Roldanillo open 2020. - Pripreme

Dragi štioci i ljubitelji dobrog štiva (što nužno ne implicira da je i ovo štivo koje čitate dobro), dopustite mi da započnem ovaj blog u ozbiljnom tonu. Obećavam da ću ton uneozbiljiti i da će štivo postajati sve pitkij i ukusnije.

Ideja da ove godine krene više članova na zimske pripreme preko bare rodila mi se nakon stresne situacije tijekom ljeta 2019. Taman smo sve uredili da tročlana reprezentacija s još troje natjecatelja, u pratnji sa šireg reprezentativnog popisa, pođe u Makedoniju na Svjetsko prvenstvo, kad je došla vijest od Marka Hrgatića da ne može sudjelovati na Prvenstvu. Dva dana prije najvećeg FAI 1 natjecanja otkazao nam je jedan član. Jedino tko je još imao uvjete za nastup bio sam ja. U tom trenutku upravo sam se vraćao s Predevropskog natjecanja iz Niša. Nikako nisam mogao izaći iz auta i ponovno se vratit u Niš, pa dalje s reprezentacijom za Kruševo. To je značilo više od 3 tjedna odsustva. Nakon svih muka s HZS-om u proteklh 20 godina, svih turbulencija s učlanjivanjima i izbacivanjima, šikaniranjima klubova i sportaša od strane glavnog tajnika Tomislava Vajde i njegovog sekundanta predsjednika Tončija Panze i svih onih pobočnika-fosila u Izvršnom odboru našeg krvonog nacionalnog saveza, sad kad smo napokon, nakon 3 godine, uspjeli oformiti Komisiju, organizirati Državna prvenstva i Liga kup te utrti put za redovito financiranje obiju naših reprezentacija, padamo na malobrojnosti onih koji imaju uvjete za nastup na Svjetskim i Evropskim prvenstvima. Mada je ideja proširenja reprezentacija već prešla s misli na djelo, prošle godine u Sloveniji na pripremnoj utrci, kad nas je bilo 10, shvatio sam kako je krhka struktura reprezentacije ako samo jedan član ne može nastupiti. Prije 2 godine u Italiji na Svjetskom prvenstvu od 3 moguća člana nastupili smo dvojica, Antun Lovrec i ja, dok Damir Habek zbog obiteljskih obaveza nije bio u mogućnosti. Sad smo opet bili u prilici da nas predstavljaju samo dvojica, dok financije mogu podnijeti i više od 3 člana. Nastupom dvoje umjesto troje reprezentativaca znatno slabimo prozicije za bilo kakav ekipni napredak i reprezentativni status, koificijente itd. Stoga sam odlučio, u funkciji izbornika, poduzeti kakve god mjere mogu da proširim reprezentativni korpus za nastupe na FAI 1 natjecanjima.

Trebao mi je odmor i odmak od paraglidinga i natjecanja. Izmorili smo se Ivica Huljek kao direktor reprezentacije i ja dok nismo zakružili cjelokupnu priču oko nastupa reprezentacije na SP u Makedoniji. Kotizacije za natjecatelje, za team leadera (to je bio Mario Trgovec) te 2 asistenta natjecateljima (Sara Lovrec i Josip Osmann). Potom smještaj. Dugo smo tražili i lutali, a onda kad smo usuglasili što nam treba nastupio je problem s plaćanjem iz HZS-a. Ovaj put ne zbog nedostatka financija već zbog politike iznajmljivača, on je želio solarno plaćanje - keš na sunce. Potom obavezna osiguranja za natjecatelja. Prijevoz je preuzeo na sebe klub Let Ivanec i osigurao kombi kojeg dijele sportski klubovi. Kad sam došao do daha nakon ljeta i godišnjeg odmora u kolovzu, a potom početka rada i početka školske godine u rujnu, stigao je listopad i krajnje vrijeme da se počnu organizirati zimske prekobarne pripreme. Odabrao sam 2 utrke, čak i 3, ali na 2 terena. Monarca open u Meksiku i Roldanillo open u Kolumbiji. Na obje sam bio i stekao pozitivna iskustva. Po 150 natjecatelja, vrlo kvalitetnih, odlični tereni i izvrsna organizacija. Započeo sam nazivati potencijalne natjecatelje koji su voljni i u mogućnosti ići. Nisam mogao obećati financijsku potporu, jer je u tom trenutku nisam imao, ali rekao sam im da ću se potruditi oko tog važnog dijela najviše što mogu. Tomislav Gomerčić i Zoran Bošković su odmah pristali (dobro, Zokiju sam morao malo frkati ruku). David Pikutić je pozitivno reagirao, ali nije bio siguran za financije. Sara Lovrec je rekla da od studija ne može naći vremena. Mario Trgovec je već organizirao zimsko letenje u Brazilu kroz svoj klub. I na kraju se prijavio kao zainteresiran Josip Osmann. Svi nabrojeni su već postali dio proširene reprezentacije, osim Davida, ali David je svojim izvrsnim ljetošnjim nastupom na Gin openu skrenuo pozornost (3. mjesto overall na EN C kilu).

Krenuli smo se prijavljivati na 3 natjecanje. Monarca open se brzo popunila i brzo je trebalo uplatiti kotizaciju. Nismo to uspjeli do kraja listopada. Druga utrka je bila Roldanillo open, a rezerva odmah iza British open na istom mjestu. Britanci već nekoliko godina prakticiraju 2 nacionalna prvenstva, jedno ljetno, kao glavno, i jedno zimsko u toplijim krajevima, kao pomoćno državno. Na taj način omogućuju većem broju pilota da sudjeluju. Kad smo se svi prijavili na Roldanillo open (11.-17.01.) uslijedila je borba za kvalifikacijski odabir naših natjecatelja. S obzirom na velik interes i kvalitetne pilote teško se "ubaciti" na natjecanje. Pisao sam e-mail organizatoru s molbom da prihvati hrvatski PG tim u kompletu, a ne samo pojedine pilote. Nakon 2 tjedna svi smo bili prihvaćeni, ali ne istovremeno te smo se našli na popisu pilota pod statusom waiting list. Dobili smo 10 dana rok za uplatu, status waiting for payment. U međuvremenu smo dobili signale od tajnika Zagrebačkog zrakoplovnog saveza da ćemo dobiti dotaciju za kotizacije (5 x 250 USD). I dok smo čekali da nam ti novci "kapnu" na račun ispali smo s liste waiting for payment Goma i ja, jer je prošao rok od 10 dana za uplatu. Opet pišem e-mail organizatoru s molbom da nas vrate na tu listu i da ćemo platiti. Novci su došli, ali nisu vraćeni svi statusi. Javlja mi se organizator da je bio na PWC-u u Argentini i da nije gledao mejlove. Piše da će vidjeti što se događa. Za to vrijeme 99 pilota je bilo confirmed, što znači da su potvrđeni za utrku. Ostaje još 50 mjesta, ali znamo da je najmanje 10 mjesta s pozivnicama i da je podosta njih u procesu plaćanja. Vrijeme curi. Plaćam sve kotizacije u četvrtak i molim Boga da lova sjedne čim prije na njihov račun te da će se organizator smilovati. Između je vikend i banke, naša i tuzemna i sve one između ne rade. Dok se sve ovo događa Goma i ja upadamo u waiting for payment, a preostala trojica ispadaju s te liste. Majko mila, čupam si kosu.

Ovo sve pišem kako bih barem malo približio što sve prolazimo kako bismo omogućili našim natjecateljima da budu u mogućnosti nastupiti na natjecanjima. Svi mi koji nastupamo na tekmama s ovim se borimo godinama. Ali jedno je kad se sam prijavljuješ i za svoje novce, a drugo kad to treba učiniti za petoricu natjecatelja i za „zadružne“ pare.

20 godina smo bilo u zapećku, molili sitniš iz HZS-a od vrlog glavnog tajnika. Trošili svoje novce, vozili se svojim autima po Evropi, jer prekobrana Svjetska prvenstva se nisu tolerirala nama parajedriličarima, u isto vrijeme dok su neki podobni mogli ići na državni trošak, i u Amerike i u Australije. Od mitskih promjena 2016. godine došli smo do toga da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Ustrojili smo se kroz Komisiju u HZS-u, koja je za vrijeme tajnikovanja g. Vajde bila raspuštena, a predsjednik komisije Radoslav Ostermann otpušten, sakupili glave na hrpu i ponovno organizirali Državna prvenstva, Liga kup natjecanje u obje reprezentacije, malo po pomalo podigli financijski fond da možemo financirati obje reprezentacije. I to ne samo na FAI 1 kategoriji natjecanjima već i da možemo pomoći pilotima izvan reprezentacije, a koji zaslužuju pažnju kako bi u dogledno vrijeme mogli prisnažiti A-selekciju. Nadam se da se više neće dogoditi situacija od prošlog ljeta da uz sve nabrojano ne možemo poslati maksimalan broj natjecatelja.

Kako si napisao a ja shvatio para nema kada treba! Polako po starom. Lp i puno zivaca i srece Vam zelim

8.1.2020. Put

Put kao put. Protiče uobičajeno. Već smo usvojili obrasce ponašanja i čitanja. Gljiva me, po dogovoru, treba pokupiti u Josipa Pupačića 21, u 6h. Zove me u 5:53 h. Ja se tek brijem. Nisam jučer. A ne mogu na put kao izbornik neobrijan. Silazim u 6:05 h. Još sanjiv, budio sam se u pol 4, pa u petnaest do pet, i onda kad sam se baš uspavao zvoni buđenje, prebacujem kofer i torbu iz mog auta u transportno vozilo. Zokija kupimo u Drage Gervaisa 21 u 6:15 h, prema prethodnom planu. On je 200 m zapadnije od mene, u istom selu. U našem selu, Španskom, ulice su dobile imena po našim pjesnicima, a nađe se tu i tamo među njima i neki pisac, jezikoslovac, literat. Uglavnom probrano društvo ljubitelja dobrog štiva, većinom mrtvo. Ulice u našemu selu su kružnog (Krklecova, Rešetarova, Gervaisaova), polukružnog (Cesarićeva, Batušićeva), pravokutnog (Korajčeva, Šoljanova) i kratkoodsječeno slijepog oblika (Pupačićeva, Matošecova, Kavanjinova, Donadinijeva...). Zanimljivo je to što se često kratkoodsječena slijepa nađe u okruženju one, duže kružnoga oblika. Tako se i moja našla u okruženju Zoranove. Rekao bi čovjek da se brojevi pod 21 u dvjema različitim ulicama moraju nalaziti prilično udaljeni. Ali ne, Zoranova adresa i moja su praktično jedna pored druge, tek nekoliko koraka. To je jedina poveznica, ako zanemarimo glavni kriteriji imenovanja ulica po vrlim perima lijepe riječi. Elem, sva ta vrla pera domaće poetike okreću se u grobu jer niti u mojoj, niti u Zoronovoj ulici nema poštene biblioteke. Da ne povjerujete. Zato moramo po štivo i na čitanje u druge dijelove našeg sela.

Malo sam se zapričao, ispričavam se na tom. Vratimo se na jutrošnji početak putovanja. Zoran nije ispred broja 21 Drage Gervaisa. Zovem ga u 6:17 h. Kaže da silazi samo dok svrši film. Kakav je šeret taj Zoran, nema ga takvog od Prečkog (u tom selu ulice su nazvane po skladateljima) do Malešnice (u tom selu su ulice nazvane po piscima, po jednoj našoj bajkovitoj književnici i jednom pomalo kontroverznom filantropu koji čak ima i muzej nazvan po sebi u središtu grada Zagreba). Dok mi misli vrludaju koji je od brojnih glazbenika, pisaca i poeta bio najveći ljubitelj dobrog štiva (Arsen je jedan od najvećih, sublimat svih navedenih kategorija, ali još nismo dobili njegovu ulicu u našim zaselcima), evo nam Zorana. Pojurišmo obilaznicom prema Međunarodnoj zračnoj luci Zagreb "Franjo Tuđman". Izvrsno smo povezani i s gradom, i sa zrakoplovnom lukom i s IKEJOM. Pomislih, samo nam nedostaje centralna biblioteka. U tili čas stigosmo na MZLZ FT. Tu nas je dočekao Goma. Check in nismo mogli obaviti putem interneta jer naša ponajbolja zrakoplovna kompanija ima običaj da je to nemoguće učinit elektroničnim putem. Ali zato na dobrim starim šalterima ide kao podmazano. Dolazi i Pika. Nas trojica smo se čekirali. Svi glajderi su prošli pod normalno, samo je moj oversized. Nisam častohlepan, nit hvalisavac, ali šta jest jest, najveći je. Odguravam mog najvećeg na kolicima do oversized šaltera. Zoki mi pravi društvo. Pika je svog umotao u zaštitni najlon. Sigurno je i higijenskije. Predaje ga djelatnici Croatia airlines s posebnom pažnjom i nježnošću. Sad smo svi završili postupak predaje prtljage, jedino je Joža Osmann tek u dolasku. Imamo 1,5 h sat do boardinga. Zovem Gljivu i on u tili čas dolazi po nas transportnim vozilom da nas preveze. Gdje? Jel' treba uopće postavit to pitanje. U najbližu čitaonicu. Već drugu godinu za redom tradicionalni ispraćaj reprezentacije obavljamo u Ivac biblioteci u Plesu. Redom izabiremo jednotomnu ili dvotomnu novelu Pelina starca. Kako tko, svatko je pročitao od 2 do 4 toma, uz dvije Staropramene knjige. Uslikali smo se za arhivu i oprostili s bibliotekarkom.

Boarding je protekao mirno. Tu smo se susreli s Jožom. Zoki je skočio do duty free knjižare po pola kile škotske beletristike. Da imamo prikratit vrijeme do Pariza. Pri izlasku i ulasku u aerodromske prostore, na pultu gdje provjeravaju dočitanost pojedinog djela, pojavio se problem. Koliko god Zoran objašnjavao da ima frenda u Zagrebačkoj zračnoj luci na bibliotekarskom odjelu duty free zone, i da mu je isti dopustio da tek trećinu isčitane škotske knjižice zapečati u najlonsko pakiranje, bibliotekar i bibliotekarica u francuskoj zračnoj luci su bili neumoljivi. Samo potpuno neisčitana knjižica, bez obzira na porijeklo i sadržaj mora biti zapečaćena. Svako iole isčitano djelo oduzima se na licu mjesta. I tako bude. Pročitali bismo mi to na brzinu, ali nam je bilo neugodno tražiti da knjigu izvade iz kante za otpatke. Bilo je i male djece. Pa smo odustali. Na Charles de Gaulle smo zauzeli jedan separe u jednoj od nekoliko čitaonica. Uglavnom smo zajedno isčitavali francusku bijelu klasiku i grlo vlažili Pellegrini mineralnom. Da nam chardonnay ne bude suhoparan u čitanju. Nakon 5-6 sveski došlo je vrijeme za ukrcaj u avion za Panama City. Zoki i ja smo skočili do knjižare s većim izborom knjiga te uzeli etalonsku mjeru za jedinicu mase, jednaku istom tekućinskom težinskom razredu na zemlji. Napitnica je Jack Daniels kategorije.

Zauzeli smo mjesta. Goma, Zoki i ja u 38. redu u sredini. Joža si je uzeo do prozora, a Pika je odmah do mene preko hodnika. Zoki i ja čitamo Jack & zero cola. Manje privlačimo pozornost kad Jack utopimo u cola omot. Svi gledamo neke filmove. Odabrao sam Anna, od Luca Bessona. Tematika obećava akciju, nasilje, krv i sex. Luc obećava skladnu i dobru režiju. Nisam pogriješio. Nikita u novijem izdanju. Zabavno i razigrano, mada su šatro djevojke-modeli/šatro špijunke premršave za moj ukus, ali Helen Mirren ubija glumom. Glumi Olgu old school KGB oficirušu. Za prste polizat. Žena da vodi Otvoreno na HRT1 bio bi to spektakl. U pola filma stiže klopa. Putuje i putuje od business i first class prema nama. I šire se zamamni mirisi. Prilično to dugo traje i izazov za organoleptička iskustva je sve veći, ali utjehu nalazimo u koloritu mirisa kad je normalno otklopiti whiskey štivo bez podozrivih pogleda. Napokon dolazi do mene srednjovječna stjuardesa vrlo ugodne vanjštine i blistava, dugotrajnožarećeg osmijeha te me pita želim li zbilja mesno jelo (pollo - piletina, Zoki se jako raduje) ili bih prihvatio i vegetarijansko jelo. Govori mi da je velika navala na mesne obroke i da jo moj pollo ZADNJI. Zoki je konsterniran. Kako baš na njemu da pukne lanac sreće i da dobije samo travu. Nudi mi mito u iznosu 100 kn da se zamjenimo. Odbijam. Crni merlot-grenache se izvrsno čitao uz piletinu s mladim mahunama, pireom od krumpira i kuskusom s povrćem. Prije toga camembert, pa malo president maslaca na kruščiću. Odgledao sam film do kraja. A kad je ljubazno kabinsko osoblje sakupljalo ostatke iza obroka zamolio sam drugaricu bibliotekaricu još jednu knjižicu merlot-grenachea da se lakše uspavam.

Nakon počinka valjalo je protegnuti noge i poražiti nova štiva. Nevjerojatno je da smo sva petorica krenula po istom pitanju u rep aviona. Rečeno nam je da knjižnica u sredini poslužuje samo dječju literaturu, dok u stražnjem kraju se nalaze kvalitetna i djela za odrasle. Ljubazna stjuardesa nam je dala 3 crna i 2 bijela sveščića na čitanje. Malo smo se zadubili u literaturu i počeli glasnije komunicirati te tako privukli druge žedne čitatelje. Upoznali smo se s četvero Francuza ljubitelja dobrog i pitkog štiva. Njih dvije, iz tog društva štioca, su bile vrlo druželjubive. Saznali smo da idu u Panamu na 3 tjedna. Uglavnom partyjat. Taman kad je krenula zabava (uvijek su najbolji tulumi u kuinji ili kod veceja, a mi smo zadovoljili oba uvijeta) bibliotekarka nas je upozorila da se vratimo na svoja mjesta jer ulazimo u zonu turbulencije. Nama turbulencija ne predstavlja problem, ali vjerujem da je postojala bojazan da ne pročitamo sva štiva na ovom letu, pa smo bibliotekaricu poslušali.

Započeo sam drugi film. Rocketman, biografski film o Eltonu Johnu. Dotičnog gospodina slušam na radio stanicam i radio postajama već 4 desetljeća. Nisam posebno bio fasciniran njegovom glazbom, ali ga cijenim i volim poslušat 5-6 njegovih skladbi. Međutim, ovaj film mi je otvorio jednu novu dimenziju. Kad se odgleda film i stekne uvid kako je mali Reggi postajao veliki Elton, kako nije bio voljen dobar dio života, i kako je bio gay u konzervativnom Ujedinjenom kraljevstvu, tako se otvara prostor za shvaćanje kako je njegova muzika nastajala. Mada kritika nije bila tako blagonaklona kao prema biografskom filmu Freddiea Mercurya, sklon sam vjerovati da je to iz razloga da mrtvi uvijek imaju prednost. Meni se film svidio.

Dok sam odgledavao Rocketmana, Goma, Joža i Pika su otišli na party 2 u rep Boinga. Nakon čuke i pol evo Gome, a svijetli ko fenjer na sred Vinkovaca. Veli da su mrdnuli po 4 dvodecilitrena sveska. Ustajem, jer ne mogu više sjedit dok se Zoki širi ko ptičja gripa Podravinom, pa odlazim do stražnjeg kraja jer je tamo raja do jaja, a i ne manjka štiva. Ubrzo dolazi Zoki, a malo zatim i Goma. Party 3 je započeo čitanjem chardonnaya razrijeđenog Pellegrini dvoredom. Red po red, knjiga po knjiga i tako stigošmo u Panama City. Dočekalo nas je 30 stupnjeva i sparina. Odmah sam se skinuo u bermude i japanke u wc-u. Dva sata čekanja do slijedećeg leta za Cali je proteklo u miru i tišini. Malo nas je izmrcvario prekobarni let i nekoliko partya u repu aviona.

Ukrcali smo se u avion za Cali među prvima. Točnije, ja sam ušao kao drugi putnik, pa svi ostali za mnom. Potrajalo je neko vrijeme dok se nismo namjestili. Zoki je do prozora, ja u sredini a mlada Kolumbijka do hodnika. Preko su Pika i Joža te Kolumbijkin otac. Kako sam stavio pokrov za oči s prethodnog leta tako sam zahrkao. Kroz maglu su dopirali glasovi komešanja ostalih putnika, ali san je sve to nadvladao. Probudio me je debil stjuart da ispravim naslon sjedala. To mu je bio prvi put. Drugi put je dijelio napitke pa me opet prenuo iz sna sa Señor i treće buđenje je bilo kad je pilot roknuo avion na pistu kao da nije njegov već službeni. Potom beskrajno čekanje na iskrcaj. Više nisam mogao spavati, mada mi se spavalo. Debil od stjuarta me nije probudio kad je dijelio dokumente za ulazak u Kolumbiju, ali bitno da me je probudio za kavu. Baš čovjeku treba kava dok spava. Na izlazu red pred carinom, ili policijom ili vojskom, kak god, to je tu svejedno. Pika i ja nemamo taj dokument, a nekmoli ispunjen. Očekujem da će me špotati na šalteru. Međutim proteklo je ugodno i brzo. Od kud dolazim, kamo idem i svrha boravka. Ljubazna carinica/policajka me brzo otpravila. Idemo do kružne trake za prtljagu. Nestrpljivo isčekujemo ruksake s glajderima. Pojavljuju se nakon nekog vremena, prvo Pikin i Jožin umotane u sigurnosne zaštite, pa Gomin i malo zatim stiže Zokijev. Nema mog najvećeg. Samo da stigne, samo da dođe mantram u sebi. Nervoza je maksimalna. Ako se putem negdje odvojio treba mu najmanje 24 h da stigne u Cali. Onda je pitanje ići ili ne u Roldanillo, jer bih se opet morao vratiti. I zbilja evo ga nakon malo vremena. Prolazimo i policijsku kontrolu i izlazimo van aerodromske zgrade.

Opraštamo se od Zokija. Zoki je ostao na aerodromu čekati let u 4 h za Bogotu. Onda ide na neko polje koke u pripizdinu vojnim helikopterom popraviti stroj za razminiranje, odnosno za malčanje plantaže koke. To je stroj iz njegove bivše firme, a on ga sad servisira. James Bond mu nije ravan. Sutra bi se tokom dana trebao priključiti nama. Dolazimo u hotel Casa Vallecaucana. Pika je gladan, pa naručujemo nabod za 5 osoba (držimo kao da nas je 5 sa Zokijem) i 6 knjižica cervesa za lakši san. Svi smo dobro iscrpljeni. Čekamo klopu, a već je 2 h. Klopa je bila vrijedna čekanja. Večera na terasi u kratkim hlačama. A sad na počinak.

Cali - Roldanillo

Povečerje je bilo od 2:30 do 3 h, kako tko. Prvo buđenje u 5:45 h. Svi idemo na pišanje. Klimu sam morao uplatit jer je vruće. Drugo buđenje oko 8 h. Goma je budan od znatno ranije. Meni je sve mutno od spavanja/nespavanja/spavanja. Kreće jutarnja hektika, ali se ubrzo stabilizira i sjedamo na terasu za doručak. Pika je gladan. Pika bi se razračunavao za troškove. Pika bi išao šetat u grad. Čaša cjeđenog soka, porcija vrlo ukusnog ananasa, pa jaja s kobasicom i tost kruh za dječiju radost te litra kave s mlijekom ili bez. Sve fino i obilno. Smiruje se i David. Počinju dogovori za tranaport za Roldanillo. Ima nas četvorica, 5 oprema i svaki po ručni koferić te ruksak. Trebamo ozbiljno vozilo. Od aerodroma smo išli u 2 taksija i jedva smo stali. Sporazumjevamo se s recepcionerom da nam naruči veće vozilo. Traje to ali smo uspjeli sve pohvatat. I on nas. Za to vrijeme odlazimo po logistiku na obližnji kiosk. 3 boce vode za put i 4 cervese dok čekamo prijevoz. Dolazi taxi Renault Duster (kod nas je to Dacia) s krovnim nosačima. Stavljamo 4 krila na krov, jedno u gepek i ostale stvari. A onda vozač vadi neku tanku špagu kao za rublje sušit da vežemo ČETIRI krila. Krila su visoka preko metar, a mi se trebamo voziti 2 sata s tim na krovu. Zamolili smo ga da stanemo kupiti još konopa. Stao nam je kod jedne željezarije. Jedan mladić nas je uputio kako da naručimo robu jer je trgovina velika, a i dao nam je svoj listić s rednim brojem 13 te uzeo naš 16. Lijepa gesta prema strancima. Dok smo Goma i ja otišli u dućan kupiti špagu, Pika i Joža su nam naručila jugo kao shake kod ulične prodavačice. Vrlo ukusan i osvježavajuć.

Put je trajao i trajao. Vozač je vozio sporo max 80 km/h zbog tovara na krovu. U početku smo stalno stajali da privežemo razne remene, špage i kopče koje su lupetale po krovu. Vozač je vozio po propisima 50, 60, gdjegdje i 80 km/h. Cesta je postala dvotračna. Prva naplata cestarine. Ali i dalje putujemo ispod 80 km/h gdje je dozvoljeo 90 km/h. Sve nam je jasnije da danas nećemo letiti. U popodnevnim satima hladniji tihooceanski zrak dopre do padina iznad Roldanilla i počinje se preljevati u dolinu Cauca. To znači da započinju leđa na startu. Opuštamo se u tom ritmu i puštamo da nas dan nosi. Vozač nam je stavio evropsku/zapadnjačku muziku. Ima tu Rolling stonesa, Eaglesa, Eltona Johna i Milly Wanilly. Za svačiji ukus po nešto. Kako putujemo dugo, tako smo ožednili, a Pika i ogladnio. On je dijete u razvoju i treba jesti svakih nekoliko sati. Zamolio sam vozača da nam stane na usputnoj postaji da odmorimo uz piće, iće i dimeće prutiće. Zaustavlja se uz neki bolji restoran. Zamislili smo da se parkiramo uz duge nizove šarenih štandova, ali on nas je namjerio odvesti baš gdje valjda idu samo turisti. Na liniji, kao u menzi, prolazimo pokraj raznih jela i svako bira po želji. Ja sam prvi i od kase nosim pladanj s jelom do stola. Prilazi mi konobar i priupita jesmo li iz Njemačke. Govorim da nismo već iz Hrvatske. Okreće se i prenosi informaciju dvjema ženama koj rade na posluzi valjda je njih zanimalo. Ne konobara. Goma bi još tenom prošao pod lokalca, ali je ipak nepristojno previsok za lokalne momke, ali nas trojica bljedunjavih nikako se ne možemo prošvercat pod Kolumbijce. Jedem neku crvenkastu riječnu ribu s rižom i salatom. Skroz neloše. Pročito bih neko vino uz ovo jelo, ali nema toga tu. Dobro je i pivo. Opasno prži na suncu. Gledam glidere na krovu kako ih nemilosrdno bombardira UV zrakama. Mogao je auto staviti u hlad.

Odavde do Roldanilla još samo pol sata i ispred hotela smo. Opraštamo se i plaćamo oko 900 kn za vožnju od 120 km. To je dosta, ali nismo imali neki izbor. Ipak, to je manje od 200 kn po glavi. Vučemo i mi, i gazda i sin ruksake i ostalu prtljagu uskim stubištem na 2 kat. Uzimamo rezervirane 3 sobe. Jedna nam je pretjesna. Daje nam gazda veću. Trebamo dodatnu posteljinu i ručnike. Može i to. Donosi hladnu vodu, jer je pakleno vruće. Trebamo telefonske kartice. Može i to gazda ima frenda. Trebamo prijevoz za povratak ima i to. Treba mijenajt novac. Može i to. Trebamo cervesas i ima i to. Hladne. Treba Pika skočit nekaj obavit gazda mu daje motor. Vjerojatno da smo ga pitali za oružje, eksploziv i to bi sredio. Gazda može sve. Nadograđuje svoj hotelčić (na parceli kao normalna kuća) za još soba, restoranom i jakuzijem na otvorenom.

Oko 16 h krećemo po kartice. Ja sam odlučio kupiti još jedan jeftini telefon da imam za lokalne pozive i internet te da mogu imati live tracking. Wólki mali crveni. S karticom od 2,5 Gb me je došlo 450 kn. Treba mi online hrvatski broj, a treba mi i live tracking na tekmi, uz komunikaciju u Kolumbiji. Nisam stigao uzeti nešto u Hrvatskoj. Wókli je mali, kompaktan, lagan, s dugodržećom baterijim i užasno spor. Spor je toliko da je u trgovini i servisu mobitela trebalo stručnjacima 40 min da ga osposobe i uključe na internet vezu. Za svaku radnju potrebi je pričekati 2-3 sekunde dok se ne otvori ta opcija. U isti dućan stigli su braća Vyparina. Srdačno se pozdravljamo na slovačko-hrvatskom. Oni su stalni posjetioci Roldanilla. I Tolmina. I Kruševa. I Istre. I nema gdje ih ne sretnem.

Nakon ovog nadnaravnog iskustva s Wòlkijem priključujem se dečkima u čitaonici na glavnom trgu uz crkvu. Mračilo se, sunce je popuštalo pred noću i hladio se zrak, postajalo je ugodnije. Mjesec je odmah iskočio velik i visok nad horizontom. Sunce brzo zalazi, a potom se Mjesec diže uspravno i blještavo. Goma zaključuje da smo samo 4 stupnja sjeverno od ekvatora. Dok smo isčitavali 3-4 runde kolumbijskih novela, u mojoj omiljenoj čitaonici, iz crkve su dopirale zvonke melodije sakralnih napjeva kroz otvorena vrata na bočnoj strani crkve, odmah preko ceste. Istovremeno, iz unutrašnosti čitaonice su dopirali brzi latinoamerički ritmovi. Nikog to ne uzbuđuje, niti smeta. Pa ni mene. Uživam u smiraju dana u toj kakofoniji zvukova. Uz čitanje razmijenjujemo kolumbijske brojeve telefona. Dopisujeno se s Ivekom, našim direktorom koji nas budno prati na ovom putovanju, i Zokijem koji je u Bogoti. Pika i ja smo prošetali do headquartera. Upravo je završila jedna utrka BGD tekme i imaju analizu. Na povratku kupujeno zaštitnu kremu protiv sunca s faktorom 105. Veći nema. Odlazimo na pollo pečen i ala KFC uz kuhani krumpir i pečene banane te Poker štivo. Nakon večere, tronuti i umorni, hodamo do hotela. U lobbyu smo organizirali literarnu večer uz lule mira. Pika nam pušta preko mobitela viceve i skečeve na TV-u. Smijemo se. Svi smo zadovoljni. Umor me savladava. Odlazim se tuširati u sobu i blaženo zaspivam.

Prvi dan - trening

Budi me pucanj nešto prije pet. Pa još jedan. I tako 10 puta za redom. Shvaćam da su to petarde, a ne oružana pucnjava. Potom slijedi vatromet, pa još jedan uz praskanje. Očito se neki majstor otrijeznio, ali ne do kraja, vidio da mu je ostalo još pirotehničkog materijala i odlučio je to ispucati prije zore. Zora je u 6h. Kad se smirilo nastavljam spavati do pol sedam.

Svi smo na nogama i spremni za odlazak na doručak. Pripremamo opremu, instrumente i odjeću, bacamo ruksake na leđa i krećemo na trg na doručak. Sunce već prži. Čim se digne odmah žeže. Odlažemo na nogostupu ispred zalogajnice krila. Naručujemo 4 velika soka, 4 kave i 4 hamburgera. Konobarica donosi 2 vrča soka od pol litre. Pitamo donosi li još 2 takva. Potvrdno klima glavom. Otkazujemo druga 2 vrča. Ko će to popit. A mogli bismo dobiti i hipervitaminozu. Donosi kave i hamburgere. Polako papamo, pijemo i guštamo. Fino je sve. Promatramo kako se pickupovi i kamioni pune ljudima i opremom te odlaze prema dvama poletištima.

Ulazi s ulice poznat lik. Damjan Čretnik. Crven ko rak, ko paprika baranjska, srednje ljuta. Spreman za fiš. Jedino nema u blizini ni ribogojilišta niti ribarnice, a Damjan je zaboravio opremu za pecanje. Vedar i nasmijan. Tu je već dva dana, a prvog je zaboravio namazati se kremom protiv sunca. On će isto na tekmu ko i mi. Ide na Picolo start. Mi ćemo na Aquaplanu, mada je utrka. Ubacujemo krila u kamion odmah parkiran do zalogajnice i sjedamo u njegov tovarni prostor. Mažemo se zadružnom kremom 105 faktora. Naučili smo lekciju od prije 3 godine Zoki i ja. Dok se vozimo uz obronke promatramo biljke. Sve je zeleno, gusto i puno života. Na nekom drveću rastu druge biljke. Na većim visinama pojavljuju se stabla banana. Kad smo došli na start, Goma i ja se spuštamo malo niže do asfaltne ceste na kavicu i Club Colombia dnevne novine. I Baño je tu pa dorađujemo dvojkicu od jutros. Simpatični par staraca i dalje vodi ovaj kiosk s terasom na 1800 m. Razgovorljivi su mada ih nikaj ne razumijemo. Smijemo se i klimamo glavom.

Zadnja je utrka BGD tekme. Malo pratimo briefing i predlažem da letimo s njima. Disciplina je klasičan Roldanillo express, prvo po grebenu na sjever, pa na dolinu i tu 2 točke gore-dolje, pa povratak na jug i gol u Zarzalu. Sva smo četvrica poletila (ako si smetno s uma vrli štioče podsjetit ću te da je Zoki u Bogoti) u malo razmaka. Digli smo pod bazu, kao tko, pa je trebalo malo da se uskladimo i da krenemo zajedno. Pika je malo ranije krenuo prebaciti duboki usjek u osnovnom grebenu. U to vrijeme je i utrka krenula tako da smo s natjecateljima krenuli i mi. Nije bilo većih problema do kraj grebena pred slijedeći preskok preko grada La Union. Lako se dalo letit pod bazama između 2200 i 2300 m. Digli smo svi i bili spremni na tranziciju. Markera je bilo u izobilju. Dohvatili smo slijedeći greben sjeverno od La Uniona sa solidnim visinama. Nitko nije bio u krizi niti od nas niti od natjecatelja. Još je bilo rano za izlazak na dolinu, pa sam dečkima radio stanicom javio da letimo dalje na sjever. Do ovdje smo letili točno 1 h, zajedno s prvim nabiranjima. Solidna prosječna brzina od oko 20 km/h. A onda smo osjetili poznati konvergentni stup San Pedro. Nosi te gore i tuče ko majmuna, a da ne znaš s koje strane udara. Takav je čupav i gadan sve do pod bazu, a onda te još jednom šutne za oproštaj. Samo treba čvrsto držat uzde i ne libit ih se nategnut. Visina je sad preko 2500 m. Njihova prva točka bila je još 3 km na sjever, pa je onda preko doline slijedeća točka bila La Victoria.

Vrijeme je da se i mi damo u tranziciju. Savjetujem dečkima da čuvaju visinu i prate ostala krila. Tu se zna izgubiti visina i doći nisko nad mala brda te, naravno, biti u zavjetrini gdje se teško nabrati. Međutim, svi smo ovo odradili kao od šale. Došli smo s visinama 1500-1600 m nad rijeku Cauca i lako uhvatili nova dizanja. Sva 4 u istom stupu. Slijedi točka nekih 10 km na sjever, kod mjesta Obandon. Počeli su se paltit kumulusi u našem smjeru. Išlo je dosta dobro. Uspio sam ući u sweet lift, neki konvergentni, te sam 5-6 km letio u konstantnom slabom dizanju od 0.5-1 m/s. Tako sam dospio do 2730 m i bio iznad gla0vnine oblaka. Izgledalo je spektakularno, a povrh toga u daljini se vidio jedan vulkan od 4000 m pod snijegom. Genijalna scena. Skinuo sam rukavice, izvadio mobitel iz džepa i fotkao (nisam nosio niti GoPro niti fotić). Okrećemo Obandon i letimo prema jugu. Tu sam ostavio dečke, jer sam bio visok, a oni su tek išli na Obandon te nije bilo više potrebe da ih vodim. Uglavnom smo odrsdili što smo planirali. Ostalo se samo vratiti prema Roldanillou.

Nakon 2 h leta preletili smo nešto više od 40 km. Solidan brzinski prosjek obzirom da se ne utrkujemo i da uglavnom ne vučemo speed. Letimo stres free. Pomičem se na istok dok letim prema jugu kako bih malo više rastegao trokut. Gledam kako natjecatelji ulaze u goal pred Zarzalom. Još se malo pomičem na istok i na jug, prelazim Zarzal, a kako nema vidljivih kumulusa, mada je dan još iskoristiv (14 h je), odlučujem se na povratak za Roldanillo. Pi ka mi se javlja na stanicu. I on je tu negdje. Na kraju slijećemo zajedno na jednu ograđenu livadu u sam grad. Goma i Joža su 2 km ispred Roldanilloa. Po 60 km trokuta za 3 sata leta. Lijep trening.

Tabanamo Pika i ja prema čitaonici uz crkvu. Zatičemo ostalu dvojicu kako u debeloj hladovini isčitavaju Pokre negdje do pola. Odmah smo im se pridružili, ali uzeli smo Club Colombia štivo. Gledamo kako ovdašnji pauk pokuplja motore. Dakle, kamion s otvorenim tovarnim prostorom i jedna rampa po kojoj se gurajući utovaraju motori i skuteri. Tu je i pandur koji bilježi prekršitelje. Ima motora ko pljeve. Jedna je djevojka śarmirala pajkana i on je pušta. Nakon trećeg literarnog kruga dolazi naš gazda Hector na motoru. Zovemo ga na čitanje, on nam se pridružuje. Pika s njim komunicira kao veliki na španjolskom. Utom nam prilazi jedan Amer, Kevin. Radi školu i tandeme u Brazilu i ovdje, a 3 mjeseca konobari u Aspenu, mondenom zimovalištu koje je skupo kao kuga (dnevni ski pass stoji 250-300 USD). Tu natuče za 3 mjeseca 30.000 dolara. Obzirom da živi u Brazilu i Kolumbiji više nego solidna godišna plaća. Kako se priča zahuktava, a Zoki nam stiže, tako smo sve žedniji za novim i kvalitetnijim štivom. Uzimamo u čitaonici Ron Marquez i Ron Salado u knjižari. Sve je ugodnije kako se dan bliži kraju.

Na povratku do hotela pokušavam izvući novac iz bankomata Bancolombia. Neće pa neće. Gomi uspjeva. Odustajem nakon 10 pokušaja s 2 kartice. S trećom odmah daje. Kreditnom. Pokušavam na slijedećim bankomatima ponoviti radnju s debitnim karticama. Uspjevam zablokirati desni bankomat u beskonačnoj petlji s porukom izvadite karticu, izvadite karticu i tak već. Ulazim odmah do u slijedeću kabinu s bankomatom. Ta je namijenjena invalidima. Razlika je u tome kaj ova nema prag, pa je ulaz s kolicima i štakama neometan. Jedino mi nije jasno zakaj ona prva ima prag. Možda u slučaju poplave da voda ne uđe? Ko bi ga znao. Uspio sam s jednom od debitnih izvući kolumbijske bakule iz prve. Pa ti reci. Sjećam se sličnih situacija i od prije 3 godine.

U hotelu beauty sleep dok čekamo Zokija i odlazak na večeru. Moj se beauty sleep protegao do iza večere. Dečki su bili, a ja sam zaostao u spavanju. I još me želudac gnjavio. Vjerojatno zbog silnog masnog domaćeg čipsa kojeg smo zobali dok smo čitali. A možda sam se malo i prečitao. Sad dečki hrču poslije večere, a ja budan tipkam ovaj tekst. I ne čitam nikaj.

Drugi dan - službeni trening

Kako je rano bilo povečerje, dizanje je bilo lako i čilo. Svi smo izmigoljili iz naših izbi u hodnik koji nam je dnevni boravak. Vrijeme je da opišem našu reprezentativnu bazu. Smjestili smo se u hotel Brisas del Nord, u centru Roldanilla. Kad smo uspjeli registrirat se na tekmu i nabavit aviokarte već je sve bilo popunjeno. Uz 2 hostela koji su van grada, a mi smo bez prijevoza, ovaj hotel se činio kao pun pogodak. A i cijena nije bila puno veća nego za te hostele. Ovako smo se smjestili u 3 sobe. Goma i Joža, Pika sam u najmanjoj, a Zoki i ja u najvećoj. Zokiju treba puno mjesta za spavanje u obliku zvijezde petokrake te za brojne gadgete i kablove. Sobe su minimalistički opremljene, rekao bih neopremljene, vrlo asketske, poput redovničkih, samo umjestu križa na zidu je TV. Postoji krevet i jedan ispod koji se izvlači. Kvalitetni su od punog drveta, kao i ulazna vrata u sobu te kupaonska. TV sam već spomenuo, a osim pločica na podu i ugrađenog prozora tu je još jedna štanga na 2 m visine postavljena paralelno s podom, u nekoj niši pred kupaonom. Nije u svrhu zgibova jer je preblizu zidu. Zaključio sam da bi to moglo poslužiti kao ormar. Jednino nema aufingera. Obzirom da je hotel nov i da mu je ovo prva sezona kako radi, oprošteno im je. Ipak, poznavajući ovdašnju opremljenost soba od ranije sumnjam da će se to popraviti. Sobe imaju izlaz na hodnik, ali imaju i prozor na hodnik. Taj prozor nije stakleni već ima metalne žaluzine koje se mogu kao grilje otklapati i zatvarati, obzirom trebate li intimu ili vam je svejedno gleda li vas netko iz hodnika. Hodnik je svijetao i prozračan, s velikim kliznim prozorima, pa kad ih sve otvorimo, te kad zapuše tihooceanski zrak popodne, vrlo je ugodno. Ali bojim se da na Balkanu ne bi ovakav sustav prirodne ventilacije dobio prolaznu ocjenu. Naši ljudi se stravično užasavaju propuha. Većinu vremena tu provodimo. Tu su nam glideri, tu su 2 kauča, tu su neke utičnice i tu fata najbolje wifi. Tu radimo, družimo se i čitamo. I sve je otvoreno, i stubište, i hodnik i pristup sobama. Ništa se ne zaključava, ali osjećaj sigurnosti je odličan.

Vratimo se akterima priče. Goma zove na jutarnje isčitavanje Pokera, a Zoki tapka niz hodnik noseći Ron Marquez štivo. Evo i Jože i Pikutića. Svi natjecatelji su na broju. Napokon. Goma i ja odlazimo u obližnju panaderiu (pekarnu) da izvidimo služe li jaja za doručak. Čini se da ćemo dobiti to kaj smo zamislili. Naručujemo dos huevos, plus kava i cervesa. Dolazi Zoki i pita kaj smo naručili. Velimo mu i on dodaje uno mas. Dolazi Pika. Uno mas. Dolazi Joža. Uno mas. Pojeli smo 2 jaja na oko u limenoj plitici. Najmlađi članovi su još u razvoju pa su naručili dos mas.

Nakon doručka idemo na trg gdje nas čeka službeni prijevoz za službrni trening. Krila u kamion, mi u mini buseve. Na startu je prohladno, pod oblacima i vuče prilična termika. Poslije smo u zraku otkrili da je to bilo pomognuto i vjetrom. Dogovaramo da vidimo kakav je task pa da odlučimo hoćemo li to letjeti ili ćemo nekaj drugo. Možda neki XC za gušt, jer vjerojatno neće poslije tekme biti prilike.

Idemo probati napraviti veći trokut nego jučer, tako da produžimo na sjever preko La Uniona, dok tekma tu izlazi na dolinu i ide dalje La Vitoria i Obandon, kao jučer, a poslije ćemo prema jugu koliko ide, dok tekma poslije Zarzala završava u Roldanillu. Plan je još bio da poletimo prije ostalih i da ih čekamo negdje na grebenu. Uspio sam minirati vlastiti plan za trening nas 5, kad sam skužio da su mi obje smrduše natopljene vodom iz bidona. Bar nisu instrumenti, ali ne mogu tako poletit. Ili sam samo u flisu, ili nosim mokru smrdušu 1 ili još više mokru smrdušu 2. U oba slučaja se smrzavam. Dečki su stojički otrpjeli moju nesmotrenost. Dok sam vjetrio i sušio smruduše na vjetru i suncu tako se ekipa za tekmu rasprostra po startu. Odustajem od prvog plana. Slijedit ćemo tekmu pa poslije vidjet. Nastala je nevjerojatna gužva. CCC krila izmješana s EN B i EN C krilima, tu i tamo koji tandem. Ne zna se ko pije ko plaća. Pika uspjeva poletit. Malo zatim i Goma prsnim stilom. Osmann ima neuspjeli pokušaj jer je krenuo u nehumanim uvjetima. Zoki prekida start jer mu se kokpit razvezao. Svaki novi pokušaj znači litre znoja u licu i u odjeću, potkapu, kacigu, rukavice... Krema za sunce slijeva se sa znojem preko obrva u oči. Svrbi, smeta i peče. Ma milina. Uspjevamo kroz neko vrijeme svi poletit. Nabiremo se pod bazu između starta Aquapanela i Picolo. Čekamo Zokija, diže Joža, tu je i Goma. Pika je nešto nervozniji. Da skratim priču, uspjevamo sva petorica okupit se u stupu pred Roldanillom, pred preskok na greben.

Kad sam vidi da smo svi nabrali na dovoljnu visinu (2200 m) mirno sam stisnuo pol speeda na tranziciji. Izabrao sam liniju koja mi se učinila dobrom. Goma me pratio. Malo iza Jose (tako su prozvali našeg Jožu). Goma i ja smo uhvatili početne padine grebena prema sjeveru na zadovoljavajućoj visini. Konvergentni stup na tom mjestu je ozbiljan divlji bik za ujahat. Puni se od svakud, a najbitnije je gdje si ti u tom vertikalnom jet streemu. Ide gore, špage cvile, krilo se joguni, a pilot može samo mahat rukicam i treptat okicama. Ko je jahao stup na Krasjem vrhu zna o čemu govrim. Nakon prvog dojma - guza gaće žvače - otvore se receptori za preživljavanje i već gledamo u slijedeću tranziciju. Savjetovao sam preko radia da se svi naberu pod bazu i da se dalje drže baza. Lako je to reći, ali teže uspješno ostvariti. Dizanja su ovdje davala 2500 m. Goma je izjahao, Joža se trudi jahati to dizanje, a Zoki i Pika zaostaju. Odabrali su liniju izvan osnovnog grebena. Dolje su usjeci i kanali, termika nabija iz doline, a zapadni vjetar preljeva preko grebena. Po sljemenu se leti u konvergenciji. Tuče, ali letenje pod bazama daje sigurnost i toplinu gnjecavog blata u svinjcu. Neki bi rekli - u čoporu smrdi, ali je toplo. Mic po mic i Goma i Jose su se dokopali kraja grebena i zadnjeg dizanja pred izlazak na ravnicu. Pika i Zoki su kapitulirali prije. Potpuno ih razumijem jer se po ovakvim uvjetima teško diže u zonu kvalitetnog dizanja.

Nakon prve točke, nakon sat vremena letenja i velikog cilindra oko La Uniona, čiji je obod bio debelo nad ravnicom, zapadamo u krizu s visinom. Sjeverni i istočni vjetar nad dolinom gura nas prema zemlji. Bilo je tu raznih pokušaja napada nakon La Victorije na sjever i na točku 1 km oko Obandona. Manje grupe vrte jalova dizanja nad ravnicom. S ove i s one strane rijeke. Mnogi kapaju. Vidim da će biti grbavo letiti u tom smjeru i govorim na stanicu Joži i Gomi da zajebu task i da lete prema vlastitom nahođenju. Prvi put izbjegavam točku na sjeveru i puštam se niz vjetar u nadi da ću se nabrati i onda napasti. Potrošio sam svu zalihu visine i došao na 200 m iznad poda, preko rijeke. Tu, s jednom zelenom Sigmom 10, strpljivo jašem divlje balone na granici stalla. Kad sam, nakon 20 min znojenja ispenjao 1600 m, krenuo sam za La Victoriju. Vidim da se i drugi pate. Guram u vjetar i okidam točku, ali u povratku curim i curim. Ponovno se nađem na mjestu kao prije 30 i više minuta, ali sad manje od 100 m iznad tla. Nakon još jedne runde znojenja, pa još jedne, izvlačim se iz zone sumraka. Prebacujem mala brda prema autoputu. Tu je civilizacija. Ne mogu reći da nisam imao opciju i ranije jer je prozujao ispod mojih nogu jedan motorić. Smjestio se u hlad i čekao kao lešinar da sletim. Ovo nije negativno, dapače, ljudi su ovdje suretljiviji od želje da pomognu, a ne za novcem. On bi se sa mnom radije podružio i učinio mi uslugu nego zaradio 4-5 soma pesosa (8-10 kn). Ali ovaj put nečeš razbojniče. Mislim da sam se izvukao. Ma jesi qratz. Najebo sam se svih poludivljih i polurazjebanih, i onih nekolik divljih, i ozbiljno razjebanih termičkih balona, gonjenih vjetrom i venturi efektom kroz usjeke i klance. Čak me je i farma najsmrdljivijih goveda izdala. Tamo sam išao na ziher kao više puta do sad, a dobio sam samo igranje gumi-gumija preko dalekovoda. Na slijetanju, na otok, na autoceti, gdje se 4 trake razdvajaju da bi se načinila mjesta za promjenu pravca (tzv. U - manevar), osjetio sam trnce pri slalomu među drvećem, kamionima (autocesta je u poprečnom padu) i balonima u zavjetrini. Ne znam kako nisam potrefio jedno od tri drveta, bilo trupom, bilo špagama, bilo krilom. Sretno sam sletio da su mi trubili auti, motori i kamioni u prolazu. Ne zbog vještine. To uvijek rade. Čak da sam se zabio u drvo trubili bi mi.

Iznad mene lete ljudi u konvergenciji na 2300 i još malo više. Nisam se ni spremio, a već jedan pilot motora staje, trubi i pita idem li za Roldanillo. Si, si mio amigo. Nikad se nisam ugodnije i udobnije vozio na motoru s 20 kg na leđima. Čovjek, Victor, šalta bez trzaja, ulazi u zavoje sa 100 km/h da ga pratim kao dio sustava. Nježno koči pred hupserima, a da nam se kacige ne poljube. Ubrzava osjećajno da ne osjećam teret mojeg ruksaka. Pretiče ostale aute, motore, pa i cestovne vlakove od 3-4 i više prikolica kao da gledam to na TVu izvaljen u udoban naslonjač.

Ubrzo sam u hotelu. Tu su Pika i Zoki. Veseli su i ne očajavaju. Čitaju. Puše. Pridružujem im se. Ubrzo dolazi Joža. Odradio je task. Bravo. Izvukao se nad dolinom i odradio zadatak profi. Pika, Zoki i ja idemo se prijaviti na tekmu. Joža ima zapuknuće nekih dijelova u skočnom zglobu te ima poštedu od gombanja. Uzimam dokumente od Jože u namjeri da ga prijavim. Nakon tapkanja u redu od pol sata uspjevamo se prijaviti, sa svom potrebnom dokumentacijom, sva četri člana, trojica prisutnih i Jose na daljinski. Ostaje samo Goma. Nešto kasnije Goma se javlja da je odletio na jug do Tule. Jedini koji je slijedio moj plan. Toliko o mojem autoritetu. Nakon sabiranja u hotelu i oduzimanja negativnih primisli izlazimo na ugodan kasnopopodnevni zrak. Goma se prijavljuje, a preostatak nas se smiješta u Che restoran, ugođaja kao kakva dalmatinska konoba, osim kaj puštaju salsu umjesto Coce i Grdog. Ovdje imamo prvu zajedničku večeru od kad smo na putu. Tri noći prije smo sva petorica puštala slinu u AirFrancove navlake za sjedala. 2 noći ranije Zoki je tjunirao stroj za malčanje polja koke. Jednu noć prije izostao sam ja, zbog pogrešnog vremena za beauty sleep. Napokon se družimo u punom sastavu uz ukusne argentino steakove, čitajući ron i Poker.

Nakon večere u Cheu otišli smo na mandatory safety briefing i gorko požalili.

Task 1

Josipa boli gležanj i šepa. Nekaj ga je presjeklo u nozi dok je ulazio u hotel. Nekako bimo ga trebali osposobit za tekmu. Obzirom da smo sinoć poslije brifinga navratili u Tkalču u jednu čitaonicu i pročitali podosta što za večerom, što u čitaonici, buđenje je vrlo rano i vrlo aktivno svi djeluju. Jutros idemo na doručak u veću pekarnu. Ima više mjesta i znam da tu rade omlete. Potrajalo je malo naričivanje jer čim se otvore opcije (jaja sa kobsicam i sa sirom) tako pojedinci dobiju inspiraciju. Pika bi sa svime. Nekako smo naručili 2 omleta s kobasicom, 2 sa sirom i jedna sa svime. Pojeli i gas na transport. Uspio sam zadnji ubacit ruksak u kamion, a bilo je 8:02 h. Prilično se drže reda vožnje. Dok sam sjedio u punom busu na parkingu vidio sam štand organizatora s lunch paketom i vodom. Zaboravio sam. Govore mi dečki da nisam puno propustio u pogledu sendviča. Kandirano voće, prešano, mi je izvrsno.

Dok se vozimo mini busevima prema startu promatram prirodu. Pravo bogatstvo zelenih tonova biljaka, trave i drveća. Što se više penjemo to je ugodnije, prohladnije a tek je nešto iza 8 h. Pozicije hacijendi uz cestu koja se serpentinama uspinje su bajkovite. Kao alpske padine, ali puno bogatije vegetacijom. Imam otvoren prozor na maturalnim sicevima u stražnjem dijelu busa. Gledam, udišen i fotkam. Tu i tamo proleti neki motor koji nas pretiče. Moram pazit da ih ne pogodim hračkom. Mislim, kad je već prozor otvoren šteta je ne iskoristit priliku. Na prijevoju, gdje mi izlazimo za start, je nekoliko kuća. Već sam pisao prije tri godine o starom paru i njihovoj trgovini/kafeteriji. Sad smo u jednom dućanu/birtiji 100 m više. Terase je spektakularna. Šank i barski drveni stolci te nekoliko ligenštula u okruženju palmi banana. A cijla terasa kao da je u nebesema, jer je teren ispod strm. Vjetar i termika hlade, a i sviraju neku meditativnu glazbu na nekoliko cijevi različitih dužina pomoću ovješenog klatna. Gledamo u dolinu 800 m ispod nas i istovremeno gledamo oba starta. Krila polijeću u ovom raju prije 9 h. Prvi kumulusi se oformljavaju, a uslikao sam jedan u obliku srca dok smo se vozili. Tko bi se pomaknuo iz ovog blaženog stanja.

Dok smo čitali i uživali u ovoj visokogorskoj čitaonici. Parking se popunio desecima motora. Naših 5-6 busića je bilo parkirano malo više uz cestu, a nesretnici koji su došli autima morali su negdje drugdje potražiti parking. Policija revno sve kontrolira i drži u najboljem redu. Policajci su pristojni, uredno uniformirani, podšišani i obrijani, nasmješeni, ljubazni i susretljivi. Doslovno stoje na usluzi građanima. A i vole svoje uniforme. To se vidi iz daleka. Ovaj put ne viđam duge cijevi. Nedjelja je i svi su došli ovdje na izlet. Biciklisti, šetači, momci i djevojke, roditelji i djeca, ulični prodavači, bukači. Može se kupiti na provizornim štandovima i nakita, i odjeće, i kapa, i napitaka i koječega. Ovaj put je organizator odijelio i ogradio prostor za start, prostor za pakiranje i pripremu opreme u hladu, tehničku službu i za briefing te prostor za posjetitelje. Bilo nas je 1000 na poletištu, ali sve u redu i disciplini. Novi baños za madam i žentlmene, prostor za prodavače...

Briefing je završio u 10 i 15 h. Bio je vrlo štur. Ovaj meet director koji vodi briefinge je loš. Pravi se pametan, jučer nas je udavio sejftijem preko svake mjere, a danas trackere nije niti spomenuo, kako se koriste i kako bismo trebali odjaviti naš let. Task je 86 km niz vjetar po sred doline prema jugu. Startni cilindar 32 km oko Tule, pa 3 km na istu točku. I na kraju goal južno još 40 km niz dolinu. Neobičan task, ali opravdan zbog očekivanog vjetra sa sjevera. Pred startnim cilindrom je bilo dosta gužve, a visine su bile 1900-2100 m. Vrlo malo iznad starta. Izgrebali smo sve padine i banane uokolo. Relativno rano je start otvoren (10:25 h), a zračni start je bio u 11:45 h. I ja, koji sam se prilično ležerno pripremao te kasnije poletio, sam imao 36 minuta do otvaranja starta. Bilo je svega, raznih neprincipjelnih i potpuno bezglavih ulijetanja, vikanja, zviždanja i psovanja. Imun sam na to, nakon mnogih bitaka, ali sam jednog debila sočno ispsovao na hrvatskom. Ne bih da nije on meni prvo nešto dovikivao, a nit sam mu smetao nit je on znao kaj radi. 10 minuta pred otvaranjem starta tražim dizanje van grebena. Ne nalazim na tom mjestu dovoljno dizanja. Tu je i Pika. Vraćam se prema startu Picolo. Pika ostaje. Pika je izgubio visinu u ključnom momentu i vukao se kasnije po gudurama. Uspio sam dići 2100 m i na vrijem krenuti na široki startni cilindar. Većina je letila po grebenu! A to je bio duži put. Uspio sam dohvatiti vodeće uz pomoć malo sreće pred samo otvaranje cilindra. No mercy! Gasiranje na najače kreće. Ko se nije skrio magarac je bio.

Skačemo s brda na brdo, s grebena na greben nošeni vjetrom i speedom. Dosegnuo sam 80 km/h i shvatio da nije zajebancija. Povremeno smo dizali u 3-4 manje grupe, ali svi u istom jatu. Ovaj dio utrke je išao bez problema uz finese preko 20. A onda smo trebali izaći nad dolinu prema Tuli, nekih 12 km. Da smo se ranije prebacili na dolinu vjetar bi nas nosio na točku,7 a ovako moramo letjeti poprečno na vjetar. I baš u tom momentu se nad dolinom navukla stratusna naoblaka te prekrila rutu po kojoj trebamo letit. Svi smo se u grupi od 40-ak krila navrtili na zadnjem grebenčeku, u silovitoj i zakošenoj termici, na visine 1800-1900 m. A onda let u tamu. Prema jugu je sunce ali daleko izvan rute i niz vjetar. Krenuo sam hrabro u prvih 10, malo sa speedom, malo bez speeda. Puštaju i drugi. Nakon nekoliko kilometata idem u vjetar za nekim pticama i nalazim dizanje, ali slabo i zakošeno. Navlačim nekoliko pilota. Odustajem, jer je bezizlazno. Letim niz vjetar u nadi da ću pokupiti jače dizanje. Tako i drugi plaze i traže iznad polja trske. Hvatam jako balonasto dizanje i jašem u tome. Uletim, pa ispadne u okretu i tako sve niže i niže. Nad rijekom sam, u dvojbi sletit u smjeru taska ili na slobodni teritorij bez potrebe za traženjm mosta. Bod je bod, ali biram slobodni teritorij.

Sletio sam na polja trske. U maksimalnu prašinu. Tenisice si nisam mogao vidjeti kad sam uronio u 10 cm suhe prašine. Pazim da krilo koliko je moguće više poštedim umakanja u najfijije mljeveno dehidrirano blato. U trenu sam bio mokar koliko je vruće. Prilazi mi predradnik na polju u manduri s šiltericom i 3M antifonima. Zanima ga ko sam, od kud sam, pipka krilo. Nevjerojatno je da nakon desetljećá intezivnog letenja ovdje još ima onih koji se čude paraglideru. Ostala dvojica s maramam preko usta nastavljaju raditi na pretovaru šećerne trske. Pomaže mi moj novi frend Fernando složiti krilo. Pitam za put do glavne ceste, nabacujem ruksak i krećem u znojnu i prašnjavu neizvjesnost. Nakon pol sata hoda dolazim do prvog hlada. Drvo na križanju poljskih puteva i pojilište. Utom stižu 2 motora. Na jednom je letač s ruksakom, a na drugom samo vozač. Imam sreće. Međutim to su radnici ovih plantaža, kasnije ću saznat zašto me nisu povezli. Motorist/radnik me upućuje prema cesti. Nemam sreće. Odmorio sam u hladu i nastavio tabanati poljima trske, udišući prašinu. Počeo sam kihati. Curi mi sa čela, curi iz nosa. Nalazim na zatvorena vrata preko ceste. Sad mi je jasno zašto me ovi nisu povezli. Unutar sam zatvorene plantaže. Nakon 1,5 h hoda čujem prve pse kako laju. Evo me u civilizaciji. Ispadam točno na rotor i križanje magistralnih cesta gdje čeka natjecateljski mini bus. Tu je dosta pilota i Joža. Na štandu prodaju jugo, vodu i cijeđeni sok od trske (brutalno sladak). Joža mi skreće pažnju da ga je upozorio pilot lokalac da uvjeti na štandu nisu najhigijenskiji. Kad nema cervese, moram pročitat vodu.

Zoki je sletio preko rijeke, uzeo je taksi i ide za HQ. Goma je blizu nas. I on je skupljen. Pika je djecu na sletištu naučio pjevati: Čuvaj sine moj maslinu i škoje, kada zaspem ja pamti riči moje. Djeca na videu ponavljaju zborno, a Pika predvodi. Šuma summarum, što bi narod rekao - omašili smo ceo fudbal. Svi redom. Za večerom Damjan Čretnik, koji je ulovio goal, nam je pričao da je nakon Tule išlo lako i visoko. U cilju su 53 pilota i nas 97 na podu ranije. Zaključio sam da sam olako izgubio visinu tražeći dizanja te pojurio naprijed, kad sam trebao čuvati visinu i biti oprezniji.

Skupljamo se u HQ, koji je neka vrsta sporsko-kulturno-umjetničke institucije. Velika dvorana za priredbe, stolni tenis stol, a iza kupalište s kabinama i ležaljkama te bazen. Počinjemo čitati, duboko izvaljeni u udobne naslonjače, dok nam se veliki propeleri ventilatora vrte nad glavama. Ugodna je atmosfera. Čitamo i analiziramo dan. Blizu je i muški wc. Svi se slažemo da se nismo snašli u ovim vjetrovitim uvjetima. Nedostaje nam samo Pika, a on je izmajmio enduro motor od gazde i zapalio u prašumu, na obronke brda iznad grada. Zaključujemo da sutra uzmemo sobom kupaće i da se poslije tekme brčkamo u bazenu. Dok čitamo.

Tuširanje i večera u Cheu. Svima se večer prije svidjelo meso, količina i ukus. Uveli smo pravilo da tko je najbolji u danu ne plaća štivo cijeli dan. To je danas Goma zaslužio jučerašnjim letom. Nakon večere i čitanja raznih štiva, Damjan nas poziva na još jednu manju knjižicu kod njega u apartman. Vadi neotvorenu knjigu i govori da je to whiskey. Čitam naslov i piše Ron de Caldes. Damjan zna letiti, ali se u književnost ne razumije.

Task 2

Jutro kao svako drugo. Ali ovaj put smo svi na vrijeme stigli ubaciti opremu i sjesti u buseve.

Na meditacijskoj terasi Goma, Zoki i ja smo sami i svaki udubljen u svoje misli. Goma puši i gleda u daljinu, Zoki nekaj surfa, a ja završavam blog od jučer. Samo ugodni zvukovi onih cijevi tjerani vjetrom se čuju. U stvari termikom, jer vjetar je slab. Rano su se kumulusi posuli po nebu. Polijeću neka krila, gledamo ih skoro šutke. Goma i Zoki odlaze. Ja malo ostajem. Nekako mi je ovdje smirujuće i opuštajuće, a toga rijetko imam. Dolazim na start i veću su postavili zadatak. Letit ćemo slično kao jučer, niz vjetar na jug. 86 km je duljina, isto kao jučer. Isti je cilj sletište na ušću jedne gorske rijeke u rijeku Cauca. Samo je srednja točka izmjenjna, tako da nas vodi još više na istok, na same padine gorskog lanca s druge strane doline. Šturi briefing je gotov. Tip je kretne. Tip je Steven Ham iz Piedrahite. Sad je sve jasno. Niti zna vremensku prognozu, niti je zna nama prenijeti. Ali jebe po tom sejftiju ko da smo retardi. Danas je spomenuo baratanje trackerima. Imamo kratak hrvatski briefing i svi su složni da će kasnije startati jer smo se jučer dugo gombali u zraku. Danas ima lijepih kumulusa, a ide i više nego jučer. Govorim im da ću startati ranije i pronjuškati kako je u zraku. Dvije su opcije za odraditi task. Prva je krenuti po grebenu na startni cilindar, koji se otvara u podne, a potom prebaciti dolinu. Druga opcija je malo po malo pomicati se uz startni cilindar preko doline na drugu stranu, pa krenuti u utrku s te pozicije.

Poletio sam prije gužve. Nije išlo odmah glatko. Dizanja su do 2 m/s. Gdje god da probam slabo je. Ugladao sam veliku i sočnu bazu južno, u smjeru startnog cilindra. Odletio sam tamo i nisam se pokajao. Krasno stabilno dizanje do pod bazu. Nakon toga gledam jednu ispred mene u smjeru istoka i doline. Poznajem taj vrh i taj stup od ranije. Dežurnjak iznad meandra rijeke. To je najbliže gdje se rijeka Cauca primiče zapadnom lancu planina. I to sam popeo. Uglavnom sam sam. Sreo sam tek 3 krila od starta. Sad ozbiljno razmišljam od drugoj opciji, preletu preko doline na drugu stranu. Gledam 10 krila koja idu od starta prema bazi iznad Roldanilla. Ispred je veća grupa već nad poljima trske. Krenuli su u preskok. Idem, pa kaj bude. Imamo skoro 50 minuta do starta. Navrtim 2300 m u stabilnoj šestici. Napokon dizanje. Ostavljam krila da još malo vrte i prelijećem rijeku. Polako i bez gasa. Promatram. Danas sam odlučio biti mudriji i smireniji. Putem se uvlačim u grupu od 10-ak krila. Neki su bili ispred, neki su speedirali. Letimo razdvojeni i pipamo zrak. Ona grupa ispred se razdvojila na dvije. Jedni su u cilindru, a drugi su se grupirali sjevernije, prema Zarzalu. Napokon i moja grupa pikne nešto i vrtimo široko i slabo dizanje. U stup se uključio i dim od vatre na polju 10 km uz vjetar. Leti oko nas lišće i pepeo. Ide sve bolje. Uspjevamo ocrtati najbolje dizanje i penjemo do 2200 m. Opet napuštam to i pokušavam uloviti grupu ispred. Novi stup i ponovno na 2300 m. Sad primjećujem prvu grupu daleko na istoku, nad brdima pod bazom. Vjerujem da su na rubu cilindra i čekaju. Još 10 minuta do otvaranja. Kilometar i nešto sam u cilindru. Moram izaći van, ali ima vremena. Pomičem se prema brdima i polako izlazim iz startnog cilindra. Sve je mirno i ugodno. Da čovjek zaspe.

A onda se otvorio startni cilindar u 12h. Svi gazimo speed i jurimo 60-70 km/h niz vjetar. Neki je slabi sjever, oko 15 km/h, a s visinom dobijamo na brzini. Ulijećem s 5 krila u jako dizanje. Bum pod bazu. Najbrže sam ispenjao. Gasiram dalje. Novi stup, opet bum pod bazu. Letim između 2100 i 2400 m. Lako je, baze oblaka su pravilno odrezane i lijepo se prostiru u smjeru taska, odnosno juga. Putem sižem još neka krila, jer ne vrtim do kraja. Termike je u izobilju, mada su dizanja oko 3 m/s. A onda mi se pripišalo. Imam 50 km do cilja. I uz ovu brzinu ne mogu izdržati još 1-1,5 sat. Bolje da ja to sad obavim nego da se nervoziram još neko vrijeme. Nakon izlaska iz stupa pustim mlaz i nakon nekog vremena osjetim blagu, a onda jaču toplinu u predjelu prepona i guze. Konj nisam stavio pelenu ili parapiš kurton. Nagnuo sam se prema naprijed da se tekućina slije niz sic i noge. Bolje dolje nego da se natope još i rezerva i protektor. Do Tule nisam ima krizu visine. Na tom preskoku preko nekog kanjona rijeke i pred hvatanje višeg grebena, pao sam na 1600 m i tonem. Nisam uspio taj stup izvrtiti najbolje, pa me je stiglo 5-6 krila. Uglavnom letim s ravnopravnim takmacima, Zeno, poneki Enzo, 2 IP Evox i nešto po jedno krilo. Svi smo podjednaki u penjanju i po brzini. Gledam u daljini krila prve i druge skupine. To ne mogu stići, ali brojim ih odokativno i vidim da ih je 30, možda koji više. Ponovno sam dobro digao. Izlazim van sa svojom grupom da udarimo točku. Na pola smo, još 40 km. Ide dobro za sad. Nastavljam skakati kao žabica od stupa do stupa, po liniji koja je idealna prema golu. Letimo na pol brega. Nismo niti nad dolinom, a niti nad najvišim vrhovima koji su tu preko 3000 m i u oblacima su. Preskačemo neke usjeke, ali većinom su padine pod livadma. Ima i kuća i farmi. Još sam stigao nekoliko krila, čak i Enzoe, pa mi je draže. U finišu sam malo riskirao i 12 km pred golom sam odlučio ne vrtiti više već povjerovati Naviteru da dolazim sa 130 m u cilj. Krenu sam i odvojio se od grebena. Na 10 km je end speed section, a onda bez speeda još 2 km u goal. U jednom trenutku sam pao ispod 100 m s visinom dolaska u cilj, ali me je podržalo neko dizanje. Opet curim, ali sad ne puštam do ESSa, jer mi 3 Enzoa i jedan IP Evox prijete po padini. Ispred njih sam. Napokon ulazim u ESS i imam 160 m za cilj. Na knap, ali dovoljno. Jučer je Damjan uletio sa visinom 900 m u cilj, a nepotrebno je vrtio prije toga.

U cilju, na zemlji brojim krila u ruži, oko 30 ih je. Ako sam tu negdje zadovoljan sam. Slažem opremu. Sic je malo vlažan od piškenja, pa sam ga ostavio da se osuši. Otišao sam do čitaonice i toaleta. Velika kabina kao kupaona. Pa kad sam već tu da se malo podaperem. Od pasa na dolje. Srećom ponio sam kupaće pa sam se presvukao u suho. Kratke hlače od lana su se već posušile naprijed, a budu i odostraga. Uzeo sam jednu Club Colombia knjižicu i nešto sjemenaka. Čitao sam i pratio tko je gdje. Joža je rano sletio. Zoki na 40 km. Badel mi javlja da prati watch live i da su Pika i Goma u zraku. Ajmo dečki! Meni je preslaba interpletska veza da bih to mogao pratit. Približavaju se. Hlače mi se suše. Priblažavaju se. Japanke su suhe. Približavaju se cilju, a došli su busevi za transport. Dočitavam CC i idem brzo pokupiti opremu sa sušenja. Rezerva je visoko i nije ju zahvatila pišalina, a neopren i protektor ko jebe. Ubacio sam opremu u kamion i sjeo u mini bus. Pita me jedan pilot je li do mene slobodno. Potvrđujem. On stavlja svoj ruksakić i veli da će mu doći frend. A onda zove Adele! A joj, frend je Adele Honti, krakata Mađarica koja se ne gasi. Izignoriao sam je pa mi je okrenula leđa. Malo sam i odkunjao. I nije se ugasila cijelim putem do Roldanilla. I još priča dok ovo pišem. 2 h sam u busu, ovaj juri kao sumanut autoputom i još nismo stigli. Goma će zakasnit na večeru, jer nije u retrieveu, već je nekaj letio iza gola i sletio dalje.

U hotelu zatičem Jožu turobnog raspoloženja. Ubrzo lipsajući penje se štengama Zoki. Crven je u licu, puše i znoji se. A nosi i crvenu majicu Nokia conecnting people. Njih dvoje danas nisu u cilju, ali kako bi bilo da smo drugu tekmu svi u cilju. Sutra niko neće da omaši ceo fudbal. A ovim tempom ćemo do kraja natjecanja ulaziti svi zajedno u 250. To je u prosjeku svakome 50. mjesto.

Task 3

Jutros imamo osipanje u redovima za doručak. Zoki posti, a Osmann neće doručkovati. Goma, Pika i ja idemo u pekarnu na vuglecu. To nam je najbrže. A onda natezanje oko narudžbe. Naručujemo 3 porcije pečenih jaja. A djelatnica zapilila s nekim pitanjima i ne odustaje. Ne razumijemo ju kaj znači cacerola. Poslije smo pogledali da je to tava. Pa uvijek poslužuju jaja pečena u pećnici u maloj tavici. Trajalo je i trajalo. Zar ne bi ugostitelju trebao biti zadatak ne daviti gosta. Posebno ako ne razumije tvoj jezik, ali se trudi na tom jeziku komunicirati i naručiti. Huevos fritos su pečena jaja. Pa bogamu, daj nam tri porcije pečenih jaja bez zajebancija. Malo nam se i žurilo, jer smo kasnije došli. Na kraju je otišla gunđajući sebi u bradu nekaj o caceroli. Valjda ne može shvatit kako su ovi turisti retardi. S panom, kruhom, nije bilo problema. Pan grande, da ne dobijemo kruščić. Oko kave je isto bilo natezanja. Goma i ja bismo kavu bez mlijeka, odnosno s malo mlijeka. Jer inače dobijemo bijelu kavu. Niti crna kava nije nekaj, a Kolumbija je jedan od najvećih proizođača kave, ali ne možeš popiti dobar espresso ili tursku. Rade klasičnu američku razvodnjenu kavu. Pokušao sam naručiti posebno malo mlijeka, ali nije išlo. Odusatao sam. Ako mislite da pretjerujem, recite mi kad ste u nekoj zemlji hemedeks i kavu naručivali 10 minuta. Čak i da ne znate jezik. Sinoć slična stvar u restoranu. Djevojka od nepunih 20 radi u ozbiljnom restoranu u centru grada. Roldanillo ima 50.000 stanovnika. Ima na tisuće turista, uglavnom gringosa koji uglavnom govore engleski. Ta cura je mlada, sigurno surfa stranice na engleskom i sluša tu glazbu. Ali ne bi naučila 20 riječi na engleskom. Osim toga je spora i nosi jednu po jednu stvar. Ne bi donijela prvo piće, pa hranu kad bude gotova, već jedno po jedno jelo. Razmak je između jela po 15 min. Tako da kad prvi završe, neki tek jedu, a neki nisu još dobili. Naručujemo na njihovom jeziku, a oni ni to ne razumiju. Ako točno ne pogodiš lokalni akcent opet te ne razumiju. Kad kažem ron, može li biti jednostavnije. Tek kad ponovim nekoliko puta ona shvati i ponovi rrron (neki treptajući i dužetrajući R). Gutaju slova dok govore, a mi izgovaramo riječi iz translatora. Bar se španjolski lako čita, kaj ne? Problem je u potpunoj nezainteresiranosti i pomanjkanjem imalo truda da se pokuša razumjeti taj kreten turist. Ali ima i svijetlih primjera. Jučer sam nakon povratka u HQ iz cilja, u sam sumrak došao na trgu do kioska koji nudi voće, voćne salate i sokove. Pokušao sam se sporazumjet s djelatnicom tog jednostavnog ugostiteljskog objekta tipa 1. Pokazivao sam na voćni kup koji je pripremala. A onda 10 opcija, hoću li narezano, hoću li s ledom, hoću li s vodom, hoću li s mlijekom, hoću li sa šećerom... Ja nju razumijem, ali ona mene ne. I naravno događa se komunikacijska blokada jer se pogubi i ona i ja. A zašto mi jednostavno ne da kaj sam joj pokazao. U svim drugim zemljama ti daju to kaj pokažeš prstom. Srećom pristupa mi mladić i na tečnom engleskom ponovi sve. Ja sam i dalje pokazivao i govorio da želim upravo voćni kup kakav je pripremila. Ali ok, procedura mora potrajati. Oni to tako vole. Na kraju sam dobio taj voćni kup koji sam prvi prstom pokazao. Mladić me ljubazno zamolio da sjednom i pričekam 5 minuta da naprave voćni kup koji sam odabrao prstom na španjolskom i nakon 10 minuta isto pokazao prstom na engleskom. Bar smo se sporazumjeli. Vjerojatno žele ispasti susretljivi turističko/ugostiteljski djelatnici, a sa druge strane nadrkani gringo koji je žedan i baš bih odmah tu voćnu salatu. Njima se nikad ne žuri. Voćni kup je bio božanstven. Jagode, banane, jabuke, kivi, mango, marakuja, naranča i 2 voćke koje ne mogu identificirat. Prefino i obilno. 5000 pesosa = 10 kn.

Dok dolazim posljednji na start, s nebeske terase, vidim kako odvoze Adele u džipu. Pitam ju kaj je, a kroz porzor vidim udlage i zavoje. Okrenula je zglob skačući s kamiona. Od ranije znam da je imala slične povrede, pa ju pitam je li staro, veli ona ovo je novo. Ali da vjeruje da će sutra biti bolje. Žao mi ju je jer je vodila u ženskoj konkurenciji.

Danas ćemo letiti na sjever 21 km, uglavnom po grebenu gdje je prva točka. Zbog veće naoblake i u očekivanju kongestusa oko 16 h, daju nam zanimljivu kombinaciju 3 koncentrična cikindra oko istog središta. Druga točka je La Victoria 200 m cilindar, potom 7 km radius van La Victorie kao exit cilindar i ponovno 200 m na istu točku. Odavde je bilo još 12 km do gola sjeverno od Zarzala. Ukupno 70 km. Puno lijepih kumulusa je bilo svud uokolo. Polijetanje je bilo bez gužve i nervoze. Uvjeti na poletištu sasvim pristojni. Poletio sam nešto više od sat vremena pred otvaranje zračnog starta u 12 h. Podigao sam nad bananama kao svaki put prvi stup, a onda gas direkt na stražnji greben. Tamo su kumulusi obgrlili planinski vrh na oko 2200 m. Sve ide kao po loju. Pomalo se formirala grupa od 50-60 krila na rubu startnog cilindra. Dižemo, pa izlazimo iz baze. Opet dižemo i tako dalje. Pristižu nova i nova krila i sve je veća gužva. Imamo još 25 minuta. Odlučim ući u cilindar pod jednu bazu i tu čekati. Ušao sam 1,5 km unutra i našao se sam. Ulazim i ispadam iz oblaka na privjetrinskoj strani. Uživam ko prase blatu. Promatram visoke i strme padine pokrivene bujnom vegetacijom i travnjacima/pašnjacima. Kravice pasu na okruglim vrhovima, kao iz crtića Profesor Baltazar, na visinama kojih u Hrvatskoj nema (najviši službeni vrh Hrvatske Dinara 1831 m). Gdje sve ljudi žive?! I onda je crklo. 10 min pred otvaranje starta svi curimo. Ostao sam baš nad takvim jednim okruglim bregom s kravicama i vrtim u nuli. Sve sam niže. 2000 m, 1900 m... Na otvaranju starta na rubu sam, ali jedva 1850 m. Moram krenuti jer tu nema izgleda da se popravi. I onda, struganje i grebanje po padinama i usjecima. Nikak da proradi termika, jer je naoblaka prekrila šire područje. Svi letimo prema sjeveru. Neki su više nad vrhivima, ali ne puno. Drugi rade preskok po vani. Ja sam u gudurama. Nisko.

Svaki dan ponavljam kao mantru mojim reprezentativcima - nemojte u gudure, nemojte napuštati grupu i budite visoko. Sva 3 osnovna postulata sam sam zeznuom. Sad se izvlačim preko jednog kanala i nadlijećem greben gdje je dalekovod. Nisko sam nad njim, ali drži. Nekak se prebacim na privjetrinsku stranu nauživajući se straha. Hvatam dizanje za koje znam da dobro radi (onaj divlji bik od neki dan) i penjem do 2200 m. Došli su pod mene i Goma i Pika. Kasnim. Gledam prema sjeveru po ruti kako mi odmiče 40 krila. Nagazim speed koliko mi omogućuju noge, sic i gurtne te gas za njima. Vozim van grebena pod bazama. Ništa ne popravljam, samo puštam speed u dizanju. Poznata mi je ova ruta od prije 3 godine. Do kraja grebena sustigao sam brojna niskospuzeća krila. Dignuo sam malo i opet gas. U prebacivanju preko La Uniona gađao sam najbolju moguću liniju. Bilo je dosta krila oko mene pa sam mogao birat. Ulijećemo u dizanje. Dobro i jako. Dižem s nekoliko krila. Vrlo dobro sam to odradio i pri vrhu stupa napuštam ga i jurim dalje. Dizanje me podržava još 1 km. Sad vidim nekoliko grupica ispred. Moramo izaći nad dolinu prema prvoj točki. 10 km je do cilindra. Popuštam speed i pratim kaj se događa. Krila lete čisto nad dolinom, neki lete po padinama, a ja biram srednji put i razmišljam kojoj grupi ću se priključiti. Na kraju niti jednima, niti drugima, već smo uboli dizanje po sred sredine. Dižemo solidnih 2100 m pa nastavljamo naprijed. Vodeća grupa usporava, sve su niži. Pomičem se dublje nad dolinu i trudim se pronaći što manje propadanje. Stižm ih u jednom stupu 2 km pred 1. točku. Malo vrtimo, kreću oni idem i ja. U povratku opet malo popravljamo visinu. Slijedi let u rasporedu strijelaca na širokom polju. Tu i tamo netko nešto ulovi, ali sve je slabo. Više manje smo se došlepali do nižih brda oko La Victorije. A nad Pobjedom stupčina kao da te netko nabije topom u dupe. Odvajam se iz grupe da okinem 2. točku 200 m na La Victoriji. Kreću i drugi. Ponovno u onaj jaki stup i gas van 7 km od La Victorije na 3. točku. Odabrali smo izlazak na sjevero-istok prema Obandonu. Brzo smo to odradili. Grupa je homogena i letimo istim brzinama. Prevladavaju Enzoi. Na povratku prema Victoriji padamo na 1500 m, ali ubrzo opet jako dizanje promjenjivog smjera. Da nisam u grupi, sam bih ga možda i dobro ubo, a možda bih završio i na tlu. Vraćamo se na La Victoriju i 200 m cilindar kao 4. točka. Tu su neka krila jurnula dok sam ostao s nekolicinom vrtiti dizanje od 2 m/s. Treba mi još 400 m visine do 16 km udaljenog cilja. Kreću oni, krećem i ja. I dalje mi nedostaje 360 m što mi sugerira instrument. Letim na 80% speeda. Tako su i ostali. 4 krila su kilometar ispred nas, a onda još 5-6 iza njih. Nalazim se u gruop od 10 krila. Brijem da, ako sad stisnem, mogu u top 20. Ali mi i dalje fali 300 m. Sad smo na 10 km od ESS i 12 km do cilja. Lovimo dizanje i podižemo do 300 m. Čim sam ugledao 100 m plusa izlazim van i gazim speed 100 %. Slijedi jurnjava pod speedom do ESS cilindra. Isprilužio sam se koliko sam mogao da smanjim otpor zraka, preklopio sam kotačiće Zenu na speedu. Čak sam tražio najbolji položaj da mi flis ne laprda na vjetru. Vozimo 60-65 km/h. Držim brzinu s jednim Enzom. Ne dišem. Kroz glavu mi prolazi smo da me ne klofne. Dolina i mala brda guraju nam termičke balone pod noge kako bi što više drmalo pred cilj. Završavam utrku s vremenom 2h 19 min. Sad letim opušteno do ulaska u gol. Brojim krila oko sebe, na slijetanju i na zemljim nabrojao sam 20 kom. Na kraju sam bio 24. 6 krila bilo je iza mene u cilju, ali s boljim leading points. Prilično sam dobro odvozio ovu trku, obzirom da sam imao hendikep s početka.

Sjedim na klupi u parku, preko puta kulturnog doma i promatram kako grad živi kad popusti žega. Dečki iz organizacije istovaruju kamion sa stotinu paragliding ruksaka (150 ruksaka po 20 kg daje 3 tone). Brojni motori zuje oko trga i traže parking. Nije neobično da cure voze dečka na motoru. Obitelj s jednim ili dvoje djece na motoru. Male bebe u naručju oca dok mama vozi. Sređene cure u štiklama. Rijetko tko nosi kacigu. Ali sve teče polako. Tu su i brojni ležeći policajci za smiraj prometa. Živi policajci furaju kacige i propisanu opremu dok su na motoru. U pozadini svira nekakva latino melodija. Kao ljeti kod nas u Makarskoj, Vodicama, Crikvenici...

Bravo Toni! Bravo ekipa!

Izgleda da je danas sjebato, a? uj! čuvajte se i uživajte

Task 4

Jučer sam sletio u farmu komaraca. Nisam isprva bio svjestan. Raširio sam sve stvari kao đubre po njivi. Neki mali skakavci su okupirali moje smrduše, kacigu, potkapu, rukavice, kokpit, flis, skijaške čarape, tenisice, ruksak, sic i krilo. Onda sam začuo roj kako zuju na drvetu. Možda se pčele roje, a možda su ose. Jednom su me napale ose dok sam brao jabuke u voćnjaku. Bacio sam jabuke i otrčao kao bez duše uz strmi brijeg i sakrio se u autu. Tamo su mi spavala mala djeca, pa sam se zabrinuo da ne ulete unutra, a ja nisam imao kud. Kad su otišle, polako sam se vratio po nabrane jabuke. A onda su mi jebale sve po redu. Imamo sam 20 uboda. Bolnih. Od tad nisam ljubitelj tog zvuka roja. Polako sam se spremao i pratio situaciju, a onda sam postao bolno svjestan da me buše komarci. Kao u Baranji uz Dunav u sred ljeta. Na tisuće ih je. Ubio sam ih nekoliko već krvavih, ali nije bilo pomoći. Pobjegao sam glavom bez obzira trčeći po niskom raslinju u japankama. Oznojio sam se pošteno.

Na nebeskoj terasi čitamo poker i pričamo. Baze su toliko nisko da je start malo uronjen u maglu. Čak je i prohladno za outfit za plažu. Jedna od organizatorica jede čokoladni keks i pije pivo. Pravi kauboj. Ne bih s njom na ruku. Stol do nas organizatori jedu lokalno jelo za gablec - lokalni mladi sir, rižu, nekaj žuto pečeno i tortilje. Razmišljam da probam taj obrok, koji svakodnevno ovdje jedu biciklisti i organizatori. Sir me najviše zanima. I vozači buseva su u ovom objektu. Samo smo mi stranci. Joža i Goma prvi odlaze na start. Pika šetka uokolo starta. A onda odlazimo Zoki i ja.

Zanimljiv je task 86 km. Po grebenu na sjever kao jučer, pa malo van nad dolinu, bliže nego jučer. Potom skroz na jug preko La Victorije i Zarzala do Tulue, onda natrag na sjever do Zarzala u gol. Niske su baze. Ljudi rano polijeću. Goma je od naših najraniji. Mirno sam se spakirao, porazgovarao sa Darijom Krasnovom o jučerašnjoj utrci i poželjeli si dobar let. Stavio sam si danas i pelenu. Leti mi se. Sve se čini normalnim, ali piloti su nisko i teško idu gore. Polijećem 40 minuta pred otvaranje starta u 11:45 h. Vrtim bilo kaj kaj sam našao. Pročešljao sam sve banane i kućice po brdima oko starta. Sve smo niže. I oni koji su se prebacili bliže cilindru nisu na nekoj visini. Vidim da tu nema kruha i izlazim na brdo ispred. Tu je jedan glider nekaj navrtio, a i vidim pticu. Nakon 15 min borbe odustajem i izlazim nad Roldanillo jer tamo uvijek ima dizanja. I tamo sam izvrtio 10-ak minuta i na kraju sletio u grad prije otvaranja zračnog starta. Jednostavno nisam se uspio održati u zraku. Sve je pokriveno. U srdžbi poželim da svi scure. Mnogi i jesu, uključujući Gomu, ali većina se dokopala glavnog grebena i nastavila.

Dolazim prvi u HQ i predajem tracker. Lucho me gleda širom otvorenih očiju, kao kak to? Ne pitaj. Čitam Coronu i odmaram. Strašno je sparno. Dolazi Goma s pickupom. Dok se on odjavljuje, nabavljam u knjižari 2 puta six pack Poker džepna izdanja. Tuširamo se u hotelu i čitamo po jedan Poker. Pokušavamo pratiti live tracking, ali ne radi. Ne znamo gdje su naša preostala trojka. Mada želimo da se jave čim kasnije. Šetkamo Roldanillom u potrazi za kolumbijskim suvenirima, ali niš nema. Samo Adidas, Nike, Rebook, Versace, HH, Tommy Hilfiger, Prada i druge nepoznate marke. Ko da sam u Konjšćinskoj ili u Istambulu. Javlja se Joža da je sletio kod prve točke. Dobro je dobacio obzirom na uvjete. Počinje nam Badel javljati situaciju. Proradio je live tracking. Zoki i Pika su još u igri. Goma i ja uzimamo kod uličnog prodavača narezano voće uronjeno u led. Kad ti to stavi, u čašu, od pol litre, dve šeflje, samo slina krene na usta. Sjedamo u park i guštamo u okusima. Joža javlja da je u HQ na bazenu. Pridružujemo mu se. Tres Club Colombia. Kupanje. Tres Club Colombia. Badel javlja pozicije Zokija i Pike. Nad Zarzalom su. Znači lete na jug na 2. točku. Zoki se prizemljio. Joža vikne tres Club Colombia. Tko smo mi da odbijemo novu rundu čitanja. Zoki je kapitulirao kod Zarzala. Pika leti i dalje. Dolazi Zoki. Quatro cervesa. Ljudi se mijenjaju na bazenu mi smo postojani. U međuvremenu stiže Luka Kufrin iz Calia. Jučer je doletio iz Miamia. Cinco Club Colombia. Čitamo, čavrljamo i očekujemo pobjednika dana. Dolazi Pikutić David. Svi se dižemo i pozdravljamo šampiona. Pobjednik dana donosi novu rundu štiva. Pjevamo uz bazen - Izađite na balkone i pozdravite šampione! Nakon nekog vremena, riječ po riječ, slovo po slovo pridružuje nam se Damjan Čretnik. Ponovno runda štiva. Pika je danas 18. u cilju. Danas prvi u ENC klasi. Ukupno je 6. u sport klasi. Koja djevojka bi mu odoljela. Uno mas.

Začitali smo se tako da smo zaboravili na predavanje o GAP formuli. Povratili smo se u hotel. Na osvježenje i liliterarni kružok. Nitko nije htio u diskoteku.

Bravo bravo Pika!

Task 5

Luka se čudi našoj borbenoj gotovosti u 7 h. Idemo na doručak. Jedemo u jednom simpatičnom restaču u blizini trga u kojeg rado svraća policia turismo. Kao policajci, ali valjda turistički. Ušlo ih je barem 15. Pozdravljaju nas.

Dok se vozimo u busu prema startu razgovaram s Pavelom Titovom. Pravi sugovornik za nova krila. Pavel leti preko 300 h godišnje i radi velike prelete po Alpama, uglavnom iz Slovenije, gdje i živi već više od 10 godina. Probao je brojna krila. Tu je i Damjan Čretnik, slovenski instruktor i zastupnik za više PG brandova. Obzirom da sam se zapustio u zadnje vrijeme po pitanju noviteta našao sam zgodnu priliku da popričam s njima. Prvi na redu je UP Guru CCC. Kaže Pavel da dobro leti, monolitan je, čvrst, kupola mu se ne uvija kao kod Enza, ali je slabija brzina u vjetar. Njemu je Enzo 3 zakon, jer nakon Enza 2 trojka mu je kao EN B krilo. Pitam ga za Icepeak Evox dalje. Ista brzina, penjanje, stabilan, a izbor je na pilotu kako kome i koji način odgovara odziv krila na komande. On ga ne bi letio jer mu je E3 baš všeč. Damjan dodaje da on razmišlja kupiti rabljenog IP Evoxa, ali da se priča kako ide Evox 2, pa će pričekati. Damjan je letio zadnje Gin Boomerang 10, a 11-icu je preskočio, kao i ja E2. Priča se da idu i Zeno 2 i Enzo 4. Slažemo se da će Ozone napraviti marketinški trik i prvo izbaciti Zeno 2 koji leti jednako kao E3, a potom sa zadržkom od pol godine pustit E4. Tako da prvo piloti pokupuju Z2 i onda još jednom E4. To su napravili i prije 3,5-4 godine sa Zenom i E3. Pavel postavlja zanimljivu tezu oko EN C krila. Kaže bitno je da znaš za kakvo letenje kupuješ krilo. Ako želiš pobjedu u EN C/sport kategoriji onda je pravo krilo Triple seven Queen 2. To krilo daje performanse, ali je i zahtjevnije za letiti. Slažem se. Ako želiš relaksirano XC letenje onda treba gledati neko drugo krilo, poput Ozone Delte 3. Ali onda obojica u glas spominju PHI Maestro EN B krilo koje je superiorno u svojoj klasi i vrlo konkurentno u EN C klasi. Konstruirao ga je Hannes Papesh koji za 25 godina rada u Novi napravio više od 370 modela glidera. Prije koju godinu je osnovao PHI svoju tvrtku i radi očito dobra krila. Nekoliko je UP Meru i Gin Leopard krila u serial klasi (EN D) i krasno lete. Oba krila imaju vitkost 6.9 i po 84, odnosno 86 komora. Rado bih probao Leoparda koji je čisti 2-liner. Izgleda mi vrlo seksi. Damjan je letio novog Kinga 2, za sad u fazi ispitivanja. I jako mu se svidio. Za kraj smo dotakli CCC krilo Gambit od Triple seven. Možda trenutno i najboljih performansi od svih CCC modela, Pavel ga ne bi letio jer je zahtjevnije za letit od E3. Osim toga papreno je skupo, preko 6000 €.

Briefing je potrajao. Čekamo na odluku kojim smjerom ćemo letiti i u koji cilj sletiti. Bit će sjevernog vjetra, pa su složili cik-cak rutu, s jedne strane doline na drugu i tako 5 puta. U 11 h dolazi promjena taska. Više manje cik-cak task ostaje isti, ali dodaju jednu točku na sjever, poslije startnog cilindra, na sred polja, iznad rijeke na putu prema Zarzalu. Zračni start je u 12:30 h i cilindar 4 km širok, a potom 1. točka s istim središtem i uz 400 m promjer. Startam 1 h prije otvaranja. Ubrzo smo u istom stupu Jose, Goma, Zoki, Pika i ja. Digli smo na 2100 m. Izlazim van prema gradu, da se približim startnom cilindru. Izlazim dalje jer nisam našao dizanja. Izlazim još. Prelijećem grad i izbijam na brda s antenama prije doline i rijeke. Tu vrtim s nekim rekreativcima. Slabo je i zakošeno po sjeveru. Vidim da ne bude dobro, jer nas vjetar stišće i gura dalje od cilindra. Navrtim malo (1500 m) koliko je išlo i probijam se po niskim brdima u vjetar. Potrošim svu zalihu visine i računam na jedan triger, zadnji voz za Čačak, hacijendu na vrhu malih brda. Ispred su prostrana polja, mahom pokošena ili izgorena. Vrtim u osmicama termiku koju nabija vjetar. Pa okrenem krug. Opet osimce. Pomažu mi ptice. Iako sam bio 100 m nad tlom nisam imao nervozu da ću scurit. Da jesam, puco bih si u koljena, drugi dan za redom sletio prije otvaranja starta. I tako, mic po mic, došao sam u stabilnije i šire dizanje. Kako sam na rubu cilindra samo dižem i ne brinem. Pomalo dolijeću i druga krila. A onda smo formirali jato od 50 krila. Išlo je do 2100 m. U to vrijeme se otvara start i gasiramo prema prvoj točki. Došao sam među prvima. Samo prolazimo kroz točku i nastavljamo prema sjeveru. Skrećem s još 2 krila prema Zarzalu. Već smo niski 1500 m. Onda pronalazimo dizanje. Dižemo 1800 m, napuštam i jurim na sjever. Tu je skupina našla dobro dizanje iznad rijeke. Dižem s njima opet do 1900 m, ne do kraja jer neki idu na točku. Jurim za njima. Prolazimo kroz dizanje, okrećemo točku i vraćamo se niz vjetar u dizanje. Ide 2-2,5 m/s. Ovdje vrtim do vrha stupa. Krećemo za 2. točku prema istoku. Letimo u 3 skupine. Jedni idu premo niskih brda, jedni prate rijeku, a ja biram srednji put preko Zarzala. Pazim da mi ovi prvi puno ne pobjegnu. Uspijevam doći preko Zarzala na točku iza grada na brdima bez termalisanja.

Instrumenti su mi se posvađali. Naviter govori još 1,5 km, a Compeo 2,5 km. Kome vjerovat. Naviter će mi javiti točku da sam okinuo, a Compeo neće. Kaj ako je Barauniger u pravu? Ulazim u task u Naviteru i po sjećanju mi se sve čini OK. Dobri stari papirić-šalabahter s popisom točaka i cilindara sam davno napustio. Danas bi mi trebao. Imam uslikan task board. Ali neću vadit telefon. Idem vidjeti kaj veli Compeo. Gasim competition route, jer jedino tako mogu u popis točaka. Gledam sve je OK. Pa koji qratz me jebeš?! Jedno oko mi je na instrumentima dok letim u smjeru točke, a drugo na krilima koja upravo okreću točku. Naviter mi svira da sam okrenuo. Po poziciji drugih gdje su okretali to je valjda to. Vraćam u Compeo comperirion route. I dalje pizdi. Gasim ga. Pa palim. Pokazuje sad na start. Onda ručno prebacujem na slijedeću točku, okida mi ovu gdje sam sad i nastavljamo kao da se ništa nije dogodilo. Rijetki su ovo momenti da me je Brauniger Compeo plus ostavio u ovih 15 godina koliko se već družimo. Slijedim ljubičastu optimiziranu liniju na Naviteru prema trećoj točki. Imamo preko doline 12 km. Uglavnom letimo 1900-2300 m. Neki pužu po podu u želji da budu brži. Mudro se držim iznad i popravljam visinu samo u dizanjima koja su mi na liniji leta. Nakon treće točke ponovno se razdvajamo u 2 grupe. Jedni više sjeverno, a ja slijedim svoju ljubičastu liniju. "Sjeverna" grupa vrti, a mi jurimo na točku. Dižemo pred Bugalagrande mjestom dobro dizanje. Sjevernjaci napadaju sa zalihom visine i prelijeću nas. Svi se spajamo u istom stupu nad gradom. Od ove 4. točke imamo 18 km do gola. 8 km do točke na drugoj strani doline i 10 km do kraja. Instrument mi kaže da mi treba 800 m do cilja. Sad više ne letimo niz vjetar. Pojavljuje se južni vjetar koji nas malo koči. Nisu više brzine više 60 km/h, već padamo ispod 50 km/h. Ne dižem gdje većina termališe već idem na točku. Još 2 km. Letim i gledam na instrument 400 m sam u minusu u cilju. Moram toliko dignuti. Nakon okinute točke letim prema 3 krila koja su ispred i vode utrku. Dižu. Dolazim do njih i vrtimo. Velika grupa dolazi nam iz pozadine sa zavidnom visinom. Prekidam termalisanje u trenutku kad je instrument pokazao 50 metara plusa za cilj. Inače idem tek kad pokaže 100 m, ali utrkujemo se. Ganjam top 20 poziciju. Letimo i računam da će nas podržati zrak. 5 km do gola, 3 km do ESS. A onda nispon i to opak. Gubimo i gubimo. Nema više ni lijevo ni desno. Mojih +50 m se pretvorilo u -80 m. Neću uspjet u gol. Ulazim u end speed sector, vrijeme mi je 2:02:28. Goal no goal, moglo bi se reći. Slijećem u polje trske na cestu. Prašina je brutalna, a lijevi kraj krila mi pada u kanal s vodom i blatom.

Barem nas 20 je zeznulo i s nedovoljnom visinom pokušalo se dokopati gola. Progutalo nas je pred sam cilj. A i njega su stavili u polje trske, pa drvored, pa dalekovod i dvostruki autoput. Glup odabir. Ali ko mi ke kriv. Bio sam cijelu tekmu s vodećom grupom i bilo mi je žao da me drugi preteknu. A ovako su me pretekli svi. Ispustio sam barem 30 mjesta i barem 300 bodova. Sad čistim krilo od blata vlažnim maramicama tipa Nivea baby soft. Hodao sam prema golu, gdje sam morao zaobići jebeni drvored, a onda me pokupila jedna punačka mlada Kolumbijka. Inzistira da me poveze, a ja si mislim jedva nju fura skuterić, gdje ćemo još nas dva konja, Zeno i ja. I ide. Morao sam obgrliti mojim golim nogama (naravno da sam u japankama) njena gola bedra. Koža joj je bila ugodno hladnjikasta jer je bila malo znojna. Rukama sam se uhvatio za male držače iza dupeta i tako balansirao s krilom vozeći po grbavom makadamu. Bilo bi previše da sam se rukama primio za nju sprijeda. Vjerojatno ne bi imala niš protiv. Ali morao sam na bus. Ostavlja me na križanju i ne želi novac. Valjda je bilo i njoj ugodno stiskanje bedrima. Odavde hodam još nekih 800 m po uskotračnoj pruzi. Vjerojatjo je to neka industrijska pruga kratke relacije. Tračnice su zahrđale, vidi se da se ne koristi duže vrijeme. Pragovi su betonski i daju lijep razmak za moj korak u japankama. Usput prolazim kroz 2 dvorišta. Vidim da je dio objekata s jedne strane pruge, a dio s druge. Tata i mama su ispred nekog kućerka, a djeca su na pruzi i s druge strane gdje je konj. Dvojica malo dalje stoje i pričaju na pruzi. Još malo dalje je nekakvo domaćinstvo Villa Maria. Sve ih uljudno pozdravljam, a oni odzdravljaju. Prugom sam došao u cilj. Tamo zatičem Piku i Josea. Pika je ljut jer je isto zajebo cilj i još više je ljut kaj je ciljna linija doslovno u polju trske. Širok je bio cilindar kilometar, ali svejedno na lošoj poziciji. Kad idemo u final glide nitko ne razmišlja o preprekama. Niti bismo trebali o tome razmišljati. 50 krila ide u cilj, a ti se grčiš stuščući speed te zvjerajući gdje je ko i koliko brzo ide u odnosu na tebe. Jose je zadovoljan. Ima cilj, a i jedini je danas zapravo od nas u cilju. Pika se žali Steveu Hamu na mjesto odabira cilja, dok ulazim u bus. Idem sjest i odmorit. Prilično me je let izmorio i vrućina dok sam slaga, čistio i slušio krilo te dok sam tabanao.

Ispunili smo sve zacrtano. Imao ciljeve. Imamo rezultate. Imamo dobre prelete. Sutra letimo opušteno, za dušu i za Domovinu. Samo mi nemoj nisko, u gudure i ne napuštaj grupu! Jel' jasno?!

Davidu i Luki, jesam li vam pričao o toj ljubavi na prvi pogled? - nedostaje papira za pisanje. Tinte imaju u izobilju. Pokušavaju na sve načine dokopat se papira. Toliko ih svrbe prsti, isti oni koji bi rolali obla slova u papiru. Skoro pa kaligrafija. Kad se dokopaju papira nitko sretniji od njih. Dolazimo tako do HQ i sjedamo kod bazena, prethodno se raneći predajom trackera Luchu. Imam vrijeme za 16.-18. mjesto, ali mi je vrijeme prekriženo i piše ESS. Na bazenu zatičem Zokija i Luku. Puno je ljudi za razliku od proteklih dana. Čitamo Poker, ron i Coronu. Polako pristižu i ostala trojica. Kako tko dođe donese novu turu knjižica. Tako smo se začitali i narolali slova u papiru da nismo primjetili da je pao mrak. Već je i prilično sati. Najbolje da tu jedemo. Pika skače, čim je hrana u pitanju, nije tako gorljiv kod čitanja, i rješava narudžu dostave 3 picado porcije. Tako smo nastavili čitati i nabadati jako fino meso iz picada.

Hodam ulicama Roldanilla tople sječanjske noći kad se sve polako smiruje. Ugodno je, nije više vruće, hladi se zrak i tlo. Tišina obavija gradić. Ulaze mi u nosnice topli ljetni mirisi. A onda majstor doprdi motorom i digne ga na zadnji kotač, nekaj slično Tomosu ATX, pa raspali niz ulicu. Ah. Mladi. Jednom sam i ja tako. U hotelu smo nastavil sa čitanjem dodavši i klasičnu američku leteraturu koju je donio Luka. Naši kaligrafisti su nastavili rolat slova u papiru.

Jako Vam je vruče, tamo!
Za utjehu, mi ovdje stružemo 'šajbe' na autima svako jutro. A za vikend najavljuju i snjeg.

Borite se kao lavovi, zavrjeđujete vatreni doček! Mažuretkinje, limena glazba, crveni tepih, velike 'njuške' i njihovo 'čitanje' službenog govora, vetromet i na kraju domjenak.

Task 6

Zadnji dan. Svi pomalo osjećamo umor od svakodnevnog višesatnog letenja. Zadnji task nije nimalo bezbolniji. Dužina 82 km. Startni cilindar nam je 4 km oko antena na malim brdima pred Roldanillom, onda antene na 400 m i gas 28 km na sjever. Pošto smo se svi nabrali i izbacili van nad grad utrka je mogla započeti. Gledao sam kako velika skupina od stotinu krila tromo kreće na sjever. Nitko se ne vraća na brda. Svi gasiraju. Ubrzavamo po ravnici. Idem i ja. Sporo napredujemo zbog sjevernog vjetra u koji letimo. Termike ima svako toliko, ali ne i da se pošteno zavrti. Tko je ostajao vrtit slaba dizanja zaostajao je dok smo mi odmicali. I bivali sve niži. U jednom trenutku smo tangencionalno dodirnuli rub planinskog lanca, tek jedno manje brdašce ispod, okrenuto u sjever, da nam bude triger. Tu smo nešto dignuli, ali i dalje nedovoljno za ozbiljniji let u vjetar. Neki opet ostaju vrtiti. Prvi idu. Idem i ja. Ali vremenom gubim njihov entuzijazam za brišućim letom. Usporavam, dižem nogu, oduzimam gas, gledam kaj se događa. Jedni jurišaju naprijed. Drugi ostaju vrtiti, a treći se pomiču na padine. Prisjećam se kaj svaki dan govorim svojim dečkima - ne nisko i ne u gudure. Dobro je kaj sam sa skupinom. A onda smo se zabili u gudure. Naravno u zavjetrinsku stranu. To sad nije problem, zavjetrina, jer termika nabija iz doline kroz usjeke i daje dobra dizanja. Problem nastaje kad promoliš krilo iznad ruba padine gdje te čeka drugo stup iz privjetrine. Slabo je tu gdje skupina vrti, teško se ostaje u dizanju, a i turbulentno je. Ova scena me podsjeća na Alpe. Ugladao sam 2 krila u još goroj zavjetriji i preko dalekovoda (ovdje ih ima posvuda), ali dobro dižu. Idem do njih. Cijelo vrijeme govorim: "Budi goody, budi goody, buddy goody!". Curim, curim, prelijećem dalekovod, curim, curim, a onda BAAAM! I pedala gore u šesticu. To je ja pitam! Cvile gurtne, sviraju špagice, škripe karabineri. Vrtimo jedan oko drugoga, svaki oko svojeg uha krila, ali idemo van iz gudura vertikalno. Kako dobar osjećaj. Nisam tip za slaba ravničarska dizanja, postane mi dosadno i donosim krive odluke. Ali kad zajašem razjarenog bika šire mi se zjenice i nosnice, šire krvne žile i bistri mozak. Nakon izlaska visoko nad ovaj dio padina prebacujem se na više predjele grebena. I još dižem. Sa 2300 m prebacujem La Union. Hvatamo slijedeći greben, onaj zahtjevan stup (kombinacija, Mrzlog Vrha, Krasjeg Vrha i još nekih vrhova) te vrtim izuzetno jaku i zakošenu termiku. Sad je šestica, sad ispadam i tak 5-6 krugova pa se pomičemo u vjetar. A onda dizanje gdje možeš samo mahat rukicama, badava, i treptat okicama, badava. Stup te nosi kak on hoće, ali ide. Ispod vidim par Enzoa koji gasiraju uz greben i šumu. Zamotava jednog Enza. Sfrkalo ga je pošteno i pilot se bori i bori te na kraju nisko nad šumom otvara. Kam te vrag jebi tak nisko kad nas lupa ko bikove ovdje gore. Malo je još peglao na padini pa išao sletiti. Kažu očevidci. Nisam se osvrtao već nastavio u dobrom dizanju prema točki. Još 12 km. Nikad stić. Popustilo je mlaćenje pa sam se okuražio na full speed. Vidim jednog Leoparda (vjerojatno Štefan Vyparina) i još 3 krila kako se zavlače duboko u brda i tamo dižu. Dalek je to put, pa biram liniju po dolini. Opet se grupa razdvaja na one ravničare i one kaj idu prek brešćeca. Idem i ja po tim malim brdima jer je tu uvijek radilo. Jebe nas sjever. Opet smo niži i osjećaju se vjetar i termika koji nemilosrdno udaraju, ali se teško vrti. Klate se krila kao da neka nevidljiva sila zaljulja pilota ispod.

A onda 2 km pred točkom krasno dizanje. Vodeća grupa napušta to i ide na točku. Ostajem ziheraški vrtit. Okreću i vraćaju se nisko. Još vrtim. Pa neću pustit dizanje 3, a imam još 50 km utrke. Moram tak i tak još puno puta navrtiti do cilja. Jučer sam se ganjao pa završio na 71. mjestu. Dok se oni vraćaju, jako nisko, ja još vrtim. Odlazim na točku 1,7 km i natrag isto toliko, pa opet vrtim s njima. A ona krećemo dalje. Jedni su brđani, a drugi ravničari. Ja se odlučujem za ravnicu jer mi brdo nema smisla. Gledam ispred na ruti poznati teren prema La Victoriji i dalje put malih brda do Zarzala na jug. Tak je i bilo. Putem sam dizao sa 1800 na 2100 m, pa 2200 i 2300 m. Pola gasa u slabom dizanju, a full gas u nisponu. Dolijećem na brda zajedno s 4 Enza. Hvatamo tamo dobro dizanje. Grupa ispred nas završava nabiranje pa jedan po jedan idu dalje. Evo i brđana. Gledamo ih kako prebacuju dolinu. Lete za Zarzal. Sad ću i ja potegnut. Gazim i gazim, ali gaze i drugi. Brđani su sad nad ravnicom i jure za Zarzal, a mi ravničari smo sad nad brdima. Većina iz moje grupe uzima liniju leta direkt na jug i na točku. Ja se malo zavlačim nad onu farmu. Ugodan miris tople balege draška mi nozdrve od 2000 do 2400 m. Nastavljam pod speedom prema Zarzalu. Bit će dizanja nad gradom. I ravničari i brđani cure. Ja sam visoko. Dolijećem nad Zarzal i ništa. 2 grupe ispred mene su ulovile dizanje, južno od Zarzala, oko 3 km. Dvojba je da li da krenem tamo ili da potražim dizanje tu nad Zarzalom. Sam sam. Sad sam zajebo i moj treći postulat - ne napuštaj grupu. Idem prema njima i biram grupu. Dok sam doletio u to dizanje, skupa s jednim Enzom i jednim X-alps Zenom to dizanje je pomalo oslabilo. Sva trojica kružimo i pomičemo se, ali nema boljeg dizanja od 1,2-1,5 m/s. Pada i ispod jedan penjanje. Nema smisla to vriti. Vrijeme ide. Nisko smo, 1500 m. Pomičemo se i pomičemo, ali ništa bolje nema. Ovi ispred su digli i piče na točku 7 km daleko. Do cilja je još samo tih 14 km i još 8 km. Nalazimo dizanje kilometar niz vjetar. 400 metara manjka u cilju. Penjem -300 m, -200 m i tako do 300 m plusa. Kad sam izgubio toliko vremena na kraju idem navrtit toliko pa kad okinem gol i vratim se u Roldanillo. Službeni prijevoz može uzeti i do 2 h dok se ne pokrenemo. Ovako ću zračnim putem. U dizanju nastavljam prema točki, okrećem, gasiram u vjetar prema cilju. Putem skupljam neka dizanja. Niti ganjam koga, niti me tko može stić. A onda nad Zarzalom moje izborničko srce napunilo se srećom i ponosom do vrha, i klijetki i pretklijetki. Gledam kako Goma, Pika i Jose vrte u istom stupu na putu za posljednju točku. Nema dileme, imaju cilj. Ulazim veseo ko tranzistor u gol pa okrećem za Roldanillo.

Spustilo me nije prošlo mnogo. Visinu svoju izgubio sam i prodo. Poznavali su me svi lešinari, tražio sam spas u šaši, ali nisam mogo da ga nađem. Sletio sam na par jutara zemlje, tamo uz kanal na tisuću koraka. Klonula mi znojna glava, ko da kapa, ko da pada. I još pamtim kaj sam zadnje reko. Marš svi stupovi razjebani, marš baloni po livadi razigrani. Zašto nisam kraj salaša. Marš sve njive trskorodne, marš suhe i nepogodne. Marš prašino i grmlje. Kad ja nisam tamo gdje sam htio.

Nalazim se u sred polja od trske. Danas je najavljeno 37°C. Ispsovao sam sve i svemu. Čim sletim obljeva me znoj. Onda se na to kelji prašina koja se digla od mog tabanjanja kod slijetanja u tu prašinu. Sad moram sve sa sebe baciti u to, pa složiti krilo i nastaviti pješačiti. Javlja mi se Mario Trgovec i piše da sam sletio u vukojebinu. Ma da. Pitam ga da li da krenem na jug. Potvrđuje mi. Mislim si pa i ne može biti tako strašno. Odhodam tih 2 km i na glavnoj cesti sam. Hodam 20 min i naletim na kanal s vodom. Dvojba, ili prema Zarzalu ili prema rijeci Cauca i bliže Roldanillu. Ugledao sam neku kućicu nizvodno niz kanal. Hodam i samo se nadam da će biti neki prijelaz. Kanal je ozbiljno dubok, strmih obala. Našao sam betonsku cijev promjera 80 cm. Kao dar s neba, kao dobitak na lutriji. Recimo da me je nebo nagradilo, a ja sam ga toliko ispsovao. Kad sam prešao preko naišao sam na novi kanal. Hodao sam kilometar kroz gustu travu do jaja. Uopće ne znam ima li u Kolumbiji zmija otrovnica. Nauživo sam se straha. Onda sam došao do glavne ceste za Roldanillo. Ali nisam mogao se popeti na nju, jer je opet bio kanal. Sad sam iscrpljen i dehidrirao. Opet jebem redom sve po redu. Ali hodam, kaj bum, uz kanal. Bar sam u hladu. I na kraju me nebesa nagrađuju prestankom kanala. Hodam cestom Zarzal - Roldanillo. Tu se vozi ozbiljnim brzinama. Pretiče se u nekoliko redova motora. Nema šansonjere da mi tu netko stane. Na jednim proširenju, kad je promet odahnuo, staje mi tamnoputi mladić u ranim 20-im. Bavi se građevinom, to je vidljivo iz prvog pogleda. Osim toga vuče prikolicu skuterom sa 5-6 vreća cementa. Zajašem stražnji dio sjedala iza njega, s ruksakom od dvajes kila na leđima. Nije razgovorljiv bez obzira na moj učtivi pozdrav. Niježno vozi. Polako. Procjenjujem da smo on i ja plus moja oprema preko 200 kg. A tek cement u prikolici. Vozi koncentrirano i pažljivo. Dok se vozimo zahvaljujem mu glasno. On samo klima glavom. Malo me hiće ruksak. Pridržavam neku gurtnu od remenja na ruksaku dok lijevom japankom tražim oslonac na bilo kojem dijelu šasije motora. Desna je na stabilnom mjestu. Staje mi na jednom rotoru i pokazuje da on ide lijevo, a centsr Roldanilla je ravno. Pokušavam mu platiti i zahvaliti, a on odbija plaćanje mimikom. Shvaćam da je nijem. Toliko ljudskosti teško nalazim i u vlastitoj domovini. Tak što sam sišao s motrčeka nailazi organizacijski minibus. Vamos, vamos. I tak se dotepem u HQ. Opet me nagradilo, a toliko psovki sam izrekao. Jesam li nezahvalan jer nisam dobio stup nad onom vukojebinom ili sam zahvalan kak nisam morao plivati s opremom preko kanala s početka priče? Idem se bućnut u bazen. Ostao sam u bazenu 1 h. Dolazili su svesci svakolikog štiva, ali sam čitao bez zadrške.

Propustio sam ceremony and prize award dernek. Ostao sam pričati s Lukom. On čita ron, ja semi-seco vino blanco y agua con gas. Koliko je ovo polusuho bijelo vino slatko, toliko kisela mineralna voda zakiseli najtaman gemišt. Uvijek sam na proglašenju rezultata i dodjeli odličja, ali danas imam jedinstvenu priliku komunicirat s mladim, dapače više i ne tako mladim, čovjekom koji je kao mlad otišao potražiti izazove u tuđinu. Popričali smo i pročiti nekoliko lektira. Mariachiji su svirali.

The day after

Dragi štioci, tekst o ovom danu mi je ostao u telefonu koji se oštetio pri padu s motora. Bit će naknadno izvađen dostupan za čitanje.

Povratak

Budim se i ne znam gdje sam. Buljim u Zokija koji leži niže od mene na krevetu na izvlačenje ispod mog kreveta. Ima slušalice i gleda nekaj na laptopu. Primjećuje da sam budan i vraća me u stvarnost. Veli da nas je našao u hodniku oko pol četri kako čitamo. Uuuuaaaa, 9 h je već! Dobro sam se uspavao. Sjećam se da smo sinoć poslije večere otišli malo čitati u Tkalču. Sjećam se da se jedna čitaonica zatvorila i da smo morali promjeniti mjesto čitanja. Sjećam se da smo tamo bili Goma, Jose, Luka i ja. Sjećam se da nas je prvi napusti Jose. Pokušavam se sjetiti čega se mogu sjetiti, jer se ne sjećam kad smo otišli iz druge čitaonice. Samo se sjećam da smo čitali poker i ron. Izlazim van sobe. U hodniku, našem dnevnom boravku, mrtva tišina. Nema dečkiju. Javlja mi se na whatsapp Luketa. On je na doručku u zalogajnici koju voli murija. Izazim van i vidim da je potpuno oblačno, a start je u oblacima. Dolazim i čekaju me huevos con hamon te kava. Naručujem i cervesu da polijepim misli. Luketa mi veli da su Goma, Joze i Pika otišli na start. Ma nema šanse da danas letim. Izgleda da sam se sinoć prečitao. Čitao sam toliko, a potvrđuje mi i Luka da se i on načitao, da mi oči ispadaju. Jaja i cervesa blago i povoljno utječu na moje psihofizičko stanje. Luka veli da ne bi ni on letio danas, mada nije niti ponio opremu iz Mijamija. Otkriva mi još neke detalje vezano za sinoćnje-radnojutarnje čitanje. Šetamo po trgu i razgledavamo suvenire, čavrljamo i čekamo u redu za bankomat. Unutar kabine je klimatizirano, pa se obojica sklanjamo od velike sparine. Bankomat je super spor jer je prilagođen za osobe s invaliditetom, ali nam to sad odgovara. Osjećam se i ja danas malo invalidno. Luka mi govori da ima aplikaciju s kojom se snimiš raširenih ruku, gornji dio tijela, torzo, a onda pošalješ tu snimku čovjeku koji ti sašije košulju po mjeri. Luka je vrlo visok i prilično mršav, a ima i dugačke ruke. A košulja mu stoji kao krojena po njemu. Kad i je. Probat ću to. Zbilja je fora. Oko 11 h otvara se nebo i izbija sunce. Tražimo hlad i zaklon od sunca dok šetamo. Pada mi na pamet da idem letit, ali ubrzo odustajem i nastavljam s Lukom prema hotelu. Tamo zatičemo Zokija koji izlazi iz svoje isposničke sobe. Jučer je izašao samo na večeru i večernju misu. Ostale trenutke provodi u molitvi, meditaciji, čitanju i gledanju mađarskih dokumentarca. Nas trojica čitamo kaj smo našli na policama frižidera kat ispod. Jedemo ukusan ananas koji sam kupio od uličnog prodavača ananasa za 4 kune. Luka ide na bus za Medellin u 13 h. Dogovaram s Ectorom hefeom hotela da iznajmim njegov enduro motor i da se idem malo vozit po brdima. Pika je to napravio prije koji dan i uživao je. Taman smo se oprostili i izljubili s Lukom kad dolazi Goma. Znoj mu se slijeva u potocima. Hodao je od nogometnog stadiona gdje je sletio. Nije mu se više letilo. Jose i Pika su u zraku. Goma bi isto se išao voziti motorom. Ide do hefea Ectora i pita ga za još jedan motor. Nastavljamo čitati. Čujemo glas hefea s ceste kako zaustavlja ljude s motorima i pita ih da li bi iznajmili motor. Bio sam do one agencije koja kao iznajmljuje motore, ali je nedjelja i zatvorena je. Ectoru baš ne ide hvatanje drugog motora. Silazimo Goma i ja u namjeri da se vozimo obojica na istom motoru. Stavljamo kacaige, Goma sjeda kao vozač, ja počinjem raskorak da sjednem na motor iza njega, kad hefe zaustavlja dvojicu geliptera na starom Suzuki customu. Bi li iznajmili. Bi. Koliko? Toliko. Gorivo? Treba napuniti malo, za 10.000 pesosa, odnosno 20 kn. Silaze ova dvojica i nešto nam tumače. Qrtza ih ne kužimo. Uglavnom, dogovorili smo da Goma i jedan od ove dvojice odu do benzinske i natoče gorivo. Ubrzo su se vratili. Nisam vozio motor s brzinama više od 20 godina. Bilo je nekih posudbi, ali uglavnom vožnja po gradu. Skutere ne računam. Goma mi govori da uzmem Kawasakia, a on će Suzukija jer mu se čini da je Kavu lakše vozit, a on ima više iskustva. Traje neko vrijeme dok se nisam usuglasio s kuplngom i brzinama, gasi mi se na križanjima, visoko lovi, a gas je ko špiher. A onda krećemo u vožnju prema startu.

Jedna dimenzija je kad se voziš u busu, a potpuno drugačija u vožnji motorom. Kao i na paraglideru, na motoru si direktno uronjen u medij. Zrak osjećaš na koži, promjenu temperature, vlagu, mirise koji dopiru od raznih biljaka kad se vijugavom cestom penjemo sve više i više. Tu i tamo potok prelazi preko ceste. Na jednom mjestu se prodaje med i ljudi su svud uokolo. Malo dalje je ranč s konjima. Pa plantaže banana na strmim obroncima. Neke sporije motore pretičemo, neki brži pretiču nas. Samo Goma i ja nosimo kacige. Gomin Suzuki je stariji motor, nižeg sjedišta i ima kontra brzine – sve su prema dolje moj je enduro i ima visoko sjedenje. Ponudio sam mu da se zamjenimo zbog anatomije. Goma je znatno viši od mene. Odbija jer misli da ću teže voziti Suzukija. Na prijevoju, gdje se makadamski put odvaja za starteve, zastajemo i odmaramo konje. Na nebeskoj terasi je gužva. Sjedamo za najdalji stol. Naručujemo juhu sa sirom - Aguaplana con cesso, koju jedu turisti ovdje. Juha izgleda tamno, kao da je od bambusa s dodatkom soje. Definitivno je biljnog porijekla. Sir se dodaje u nju. Sir smo probali. Izvrstan škripavac. Nisam probao juhu već krenuo drobiti sir u juhu. Goma je probao i ostao u čudu. Juha je slatka. Juha je jako, jako slatka. Kao super zaslađeni čaj. Vjerojatno je to juha od šećerne trske. Hranjivo je. Ali je okus koje naše srednjoevropsko nepce teško prihvaća. Plaćamo i zajahujemo naše oktanske konje. Vozimo se brežuljkastim krajolikom. Vrlo je turistički razvijen. Ovdje još nisam bio. Puno je gostionica i svratišta, glamping kamp, opet ranč s konjima. Stajemo ispred ulaza u plantažu banana. Vadim kremu protiv sunca i mažemo se, oblačimo duge rukave. Kad smo krenuli bilo je oblačno. Onda se razvedrilo i zbilja prži. Nastavljamo vožnju vijugavom cestom. Srećemo brojne turiste u kombijima, pickupovima i na motorima. Samo Goma i ja nosimo kacige. Nakon nekog vremena ulazimo u pitoreskno planinsko mjesto La Tulia. Usporavamo. Nedjelja je i sveopći je sajam, veselje, mnoštvo i buka na ulicama. Nastavljamo kroz selo dalje, da vidimo što ima. Hefe Ectore nas je upozorio da se ne spuštamo cestom u Bolivar te od onuda da se vratimo do Roldanilla, jer tamo ima murije. Vozimo se bezbrižno. Sad sam ja ispred Gome. Cesta postaje sve uža i posuta rupama. Vozim pažljivo, ali i gledam uokolo. Ne znam jesam li bio u drugoj ili trećoj brzini, a čini mi se da sam bio u trećoj, kad smo naišli na makadam. Niti 50 m vožnje po njemu shvaćam da sam prebrz. Ne šaltam u nižu već automatski pokušavam smanjiti brzinu kočenjem prednjom kočnicom. Trenutak kasnije prednji kotač mi se izmiče na skliskom šljunku i padam. Obzirom da imam iskustva u padanju, relativno dobro padnem, na lijevi bok. Svejedno, udarac o tlo je bio bolan. Dižem se u prašini i podižem hefeov motor. Zastaje vrlo gust promet, ali mi ih upućujemo da krenu dalje. Gledam oštećenja na motoru, osvrćem se po sebi. Za sad nema krvi, osim izgrebanih dlanova. Boli me koljeno i kuk. Ali nisam ništa slomio. Motor je dobio. Skrivila se papučica za mijenjanje brzina. Uspjevamo ga ubacit u ler, upalit, pa u prvu i odvest se do prve kuće. Goma ulazi u dvorište i nađe mladića koji nam donosi metalni čekić s cjevastom drškom. Goma i domaćin ispravljaju papučicu, a Goma mi ravna guvernal koji je malo „pobjegao“. Malo sam se pribrao od pada. I dalje boli, ali ne curi nigdje i mogu se micati. Zaprašen sam po lijevoj strani, a desna je nedirnuta. Pao sam na džep u kojem je bio mobitel. Od 9. mjeseca je malo načet kad mi je ispao s jednog stupa na ekran. E sad sam ga skroz ubio. Goma je zabrinut za mene. Govorim mu da sam ok i da mogu voziti. Zajahujemo i vraćamo se u La Tuliu. Parkiramo ispred birtije u hladu. Trešti salsa iz tri izvora. Nećemo piti tu već idemo prošetati. Na štandovima visi meso ovješeno o kuke. Mesar mlati po komadima mesa mesarskom sjekirom. Prodaju se kojekakve drangulije. Mi hodamo prašnjavi kao kakvi gringo kauboji koji su upravo ujahali u mjesto. Djeca trče uokolo. Približavamo se jednoj čitaonici. Gleda me crna rasna kolumbijka u srednjim dvadesetim. Kontakt očima ne prestaje. Podiže obrve, namiguje i smiješi mi se. I dalje koračam i ne znam da li da koraknem naprije ili 2 unatrag. Pozdravljam s ola, otpozdravlja. Sjedamo na terasu. Dobro je. Ne približava se. Ne znam kaj bi se dalje dogodilo. Ipak stršimo tu kao drek u juhi. Pročitali smo poker i krenuli nizbrdo. Prilično je strmo, a ima i zavoja. Osim toga ima i rupa. Puno je jednostavnije uzbrdo nego nizbrdo. A traje i traje.

Vraćamo se u Roldanillo u pol šest. Dogovoren je prijevoz za 19 h prema Caliju. Jose je odletio lijep trokut i već se spakirao. Zoki isto, spakirao se. Pakiramo se Goma i ja. Idem do hefea Ectora obavijestiti ga o počinjenoj šteti. Bio je vidno tužan kaj sam mu ogrebao motor i skrivio papučicu. I meni je žao, ali kaj bum. Nisam bio pažljiv. David je odletio prema jugu. Okinuo je stotku. Vraća se prema nama. Hefe je doveo frenda da vide ima li dodatne štete. Odmah su ga oprali. Lijepo se blješti na uličnoj rasvjeti zeleni Kawasaki. Ulovio sam ga u hodniku i pitam kolika je procjena štete. Vrti glavom i razmišlja. Na kraju veli 200.000 pesosa (400 kn). Mala cijena za duševne boli koje je pretrpio. Funkcionalno motoru nije niš i vjerojatno ga neće popravljati, ali ostaje žal. Tuširam se na brzinu i primjećujem oštećenja na koži. Lijeva podlaktica oderana. Već sam imao ovakvu ozljedu kad sam otkliza s bicikla pri prevelikoj brzini u jednom zavoju. Zaustavio sam se trenjem o asfalt podlakticom i kukom. Koljeno je oderano, ali ne jako. A na lijevom bedru je veliki otok, ali nije poplavio. Tu i najviše boli. Idemo pojest nekaj prije putovanja u Cali, u zalogajnicu gdje vole doći i murjaci. Jose, Zoki i Goma su otišli ranije, a ja sam sporiji jer šepam. Sad su se ozljede ohladile i jače boli. Pojeli smo na brzinu, a Piku uzeli hamburger za ponit ća. Evo i njega. Sretan je ko tranzistor, napravio je odličan let po ne tako dobrom danu. Brzo se sprema, tušira i ubrzo se svi spuštamo ispred hotela. Hefe je tu. Dečki su mi spustili stvari. Ubacujemo se u veliki Kia Carnival monovolumen. Zoki ide u treći red sjedala. Ja sam naprijed. Zbilja mi treba mjesta, a svi su kolegijalni. Izljubili smo se sa el hefeom i put za prvi dio povratka mogao je započeti.

Vožnja je protekla mirno i bez nervoze. Noć je pa ne prži sunce. Vozač je upalio klimu. Usput pokušavam rezervirati noćenje u Caliu, u istom hotelu od ranije, jer je povoljan, s doručkom i u blizini centra. Dok mi se booking web učita izlazimo iz Zarzala. Kad upadnemo u Tulua dok unesem broj kartice za autorizaciju opet mi nestane signala. Između gradova na autoputu nema signala. Posudio sam telefon od Gome, jer je moj zaključan i odbija poslušnost. Nemam sve aplikacije, pa mi za sve treba puno vremena dok ne proradi ono kaj želim. Do Bugalagrande sam nekako rezervirao, odnosno dobio potvrdu. Ulazimo u Cali i navodimo vozača. On je čovjek iz malog mjesta. Vidi se na prvu, jer je impresioniran velikim gradom. Mi ga navodimo do hotela. Postoji određena konfuzija, jer u jednom trenutku nas trojica navodimo Kolumbijca koji govori samo španjolski na slabom španjolskom dok autonavigacija priča na engleskom. Vozač je zbunjen, a mi već pomalo nervozni. Lutamo. Morao sam preuzeti navođenje i uvesti red u naše redove. Šole je i dalje impresioniran. U jednom trenutku spominje zonu. Pa zone, zone, danger zone. Skužimo mi da nas upoorava da smo u nekakvom getu gdje se nije dobro zaustaviti. Zbilja izgleda skeri. Slaba rasvjeta, nigdje izloga, odrpanci na cestama, ostvljena kolica iz supermarketa stoje zlokobno. Šoferu su oči ko jabuke, a ni nama nije svejedno. Veli Pika da bi bilo dobro da postoji google maps mogućnost izbjegavanja opasnih zona. Ovdje ne želiš da ti otkaže frtajler i da stane auto. Na jednom semaforu prilazi čovjek kao zombi i žica nekaj. Vozač je u panici da nam onaj zombi ne otvori gepek i ne mazne nekaj od stvari. Vozi Miško, jebeš crveno! Nakon nekog vremena izlazimo iz Calle 10 na svjetla velikog grada i polako vidimo policajce kako patroliraju. Još se malo motamo dok ne nađemo hotel. Jedva izlazim iz auta. Sasvim su mi se natučena mjesta ohladila i zaglavila u dvoipolsatnoj vožnji. Dečki su kolegijalni i izvlače naših 5 kubika stvari u lobi hotela. Recepcioner je mutav i zna samo španjolski. K tome je pomalo retardiran. Traje i traje prijava. Za to vrijeme ležim na kauču u lobiju i izdajem zapovjedi. Nemamo dovoljno gotovine za platit prijevoz od Roldanilla. Goma ide s vozačem do bankomata. Onaj na vuglecu od prije 10-ak dana je zaključan. Jebe lud zbunjeng. Sve smo više umorniji. Nakon četrdesetak minuta sve je sređeno. Dobili smo istu sobu od prije 10-ak dana. Izlazimo na terasu pročitati koju Club Colombia te kaligrafirati slova u papiru. Sad se možemo opustiti. Topla ekvatorska noć polako spušta temperaturu. Sve je ugodnije. Čitamo dok nismo pročitali i zadnju limenku CC.

The day after

Budimo se u isto viijeme. Susret u hodniku, dnevnom boravku kojeg svako jutro nađemo u uzdužnom obliku, dok ga mi navečer organiziramo kao kupe u vlaku - kauč prema kauču, licem u lice. Dok nas nema čistačica povrati uzdužnost prostora. Mi navečer opet složimo po svom i tak. U 7 h zaključujemo da nam se danas ne žuri. Padaju razni prijedlozi. Motori pa u džunglu. Auto pa do Tihog oceana. Bazen. Letenje. Idemo na doručak u 8 h. Nakon doručka svi smo kilavi. Umor nas je sustigao. Zaključujemo da nećemo na letenje i da uzmemo odmor. Dok odlazim u HQ da vidim za prijevoz, dečki odlaze u potragu za rentanjem motora. U HQ ne nalazim nikoga od organizatora. Radnici raspremaju od jučerašnje fešte i pripremaju za otvorenje British opena večeras. Dolazi Luche, pitam ga gdje je Carlos. On ga zove i ovaj dolazi za koju minutu. Pitam Carlosa jel sad game over. Veli on nije. Ide još jedna tekma gdje je uključen. To je treća tekma za redom, bez dana predaha. BGD open, Nacionalno prvensto Roldanillo open i sad British open. Neki piloti i najmanje jedna pilotkinja Daria Krasnova će sudjelovati na sve tri tekme. To je u 3 tjedna 70-80 sati naleta i sigurno 18 natjecateljskih dana. Zamolio sam ga za pomoć oko organizacije prijevoza nas 5, 5 oprema i stvari do Calija. Poslat će mi poruku. Kako su promovirali jednog lokalnog perspektivnog mladog pilota, ali bez financijskih uvjeta, odlučio sam mu pokloniti radio stanicu i punjač. Imam ih više, a ovu koristim rijetko. Rekli su da dobrovoljna donacija ne mora biti nužno u novcu, već je i oprema dobro došla. Bolje radio stanica nego prljave smrduše ili ofucan i izgrebana kaciga. Uostalom, ko je još proletio bolje zbog kacige.

Sjeo sam u park. Sunce je već jako u 10 h. Jednostavno ne možeš biti na suncu. Naručujem voćnu salatu bez ičega u sigurnosti i ugodi hlada. Kljucam tu finu salatu i čitam oproštajni tekst od Fedija Kramera, pravog gospodina, erudita, leksikografa (sport i pomorstvo), radijskog i tiskovnog novinara te ljubitelja sporta. Dečki se javljaju. Niš od motora. Dolazim u hotel. Od sto planova niti jedan ne možemo realizirati. Auto možemo dobiti u Zarzalu, a ovi tu ne mogu naći 5 motora za najam sa papirima.

Idem odmorit u sobu. Zaspao sam odmah. Budim se. Zoki spava dok mu se mađarski dokumentarci vrte na ekranu ispred zatvorenih očiju. Izlazim na hodnik, uzdužno postavljen. Vidim kroz poluotvorene škure Goma drijema. Luku i Piku ne vidim. Sjedam i surfam. I surfam. Oko 12 h pristižu i ostali. Ostaje nam bazen. Kao pravi balkanci pripremao se za izlet na bazen. Ja kupujem loptu za picigin. Pika ide po poljo, jer je već gladan, a znamo da voda izmara. Luka uzima cervesu i kruh. Trpamo se u 2 taksija te u podne i po odlazimo na gradski bazen da izgorimo. Ko pravi balkanci. Nema nikog. Dvoje, troje djece, čuvar plaže, curke koje rade na ulazu i u kiosku te DJ.

Odmah napadamo na poljo, pečeni i KFC. Nekak smo svi ogladnili. Dolazi maca. Neki nisu da je hranimo, a i onak ćemo ostatke negdje hiti, pa bolje da to maca iskoristi. Mudro bacam preko ograde oglodane kosti i kožu. Ali maca se ne da van žice. Šapom i noktom dohvaća komade i vješto ih uvlači unutra ograđanog prostora bazena. Sad bacam malo dalje. Luka je na putanji mojih paraboličnih prekoogradnih hitaca te negoduje da dobija zalutale šrapnele. Priča i čitanje u hladovini na uzvišenom podestu, gdje vjetrić čarlija mio, se nastavlja. Kupanje. Picigin. Priča i čitanje. Drijemanje. Priča i kaligrafija, plus čitanje. Drijemanje. Priča i kaligrafija. Čitanje. Kupanje. Priča i čitanje. Spavanje. Priča i čitanje. Tuširanje ispod slonića. Sad se već popunila određena kvota kupača. U suton izlazimo s bazena. Napunili smo 2 vreće pročitanih limenki CC. Ekološki zbrinjavamo isčitanu ambalažu.

Hodamo prema gradu nizbrdo. Hodamo nejednakim pločnicima. Svatko je uredio nogostup ispred svoje kuće kako je mogao, prema vlastitim mogućnostima i kakav stil voli. Ima tu pločica kao u tvorničkim menzama, školskim toaletima i radničkim odmaralištima iz 80-ih godina prošlog stoljeća. Kao s balkona novozagrebačkih nebodera 70-ih. Ima kvadratnih, pravokutnih, veličine dlana i veličine mondenih talijanskih, gres kakvoće. Ima monokromatskih, zemljobojnih, terakotnih, bjež i đesme jebo. Maursko-andaluzijskih, grčko-rimskih, bolničkobijelih i jednostavnih šara. Bez šara, bez kolorita do običnog betona marke četiri-jedan. Svaki je u svojem nivou. Često zapnem japankom dok hodam njima. Ponekad je prijelaz osjetan, ponekad je sklizak, ponekad je ukošen u smjeru hoda, a ponekad po 45 stupnjeva za zglob bolan. Razumljivo je da su u različitim nivoima kad je ulica u padu. Ali da su na ravnoj ulici nogostupi u različitim visinama to je potpuno očekivano. Neki imaju zakošenja za pristup garaži. Mnoga su zakošenja prevelika za kolni ulaz auta, ali ovdje je ionako motociklistička monokultura. Nema tog motora kojeg nećeš ućerat u garažu s jačim gasom, uzbrdo, po ukošenom pločniku.

Gastronomska ponuda je uglavnom turistička. U svim ugostiteljskim objektima su jela prilagodili ukusu evropskog i američkog čovjeka. Meso i prilog sa salatom. Obilno je, ukusno i povoljno iz pogleda turističkog džepa. Ali je monotono. Rado bismo probali lokalna jela i specijalitete. Tek u Caliu ili u nekom mjestu van Roldanilla možemo pojesti nešto drugačije od navedene sheme. Dan smo započeli završiti u restoranu kod Joze. Pika i Zoki su otišli na počinak, dok smo ae Goma, Jose, Luka i ja začitali u Tkalči. Prvo su nas ljubazno zamolili da pročitamo do kraja našu literaturu i da napustimo biblioteku. Preselili smo se u obližnju čitaonicu koja je radila duže. Tu se je Luka razmahao svojim znanjem potaknut dobrom načitanošću. U literanoj večeri uživali smo zajedno s vokalno instrumentalnim sastavom, bibliotekarkama i bibliotekarima te dijelu organizacijskog tima Roldanillo open. U jednom trenutku bili smo ponovno zamoljeni da završimo naša čitanja i da napustimo prostorije knjižnice. Prošetali smo do hotela. Tamo smo nastavili literarnu večer, u miru i tišini. Luka je pokušao dobaviti još koju knjižicu iz zadružnog frižidera kat ispod. Ne znam kaj se dogodili, ali je nešto jaukao. Zoki se probudio i došao nas pozdraviti riječima: "Ljudi, pol četri je!". Bili smo mu zahvalni na obavijesti da je noć još mlada.

Moje fotke

Putovanje:https://photos.app.goo.gl/XhcTGseCJmccXTRAA
Cali - Roldanillo:https://photos.app.goo.gl/vU2R1wTGmfExYSFMA
Prvi dan:https://photos.app.goo.gl/Hvqezo5ZvRDJiU3n7
Training day:https://photos.app.goo.gl/XCZ5MGWKyHjhe5Jy6
Task 1:https://photos.app.goo.gl/i6bHpfY2oWT1rDbD6
Task 2:https://photos.app.goo.gl/KsiH9bVxQBuUuCJU8
Task 3:https://photos.app.goo.gl/8PTafrvhyipNsHBj6
Task 4:https://photos.app.goo.gl/ma9fiAnZspBoTR4d6
Task 5:https://photos.app.goo.gl/WoKpRZ18UJj2B5ws5
Task 6:https://photos.app.goo.gl/WoKpRZ18UJj2B5ws5
The day after:https://photos.app.goo.gl/WoKpRZ18UJj2B5ws5
Motociklizam:https://photos.app.goo.gl/TrFGkbgPoEez9F6q7
Cali povratak:https://photos.app.goo.gl/Dr7LRCTtbAqttxHY9

Linkovi ne rade " 404. To je pogreška. Traženi URL nije pronađen na ovom poslužitelju. To je sve što znamo."