Eto godišnji odmor je protutnjio i premda se u početku činilo da će biti puno vremena za sve, opet je ispalo da vremena nikad dosta.
Ipak, uz obiteljske zanimacije, malo ronjenja i pokoje hobotnice, uspjeli smo posjetiti i toliko željenu Prominu.
Od samog dolaska u Brodaricu pratio sam vremenske prognoze očekujući i predviđajući odgovarajući dan, jer tražiti "idealan" bi bilo previše.
Kod kolega pilota i lokalnih gurua koji poznaju teren sam dobio sve potrebne informacije kako bih se mogao pripremiti na ispravan način i jedino što je još ostalo je da se vremenski uvjeti poklope.
Nakon posjeta Visovcu i odličnog gableca Kod Baje u Drnišu, ostalo nam je još samo zaputiti se u planinu.
Promina je planina u srednjoj Dalmaciji, zapadno od Drniša u samom središtu Šibensko - kninske županije. Visoka je 1148 metara, a vrh se naziva Čavnovka. Planina stvarno izgleda kao otok ubačen na krševitu pustopoljinu pa zbog toga dominira cijelim krajolikom okolnog područja te se s nje pruža prekrasan pogled na Miljevački plato te na kanjone Krke i Čikole. S njenog vrha može se vidjeti i Jadransko more od kojeg je udaljena 30 km.
Na planini je smješten planinarski dom na visini od 850m, a njime upravlja PD Promina.
Planina je vrlo pristupačna, a mi smo koristili pravac iz Drniša prema selu Oklaj, cestu s koje smo nakon par kilometara skrenuli desno prateći putokaz za planinarski dom. Cesta je asfaltirana samo do skretanja za selo Lišjak (i u nastavku Velušić), a dalje se nastavlja kao makadamski put.
Nesumnjivo da je taj put bio odličan kad je bio održavan i trasiran, no kiše i slaba korištenost su napravili svoje pa je sada izbrazdan vododerinama i na mjestima izbija živi kamen.
No polako, u prvoj brzini, smo se kotrljali prema planinarskom domu vješto izbjegavajući prijeteće kamenje na cesti te smo oko 15:35 stigli do doma. Cesta od planinarskog doma je još gora i nikako je ne preporučam nikome tko nema adekvatno vozilo, kao što su i kolege prije rekli. Inače, spomenuti makadamski put presijeca i planinarska staza kojom uspon od ceste do doma traje oko 2h, no s obzirom na našu šestomjesečnu Ivu i moj plan o letenju, najoptimalnije je bilo da se do planinarskog doma dovezemo autom, što smo i učinili.
Tokom prilaska oči su mi naizmjence lutale između zahtjevnog makadama i neba koje se sve više zatvaralo i polako gasilo nade u moj let s vrha.
Moja Ivana je također pomno pratila put u maniri pravog kopilota i možda se potajno nadala da ipak neće trebati spuštati auto u podnožje planine, no za svaki slučaj je bila na oprezu.
Dogovorili smo se da ona i Iva ostanu kod planinarskog doma, a ja ću nastaviti pješke do vrha, kad smo već tu, a za svaki slučaj sam ponio i svoju 18kg laganu letačku opremu, makar mi se sve više činilo da ću je nositi nazad do auta.
Po putokazu od doma do vrha ima sat vremena hoda, s time da je obavezno koristiti makadamski put za uspon zbog opasnosti od zaostalih minskoeksplozivnih sredstava iz domovinskog rata. Put vrha sam krenuo u 15:45, a do mjesta pogodnog za polijetanje sam došao za 30ak minuta. Kako je nebo bilo gotovo zatvoreno i prijetilo je da će me svaki tren potjerati s planine, zovem Ivanu i javljam joj da idem do samog vrha pa u povratku još malo pričekam, te ako neće biti uvjeta za letenje da se vraćam do njih. Od mog potencijalnog starta do vrha sam došao za nekih pet minuta, napravio sam nekoliko fotografija sa umirućom baterijom u malom fotiću iz kokpita i ponovo se spustio do livadice koja je gledala u pravcu mora.
Inače, na samom vrhu nalazi se razorena baza bivše jugovojske opasana prijetećom ogradom oko koje je prema riječima lokalnog stanovništva i kolega s foruma još uvijek minirani pojas od nekih 20ak metara. Osim toga, na vrhu su i telekomunikacijski i rtv odašiljači koji su u stalnom pogonu i do kojih vodi siguran makadamski put, no svako udaljavanje od njega je svakako na vlastitu odgovornost i po riječima kolege Dražena Bilića iz Drniša - potencijalno po život opasno, pa nikako ne vrijedi riskirati.
S vrha pogled puca 360 stupnjeva, na sjeveru se vide Knin, Dinara i Svilaja, na jugoistoku se otkriva Drniš, a pogled na jug često odluta do Tromilje iznad Šibenika.
Spustivši se na start i dalje sam uživao u pogledu na kanjone Čikole i Krke, nepregledni miljevački plato, a u daljini se u sumaglici naziralo i ušće Krke u Prokljansko jezero. Neopisiv je osjećaj biti sam na nepoznatoj planini koja je u tim trenucima djelovala strahovito moćno. Ugrijana suncem tokom dana generirala je oblake koji su zatvarali plavo nebo i po visini bili trgani jakim sjeverozapadnjakom. Odlučio sam pričekati još dvadesetak minuta, postavio sam priručnu vjetrulju (uspio sam je zabosti baš u mravinjak) i primijetio da se nebo čisti (kako je i prognoza najavljivala, no malo sa zakašnjenjem), a vjetar mijenja smjer na jugozapadnjak. Bio je mrvicu jači, ali smjer je bio idealan. Odlučio sam raspakirati opremu, pripremiti sve za polijetanje i usput sam pratio ptice koje su jedrile u stupu direktno ispred mene.
Zakopčan u sjedalici i na krilo zovem Ivanu i javljam joj da sam odlučio poletjeti jer su se uvjeti popravili. Iako sam osjetio zabrinutost u njenom glasu, rekla je da vjeruje da znam što radim
i da se čujemo kad sletim, a ona će početi spuštati auto.
U međuvremenu sam snimao cikluse vjetra i termike na startu i nakon duple provjere odlučio sam poletjeti u idućem nadolazećem.
Moj T5 Blue se na komandu lagano podigao i pun pritiska stao iznad mene spreman za naš epohalni let. Korak, dva i u zraku smo. Krilo je stabilno, napeto, željno vožnje, to je to, idemo!
Da olakšam Ivani i Ivi koja je gotovo cijeli dan provela u klokanici, kolicima i sjedalici, odlučio sam krenuti direktno prema podnožju u selo Velušić, pa ako putem pokupim još nešto možda odem i dalje. No o tome ću odlučivati kad bude vrijeme. U zraku pravi mali rodeo, baš kao što sam očekivao, a planina radi kao da zna da sam prvi puta tamo. Stupovi uski, oštri, s penjanjem i preko 5ms, a nisponi sukladni tome. Ipak, osjećam se sigurno, T5 Blue je moj prijatelj i najavljuje mi svaku nadolazeću situaciju. Izlazim nad oštar greben Promine i prepuštam se hedonizmu letenja. Na pedesetak metara desno od mene vidim ptice i krećem u tom pravcu i ulazim u jako dizanje koje napuštam s nešto manje od 1200 metara jer se iznad mene počela crniti baza oblaka, a i Dražen mi je sugerirao da nije neobično vidjeti avione kako nisko nadlijeću Prominu u pravcu Splita. Odlučujem produžiti prema jugu, nadlijećem Velušić sa 700m visinske razlike pa nastavljam dalje prema Trbounju gdje već tražim potencijalna sletišta. Putem kupim još dizanja i nad Trbounjom zujim okolo uživajući u pogledu na pejzaž ispod mene. Po visini i dalje puše sjeverozapad, pa se puštam niz vjetar do crkve i onda u vjetar do mjesta gdje sam odlučio sletjeti. Spuštam se niže i po zastavi na stijegu vidim da na sletištu puše čisti zapad. Prelijećem dalekovode s dosta rezerve i uz lagano skidanje visine slijećem u polje odmah pored makadamskog puta koji vodi u lokalnu pršutanu.
30ak minuta istinske uživancije! Moglo se je i više i dalje i bolje, no u mislima su mi bile moje curke koje su morale sigurno sići s planine i naći me u području koje ne poznaju najbolje. Zato sam odabrao Trbounje jer se do njega dolazi istom onom cestom kojom smo krenuli iz Drniša prema Oklaju. Vrijeme do njihovog dolaska sam kratio sa lokalnim stanovnicima Trbounja koji su bili ugodno iznenađeni čudnim letećim svatom i prepričavali mi priče o ratnim i poslijeratnim vremenima. Pozvali su me da ostanem duže, no ubrzo se na obzoru pojavila crna krstarica sa mojim curama, a mala Iva je diskretno dala do znanja da je vrijeme da se vratimo u naš privremeni dom u Brodaricu.
Pozdravio sam se sa novim prijateljima i obećao da ću idući put odvojiti više vremena kad sletim opet tamo, te sam zajedno sa svojom avanturističkom obitelji krenuo na zasluženi odmor i pivu u apartman.
Bio je to zaista fenomenalan dan, dan kojeg nikad neću zaboraviti. Promina je pravi biser, u svakom pogledu, i doslovno i metaforički u smislu pogleda, planinarenja, letenja... Svakako ima dosta potencijala. Vratit ću se ponovo, kad god budem u prilici, sigurno.
Ovim putem se još jednom zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pomogli savjetima i informacijama da ostvarim svoj naum.
Posebno Juri, Toniju i Draženu Biliću na bitnim detaljima, te Edi na moralnoj podršci uoči leta.
Par slika možete vidjeti ovdje
http://www.chrne-mambe.com/index.php?option=com_wgpicasa&view=album&album=5518556117139089777&page=1&Itemid=121, a tracklog je objavljen na CroXC-u
http://www.bogvetra.com/?p=olc&oa=flightinfo&season=10&fid=53262.
LP,
T!
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 437 / 
: 0
DHV 2
s obzirom da vidim da si još '97. vodio strance i letio tim predjelima? (interplet otkriva čuda 
).
Sad mi se još više ide na taj godišnji 
), pa se nadam da nemam baš toliki peh 
