, ja se držim konzervativno. Dolazimo do jedne skupine od 4 krila. Niže su od nas. Goma se drži grebena, ja sam malo izašao van, kao pokupiti neka dizanja jer vidim izmaglicu kako se grupira iznad glave. Ma niš. Niš i niš. Jebotedan! Umjesto jednostavnog letenja patimo se. Znam, vrla/li štiokinjo/štioče, da ovo zvuči kao kuknjava zbog zanoktice dok se u domovini lede i ruke i noge te su krila prizemljna, ali prevalili smo dalek put i potrošili nešto novca da nas sad jebe neka neodlučna termika. Oćeš ili nećeš više proradit? Goma je scurio s grebena i leti van prema Zacazonapanu. Jebem ti sve po redu, trebat će mu 2 h da se vrati. Uspio sam uhvatiti neka dizanja koja su se ustabilila. Našao je nešto i Goma. Ide mu. Aj čekam ga. Gledam kako vrti jednim okom, a drugo bacam na kumulostradu prema višem terenu. Ako Goma otpadne idem tim smjerom. Digao je. Idem do njega. Sad zajedno vrtimo i izvrtimo solidno.

Ajmo dalje. Nema kumumusa na ravnici i drugom grebenu gdje smo planirali. Idemo na viši teren. A kad tad, na moje čuđenje, Goma ode opet po grebenu prema Diversaderu. Nemamo radio komunikaciju, jer je njemu crkla stanica. E, ostavljam ga sad jer je nedruželjubiv u zraku. Navrtim na Magueyu koliko je išlo, pa pod baze prema Cerro Gordo. Očekujem dizanje, ali ga od nikud. Plitki su ti kumulusi. Letim poznatom linijom i pipkam, ali ne nalazim nikaj konkretno. Dolijećem do Cerro Gordo, mada sam se nadao da ću naći dizanje i prije. Ni on ne radi! Pa zbilja nas dan prca. Čim se približiš tom vulkančiću (nije sigurno je li ili nije vulkanskog porijekla, ali tako izgleda) ugledaš prostrano jezero Valle de Bravo i istoimeni grad na drugoj obali. Lijepa panorama. Prelijećem Cerro Gordo i plan mi je odglajdati prema gradu, ako ne nađem dizanje. Nalazim ga na zavjetrinskoj strani. Tu je teren niži i otvoren, pa i nije neka frka vrtiti u zavjetrini. Nema opasnosti. Jedini je malo drmasto, dok ne uhvatiš jezgru. Imam iskustva s tom termikom. Pomalo je hvatam i ponovno se vraćam na Cerro Gordo. Udaljen sam oko 2 km. Napokon na 2700 m prelazim u dizanju na Cerro Gordo. Sad radi. Tu su i druga krila. Vrtim i pomičem se u smjeru vjetra (zapad je) po bolje dizanje. A onda evo i Gome. Podižemo na 3200 m. Ja preko višeg terena u nadi da će pohvatati konvergentna dizanja, a Goma prema Valle. Danas nismo sinkronizirani. Letim i letim, lovim i lovim. Ne BiH ni da sam ptica ulovio kvalitetno dizanje. Dolijećem iza El Peñona prema startu i niš, osim gutanja i lupanja. Ko da vozim po makadamu. Onda me spere s grebena u zavjetrinu iza starta (tu je JZ vjetar). Ma pun mi je qratz ovog dana. Slijećem na službeno sletište iza starta El Peñon. Tu sam sletio i prvi dan. Znam da je termično i da će biti grbavo. Pa još je sredina dana. Za mene je gotovo letenje ovaj put u Meksiku.

Nigdje nikoga, prostrana livada samo za mene. Vrtim poluspiralu, pazeći da ne pretjeram sa G silom. Prvo jer mi je neugodno, drugo nisko sam, a treće jebem si trim na Zenou. Skidam sa sebe kacigu, rukavice, uređaje, stanicu, svlačim se ko Rus, raspakiravam stvari i razbacujem oko krila i sica. Nije prošlo mnogo, dotrčavaju do mene 3 djevojčice, od 6 do 10 godina. Uredile su se jer je njedjelja. Jednoj predivno miriše kosa, vjerojatno je netom oprana. Haljinice i ciplelice nisu za šetnju po ovoj prašini. Ali posao se ne propušta. Sve znaju, slažu cure krilo k'o velike. Ostavljam ih i idem do obližnjeg žbunja da skinem one pelene gaće. Dok sam se presvlsčio začujem zvižduke. Vratim se a tamo bećar dojahao na nekom malom konjić. Njemu je 10-11 godina. Kako su samo cure složile Zenou u vreću za pakiranje, i presavile ga na 3 dijela i ubacile jastuk za presavijanje. Ja ga ne složim bolje. Svakoj sam dao po 10 pesosa (3,5 kn), a bećaru 25 pesosa za slijetanje. Valjda mu je to djedovina. Kak' se postavio, k'o pravu gazda, važan i na konju. Veli on na engleskom 25 za slijetanje. Jedino to zna. Da mu tresnem flisku odletio bi i on i žgoljavi konjić. Ali znam da braća/ćaća vrebaju u blizini. Dok se ovo sve odvijalo, prolazi taksi po glavnoj cesti. Dignem ruku i majstor stane. Nisam još niti potrpao sve stvsri u ruksak, a ovaj se zapeljao na livado tik do mene. Usput je pokupio još dvojicu i još jednog čiču. Nisam nikad ovdje platio manje vožnju. Skuplje me je stajalo slijetanje već 10 km vožnja do hacijende.

Tuširanje i u grad. Naš omiljeni restoran. Tres tequilas, tres sopas de pollo, dos bistec (neki ramstek, ali skroz ok, osim avokada) y dos botellas de chardonnay. Kućice slobodice, vatrice domaćice. Ostalo znate. Večeras su na programu Maratonci u počasnom krugu.

Svabe slozile viedeo.. Eto. https://m.facebook.com/story.php?story_ ... 2816597015

Rekuperacija i zajebancija

Jutro nas zatiče nespremne. Na jutro, na dan, na život poslije utrke. Nema nervoze i koleričnih odluka. Samo smiraj i ništavilo. Tek oko 6 i trideset Zoki odlazi u kupaonu. I kašlje. Nakon sinoćnje večere smo usnuli, ali prerano. Goma je budan od 3 sata. Ja sam usnio tek oko 2. Zoki je kao stalno budan, mada ga je uglavnom čut kako hrče. Danas ništa ne moramo. Danas odmaramo, čilamo i kuliramo. Danas smo turisti. Otežemo jutro u nedogled. Svako svojeg ekrana tača, gladi i osmjehuje mu se. Svaki u svog pametnog telefona vjeruje k'o u vlastito kljuse. Slabo komuniciramo međusobno i ljudski. Više je geg, mimika i glasanje otvornicima (za štioce starije godine proizvodnje i roditelja djece sitnog zuba koja ne idu još u osnovne škole, po novohrvarskom otvornici su: a, e, i, o i u, odnosno čitaocima sklonijim starijem gradivu - samoglasnici). Danas prijepodne turizam, a poslijepodne avanturizam, idemo jedriti. Goma je iskusan moreplovac i kapetan. Ja bih bio prvi oficir palube, a Zoki mali od kužine u kojoj je samo hladnjak sa štivom. Goma dogovara internetom da unajmimo na 3 h jedrilicu od 24 stope. Stoji 300 kn po satu, a dobit ćemo i špinaker.

Turistički idemo na tržnicu, preko glavnog trga. Lijep je dan. Još je jutro i nije vruće. Jednom ulicom ulazimo u samu utrobu Valle de Bravo. Tržnica je pitoreskna kao i sve tržnice. Prodaje se sve, od kineskih igračaka, vijetnamskih papuča, kambodžanskih sandala do tajvanske elektronike. Najživo(to)pisniji su štandovi s mesom. Kakvi golemi goveđi papci. Kakve šnicle, tanko rezane od pol kile. Kakve kokošje kandžice... Vrijeme je za doručak. Odabirem mjesto gdje me je Hrga vodio prošle zime. Na istom mjestu je glineni lonac s juhom od kravljih želudaca. Odnosno fileki. Bez špeka, ali s chillijem. Tu je i 6 glinenih posuda s raznim jelima i raznim mesima. Chili zeleni, chilli crveni, chilli smeđi, neki bešamel krem boje s chilliem. Uzimamo 3 jela. Goma i ja konkretno meso, a Zoki mesne okruglice. Pride pohana chilli paprika punjena sirom. Velike kao ispruženi dlan, od vrha srednjaka do zone gdje se sjeku vene kod samoubojitih namjera. Uz to prilog grah i riža. Jako fino. Odlučili smo odmoriti poslije doručka na glavnom trgu. Taj centralni dio grada je predivan. Jednostavno ga obožavam. Kamenim pločama popločan, fontana na sredini, okružen gustim zelenilom, pažljivo podrezanim, nadsvođen, uličnim prodavačima uokviren. Jednostavno predivan. Odabiremo restoran na vuglecu. Goma ide kupiti još malo impulsa za meksički broj, dok smo Zoki i ja mirni jer smo uzeli putne minute te putne interpletne pakete. Dos tequilas. Stižu dva tanjurića optočena kriškama limete i narače, a u sredini blijedožućkasta literarna poezija. Brzo smo pročitali i agrume i agavin destilat. Ponovili smo štivo. Evo i Gome. On će cervesu, ali neće tekilu. Dobro. Podijelili smo treću Zoki i ja. Ugodno lapimo. Ovakvu siestu imam ljeti na moru. U Prizni. Za slabije poznavatelje domovinskog zemljopisa to je vukojebno mjestašce na pola puta magistralom između Rijeke i Zadra, ispod Velebita, a veći prometni značaj je dobilo otvaranjem, tada glavnog sekretara SR Hrvatske Mike Špiljka, trajktne pruge Prizna Žigljen 1984. godine. Isto i Goma u malo južnijem vukojebnom, magistralnom mjestu Barić Dragi, kad se od jutra kreće s voćnim destiliranim štivima. Uzela nas je fjaka. Ali odlučni smo u odluci da idemo u šoping. Kupujemo meksičke rukotvorine od vune. Nije potrajalo dugo. Hodajući po podnevnom suncu na 1900 m ošamutilo nas je te smo se vratili u restoran na vuglecu. Tres cervesas y dos tequilas. Odbauljali smo u hlad i sklad našeg doma, kako bismo se pripremili za jedrenje. Zoki i ja smo odmah udavili hrčka, dok je naš kapetan budno pazio da ispoštivamo dogovoreno vrijeme za preuzimanje broda. Zastali smo tek da uzmemo 8 hmeljnih konzervi, jedan Jack Daniels i nešto obične vode.

Bili smo u luci u dogovoreno vrijeme, na mjestu gdje je Goma skoro zaginuo dan prije Monarca open utrke. Nalazimo se s čovjekom, pozdravljamo, a on odlazi po J24. Evo ga za 5 min. Dignuo glavno jedro i doplovio do mola. Genoa je na palubi pripremljena. Uskačemo i krećemo. Vjetra je najtaman. Brod polako klizi pogonjen vjetrom dok naš kapetan čvrsto drži timun u ruci. Ubrzo smo digli i genou. Zoki dodaje cervese dok mi napinjemo jedrilje. Kako smo samo klizili velikim jezerom. Vjetar optimalan, 8-12 čvorova, brod regatni, lagan, jedra prastara i porozna, kapetan iskusan. Slijedećih 3 sata smo utonuli u nirvanu. Samo vjetar i pljuskanje vode o bok broda. Valova praktički nema. Jedrimo na 1800 m nad more. Zoki je bio oduševljen. Goma i ja zadovoljeni.

Večera u našem restoranu. Nema više onog chardonnaya kojeg smo do sad čitali. Ali ima neki chenin blanc za skoro duplo više. Onda niti kartice nisu prolazile. Platili smo kešom. Više nam niti ovaj restoran nije drag. U povratku smo htjeli kupit drva, ali nije radila britija pa smo posudili koji komad. Naložili i zahrkali .

Kako mi idu na jetra ti njihovi detaljni, sportski, u milimetar precizni i nimalo zabavni dokumentarci. Isto ko i njihovi auti.

A pogledaj ove naše fakine! Srce i duša, zabava! Ko Alfa Romeo!